Drugo izdanje

U Dubrovniku 16. Aprila 1049.

Drugo izdanje

Cijena listi

2 Austro-Ugarsku, Bosnu i
Bergegovinu na godinu fior. 5,50

Za Srbiju | Crnu goru na go-
dinu fior, 6,

5 Za sve ostale
* franaka 15 u zlatu.

zemlje na godinu

dg oZa Dubrovnik na godinu fior. 5,

Na po zodine 1 na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj listu 10 nvičića.

Pretplata i oglasi
Salju e sdministraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglas& rriposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje
šća i slične objave plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). \ko se viče
puta štampaju, po pogodbi.

Neftankirana  piemia ns pri-
maju sa.

Broj 16.

Izlazi svake N Nedjelje.

Godina VIII.

el an der Wand

U ši ime, tko si božji, viči na proo-
kret“, ovijem riječima svršavaju se u ,Naro-
dnom Listu“ dva članka namijenjena srpskomu
narodu u Bosni i Hercegovini. U njima je
nepoznati pisac izlio svu svoju pravašku žuč
na tamošnje Srbe i potužio se na tobožnji
»srhofilski“ sustav u »hrvatskijem“ zemljama.
. Preokret, koji on zamišlja u svojoj glavi, već
je u Mostaru otpočeo i gospodin Kiseljak“)
uz asistenciju biskupa  Buconjića, generala

Varešanina, okružnog predstojnika Pitnera,
drugijeh zvaničnika i muhamedanca  Šerifa
Arnautovića, općinskog pisara, zapisao je svoje
prečasno ime i u vojvodini sv. Save Nema-
njića, kako Hercegovinu nazivlje Andrija
Kačić-Mivšić u svome ,Razgovoru Ugodnom“,

Ne žalimo se mi toliko na gospodina
Kiseljaka i na njegovu maniju za zapisiva-
njem imena svuda dokle dopire vlast naše
monarhije; ne žalimo se toliko ni na onu
ostentativnu asistenciju presvijetle i velemož-
ne gospode, jer ni gospodin Kiseljak, ni
gospoda od asistencije ne će moći potrti na-
rodni karakter vojvodine sv. Save; mi se ža-

 limo na nešto drugo. Žalimo se ne što nama,
takogjer božjim sinovima, nije dopušteno ,,vi-
kati“ kao gospodi oko pravaškijeh listova,
već što nama, kao tobožnjoj ,inferioroj rasi“,
nije dopušteno, u manjoj mjeri, braniti se.
Naglasujemo: braniti se u svojoj kući.
Velimo našoj, biva, srpskoj, jer nam je do
danas u svijetu jedino niječe gospodin Kise-

“ljak i gospoda njegovi asistenti u društvu se
g. Kalajem, političarom a ne istoričarom.

Za to što se branimo, mi bunimo i re-
metimo javni red i mir; a pravaši ,viču na
preokret“ sumnjiče i denunciraju, pa im ni
vlas od glave ne pada, što više čašćeni su do-
stojnom asistencijom. Mi, braneći se, hoćemo
da uzdržimo Bosni i Hercegovini onaj na-
rodni karakter, kakav je bio do okupacije i
koji u“ Evropi svak priznaje; po tome je
glavna karakteristika naše borbe da uzdržimo
što je bilo i što jest, za to bi nas svak imao
smatrati konservativcima, biva, ljudima,
koji hoće da konserviraju u narodnom pogledu
pregjašnje stanje. Drugovdje u svijetu radi
ovog našeg konservativizma, ako nas ne bi
mazili barem bi nas trpjeli i ne proglasivali
nemirnijem elementom koji teži preko grani-
6. Naprotiv se dogagja, da je onaj, koji ,,viče
na preokret“ i sumnjiči i denuncira urogjeni
elemenat, lojalan i protežiran. Neka nam se
oprosti, ali ovi pojmovi ne mogu nikako u
našu glavu. Po našem mišljenju baš oni,
koji viču na preokret“ i uznemiruju svojijem
novotarijama  urogjeni elemenat, bune i
remete javni mir i red; a nipošto oni, koji
se brane i hoće da očuvaju i konserviraju
svoje narodno ime i

i svoje svetinje, što svak
bez škole, bez propagande, bez zvanične asi-
stencije sa majčinijem mlijekom usiše i za
cijeli mu vijek to kroz žile struji. Od koli
jevke do groba.

Ponavljamo; mi take pojmove ne shva-
ćamo. Biće naši moždani na osobiti način
sazdani, ali tomu nijesmo krivi. Mi nijesmo
krivi, što ne možemo da se sprijateljimo sa
gospodom Kiseljakova roda i plemena, što
ne volimo one, koji nam na svome domu ja-
mu kopaju, što u jednu riječ ne ćemo da
zatajimo sami sebe.

*) V. današnji članak: Bosansko-hercegovačke prilike.

S toga mi našom obranom ne bunimo
i ne remetimo javni red'Tinir. Ovo je naše naj-
čvršće uvjerenje. S toga ćemo se i na dalje
braniti, tvrdo osvjedočeni da vršimo svoju
najsvetiju dužnost. U ovoj obrani, u ovoj
borbi, koju smo primorani voditi, ne smije-
mo sustati. Nije pobjeda onoga koji počne
već koji ustraje. Stvar koju branimo istinita
i pravedna je, pa nas nije ni brige, što je
neko ne voli, pa bio to glavom i gospodin
Kiseljak.

Još nešto, i to je glavno.

Nije stoprvo sada novina, od  podulje
vremena opstoji običaj u hrvatskijem i nji-
ma sličnijem njemačkijem i magjarskijem li-
stovima, da Srbe u našoj monarhiji sumnji
če i denunciraju, biva, da teže preko grani-
6e. Kako rekosmo, to je stari običaj, koji je
učestao od vremena okupacije i koji se u
posljednje vrijeme osobito njeguje i na sve
moguće načine varira. Ovijem se, prvo, ni-
ječe Srbima sposobnost, da kao takovi u
Austro-Ugarskoj mogu živjeti i napredovati,
čijem hrvatski političarj navrću vodu na svoj
mlin ; drugo, upozoruju se državne vlasti na po-
gibao, koja im od Srba tobože prijeti, čijem
opet hrvati zahtijevaju naravski za gebe na-
gradu. Kad god su se takovi glasovi javlja-
li, srpske. novine i srpski. poslanici. najodluč-
nije su se ogragjivali od takijeh podvala. 1
ove godine srpski poslanici u dalmatinskom
saboru prosvjedovali su protiv tijeh denun-
Gijacija sa hrvatske strane. Taj stari običaj
danas osobito cvijeta i proširio se na daleko
i široko. Govori se, što nam je teško vjero-
vati, da su glavni povod dolasku Njegove
O.iK. Visosti Nadvojvode Frane Ferdinanda u
Dubrovnik i u Boku bili baš rečeni glasovi,
i da se je Njegova C, i K. Visost baš  gla-
vom hotio uvjeriti o istinitosti njihovoj. Po-
znato nam je s najpouzdanije strane, da se
je Njegova O. i K. Visost najlaskavije izja-
vio o lojalnosti naroda u Dubrovniku i u
Boki i da se je veoma zadovoljan u Beč
vratio, što u ostalom njemački listovi u svo-
Jijem izvještajima potvrejuju.

Kad se srpski listovi, srpski poslanici
protiv podlijeh denuncija najodlučnije ogra-
gjuju, kad se Njegova (0. i K. Visost naj-
laskavije izrazio o čuvstvima i osjećajima
naroda u Dubrovniku i u Boki; kako državne
vlasti i na dalje, u interesu same države,
mogu trpjeti ponavljanje onijeh lažnijeh gla-
sova i uznemirivanje mirnijeh i lojalnijeh
gragjana! Et, to nam je: velika zagonetka,
o kojoj bi se dalo dosta govoriti, ali je osta-
vljamo za drugu bolju prigodu.

Nije naš običaj: biti veći papista od
samoga pape. Ali, neka nam je dopušteno,
upozoriti državne faktore na jednu nepriliku,
pa ako hoćete i pogibao, koju onaki glasovi
mogu s vremenom donijeti.

Novine, koje onake lažne glasove pro-
nose, čitaju se i megju Srbima. Izobraženi
ljudi znaju ocijeniti vrijednost i tendenciju
sličnijeh podvals, ali prosti i neuki narod,
komu je poslije. Boga mijsvetije ime Čega.
revo, ne zna, u svojoj prostodušnosti, za po-
litičke intrige. Prosti narod slušajući ili či-
tajući uvijek istu pjesmu i pripjevku: da nije
vjeran caru, da teži preko granice, da mu
je Biograd i Cetinje cilj i meta, zapitaće se:
što sam skrivio, da se ovako o meni misli,
i počeće da razgovara baš o onome, što mu:
nikada nije do tada ni na pamet padalo. Ne

će lo uzdrmati njegovom čvrstom vjerom i
odanosti, ali će ipuk neprestano pitati: čemu
SVOšOVO JL. 2.2

Mogli bi dalje proslijediti, ali ne bi htjeli
da nas ko krivo razumije, pa s toga “preki-
damo i završujemo sa poznatom njemačkom
izrekom, koja srpski glasi: Ne valja gjavola
na zidu slikati, jer bi mogao doći. To je
smisao njemačke izreke: L'er Teufet an der
Wand, koju smo metnuli za natpis današnje-

mu članku.
Bosansko-hercegovačke prilike
JI.

Josef Holoček u putopisnijem crticama
pod natpisom : Dvadesetogodišnjica oku-
pacije Bosne i Hercegovine, koje su iza-
šle u češkom listu ,Kvčty“, u šestom po-
glavlju opisuje borbu protiv imena Srbin i
Čiriliće ovako:

Vlada je odlučila da riječ o ,srpski“
»bosanski“, Ali, po Bogu, šta će se
S bosanskim jezikom u Heroegovini? Ovdje bi lv-

Zamjeni riječju

Sično morala naregjivati, da se mjesto »Srpski“
kaže ,hercezovački“ jezik, a u novopazarskom san-
džaku morac bi se zvati ,novopazarski“. A kad bi
Se ispunila topla želja g. Kalaja, da i Dalmacija
potpadne pod njegovu upravu, morso bi tamo po

sili svoje službene moći uvesti ,dalmatinski“ jezik,
koji nikud nije postojao kao što nije ni bosanski
ili hercegovački. A kad bi Austrija sve više zado-
bijala zemljišta ua Balkanu, kad bi, recimo, zauzo-
la i izvrpula naopako Cenu Guru, morala bi tamo
proklamovati ,6rnogorski“ jezik. a u Staroj Srbiji
»Starogrpski“. Pretpostavimo još, da stanovništvo
sviju tih zemalju posluša vl+đ1,i, šta više, da ti
dekreti do šovinjzma pronikuu u njegovu krv, ne
treba opisivati kakva bi pometnja nastala — po-
metne. koja bi svakojako pokolebala i naredno sta-
novništvo, ali bi i Vladin aparat zaustavila. To je
jedna od najnesrećnijih misli, kojimi se bosanska
vladu proslavila, kad je odlučila da uništi u okupi-
Tanim zemljama riječ ,srpski“, toliko isto nesreć-
na, koliko je ueprirodna

Bosanska vlača rado širi o sebi misao preko
svojih. ljubimaca, kao da ova stoji na visini svog
poziva, da je odmakla ispred drugih vlada u va-
preku i prosvjeti, a naročito u administraciji da

joj nema ravne, jednom riječi kao da je najmoder-

nija i najuzoritija vlada na svijetu. A da tako u
istini bude, nedostaje joj još vrlo mnego. Moderna
i prosvjećeua vlada računa uvijek s prirodnim po-
godbama u danim prilikama, na kojima misli zida-
dati i za svoje ciljeve ih upotrebljavati, ali glavni
Zadatak mora joj biti uvijek umni i privredni raz-
vitak naroda, koji joj je predan pod upravu. Vlada,
koja svoj rad otpočne rušenjem i negiranjem svega
što postoji i što je sraslo s prilikama i stanovniš-
tvom, radi lakomisleno kao onaj preduz'mač, koji
podiže. željeznicu bez obzira na položaj zemljišta, i
koji hoće da se proslavi time, što je tamo, gdje je
na'šao na brda, prokopavao doline, a gdje je našao
doline, popunjavao ih i pravio od njih brda, ili ko-

ji bi riječnom toku davao pravac i prokopavao ga

taxo, da voda ne teče ozgo na niže, ve$ odozdo na
više it. d. U koliko bi takav preduzimač o pokazi-
Vio više talenta vještine i energije, u toliko bi ža-
losniji bili rezultati od ujegova rada,

Neosporna je istina, da u okupiranim zemlja-
ma živi srpski narod, i kad pregjemo preko toga,
da se katolički div njegov naziva drugim narodnim
imenom i da se priljubl,uje, Šta više, kad dopusti-
mo, da je muhamedovski živalj sve do sad zapojen
bio Samo vjerskom svješću, i da je osjećanje na-
rodnosti u njega slabo, ipaš ve ne da ničim politi,
da su Srbi — koji su  odgajeni u jakoj vjerskoj
i narodnoj tradiciji, čuvajući kroz pet vjekova sveti

amanet preduku, i prinoseći na nj hiljadama dra-

gocjenih žrtava, prekaljeni u borbi kao čelik — pr-
vi i glavni elemenat u Bosni i Hercegovini. [ tim
Srbima hoće sarajevska vlada da oduzme njihovo
narodno ime!..

: voslavnj Srbi i da govore

M

Mnogo bi bolje rezuitate vlada postigla, da je
bez okolišenja u pitanju jezika na cijeloj liniji, i
kod Muhumedovaca i Katolika, priznala kio zemalj-
ski jezik srpski. Muhamedovci u Bosni i Hercegc-
vini nikad nijesu zaboravili, da su porijeklom pia-
m Katolici bi se iz-
mirili s time već zato, što su manjina, i što im
Pored kvantiteta nedostaje ni kvalitetsko odlike, da
budu glavni živalj u zemlji. Prema tome, politika,
koja ove prilike nogama izvrće i traži. alonen u
manini, goneći u opoziciju većinu na koju bi se
imala baš oslanjati, takva politika, ma da je u
Austro-Ugarskoj odavna poznata, nije nikad dobra
bila i ne može nikad dobra donijeti.

Vjerna starom austrijskom duhu, ali nevjerna
samoj sebi, bosanska vlada ništa nema protiv toga,
da imo ,Hrvat“ u okupiranim zemljama nasilno
potiskuje ime ,Srbin“. Kad bi bila dosljedna, ona
bi morala prinuditi i one što se krste imenom Hr-
vat, da svoj jezik nazivaju bosanskim. Ali te jedna-
kosti izmegju Hrvata i Srbina nema. Hrvatu je do-
pušteno, da svoje ime širi ne samo po okupiranim,
Već i po neokupiranim srpskim zemljama. Šta više,
Vlada se sama stara da ,Srbin“ nigdje ne SE
bez svoje sjenke ,Hrvata“. Gdje se podigne ,srp-
ska“ škola, štamparija, novine, tu se uskoro pomoću
Vlade ili bar po ujenom upustvu podižu rivali tih
zovoda, koji ge nazivaju ,hrvatskim“.

Niko ne će učiniti nepravdu bosanskoj vladi
uko rekne, da je njoj u stvari Hrvat isto toliko
mio ili nemio kao i Srbin, a što ipak onom prvom
daje neko prvenstvo, to je samo iz političkog  raz-
loga i privremeno. Ona hoće gjavola da tjera vra-

| gom, a njen je ideal takvo slavno stanje, gdje ne

bi bilo ni gjavola, ni vraga, i gdje bi jednoga po-
ništila drugim. Ne mislim o nekom fizičkom poni-
štavanju, o etnografskom istrebljenju, nego o mo-

raluom kvarenju, o tome, da okupirani, pa zvali se —

Srbi ili Hrvati, mogu biti svedeni, naročito ako još
Sami budu pomagali, sa visine gordih snova o svo«

joj prošloj i budućoj veličini na masu, koja je do

duše dobra da plaća porezu i da daje regrute, ali
bi bila bez ogobenog političkog života i u većoj
mjeri još bez političke aktivnosti.

Borba imena Hrvat proliv imena Srbin utiče
us Slovene veoma žalosno, tako žalosno kao što
utiče komično na stranca (neslovena), koji zna u
čemu je ta cijela stvar: da je, dakle, u tome, što
ge jedan isti narod sam podvojio, da sam sebe sla-
bi, da sam satire svoju snagu. Ništa drugo tu nije
u pitanju do pusto ucbražeuje. Predstavite sebi do-
bro tu stvar. Privrženici imena Zrvat po primjeru
poznatog Kiseljaka, koji je preduzimao daleko i na-
porno putovanje po svijetu, samo da svoje lijepo
ime zapiše svuda, gdje još nikud prije toga nije
stupila noga kakvog Kiseljaka, pronose to ime u
predjele i krajeve, gdje se prije okupacije nigda
nije čulo, i to vrše sa strasnošću ili bolje reći s
fanatizmom, kao da se bore za neku veliku, refor-
matorsku ideju. Austrijske gu se vlade mnogo puta
truđdile da sličnu borbu o prostom nazivu izazovu i
kod Čeha. Podsticali gu Moravce, da ne navode i
neupotrebljavaju narodno ime češko, i kad im to
nije pošlo za rukom, maskirali su se i slavenskom
misli, te su megju Moravce širili ime Slaven, samo
da potisnu tamo šme Čeh. U našem se narodu s
tm glupim pokušajem nasjelo, dok u okupiranim
zemljama čini čuda. Ali nije daleko vrijeme, kad
će gama vlada, koja je ta čuda stvorila, žaliti što
gvoj talenat i gredstv«, kojima se sad služi, nije
upotrebila nu što odn gdje bi daleko veće
uspjehe postigla + + .

Ali pri svem tom, što je vlada u praktici pri-
nugjena bila da utvrdi jedinstvo srpskog jezika u

okupiranim zemljama, ipak se vidi njeno naprezanje |

da Srbe unazadi time, što njihovu azbuku — iri“ |

licu dosljedno suzbija. Kad je Austrija ušla u Bo-
snu i Hereegovinu, nije raspolagala tom snagom.
Cirilici je tada priznavala prvenstvo, turskoj azbuci
drugo mjesto a latinici tek treće — upravo prema
srazmjeri u kojoj je zastupljen pravoslavni, muha-
medovski i katolički živalj. U tome se ogledao prin-
cip. Čim je od njega odstupila, vlada je izazvala
zaplet, iz koga ništa dobro ne može ni izaći. Taj
zaplet, kao što izgleda, učinjen je s predumišljajem,
jer se održava i u vladinim organima. Od tih. or-
gana Bošnjak“ ima jezik srpski a piše latinicom,
&

ugi