ML

Gijena listi
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsk 1, Bosnu i
Hercegovnu i na godinu fioer. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu for. 5.

Za svo ostalo zemlja na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi
šalju se administraciji ,DUBROVNI
KA“. jA
Dopisi se šalju urodništvu.

Rukopisi se ns vraćaju.

šća i sličneobjave plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima
ju se.

Broj 8.

Izlazi svake Nedjelje.

mi

Godina V.

| |
Petnaestog novembra |Dr. Svetozar Miletić.

1879."

I muke mu dotrajaše,
I patnji mu dogje kraj;
Sad se šire grudi naše,
Odlan'o im uzdisaj.

Na susret mu uzdah nosi
Iz srdaca naših glas:
Trpeo si, patio se,

Ne za sebe, već — za nas!

Smilov'o se angj'o pravde,
U mračni mu siš'o stan,

Iz tog mraka nama sade,
Evo, svita svečan dan.

Ide melem našoj rani

— Dolazi nam kao dar —
Iz sred srca isčupani
Vraća nam se topli žar.

I slabi se ojačaše,
Videć' gledom oka svog,
Da molitve tople naše
Ipak sluša dobri bog.

Pa kako će da se slavi
Ovaj danak svet'o, čist?
Kako da So zapozdravi
Naše gore zlatni list.

Čim će da se osvedoči
Koliki je srpstva dug,
Onog dana kad on kroči
U naroda svoga krug?

Da li venac da se vije,
Veći nego ikom pre?
Da li zvona i prangije,
Svirke, pesme, —? — Ne, ne, ne!

Ništave su slavopevke,
Kad se vraća mučenik:
Diž'te decu iz kolevke,
Nek zapamte njegov lik!

Diž'te decu gde god dogje,
Govoreći: ,Pamti, znaj!“

Diž'te decu gde god progje,
Pa im zbor'te: ,To je taj!“

»Io je Srbin više moći,

»Duše čiste kao krin; —
»To je onaj, za kim poći
»Mora svaki srpski sin!“

Al to zbor'te tako tio,
Ka potoka bistrog vir, —
Da se ne bi narušio

Niči' sanak, niči mir, |

Diž'te decu svud pred njime,
Uz svečano-tihi mir,

Nek tu sliku deca prime
Duše svoje u okvir.

Oh, dižite decu dan:s,
Pa im zborte: ,To je taj!“
(Taki ljudi nisu za nas,
Već za bolji narašlaj).

aha

* Ovu je pjesmu spjevao Zmaj J. Jovanović, kad je Dr. Sve-

tezar Miletić izišao iz tamnice.

U junačkoj Šajkaškoj, u selu Mošorinu,

22. Februara 1826. godine ugledalo je svi.

. +. e H Ve “PT e SE e i a
jela dijete, kojemu je vlao Sima vio čizujar,
a majci mu bijaše ime Todora. Dijete krstiše
i nadjenuše mu ime Avram, ali se to ime

nije dopalo majci mu, te ga ona prozva slat-

kijem imenom Svetozara.

Sima Miletić bio je siromah čovjek, a
spopala ga je velika porodica od sedmero
djece, kojijema je Svetozar bio najstariji, i
radi toga je otac htio da ga dade na zanat,
kako bi mu što prije mogao da pomogne u
njegovoj sirotinji. Majka je jedva izmolila u
oca, da dade Svetozara na nauke, te je srp-
sku osnovnu školu dovršio u rodnom mje-
stu, a njemačku osnovnu u Titelu. Svugdje
je Svetozar bio prvi gjak. Kad je svršio
njemačku osnovnu školu u Titelu, otišao je
Svetozar u novosadsku gimnaziju. Prve go-
dine stanovao je u zabitnom novosadskom
kraju, trpeći svaku nevolju, a hranu su mu
roditelji svake nedjelje šiljali iz Mošorina!
Druge godine zavolio ga je jedan gimnazij-
ski profesor, te ga je k sebi uzeo na stan,
ali itu je Svetozar zasluživao hljeb svoj.
Kad ne bi bio u školi, on je svojem dobro-
tvoru donosio vode, čistio obuću i pravio

svakovrsne kućne poslove. Ali već u trećem |

gimnazijskom - razredu, Svetozar je  pouča-
vao: svoje-.drugove:i odatle-se izdržavao. Ova
velika sirotinja, oskudica u svemu nije ipak
smetala Miletiću, da bude uvijek odličan gjak,
dok najposlije ne dobije godišnju pripomoć
od vršačkog vladike Rajačića, te mu je to
u njekoliko. olakšalo njegovo mučno življenje.

Kad je Miletić dovršio u Novome Sadu
šesti gimnazijski razred, ode u Požun da
dovrši gimnaziju, gdje po novo nije bolje
živio nego li u Novom Sadu, jer ne samo
što se izdržavao sam svojom mukom, nego
je od svoje sirotinje mnogo odvajao i slao
u Mošorin majci i sestrama.

EJ EJ

Kad je 1848. godine buknula revoluci-
ja u Ugarskoj, Austrija je u isto doba mo-
rala da se bori u Italiji. Njekoliko batalijona
graničara krećalo je put Italije, da tamo pro-
lijevaju krv svoju i da onu zemlju posiju
kostima svojijema. Baš kad su se Graničari
u Čurugu spremili na daleki put, zazvoni
erkveno zvono, narod se sleže pred crkvu,
a pred-a-nj izleti golobrado momče, koje ih
svojom rječitošću odvrati, da ne idu u Ita-
liju, nego ih pokrenu put Jarka, gdje su ge
Srbi kupili.

To je bio Svetozar Miletić, gjak, koji
je mirno mogao da živi u Požunu, ali lju-
bav k njegovom narodu bila je velika i on
nije mogao da joj odoli.

Pošto je odveo graničare na Jarak, do-
letio je u Novi Sad, a za tim u Biograd,
odakle se povratio sa srbijanskijem  dobro-
voljeima.

Miletić je imao udjela i u nezaboravnoj
majskoj skupštini srpskoga naroda u Kar-
lovcima, a u pošljednje vrijeme revolucije
bio je tajnik narodnog odbora.

Ed sE

Pošto je minula revolucija, Miletić ode
u Beč, da uči pravo, a 15. Aprila 1854. god.
bude promovisan za doktora prava. U Beču
nije trpio svaku oskudicu kao prije, jer ga
knez Mihajlo Obrenović primi za svoga pi-
tomoa. Cim je svršio pravo, i napravio ad-
vokatski ispit, nastani se kao advokat u No-

:
| vome Sadu, gdje ga u brzo tako zavoliše, | god., kao poslanik na magjarskom saboru,

da ga narod 1861. god. izabra za gradskog
načelnika. Kasnije se po novo dao na advokat-
sku pratsu, ali je napustio, kad je 1865. u
Pešti pokrenuo ,Zastavu“. Godinu kasnije
bade po drugi put izabran za načelnika No-
voga Sada, kamo je i prenio ,Zaslavu“ iz
Pešte, ali već 1868. bude, po nalogu mini-
stra, suspendovan sa toga zvanja. Od toga
doba Miletić je neprestano bio uz ,, Zastavu“.

Od god. 1861. dok nije obolio, Miletić
je bio neprestano srpski zastupnik na ugar-
skom i srpskom saboru, ako se, naravno,
izuzme vrijeme kad je bio zatvoren. God. 1865.
Miletić je bio i na hrvatsko-slavonskom  sa-
boru, ali se malo kasnije zahvali na mandat,
jer nije imao dovoljno vremena.

#k še
še

Njekoliko sati od Budim-Pešte, na oba-
lama plavog Dunava, diže se bijeli grad Vac.
Vac su upamtili mnogi Nijemci, Rumuni,
Slovaci i Srbi, koji su od magjarskijeh po-
rota i sudova osugjivani na robiju. Od 6.
Oktobra 1870. do 8. Oktobra 1871. Miletić
je odležao u Vacu radi jednoga članka u
»Zastavi“, kojijem je bio napao na hrvat-
sko-slavonsku vladu u Zagrebu i kojijem je
branio autonomna prava Hrvatske i Slavoni-
je. Srbi iz svijeh krajeva išli su u pohode
žatvorenom Miletiću, a kad je izašao iz tam-
fo; dočekale- guza grpske“Geputacije: iz
svijeh krajeva Ugarske.

Dr. Svetozar Miletić morao je još je-
dnom da odgovara pred magjarskom porotom
radi svojega pisanja, ali se ta parnica svr-
šila povoljno po nj.

Kad je 1876. započeo srpsko-turski rat,
prirodno je bilo da su svi Srbi, iz svijeh
srpskijeh krajeva osobitijem  interesovanjem
pratili razvitak toga dogogjaja. To mnogi-
jema nije bilo pravo. U očima njekijeh dr-
žavnika to nije bio rat samo izmegju Srbije
i Turske, nego rat cijeloga srpskoga na-
rodac:..

Miletić je bio tada srpski poslanik na
magjarskom saboru i dok je bio u Novom
Sadu, noću, izmegju 16. i 17. Junija 1876.,
digoše ga iz postelje i odvedoše ga u zatvor
sa četrnaest vojnika, pa ga odma za tijem
otpratiše u Peštu, gdje je osamnaest mje-
seci ležao u istražnom zatvoru, dok nije pu-
kla osuda, kojom je osugjen na pet godina
robije radi — veleizdaje! Koliko je osnove
bilo za njegovu osudu, najboljijem su  svje-
dokom iste magjarske novine, koje uzviknu-
še: ,To nije bilo pravo!“

Poslije tri i po godine tamnovanja Mi-
letić bude pomilovan. Kad se 1879. godine
zatvarao srpski narodno-crkveni sabor, na-
rodni poslanici sastaviše molbu za pomilova-
nje i Miletić zaista bude 15. Novembra 1879.
god. pomilovan. I ovaj drugi zatvor održao
je Miletić u Vacu, ali njegovo drugo tamno-
vanje nije bilo ni nalik prvome. Težak je to
bio zatvor. Oduzeše mu pero i hartiju, odu-
zeše mu slobodnu upotrebu knjiga i novina,
otugjiše ga sa svijem od svega svijeta. Ni-
kome nijesu dopuštali da ga posjeća, a nje-
gova najbliža rodbina mogla je da mu ljubi
ruku samo svake treće nedjelje i taj sasta-
nak nije nikada smio da bude dulji od de-
set minuta.

Ovo je tamnovanje oslabilo krila tiću-Mi-
letiću. Vratio se kući svojoj salomljen i bo-
lestan. Za njekoliko mjeseci bio se odrekao
rada, a pošljednji je put, 22. Februara 1881,

za koji ga bijahu izabrali Sajkaši, govorio
o Bosni i Hercegovini. Malo kasnije pogi-

beljno je ololio od teške bolesti. ... i tada ————-

je srpski narod za uvijek izgubio jednoga
od najboljijeh svojijeh sinova....

#
e

Ne može se opisati rad Miletićev u nje-
koliko redaka. On je radio na svakom polju.
On je bio dobar pjesnik, valjan književnik,
izvrstan pravnik, rijetki govornik, pošteni
političar.

Kad je buna 1848. godine bila u naj-
većem jeku, Miletić je srpskijem dobrovoljci-
ma pjevao rodoljubive pjesme, koje su se
razlijegale po srpskijem logorima i koje su
oduševljavale umorne borce.

U knjigama Matice Srpske i u savre-
menijem listovima, Miletić je bistrio svoji-
jem rijetkijem poznavanjem pravnijeh i dr-
žavnijeh nauka mnoga naučna, akademska
pitanja, koja su se ticala cijelog srpskog
naroda.

Zamršeno i po nas Srbe veoma važno
istočno pitanje, Miletić je više puta i riječju
i perom bistrio. Politički i narodnosni odno-
šaj Austrije i Ugarske raspravljao je on kao
malo ko. Njegovi radovi o Srbiji, o Crnoj
Gori, o Bosni i o Hercegovini neiserpljivo
su umno blago. Srpska narodno-erkvena av-

dunomija u bivšem Vojvodstvu imala je u
Miletiću najboljega zastupnika i branitelja na

peru i riječju. On je najbolje i najuspješnije
do sada, pisao o državnopravnom položaju
Trojednice i rijetkom odvažnošću i osnovom
bistrio je to zamršeno pitanje.

Koliko nas ima koji danas poznajemo
taj mnogobrojni književni rad Miletićev na
svakom polju našeg narodnosnog života? Mo-
gli bismo, bez zamjerke, da se brzo pre-
brojimo u malom broju, ali tomu su, istina,
mnogo krive naše žalosne književne prilike.

Miletić je, kao govornik, svojijem ri-
jetkijem  govorničkijem darom osvajao  slu-
šaoce, te ih je njegov govor privlačio kao
nadmoćna kakva sila.

Kao političar bio je Miletić do savršen-
stva savršen. Pošto je minula 1848. godina
i pošto su se Magjari uvjerili kako su se te-
ško bili ogriješili o srpski narod, da otresu
sa sebe teški položaj, u kojemu su se na-
hodili poslije bune, pružili su ruku Srbima
i Miletić je bio prvi, s kojijem su se oni u
tome pitanju dogovarali. Miletić je oduševlje-
nije, temeljitije i bolje branio nezavisnost
Ugarske od istijeh Magjara, ali pri tome ni-
kada nije zaboravio svoj narod i već je bio
uglavio glavne pogodbe sa Magjarima, u
kojijema je bila obezbijegjena narodnosna i
politička individualnost naroda srpskoga.

Pomoću Srba Austrija postade Austro-
Ugarska. Magjari, naravno, dobiše prevlast
u novoj polovici monarhije, a Srbi u Ugar-
skoj moradoše i na dalje budno da čuvaju,
što su mukom stekli. Ovo budno čuvanje
srpske svijesti, ova očajna borba naroda srp-
skoga, skršila je i Miletića.

Današnji slavljenik, osjegjeli borao Dr.
Svetozar Miletić danas kroz mutni, gusti
oblak gleda na narod srpski. Slava, koja se
danas širom Srpstva slavi, teška je takogjer
suza naroda srpskoga nad izgubljenijem bor-
cem, čija su krila već salomljena jakijem
udarcima i čije perje više niknuti neće....

Alm Omladinski.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje- |