Cijena listu
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i |
Hereegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostalo zemlje ma godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

U Dubrovniku 7. Aprila 1895.

Pretplata 1 orla

šalju ge administraciji ,DUBROVY-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

. Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 14.

Godina IV.

MATO NATALI

io

IN MEMORIAM.

Opet ispratismo do čempresa od Tri
Crkve harakteristični lik dubrovačkoga  vla-
stelina. Opet pjesma zvona i šum mora o
izmučenijem hridima zagrljeni prohujaše nad
nosiocem jednog istoričnog imena zaspaloga
Grada.

Kada se nakom strahovite trešnje od
6. Aprila 1667. rascarena i obezglavljena
vlastela sastadoše latinskom upornošću da vi-
jećaju ob obnovljenju Republike nad ruševina-
ma grada, pridruže nekoliko pučkijeh porodica
patricijatu. Poslušaše umjereno patriotski svjet
Stijepa Gradića, koji ih iz Rima opominjaše
da je spas države u umnoženju vlastele, u
raširenju osnove na kojoj bješe sagragjen
ustav. Veliko Vijeće ne pridruži nego devet
porodica, megju kojijem Jakova Natali ,,con
i suoi discendenti“, I nikada oci Dubrovnika
ne bjehu sretnije ruke. Od to doba ta ugle-
dna porodica dade um i srce Republici i
kada Dubrovnik osjeti da mu se približuje
smrtni čas, da je ma što moglo spasti izne-
moženu Republiku, ona bi isplivala bila iz one
strašne oluje energijom, genijalnošću, patrioti-
zmom Natalić&. To jako koljeno nastojaše reg-
bi da orijaškom trkom nagomila sve zaslu-
ge staroga patricijata koje mu povijest bijaše
odrekla da steće do velike trešnje!

U oči velike katastrofe tri su Natalića
popularna i ugledna lica iščiljeloga  Dubro-
vnika i sva tri nastoje da Republiku Imimoi-
gje kalež smrti. Antun Karlo poklisar je
Republike u Carigradu godine 1807. Zadnji
od onijeh legija poklisara koji od XIV. vije-
ka polazijahu kroz Balkansko poluostrvo na
Bosfor da brane Dubrovnik od Osmanlijske
pobljepe, učini što uzmože da bi interven-
cijom Porte u Napoleona izmolio mir i oslo-
bogjenje. Njegov brat Ivo bi sa Vlahom Ka-
bogom vogja dubrovačkoga ustanka god. 1813.
i da je on bio sam na čelu posala, pitanje
bi dubrovačko bilo ostalo živo na Bečkome
kongresu. Drugi mu brat Jero, pokojnikov
otac, genijalan državnik, bi nakon pada Re-

$s

Izlazi svake Nedjelje.

publike engleski gubernator ostrva Koločepa
Lopuda i Šipana. Vidjevši rasap  otadžbine,
snijevaše o protektoratu Velike Britanije, pa
god. 1814. predloži i nacrta engleskome po-
slaniku u Beču Lordu Lukhartu i zapovje-
dniku engleske flote sir John Gore-u osno-
vu ustava za teritorij dubrovački nalik na
ustav engleski. Nu bješe docna. Tridesetoga
Junija god. 1815. zapovjednik engleske flote
Lord Campbell naredi knezu Jeru Nataliću,
u ime engleskoga poslanika na  Bečkome
kongresu, da spusti na Lopudu englesku za-
stavu i da predade ostrva Austrijskome  ko-
mesaru. Te ge iste godine rodi gubernatoru
na Lopudu sin Mato.

Olan takove porodice, unuk po tankoj krvi,
zadnje žene od porodice velikoga Nikolice
Bone, pokojnik udruživaše u sebi sve crte
svoga jakoga koljena: kršnu narav, ustraj-
nost u nezgodama, jaku volju, ugledan i vi-
sok um. Da se rodio u zlatno doba Repu-
blike, bio bi nsšao svojoj silnoj čežnji za
djelom dostojan, ako i odmjeren, orizonat.
Imaše nesto od strastvenoga temperamenta
Marojice Kakboge i, kako se ovaj veliki drža-
vnik umiri i proslavi u službi otadžbi-
ne, tako bi i Mato Natali preobilne svoje
sile bio slavno upotrebio u gigantičnoj umnoj
borbi za slobodu Dubrovnika. Vremena mu

odrekoše tu prostranu akciju. Ali je zanim=

ljivo za psihologa i istoričnoga filozofa vi-
djeti kako je u prkos tjeskobi i monotoniji
rascarenoga Dubrovnika taj aktivni muž po
nekoj atavističkoj sili umio djelovati i bez
prestanka djelovati, originalno i umno, bilo

to kad se pridruži, opojen čežnjom za slo-

bodom, Ugarskoj revoluciji, bilo na svom
ognjištu reformama na polju našijeh doma-
ćijeh proizvoda, ili političkijem borbama za
narodnu stvar. Kad ga mi, koji mu od djetin-
stva bjesmo prirasli srcu, ugledasmo na mrta-
čkoj postelji, sijeda i blijeda, mirnijem erta-
ma mrtva pravednika, oćutjesmo kao, neka-
kav osjećaj sreće da — počiva. I izreda-
še nam se slike tog burnog života: Borbe u
Ugarskoj o boku Velikoga diktatora, koji u
ono doba bješe simbol slobode u  Jevropi,
oštri bojevi, izmjenične pobjede i porazi, pre-
daja čitave Gjčrgjejeve vojske, pa bijeg od

Kerpaskijem gorama, ne imajući u čičoj zi-
mi gdje glavu zakloniti, pa predaja u Aradu,
taraničevanje, povratak u otadžbinu, grozni-

očavo obragjivanje zemlje, mudri svjetina

ekonomskomu polju, neprestano  gragjenje i
trapljenje neharne zemlje naše otadžbine, pri-
druženje narodnoj misli, s početka u anoni-
mnom ,narodnom“ jedinstvu, docnije u srp-
skom duhu poput tolike velike dubrovačke

vlastele, pak domaće nesreće i svoju ogobi- |

tu nezgodu vedro podnesenu — a sada ovo
mirno lice, ova transcendentalna tišina, do-
zva nam onaj blagi pozdrav Pjesnika polja-

: čkome sinu:

Zaboravi trnje i kupjene
Koje su ti ise'jepale noge
Tvrde pute, jaruge premnoge
Znojna jutra i užasne sjene;
Zaboravi sve što te je smelo,
Ugrabilo nebeskoj visini:

Te nam stani, sjedi i počini
A otari oznojeno čelo.

I tako umornoga putnika ispratismo,
Sretni da je osamdesetogodišnji jaki duh otpo-
činuo u krilu Vječne Dobrote, Nu popevši

ge onog sumornog jutra na Boninovo, i ugle-

davši kuću koju on podiže i u kojoj pro-
gjosmo  nezaboravnijeh ura naše mladosti,
obuze nas silna tjeskoba. Duh poleti u ono

aoba kad nam svježi, umni starac pričaše o

junacima daleke i zaboravljene Revolucije i
o prostranijem djelima koje mu odrekoše
sudbina i teška vremena. Zagledasmo se
suznim okom u beskrajnu, tihu pučinu koja,
sa šušnjavom čempresa, jedina se sada razgo-
vora s pokojnikom o Vječnosti i o Nebe-
skome Miru.

DV.

Pismo iz Dalmacije.

(Hrvacka propaganda u Dalmaciji il doba
hrvacke najezde). — Ko prati koliko političko a
tako i književno novinarstvo nadahnuto teorijama
naše braće Hrvata, taj zaista mora da se na čudu
nagje, videći kako ge to pusto hrvastvo od nekoli-
ko golina razmahalo. Ljudi okupljeni oko te ideal-
ne kule, misle da je sav svijet ćorav bio do malo

* godina natrag, pa umuju da će danas njihovom
Aradskijeh vješala, tri godine tumarenja po |

drskošću, izvrtanjem istine uspjeti, zabašuriti ono

što sav svijet istinom priznaje. Ovakova umovanja
mogu samo ragjati se u glavam onijeh ljudi, koji-
ma pamet u glavi funcionira loše.

Ako svratimo pogled na političku prošlost,
neće nam bit potreba truditi se mnogo a da uz-
mognemo doći do onog doba, kada ni spomena toj
današnjoj maniji bilo nije, pa upravo s ovijeh uzro-
ka moramo pitati se od kuda i na kakvom temelju
podiže se larma. Hoće ljudi da uspostave ono što
kod nas postojalo nije.

Hrvastvo podizati u Dalmaciji i to na jedan
put kao na neku zapovijed, zaista u sumnju mora
da dovede svakog ko još nije zaronio u pustu ma-
gluštinu te hrvacke misli. Pogledajte hrvacke no-
vine i vidjeti ćete da oni hoće smjelo da ustvrđe
kao da je ta misao kod nas postojala još od onog _
doba od kako poče buditi ge narodna misao. Pa i
ako oni hoće da tu njihovu lažnu teoriju svijetu Z&
čisto zlato prodadu, mi ćemo im bez okolišenja us-
tvrditi, da ta njihova današnja mnijenja dotiraju
samo od onog doba kada svijeta ugledaše Pučki
Razgovori.

Današnji borci hrvackoga prava zar sebe u
početku narodne borbe a i mnogo godina kašnje
priznavaše se Hrvatima? Oni učenici Božiđari Pe-
tranovića i njegovijeh drugova, ljudi, koji bješe na
djelu i na duši Srbi, zar mogoše drukčije da rađe
od učitelja njihovijeh, ljudi koji onog doba riječ
bješe u narodnom pokretu nepogriješiva? Zar Srp-
Sko Dalmatinski Magazin i tolika druga djela ne
nose na sebi program one misli, koja bješe usagje-|
na u duši svijeh ondašnjih prvaka?

Ondašnje zvijezde na političkom orizontu na-
šem, otpočeše svoj rad koji nije bio negacija srp-
Skox imena, dali radiše u prilog te misli, u ko-
liko su dopuštale prilike ondašnjeg doba, a koliko
je taj rad prijanjao uz dušu. naroda našega, vidi ge
najbolje po postignutijem rezultatima. Misao srpska
širila se munjevnom brzinom u nakrst zemlje ove.
Mladež u zanosnijem momentima, čije pjesme pje-
vaše ako ne naše? Šta se ne sjećate kako se bješe
posukao onaj roj srpskijeh kapa po čitavoj Dalma-
ciji? Kažite nam koja od hrvackijeh pjesama bi
poznata? Zar je spomena bilo imenu Starog ili
njegove teorije bješe poznate? Koje pravaštvo, od
kuda steklištvu traga? Zar ne vidite da i danas po
otmenijem vašijem kućama a iz onog doba o kojem
je riječ, vidimo slike Dušana, boja na Kosovu i
tolike druge iz srpske istorije, uz koje danas po
radu vaše propagande usporedno stoje l'ranki i sija-
set drugijeh njima podobnijeh? Mislite da ne znamo
da je samo ovo pošljednjijeh godina iz mnogijeh
društava, u kojijema vi danas pirujete, iščezla preko
noći slika na kojoj bješe loza srpskijeh Kraljeva i
mnogo drago srpske slike a mješte ovijeh zamija-
nisto sliku proroka Ante i drugijeh pravaškijeh prva-
ka. Zar ćete nam zamjeriti kad uskliknemo sa Ta-.
lijanskijem pjesnikom ,Evviva arlecehini!“ A ne!

Podlistak.
KRALJ MATIJAS U DUBROVNIKU.

Napisao
Vid Vuletić-Vukasović.

Od najstarije dobe, pa do dana današnjega
narodi prikazuju u prostoj priči najčuvenije odnoša-
je izmegju naroda i naroda, biva, ugovore i diplo-
matičke spone. Tako priča vodi narode kroz vjeko-
ve i pokazuje kako su se različita prijateljstva ga-
stavljala i rastavljala, a to nam je in tenebris
lux za svjecku povjest, jer gdje ne može spomenik,
tu priskače narodna besjeda, pa narodoslovac daje
ruku povjesničaru, koji je klonuo duhom i ustavio
se povrh bezdna ljuekijeh zgoda i nezgoda, gdie je
živi pokopao mrea i zaboravio, da mu za života
ukreše što je bilo, kad su ge titrali životom, to bo-
žanstvenom lučom... Priča nam je deseta bra-
va za povjest, a to nam dobro kaže za naše prilike
narodna pjesma :

»Otvorena vrata devetora
I deseto brava dubrovnička,
(Nar. pjesma — Vuk, II. 98)
Otvorila devet ključanica
I desetu bravu dubrovačku |
(Vuk, III. 436).

Sad je besjeda o Dubrovniku, tomu alemu na
Sinjemu moru; pa kad pogledamo u daleke vje-
kove, a što nam priča ne kaže povrh hridina te
drevne latinske naseobine? Nije kud kamo da so
ovdje piše kako je onaj slavni pustinjak Hilarion
pogubio zmaja ognjenoga, jer bi to išlo do prvoga
kršćanstva, a to nije prijedmet dokle će se zaletiti
današnja priča, te nam kaže prijateljske odnošaje i
ugovore izmegju Vlade Svetoga Vlasi i Stje-
panovoe krune... — A ko ne zna lijepu priču
o blagu Hercega Stjepana? A komu nijesu mile
priče — kako je Silni Dušan s Dubrovčanima ruj-
no vince pio?

Spomenute su priče svakomu poznate, al ona
o kralju Matijašu rijetko se kroz narod pomalja, pa
eto sam je čuo od oca (u Brsečinama) i evo je na
palok kao narođoslovni prilog.

Gradio se knežev dvor u Dubrovniku, pa tu
radilo majsiora i argatnika ga svake strane svijeta,
kaonuti što je dvor kao u cara u Stambolu. Tu je
argatovao i sodat (bastaš) Vuga, a uza nj neznan
junak, onako obučen po sodašku. Kad je bilo u

ručanje doba, sjela družina da ruča, pa i Vuga

g onijem neznanijem majstorom. Dalo mu se oje-
dnom pogledati, kad ispod onoga rabotničkoga ruha,
svilena košulja, kroz prsten bi je pronio, a nad ko-

šuljom proviruje zlatni pancijer i zlatna kolajna.

Preseneti so Vuga, te se pokloni kralju, al mu
kralj kaže, da nikomu ne kaže što je i kako je vi-
dio. Vuga nije znao što će i kako će, al ga zaže-
glo u srcu što će onako kralj Matijaš u građu preo-
bučen, pa promisli o zlu, da ne bi po čemu osvojio
Dubrovnik, pa ti pogje u malo Vijeće — i ovako
66: — ,zlo Vam jutro, vlastelo Dubrovačka, kralj
Vam Matijaš potajno došao u Dubrovnik!“ — Isve
im potanko kaže što je i kako je, al mu gospoda
ne povjeruju. On je zaintačio do tri puta, a onda će

 pošprdno vlastela: — ,To si ti vidio Matijaša u

bokarici!“ — Onako pogrgjen, ns zna što će, al se
domisli, pa će u veliko Vijeće. Nikomu ne kaže što
je i kako je, nego zazvoni, a vijeće se gakupi. Vu-
ga isto klikne: — ,zlo Vam jutro, vlastelo Dubro-
vačka, kralj Vam Matijaš potajno došao u Dubro-
vnik!“ — Pa će ti sve po istini kazati. Niko mu
nije povjerovao, nego mu se izrugali, al to dočuo
fratar malobraćanin, te će onako ispred dvora, da
vidi što je i kako je, a kad tamo dobro upozna
slavnoga kralja Matijaša. Ravno će ti do arćibisku-
pa, pa mu sve po istini kaže, a arćibiskup malomu
Vijeću. Onda ti se vlastela sakupe, te ti pogiu pred
dvor, da prime kralja ispod sjenice (baldakina). Kralj
im se ljubezno ukaže, te će im ovako: — ,Ovo
sam k Vama braćo, Dubrovčani, skrovito došao, da
onako nepoznan vidim i od vas se naučim kako

li

mudro živete! Svukud sam hodio, al take dobrote i.
mudrosti ne našao!“ — Kralj ti pogje u stonu er-
kvu, a da zahvali Bogu, da je našao tako krasnijeh
prijatelja i mudrijeh ljudi. Ta je navrvjelo naroda,
da vidi kralja, a došao i sodat Vuga, te onako
iznenada kleknuo ispred Matijaša, da mu oprosti,
jer je jednom, prije no ga je upoznao, na nj u ar-
gatovanju bio podigao ruke. Kralj mu oprosti i da-
ruje mu sto žutijeh magjarlija.

Ostao je Matijaš u Dubrovniku dvije nedjelje
dana, pa se tu pilo i šenlučilo (veselilo ge), a
na slavu svoga prijatelja kralja Matijaša. On se
nakon toga ljubezno odijelio od svojijeh  Dubrovča-
na, te im potvrdio prijateljstvo dugijem pismom, a
da mogu ići“ i trgovati po njegovijem zemljama do-
kle god je njegova kraljestva i koljena, te da 6e ih
on štititi od svakoga zulumčara i dušmanskijeh bu-
kagija (lanaca). Sve lijepo i pošteno utvrdi, pa.
udari zlatni pečat, izljubi ge s knezom i vlastelom,
te se izveze na duboko more put Rima, a kalauzili
su mu Dubrovačke galije, da mu kogod na put ne
stane... On je održao besjedu, pa je lijepo bilo
Dubrovniku s kraljem Matijašem ... ž

U ovoj je priči dosta anakronizama, al nam
lijepo karakteriše Ugarsku dobu i odnošaje spomo-
nute krune sa republikom Sv. Vlasi, pa se ova pri-
ča može usporediti s onom Kanjoša Maćedono- |