U Dubrovniku 21. Aprila 1895.

Cijena listi.
Za Dubrovnik na godinu flor. 4,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu for. 5.

Za sva ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godino
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata 1 oglas

šalju se administraciji ,T
NIKA“.

Dopisi se šalju uredn
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izja
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća so
10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefraukirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 16.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina IV.

BRAĆA ČESI.

Otkada je ova ljuta nesuglasica nastala
izmegju Srba i Hrvata, druga slavenska bra-
ća sa strane promatrali su je i mučanjem je
osugjivali. Teško je bilo riješiti na čiju hi
stranu privoljeli. I tome je razloga bilo. Bra-
ća su se posvadila, oni će se i pomiriti. Ne
uplećajmo se da gore ne učinimo. Braća će
svoje grijehove okajati, pomiriće se, ižljubiti
i složno raditi za zajedničko dobro.

Ali ta poštena misao od nekog zemana
počela je otpadati. Pojavile su se neke žalo-
sne pojave, koje vape pomoć, da ne poplave
još čista zemljišta. U ovaj čas svako muča-
nje, ma s koje strane, bilo bi neumjesno, po-
gibeljno, žalosno. Pravaška sekta izazvala je
tu promjenu kod naše slavenske braće, a na
prvome mjestu radosno spominjemo, kod na-
še braće Čeha.

Inteligentni Česi do tu nedavno mirili
su duhove s jedne i s druge strane, osugji-
vali blagijem riječima ovu srpsko-hrvacku
razmiricu, hvalili svaki pokušani korak k pri-
bliženju, ne pristajali odlučno ni uz jedne ni
uz druge, jer su smatrali da su prosle za-
djevice pod domaćijem krovom, gdje će se
i poravnati.

Pravo su i imali. Ali je razuzdanost
pravaške sekte dodijala svakome, pa i braći
Česima. Otkada su Pravaši otkrili svoje pra-
vo stanovište, biva, da kulama po zraku ruše
što je duboko u zemlji utvrgjeno, te u pri-
log trećemu, da kude sve što je slavensko,
otada slavenska braća, a najskoli braća Česi
očatiše im pjesmu, koju su po djelima zaslu-
žili, i koju im mi davno čitasmo.

Naravno pravaškoj sekti to se čini kri-
vo, jer kao nepogrješiva, kako je sama 0 se-
bi izrekla, ne priznaje mudrijeg od sebe, do-
šljedno nepravica je očigledna kada joj se
nešto u grijeh upisuje.

Ko je pratio pravaške listove amo kod
nas do otragu malo vremena, mogao je bez
daljnjeg ispitivanja doznati pravu, istinitu
sliku češkoga naroda i njegovijeh prvaka. To
je doista bea laskanja češki narod sa svoji-
jem prvacima i zaslužio. Danas je obrnuto.
Samo za to što mladočeski organ ,,Narodni
Listy“ u najnovije doba najsimpatičnije piše

o nama Srbima a o Pravašima nema baš
najbolje mnijenje, pravaški listovi ,, Narodni
List“ u Zadru i ,Orvena“ ovdje kod nas
zagrajali kao pomućene vrane.

Eto što danas o Česima pišu: Česi već
nemaju ni najtamnijeg pojma o Hrvackoj i
o njezinijem idealima, pravima i težnjama;
češko je znanje o Hrvackoj konfuzno; njiho-
vo je pisanje o Hrvatima sramotna ignoran-
cija; Česi su postali smiješni i još drugo to-
me podobno. Uz take birane izraze poručuju
Česima: »Nijeste dorasli da nam sudite, jer
su vam oči zaslijepljene, upoznajte nas, pa
onda govorite“. Šta više kažu Česima: ,Ne
priznajemo vam da ste od nas stariji, a još
manje, da nam se namećete za učitelje“. Eto
na što dovodi šovinizam slijepe pravaške sek-
te, koju amo kod nas zastupaju tako vijerno
spomenuia dva glasila.

Čudnovato je doista da vogja našijeh
pravaša gosp, Juraj Bianchini nije mogao
kroz pet godina sjedeći uz Čehe u Beču,
uvjeriti ih o čistoći svoga programa; ta je-
zik mu nije vezan a u dokazivanju je pravi
majstor! Mi +mo potpuno uvjereni, da gosp.
Juraj Bianchini nije propustio nijednu prili-
ku kako bi mlade Čehe zakvačio u svoju
mrežu, to nam dokazuje držanje njegovo pra-
ma njima na Carevinskom Vijeću i ono _iz-
muzanje poznate iskrivljene izjave mladoče-
škog kluba; ali mladi Česi kao inteligentni
ljudi, koji se lako ne daju zanijeti za pra-
znijem riječima i za izvrćanjem prave istine
ne upadoše u prostrtu im zamku, kako nam
najbolje potvrgjuje najnovije pisanje njihovog
organa u Pragu ,Narodni Listy“, na koga
su danas napeli tako grozno i Zadarski ,Na-
rodni List“ i njegova vijerna drugarica ,,Cr-
vena Hrvatska“.

Naša braća Česi, ako i kasno ali opet
časno, kao razboriti i nepristrani suci u ovoj
našoj razmirici dovoljno su shvatili da teo-
rijama pravaške sekte nikada ne može biti
mira, pa su s toga pravedno i rekli preko
svog organa, da su pravaši propalice, koji
idu za svojijem interesom a za ostalo da im
nije ni brige.

Tako je. Danas i djeca znadu, a ne go-
vorimo za zrele ljude, kud smjeraju pravaši.
Sve bi pod noge bacili da se dovinu nečega,

što po zraku luta a što najmanji povjetarac
može uništiti. Česi kao ljudi duboka uma,
visoka gledišta uvidjeli su, da je pravaška
sekta stvorena jedino da čini zaprijeka uzvi-

| šenijoj ideji za koju rade Srbi i pravi Hr-

vati, ideji, koja trećemu smeta, i kojoj je
najtvrgji udarac ova rascijepanost, ova očaj-
ra borba na vlastitom ognjištu.

Pravaši bi htjeli da je vas svijet njima
podložan, pa ko se god slijepo ne pokori nji-
hovijem težnjama, taj je neprijatelj slavenstva,
pa eto sada na vas glas viču da ni Česi ni-
jesu pravi Slaveni, da su oni ništa manje
nego propagatori germanizma kad su izvan
kuće, a u samoj Hrvackoj da su oni najko-
lje oružje onijem oblastima, koje hoće da
propagiraju tugjinstvo u Hrvackoj.

A sva ova hajka na Čehe krivi su Srbi
kako već u početku rekosmo. Češki organ
»Narodni Listy“ vjeruje naprosto Srbima a
ne Pravašima. To je smrtni grijeh! Pa eto
ih da mu oni kažu kakvi su Srbi : Bianehini
i drugovi mu stoje uz Mladočehe a Kvekvić
ne; u Dalmaciji Srbi počinjaju svetogrgja
protiv slavenske misli; Srbi u Banovini i
drugovdje sve čine. da oslabe moć hrvacke
stranke prava, ali ne da je oni nadomjeste
svojijem težnjama, nego da plodove bere ,srp-
«Hi ban“ Hedervary! E ge non ridi

Mi smo još jednom rekli da Bianchini
i drugovi mu na Carevinskom Vijeću nika-
kve pomoći ne mogu dati, koliko ni onaj je-
dan srpski zastupnik Gosp. Dr. Radoslav Kve-
kvić. Češki klub i bez njih svijesno i junački
brani svoj program. Bianchini-u i drugovima
mu drugi je smjer bio što su se i nepozva-
ni uz njih priljubili. Doista ne iz osvjedoče-
nja sa slavenskog gledišta, nego da kroz to
Mladočehe k sebi privuku da im ovi budu
štit u sramotnom napadaju na sve što je sve-
to drugijem Slavenima a poglavito nama Sr-
bima. Ali kako sad vidimo namjera im se je
izjalovila, i oni su sami u jamu pali, koju su
drugome kopali.

Naša braća Ćesi priznaju našu prave-
dnu obranu, pa je danas povlagjivaju. Mi se
prama Ćesima nijesmo nikada oglušili, gdje
se naš glas mogao čuti i uvažiti. U ovoj na-
šoj monarhiji mi smo im uvijek prvenstvo
odavali, koje zaslužuju; u njihovijem  aspira-

cijama nijesmo pomagali jer su slabe naše
sile, ali doduše nijesmo im ni odmagali. Kao
pravu braću slavensku poštovali smo ih, lju-
bili i branili, a kako do sada tako i od
sada.

Prama pravaškoj sekti ostajemo isti. Ra-
di se o našem životu, pa tad treba da pre-
stane svaka ustrpljivost. Nije čudo pak da
pozdravljamo s ushićenjem svaku pojavu, ma
s koje strane dolazila, koja otkriva golotinju
poznate sekte i koja pobija sramotni osnov
njezinijeh težnja.

Takav utisak učinila je na nas i ova
nova struja češkoga naroda kroz uvaženi nje-
gov organ ,Narodni Listy“, komu srdačno
zahvaljujemo i želimo ustrajnost koja k do-
bru teži.

— =

Narodopisna  Ceskoslovanska.
izložba u Pragu 1895. godine.

U životu svakoga naroda ragjaju se momenti
koji su od velikoga značaja po njegovo daljne raz-
viće i sudbinu. Iz njih se često prolijeva rosa sre-
će, spasenja i blagoslova nekome narodu, koji, ake
još tomo uloži svoje sile a hlati se svježine i či-
losti složno u svestranom radu života i duševnom
i tjelesnom, mora se visoko uznijeti.

Takva blagodatna roga sreće hoće da nam se
ako Bog da skoro izlije na dalekom slovenskom
zapadu — na slovenskom horizontu i njivi iz xa-
mućenoga češkoga neba, koja će i tako obilatu
gitu dušu svjeckijem progresom naše slavne braće
Čeha, da još više zasiti i napoji i pred svijetom ih
istakne kao prave nosioce i preduzimače ljudskijeh
grećnijeh i korisnijeh ideja i preduzeća, — a ta
grećna će rosa da bude: ,Narodopisna izložba čes-
koslovanska u Pragu 1895. g.“ prva na svijetu
ove vrsti.

Ja s radošću i oduševljenjem pišem ove re-
dove, kad evo gledam pred sobom u listove istorije
izložaba i vidim iz njih, da ideja postauka izložbe
i umno i stvarno pripada nama Slovenima a ne-
posredno braći Česima.

Prva se izložba na svijetu pojavila 1791. god.
megju Česima, koju su bili pripravili po propasti
svoje samostalnosti austrijskom caru Leopoldu Il.
pod čijem gu se žezlom i oni nalazili, sa čime su
mu hotjeli dokazati, kako su i bogati i umjetni i
kako mogu svijetu prednjačiti. Od toga doba pa do
danas izložbe su ge neprestano ponavljala i pojav-
ljivale u svijeh naroda. Srećni narodi u slobodi,
kojima ne zveče ropski lanci i ne bride im noge i |
ruke u njima pripravljali su svjeske izložbe.

Podlistak.
STOJAN NOTAKOTIĆ

Srbi i Turci XIV. i XV. vijeka. Istorijske studije o prvim bor-
bama s najezdom turskom prije i poslije boja na Kosovu.
XXKIJI. izdanje Čupićeve zadužbine. Biograd, 1898.

Preklani u drugoj polovici Novembra putova-
smo od Varšave u Petrograd. Snijeg bješe već pri-
krio rusku zemlju. Vlak, otisnuvši se s obale Visle,
puzaše tromo bijelom, nedoglednom ravnicom.

I Chateau de Saxe, i Aleksandrovoga mosta i
predgragja Prage bješe nestalo u monotonoj šari
sitnijeh, gustijeh pahuljica. Nebo se bijeljaše malo
po malo, kako da se olovo topi u snijeg. Bio bješe
dim parnoga stroja. Bijele bijahu rijetke poljačke
> Kućarice koje susretasmo putem. Samo kad i kad
prelijetaše megju stepom i nebom jato gavrana, a
na dalekom orizontu pomolili bi se gdje ter gdje
visoki krstovi poljačkijeh groblja, tako strahovito
nalik na rimska vješala, ili bi gigantične i ukočene
ruke vjetrenjača razbijala bezutješnu sliku onoga
limba. Kad go siti nagledasmo te tragične monoto-
nije, uzesmo iz sanduka Novakovićevu knjigu i do-
čitasmo je na vratiwa Petrograda. Kako ge ta pro-
gresivna smrt ruske zemlje podudarala ga progresi-

vnom tamom nad srpskom zemljom o kojoj pričaše
ugledni istorik! Malo kada tako silno razumjesmo
tajnu armoniju koja se iznenada objavi megju pi-
gcem, čitaocem i okolicom. Ta je armonija najviše

pravdala pisca. Energija riječi, dostojanstvo stila,

moralna jakost, lokalna istorijska šara, čitahu uje-
dinjene opijelo veličini srpske države. I koliko je
viša bila pustoš okolo nas, koliko je silnije tjesko-
ba rasla u našoj duši redanjem istijeh olovnijeh
orizonata, istijeh utvarnijeh krstova, istijeh bezgla-
snijeh gavrana, toliko ge više divljasmo realizmu
pričanja one druge smcti, onijeu drugijeh gavrana
po bojnim poljima naše propale veličine, onijeh
strašnijeh krstova koji na Balkanima jednako bilje-
že mjesta gdje se polomiše nadanja i prostrane mi-
sli srpukoga svijeta.

Bilježimo ovaj osjećaj kao nešto personalna
ali i kao harakteristiku te čudno i originalne knji-
go. Opet je drugom pročitasmo ovdje, u građu. I
opet sugestivna njezina narav izbi oštro pred naši-
jem očima. Pod ovijem dubrovačkijem guncem koje
u najraznovrstnije šare topi beskrajnu pučinu i mo-
re, hridi i polače, sred latinske armonije Dvora
i Gospe prolistajte povijest srpskoga preloma. Na
svakoj će te stranici i nenapomenute ugledati ime,
radnju, misli Dubrovnika! Vi ćete na svakoj stra-
nici one tragedije po samoj sili pričanja osjećati oštri

kontrast megju neustalijenim državnim koncepcija-
ma srpske države i jedinstva akcije u srpskoj Re-
publici. Vi ćete se čuditi kako je ta mnogobrojna
aristokracija umjela ne samo udariti konsekventnom
jednom politikom, nego i pronicavo suditi spolja-
šnje dogagjaje i najezdu tursku od koje šćaše da
odvrati srpske dvorove, a kako g druge strane sa-
modržavna vlast oličena u jednome čovjeku no bi
kadra spasti ni slobodu, ni civilizaciju.

Ovo je tek sugestivna strana djela uglednoga
državnika i istorika. A mi bismo još rekli da naša
istorijska književnost nije dosada rodila radnjom u
kojoj bi znanstvena kritika, istorijsko-filozofsko ooje-
njivanje dogagjaja i plastičnost ekspozicije bile
udruženo u većoj mjeri i potpunijoj armoniji koliko
u ovijem ,studijama“. Sve što se za ovijem djelom
u nas uspiše na polju istorije, imaće da se bori sa
uspomenom na ovu knjigu. Ona je otvorila novu
epoku u našoj mlađoj istoriografiji. Po tome će se
mjerilu guditi svi nastajni pokušaji. Srpska istorio-
grafija ne smije više uzmicati od pozicija zauzetijeh
knjigom S. Novakovića. A koji od jevropskijeh isto-
ričara ushtjedbude obnoviti proceg Osmanskome Čar-
Stvu imaće od sada pozvati i jednoga srpskoga
svjedoka,

Djelo S. Novakovića prva je sinteza velike je-
dne epoke srpske povijesti. Jedinstvu pričanja od-

govara jedinstvo moralne nauke. Od prve se riječi
zna što pisac hoće, a u pošljednjoj riječi epiloga
proceg je dovršen i presuda pada teško i tragično
kao opravdanje pristupa. Srpsko-turski lom XIV. ri-
jeka ulazi dakle u hram jevropske istorije kao ne-
što jedinstvena i zaokružena, poznatijem uzrocima
i pošljetcima i zauzimlje odregjeno mjesto u toku
dogagjaja svjetske istorije. A taj je dogagjaj vrlo
velik ne samo za svijeh nas, nego i za kršćanstvo.
Rekli bi gotovo da je S. Novaković svojim djelom
smanjio važnost pada Carigrada u povijesti svijete
i objavio sasvijem jasnijem konturima činjenicu ko-
ja se tek naslućivala ali je niko u ojelini nije smio
izustiti, biva da je prelom srpske države ujedno i
poraz svega kršćanstva u Istoku i da pad Carigrada
nije nego blijeda epizoda, teatralni, regbi, zaglavak
definitivnoga ustoličenja Turaka u Jevropi.

Evo kakvijem savršenijem stilom i kakvijem
mislima pristupa S. Novaković pričanju kobnijeh
dogagjaja: ,Pred Srbe, kao i pred sve ostale bal-
»kanske narode, stade borba i za političku hrišćan-
»sku vlast i za vjeru. Dogodilo se, da se u taj mah

srpska država desila kao najjači politički činilao

na Balkanskom poluostrvu. Dogodilo se još, da je
»ta država, sama u sebi izlomljena radi svojih do-
»maćih jada, opet mogla pokazati ljudi, koji su po-
oznavali kako treba stati na branik i srpske i hri-