U Dubrovniku 27. Januara 1895.

Pos 0 OD ojujesasa

> Cijena listi.
ža Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu Aor. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu,

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

šalju se administraciji ;D1
NIKA“,

Dopisi se šalju uredniši
Rukopisi se ne vraćaju,

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina TV.

Broj 4.
NOVINARSKO HAJDUŠTVO.

Svakome je djetetu u Dubrovniku  po-
znato, da je borba izmegju Srba i Hrvata u
ovo dvije tri zadnje godine dospjela do pa-
roksizma (za sreću, paroksizam na artiji) i
da nema riječi, koja bi kadra bila opisati
mračnu stranu te bratoubojničke borbe.

Ko je žudio vidjeti prikazanu tu borbu

baš plastičkom istinom, imao je poći u tea-.

tar kad su sadašnji glumci igrali Ereckmann-
Chatrianovu glumu ,Les Rantzau“. Mi Srbi
i Hrvati potpuno smo opisani u ona dva
prva čina glasovite drame. Žalibog drugi
čin komedije (naše, a ne Erekmann-Chatria-
nove), produljuje se neobično dugo i strah
nas hvata pomišljajući, da niti smrtonosna
nemoć u našega naroda nije kadra poniziti
nam ohole i čemerne duše i učiniti da jedan
od nas pokuca na bratova vrata kako je Ja-
kov Ranizau pokucao one udesne noći na

.vrata brata Gjura.

Ali što su mržnje i zloće Rantzava su-
proć zloćama našijem? Pravda za jednu li-
vadu, vijanje žita dok brat pjeva u kući

»Kirie eleison........ “ A mi? Mi koji same

sebe nazivljemo braćom, mi inteligencija dva-
ju jednokrvnijeh plemena, mi, da dobijemo
ne pravu nego...... idealnu livadu, pro-
povjedamo ,Bartolomejeve noći“ i tražimo u

“kojekakvijeh našijeh dušmana otrov i maš,

da jedan drugoga istražimo sa lica zemlje!

Ako je to istina, a niko nam je neće
poreći, priznaće takogjer mnogi pošteni lju-
di, da je ,Orvena Hrvatska“ u Dubrovniku

par excellence pozvata da u toj Rantzavskoj
borbi igra ulogu mračnoga, bratoubojničkoga

genija. Regbi da ona iz kakvijeh reptilski-
jeh fondova crpe snagu, koju nemahu ni
Jakov ni Gjuro Rantzau, da svome u zava-
di bratu turi nož u srce, ne junački, ne po-
šteno (jer se može i pošteno turiti nož u
srce) nego otrovno, zmijski, na podmuklu
zapovijest spoljašnje, neprijateljske kakve vlasti.

Ove atentate treba da pokažemo, otkri-
jemo, žigošemo pred licem Boga i poštenijeh
ljudi. Ovaku nakaznu borbu nijedan tragik
nije ukazao na daskama teatra, jer ovakova
borba nije nego prosta deformacija, sporadi-

čna guba, po kojoj se ne smije i ne može
suditi ni jedna kuća, ni jedan narod.

Ko nije pročitao izjavu Mehmeda Efen-
dije Spahića?

U njoj se taj Muhamedanski Bošnjak
oprašta Srpstva i dovikuje svojoj braći, da
je Srpstvo neprijateljsko Islamu i da je Alah
velik!  Nijednome poštenome čovjeku nije
dopalo da dade ni subjektivne, ni objektivne
važnosti izjavi ovoga nesretnoga Bošnjaka.
A svaki je pošteni čovjek razumio, da taj
akt slabosti nije toliko griješan, koliko je gri-
ješna nemoralna  oficijozna ruka, koja mu
je, stavivši Mehmed Efendiji nož pod grlo,
turila pero u ruku.

Ali vrijednome dubrovačkome listu, dru-
gu onoga mostarskoga lista, koji pozivljaše
Bošnjake na pokolj Srba (horrible! most hor-
rible!) tome vrijednome drugu čini se ta
izjava od silne važnosti i kao neka nova
tvrgja, da su Srbi ne samo udesni Islamu,
nego da su zgoljni fanatici i na prosto ple-
me ,a Dio spiacente ed ai nemici suoi“.

Dogjosmo dakle u toj borbi do te na-
kazne pojave, da brat Hrvat prekorava Srp-
stvo s njegovog inkompatibiliteta sa Isla-
mom; došli smo do te monstruozne činjeni-
ce, da ge ad captandam benovolentiam  Mu-
hamedanskijeh Srba Bošnjaka pokazuje kao
grijeh, kao opačina ona gigantična borba

Srba s Islamom u ime ,časnog krsta i slo-.

bode zlatne“, koja je srpsko ime mistični-
jem vjencem ovjenčala pred licem čovječan-
stva od Izlandskijeh ledenijeh poljana do
Američkijeh šuma. Ona borba, koja nadahne
hrvackome pjesniku najdivniju pjesmu hrva-
oke književnosti i za koju se ukrstaše na
bojnijem poljima mačevi Hrvata i Srba!!
Da Owena. (kako bi je zvali?
»Hrvatska?“ Zar da tako uvrijedimo bracko
nam hrvacko pleme?) erveni dakle popovski
panflet muči se sa svojijem drugovima da
dokaže Muhamedancima kako je Hrvastvo
bilo od iskona prijateljsko Islamu, ogragju-
je se protiv sumnje da bi Hrvati mogli i
pomisliti da je Koranova nauka lažna, i dru-
govi te ,Crvene“, zagrebački intriganli na-
ručuju u nekijeh bezazlenijeh Muhamedanaca
Bošnjaka brošira u kojima se dokazuje da
je Islam — sinonim civilizacije!

Srpski narod, kroz naše pero, protestuje
sred slavnoga Dubrovnika i gadi ge na takove
očajne, gnusne, izdajničke napadaje. Protestu-
je u ime onijeh miliona Srba, koji na polja-
nama Balkanskog  poluostrva, na obalama
Bave, Drine, Une, Lima, Bosne padoše grče-
vito stisnuvši u ruke krstaš barjak, onaj sla-
vni barjak, koga neki drugi Dubrovčanin,
malo slavniji od urednika Crvene“ veliki
Medo Pucić u ,Bosanskijem  davorijama“
vozdravljaše još iz Padove godine 1841.:

Neka pravi Srbin svak

Dobro pamti naš barjak;
On je modar, erven, bio,
Megj ociljem krstaš mio;
J nas gleda narod sav.

U ime toga barjaka, u ime nama zaje-
dničke Hristove vjere, protestujemo protiv take
padne polemike i poručujemo ,Crvenom“
vrganu da laže kad govori, da inovjerac
jo može se zvati Srbinom ako ne pripada
»Srpskoj vjeri“. Srpske vjere nema. Vjera
srpskoga naroda je Isukrstova, ona ista, koja
Je nebeskijem pićem utješila Cara Lazara na
Kosovu polju, a većine Srba crkva je grčko-
istočna ili pravoslavna, a po jeziku i crkovnoj
hirarhiji srpska.

Nu Crna Gora dokazuje svemu Slaven-
stvu, da ona zna duboko štovati i Katolike i
Muhamedance u svojoj državi. To joj prizna
i sam Sv. Otac Lav XIIL, koji Bogu fala
ima više glave i više srca od crnijeh inspi-

žatora ,Orvene“. A _ Crna Gora je država

— srpska i pravoslavna! f

U Srbiji mnogi Katolici (i baš naši ljudi)
popeše se do prvijeh časti u državi, a niko
ih ne pitaše da se odreku katoličke vjere.....

Nu čemu dalje?

Groza nas hvata kad promislimo, da se
na izmaku ovoga slavnoga vijeka može tako
zvijerski napadati na Srpstvo u ovome gradu,
koji bi od iskona zaštitnik i ulješitelj srpski-
jeh nada. — Dosta je dakle!

Taktika ovakijeh neprijatelja odviše je
naivna, a da bi mogla biti pogibeljna. Ona
ne može nanijeti nikakve štete srpskome na-
rodu, koji će nositi dva amaneta u duši:
vjersku toleranciju kao riječ novoga vre-
mena, i uspomenu bojeva s Osmanlijom
kao sveti hram prošlosti i jamstvo mirnijoj
ljepšoj budućnosti, :

ib

Upit
Zastupnika Dr. A. Pugliezi u sjednici
24. Januara 1895. na Vladu Njeg. Veličanstva.

Po $ 1. Ministarske Odredbe 23. Junija 1891.
(Br. 86 1. 0.) parobrodi koji putuju jednijem
potvrgjenijem itinerarom, mogu dobiti povla-
sticu da kroaju i iskreavaju svakovrstnu trgovinu
bez da prikazuju 6. k. Pinancijskoj vlasti izkaze
trgovine koju nose, a prtljaga putnika, ukrcana na
takovijem parobrodima, nema bit, obično, podvrgnu-
ta nikakvoj carinarskoj premetačini.

* Naredba rečene Ministarsko odredbe vrši se
u opće svuda po Dalmaciji, a katkad se samo pra-
vi kakva iznimka i to onda kad je baš do kakvog
ne običnog slučaja, ili sumnje kriomičarenja.

Sto se dakle po Dalmaciji čini iznimno, to
se u Dubrovniku drži kao pravilo, te 6. k. Finan-
cijalna vlast, pozivom na odluku 6. k. Kotarskog
Ravnateljstva Financija od 10 Novembra 1894. ne
samo zanoveta da i jednome putniku zapratom s
parobroda u carinaru i premetačinom prtljage, nego |
i zaustavljanjem i premetanjem sve one trgovine
Koje, sa takovijem povlaštenijem parobrodima, diže.
Dosta je namjeriti se u Gružu na dolazak parobro-
da koji dolazi iz Stona. odnosno iz Metkovića, da
ge vidi koliko ć. k. Financijalnijeh stražara dočeka
putnika i kako mu se ili na obali, kao iz usluge,
premeće prtljag, ili ga pod strogu stražu prate kao
kakvog zlikovea do carinare, koja je udaljena od pa-
robroda za po kilometra.

Potpisanijem poznata su dva slučaja kad su
naime neke obitelji sastavljene od nekoliko osoba,
vraćajući se sa svoga ljetnjaka prispjela u Qruž,
bile prisiljene bacit u more golu kost svinjske be-
dre i dvije boce sa litrom vina, a to s toga dwcih
Financijska straža ne prati u carinaru.

Potpisanijem nije sada do toga, da kritikuju
ponašanje, inače dosta obzirno 6. k. Financijalne
straže u Gružu; njima je samo do toga što se u
Dubrovniku iznimka drži kao pravilo.

Okolina Dubrovačka, osobito Konavli, trguju
pastrmom. Do nazad malo vremena pastrma se do-
ćeravala u Carinaru Dubrovačku, tu se kupila pak
odatle pratila do u Gruž i krcala na parobrod koji
uživa rečenu olakšicu Ministarske odredbe 23 Junija
1891., te se prevozila uz Pokrajinu čak do Lušinja
i Rovinja i drugamo, prosta od svake carinarske
svjedodžbe ili isprave. — Sada, ne zna se na te-
meliu kakvog zakona ili naredbe, traži se od trgov-
ca, da pastrmu predava u carinaru dubrovačku u
vrećama, da te vreće moraju biti zapečaćene i iz-
mjerene i snabdjevene jednom carinarskom ispravom,
Kad je pastrma, tako kondicijonirana došla u Gruž,
ć. k, carinara Gruška traži da se pastrma, koja je
po sata prije krenula pod kontrolom 6. k. Finan-
cijalne straže iz Dubrovnika, opet pregleda, opet

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽETNOST

. piše KANONIK IVAN STOJANOVIC

XI.

Razne nauke.

Filozofija, Matematika, Pravo, Historija, Ljekarstvo.

Kad Vlaho Bolić pogje u Rim, pojezuiti se
i zadobije da poučava rimsku mladež u filozofiji.
Kad mu se jedan po jedan od tijeh učenjaka izma-
kne iz škole, on se opet vrati u Dubrovnik, da
dubrovačkoj djeci predava filozofiju. Kad za dvije
godine nijedan mu se dubrovački mladić ne preka-
že, ostade stavno mnijenje, da Dubrovčani nijesu
rogjeni za filozofiju. I upravo, budući ge je vas du-
brovački život okretao u praktičnom poslovanju, a
zahtijevajući filozofija odalečivanje od  posala, ta
nauka ne nagje u opće polja, da se rasplodi. Sve-
štenstvo po manastirima, gdje se je moglo samo
učiti i razmišljati, valjalo je, da se prilagodi pra-
vilima i tipikama crkovnijem. Sve mjesne okolnosti
& osobito narodna ćud Slavjana jest. za poeziju, a
ne za razmišljanje. Ćud je Slovinca analitička per
excelentiam a ne gintetička. Razmišljanje je ha-

rakter njamačkog naroda, a slavjanski je harakter u
opće, da ubavošću izrazi svoje osjećaje. Na ono, što
je Međo Pucić dokazao i raspravio potanko u svo-
me talijanskome djelu: ,Poesia dei Slavi“ mi ne
možemo ništa više dodati, Samo možemo spomenu-
ti ovdje neke Dubrovčane, koji, pošto se odalečiše
od svojijeh zemljaka, dadoše se na tu struku.
Kako je matematika prolegomen za filozofiju
po naukama starodavnog Xenokrata filozofa, koji bi
tjerao iz svoje škole svakoga onoga, koji nebi znao
matematiku, tako u Dubrovniku cijenilo se je, da
struk filozofije jest matematika, jer izlaze neke re-
alne koristi, koje se ne nahode u suhopernijem
spekulacijama same filozofije. I upravo dva brata
Boškovića, Stay, Kunić bili gu pjesnici i profesori
matematike, te poezijom obuvali fizičke pojave
Poezija bila je odjeća, kojom su sve nauke u Du-
brovniku oblačili. Spomenimo samo, da je još isto-
rija obsjede Beča po Kara Mustafi bila upisana u
stihovima od Petra Bogašini brijača, koji od oca
primi neke upisane spomenike, koje je Apenđini vi-

odio, kako sam kaže. Pa kud ćeš više? U stihove

prevede jednu pokraćenu istoriju Marva Orbini-a
Martin Rusić fratar Male Braće u Stonu, onoga,
velim, Orbini-a toliko golema, kojega Teofan Pro-
kopović, metropolit Novogorodski prevede u ruski,

Takogjer i Vlagj Gozze ispjeva latinski: ,De recta
electione senatorum, et de cagibus familiae suae“.
I Mihajil Miličić konsul austrijski, Dubrovčanin,
nešto u stihovima latinskijem, a nešto u prozi na-

ičitij liturgjijama.
Megju filozofe mećemo Antonija Međa, od jedne
grčke porodice, koji prvi napisa o metafizici, ali
da sve to objelođani, valjalo je da pogje u Italiju.
Umrije 1600, god. Miho Monaldi Dubrovčanin, pri-
jatelj Nikše Gozze, koji ga uzima za govoritelja wu
svojijem dijalogima, napisa ,lrene“ ili 10 dijalo-
ga filozofičkijeh o ljepoti. Gjuro iz Dubrovnika, ne-
zakonito rogjen. U djetinstvu se je potueao i pro-
Sio po našemu građu, Jedan Mlečić uze ga sa S0-
bom i povede u Mletke. Bi profesor filozofije u pa-
dovanskoj universitati. Napisa: , Disputationes peri-
pateticae“ i ,Epistolarum matemalticarum  liber
unus“. ,Commentaria in artem Raimunđi Lulli, in
universam philozophiam Libri X. Georgi Ragusei“.
Od Dubrovčana, koji su isključivo pisali o filozofiji,
bio je taj Gjuro. Njegov udes bio je kao i onaj
Tartaglie velikog matematika u Italiji, i Alemberta
u Franeuskoj. Prvi bi bačen na sred puta i ranjen
bi spašen, a zatim izagje slava Italije u matema-
tikama. Drugi bi uzet s puta od neke žene, koja
je prodavala žmula. Poslije, kad gteče ime, glasovi-

“iz Dubrovnika sa svojijeh pe

ta bludnica Teucin, koja je postela markviza pod
Ljudevitom XV., htjela ga je pripoznati i pozakoni-
ti, što on ne htjede po ni pošto. U filozofiji spo-
minjemo i Frana Crassa profesora u Padovi. Epitaf
o njemu u Padovi kaže: ,Franciso0 Orasgo Pug
sino Philozopho Sindaco optime merito universitstis A

U pravu ističe se prvi Benedikt Kotruljić.
Poslanici repubike bijahu mu i djed i otac. Kotru-
ljić je bio prije u Rimu ,auditor rotae“, pa god.
1406. namjesnik Kralja napoletanskoga. Republika
je cijenila da on otkriva neke tajne, te ga pozove
u Dubrovnik na opravdanje, on ne sada:

je proglas, da je za Svog) Pr:

aa t sinova i pet kćeri.
Napisa mnogo 0 pravu, što je po talijanskijem knji-
žnicama. Simo Benessa napisa ple regonda ropubli-
ca“. Tu spominje da Veneti quando civitati af
gusinae imperabant, leges panone erant“. I dea
Bozdari napisa tri knjige ,De jure“. ao i-
skupom od Maćerate umrije od 34 godišta. Pops
Kliment XI. u svojijem poslanicama oplaka njego-

vu smrt.

u