TRE

NN
oČijena lista

m pubrovnik na godinu fior. 4.

jA Austro-Ugarsk 1, Bosnu i
A Pgoreegovnu i za godinu fior. 4.50.
Za Brbiju i Crnu Goru na go-
divu Kor: b.
gve ostale zemlje na godinu
fronska 15 u zlatu.
Na po godine i na četvrt godine
< gorozmjerno+

pojedini broj lista 10 novčića,

U Dubrovniku 4.

Avgusta 1895.

Pretplata i oglasi da

Mo
šalju se administraciji »DUBRW

KA“.
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i sličneobjavo plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima
ju ge.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina TV 3

u Broj 31.
NIJEMCI O ČESIMA.
= Svakome je poznato kakvom mukom

= moraju naša braća Cesi da obrane od na-
> vale Nijemaca svoj posjed i kakvom još ve-
> ćom mukom moraju da ono, što su već Ni-
|

jemoi odnijeli, pa to danas svojijem zovu,
njima otmu.
o oIzbilja i sami Nijemci govore bez uste-
= zanja da su čudo nacijonalne snage, osjeća-
jai svijesti u današnjem vijeku, gdje se na-
rodi za svoje nacijonalno pravo i dobro naj-
prije perom i govorom bore, pa onda ma-
čem i vatrom, jedini Česi i Magjari. Doda-
smo i Magjare, i ako su naši krvni politi-
čki neprijatelji, jer priznati treba istinu, biva,
dago oni za svoje nacijonalne interese i
prava bore onako, kako se mi Srbi na ža-
lost ne borimo, te bi nam mogli u mnogo
čemu za ugled služiti.

Ispitujući davniju istoriju i usporegju-
jući je sa onom zadnjijeh dana, koju svaki
od nas ima u pameti, nehotice sami sebe
pitamo: Što su Česi prije bili a što su danas?

> Onako kao što su Nijemci češki narod kul-

, tuno ponizili, mislim da ni nas Srbe nije
Osmanlija onako zgazio. Osmanlija je za nas
koce gjeljao ondje gdje je dopirao, ugušio

= gei sjeme prosvjete, koje bi se bez njega

tu razvilo bilo, te da nam Bog nije spasio
Dubrovnik i koji manastir, ne znamo, bismo
li mi danas sa ovakijem vrućijem osjećajima
virili u naš skromni kulturni napredak.

Ali je Nijemac ugušio jednu kulturu,
koja je već opstojala i sasvijem čvrste po-
dloge imala, da se dalje razvije. Ko se ne
tjeća onijeh vojna, koje su zli duhovi po-
duzeli protiv češke knjige? Tada su se g0-
ijeli i palili proizvodi češkoga umnoga rada;

ma hiljade i hiljade knjiga bacale su se u

ddrijelo vatri. Narodu su se zatvorile škole,
koje gu već opstojale, kupovale su se slabe
i beznačajne češke duše, da kopaju grob svo-
Me narodu, od ratova i nemira iznemeglome
ehu digla se je i mogućnost, da se moral-
oMi materijalno oporavi, pa da tako sebe
osnaži. I ako su se Česi danas znatno di-
Bli i postali veliki faktori u našoj monarhi-
li ipak je onaj udarao na češki naro

do tako “

mo o od njegovijeh pošljedica i
Bilo kako mu drag: :
prijatelj i neprijatelj ara ime Čen a
: : eha, da će
oni svojom Skoro bezprimjernom marljivošću
i neumornošću u radu sve rane _ iscijeliti.
Kako su oni do danas u tome poslu napre-
dovali, pokazala nam je njihova prva izlož-
ba. A njihova etnografska izložba, koja je
još otvorena, kadra je, da nam još jednom
ilastrira radinost i sposobnost češkog na-
roda za još brže i bujnije razvijanje.

Mi smo o ovoj izložbi svoju rekli i do-
nijeli osobita izvješća a i dalje ćemo dono-
siti Danas nam je namjera da čujemo što
o toj izložbi i o braći Česima govore i pi-
šu sami Nijemci.

Tu ne davno ,Deutsches  Volksblatti“
koji izlazi u Beču, skroz njemački list, izme-
gju ostaloga kaza i ovo:

»Ne htjeti znati za onu izložbu, koja se
je otvorila, ne bi bilo ničijem opravdano i
mi mišlimo da se, sa nacijonalnog gledišta,
takovo držanje, sa naše strane, ne bi moglo
obrazložiti“.

Pametan kao što je maš Nijemac na-
stavlja:

“Svoje nacijonalno osjećanje ne poka-
zuje se nipošto. tijem, što se ne štuje i oma-
lovažuje protivnik. Mi mislimo dapače, da
bi Nijemci u zemljama od više jezika veće
poštovanje zadavali, da nije naš liberalni
doktrinarizam u svojoj uobraženosti nepri-
jatelju predao rmunogo što šta, što se je mo-
glo sa opreznošću sačuvati. Njemački libe-
ralizam imao je vrlo mnogo posla,
ri neko svoje dosadne misli, pa mu nije
ostalo vremena da se posveti pravijem na-
cijonalnijem zadaćama, i dok se je češki
narod čak u najmanjem češkom i morav-
skom selu nacijonalno organizirao, te tako
mogao da njemački posjed svuda uspješno
napadne, snaga liberala se je isorpila u bez-
konačnijem parlamentarnijem MAŠA dok
se napokon ta partaja nije svečano odrekla
svakog nacijonalnog rada. 2

Zaista jo stidno, kad se s tijem uspo-
redi nacijonalna živost češkoga naroda. Nema
likog, nijednog malog pitanja, gdje

nijednog ve sa
Česi ne bi pitali za savjet svoje nacljonaino

da ostva- :

stanovište i to kao odlučno za riješenje sma-
trali;: nema žrtve, koja bi toliko teška bila,

sja im zapriječi izyršivanje njihove nacijonalne

dužnosti. Ko ne zna, kako se je u češkom
narodu u svoje vrijeme kupilo, da se opet
sagradi razvaleno narodno pozorište? A etno-
grafska izložba, čije nam je otvaranje uzrok
da ovo pišemo, bila je priregjena samo sa
živijem sudjelovanjem svijeh krugova češkoga
naroda i njihovijem velikijem požrtvovanjem.
Od kakve je goleme nacijonalne i kulturne
vrijednosti jedna takova izložba! Ona predo-
čuje istoriju i razviće naroda, ona daje pri-
jegled o njegovoj sposobnosti na različitom
polju. One probe znanja i možnosti, što druge,
nacije nijesu mogle do sada da postignu,
čeličiće lični ponos a svaka praznina pak,
koja se bude osjetila, potaknuće na neumornu
prilježnost, da se nadoknadi ono, što se je
propustilo. Jedna velika etnografska izložba
Nijemaca golemo bi doprinijela da se digne
nacijonalna svijest! Na žalost nije na to da
ge misli, mi se dajemo posramiti od razmjerno
maloga češkoga naroda. A megju tijem naci-
jonalna svijest Nijemaca jamačno nije manja
od one Čeha, no ona je, tako reći vezana,
dočim su kod Čeha u nacijonalnoj borbi sve
gile slobodne. Nacijonalno čusivo Nijemaca
više je stvar osjećaja, dočim kod Čeha to

čustvo svuda praktično ističe i obilježuje mji-

hovu politiku. Nacijonalnu revnost Ceha, u
koliko se ona proteže na udjelotvorenje na-
rodnoga življa i dok se teži za kulturom,
moramo da priznamo i sami bismo željeli da
se austrijski Nijemci na tu revnost obazru
i da je nagju vrijednom sljedovanja. Česima
pak neka je do-ta, da rade za svoju narodnost
ono što mogu. Ko upravo nacijonalno misli,
neće mu se nikada to uzeti za zlo.“

Sada ge naš Nijemac upušta u tutorisa-
nje pa kaže Česima, kako Nijemcima pripada
prvo mjesto u Austriji, i da Česi ne bi ni-
kada bili postali ono što su sada, da nije
na njih njemačka kultura bajagi uplivisala.
Kako je to lijepo da Česi kazuju svijetu svoj

: narodni život, no kako ne bi lijepo bilo, da

oni tu svoju izložbu upotrebe kao demonstra-
cije protiv Nijemcima, pošto bi se tako sami
Česi odrekli simpatija, koje kod svakoga,
koji nacijonalno misli, kojega drago on naroda

bio, ima pravo da nagje svako čisto nacijo-
nalno kretanje. #

Za. tijem slijedi opis same izložbe, koja
je našijem  čitaocima već dovoljno poznata i
koju će još više poznati od naročitog našeg
izvještača. :

Treba da želimo našoj braći Cesima
svaki najbolji uspjeh da ih ovako budu i
protivnici njihovi uvijek uznosili, kako zbilja
i zaslužuju. Mi se pak Srbi ugledajmo u njih,
prikupljajmo moć i snagu, Česi neka nam
put kazuju, kako se može doći do slave i
veličine.

— > oizisn—

Stranka prava — iskrivila se.

Hodi amo Boginjo-gjevojko,
Da mi pjevaš Ahil-Pelejića
I njegovu strahovitu srdnju...

Tako počinje srpski pjesnik svoj prijevod bo-
žanstvenoga Omirova spjeva Ilijade... Nećemo pi-
sati Ilijadu, no nješto nalik na nju: boj žaba s mi-
ševi — Vatrahomijomahiju! i prema tome ćemo i
početi — a pjesnik neka nam oprosti što ćemo mu
izvrnuti stihove. Dakle:

Hodi amo Boginjo-gjevojko
Da mi pjevaš slavnu stranku prava
I njezinu strahovitu sprdnju . . . +

Ne, ne mož' dalje! Što bi sree i htjelo, što bi
pero i napisalo, ali mi se Pegaz strašno ućudio pa
ge banaka. ... Hajd neka ga bijeda nosi; satira go
piše i u prozi!

Dakle čujte:

Bila jedna stranka, pa se zvala ,stranka pra-
va“, ime lijepo, zvučno, ali pošto nije bila suvre-
mena, morala je prestati...

Jel' te, kako je to strašan početak!

Mi smo vrtjeli glavom, pomišljajući na nju.
Nije joj bio dopunahan ni početak pa ni — do-
četak.

Imala je ona svojijeh slavnijeh dana.

Kad je ,Stari“ bio još mlad, kad je mogao
da razmahne sjekirom, onda on bijaše sve i sva:
on bijaše kapacitet u svemu. I u etnografiji i filo-
logiji pa i u geografiji; istorija je tek njegovo po-
lje a da o politici i to specijalno financiji i ne go-
vorimo. ,Stari“ je smislio i nov ,pravopis“ (koji
ge njemu u čast zove ,krivopis“); tijem pravopisom
go gluži samo stranka prava, a u stranci samo on.
Njegova vojska piše već drugijem.

,Obzor“ piše opet drukčije, a akademija čak,
sjem ,svoga“ pravopisa ima i neka drukčija slova,
a o jeziku ni da no govorimo.

Ako to čuje ,stari“, on će reći, da se pravo-
pis akađemijin — koji je od godine dana amo zva-

=

Podlistak.

2 daš je Eandulitv > Osman“ nije štampa 1

vrijeme republike ?*)

Prebirući u porodičnom arkivu pok: dubrova“

= Goga vlastelina knoza Balda Gučetiće (Basseste

h poklisara u
a Frana Dži-
sina, upravlje-

60126) pisma i izvještaje dubrovačkije
: Papa dopade nam rukovet pisam
4 Gundulića, starijega pjesnikovoga ,
o Tijeh bratu Šušku : M irevnjt i prijatelju dubro-
 Tičkome vlastelinu Marku Baselju u Mletke. .
= Frano Gundulić (1632-1700) stapiiši u "0
Toya vojsku doćera do čina gjenerala, oženi #
o Milaneškom grofinjom Strozzi počasnom ne
Bom carice Eleonore. Njegovijeh. pisama .
dtiđevom arkivu ima trideset. Pisana $u m
Bod. 1861. i 1685. iz Beča, Praga, Majnoa 13 a.
li Megju tijem pismima ima dva iZ kojijeh 166%.
Vitemo da su u strahovitoj trčšnji 6. aprila ž
0) Ovu naučnu bilješku iz domaće naša povijesti os
be Pnjutelja Gosp. Dr. Luja kneza Vojnovića poni
d iževnog lista ,Zlezo“ za mjeseo Junij, koj! u
Migao, uvjereni da ćemo ugoditi našijem “e
ČIO“ ne primaju, i koji rado čitaju sv? što iz 0
%% izlazi, (Opas, Uredn.).

i u požaru koji dva dni doenije dokonča ge
Dubrovnika, poginuli svi rukopisi anne E.
dvije godine poslije niko nije mogao na i > s
ni u Gundulićevoj porodici, ni po rusi
Srećom imao je Frano u Be
čeve pjesme, te on posla taj ruko-
Dubrovnik da ga dade pečatati,
li go to ne ispuni, nagagjaćemo poslije zašto.
2 Di gratia“ ) piše Frano iz Beča 8. septem-
bra doo hrijatelju Baselju u Mletko iak i.
J Osmano ben conđizionato pereho sarebbe
dodi he questo she per miracolo č restato gal-
ne do klora essendo solo. Se voi volote
PE tete f-re o poi mandarlo, che 10 vol
logori <. i. Sigismondo del che molto ne

jem familijama.
dan primjerak 0
pis brati Šišku u

X embra 0. S. šalje Baselju
s: dot , Questa (80. lettera) vi
Conte Cortelli qualo se ne ri-
patria. Con il quale vi man-
| Osmano, composi-
ndovi mandarlo con

rukopis ovijem
nera il Sr.
Padova Sua 3
in oharta turehina

i Prega
tu mio padre. :
a ocasione & gicura al mio fratello

una bon :
"gusa qual mi fa per du
: Fi
ijeh pi italijanski, ali ima
ina Pi Franovijeh pisane #U i
: iji o u dubrovačkome dijalektu.
ih i pisam:

Beču je-.

a Ra- |
ello grandissime instanzio |

U

i
i

,dicendo non trovarsi in nisuna parte ne da nesu-
no & Ragusa essendosi perso nelle Ruinate“ (sli-
jede dvije nečitljive riječi) ,lui lo vol stampare del
,čhe molto ne godo“.

Iz ovijeh znamonitijeh pisama, jedinijeh što
imamo od suvremenika Velikoga Pjesnika, razabi-
remo da je Šiško, mlagji Franov brat?), bio odlu-
čio pečatati ,Osmana“ poput ostalijeh očevijeh pje-
sama. Zašto se to dakle nije učinilo? Zašto je
pOsman“ ležao još vijek i po u rukopisu u prašini

carkiva, dok su gotovo sva druga slabija Gunduli će-

va djela štampana već u XVIL vijeku? Ne umijerao
drukčije odgonenuti ovu zagonetku nego strahom od
turske vlade.

Moglo bi se primjetiti da Turci nijesu čitali
našijeh stvari. Ama bješe jedan dobar kršćanski
susjed koji se starao da oblaže Republiku pred Sul-
tanom, kako bi joj upropastio trgovinu na Balkan-
skome Poluostrvu, u Carigradu i u Aziji, a taj so
dobri gusjed zvao: Mleci! Dosta je proučiti povijest
snošaja Dubrovnika s Portom i s Mlecima u XVI.
iu XVII. vijeku da to bude gagvijem jasno i da
ge razumije zašto je Senat zabranio da se štampa
» Osman“.

2) Šiško (Sigismund) Dživa Gundulića rodio se god. 1635.,
bi član Senata, a umrije kao glava države mjeseca septembra
god. 1682.

Tributar Porte, a u isto doba prijatelj Pape i
Španije, Dubrovnik je živio u neprekidnome strahu
da Turci ne bi obaznali što on radi za kršćanstvo,
a opet da kršćani ne bi obaznali što je imao da
radi za Turčina. U toj svagdanjoj diplomatskoj igri
proživjela je Republika četiri vijeka. Agent provo-
cateur, do potrebe i onaj koji ,velikodušno“  otkri-
vaše kršćanstvu dubrovačke spletke u Carigradu,
bjehu Mleci, koji su dakako činili potajno još go-
rijeh stvari, kako bi sami sebi osjegurali naklonost
Porte i supremaciju na Bosforu. Sve depeše Repu-
blike Sv. Vlaha svojijem poslanicima u Carigradu
i u Rimu pune su preporuka da taje od mletački-
jeh poklisara svaki njihov korak, svaku riječ. Svaka
je zgoda dobra bila za Mlečića da prikažu Dubro-

vnik Porti kao sumnjiroga prijatelja, kao potajnoga

pomagača kršćanskoga oružja. O toj kroniškoj  tje-
skobi Republike imamo gotovo danomičnijeh. trago-
va u glasovitijem depešama Senata poslaniku Fra-
nu Gunduliću u vrijeme Svete Lige (1571) i Maro-
jici Kabogi u doba raspre s Kara-Mustafom (1678).
Ali to nije dosta. Sam grad Dubrovnik bješe pun
uhoda mletačkijeh trgovaca i aga turskijeh, sumnji-
vijeh Levantina, jermenskijeh kamatnika, španjol-
skijeh žuđija, bezimene rulje koja potajno prisluški-
vaše srce Republike, brojaše mu svaki kuoaj, hva-

taše je za svaku riječ, Svaki bi go dogagjaj u Du-