o Cijena lista

Za Dubrovnik na godinu fior. 4,

Za Austro-Ugarsk 1, Bosnu i
jrereegovnu ina godinu fior, 4.50.

19 Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu for. 5.

> Za sve ostale zemlje na godinu
ronoka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
gurszimjerno,

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i ogl

šalju se administraciji ,DUBN
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i sličneobjavo plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako ge više
puta štarpaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima
ju 88.

| "Broj 38.

m

Ezlazi svake Nedjelje.

Godina IV.

- Popovi političari.
«Saborski izbori su svršili ima već. ne.
koliko dana, a hrvacka se štampa još slijedi
kaviti o njima kao što se bavila u oči izbo-
za. Ona umjerenija, slavi triumfe nad radi-
kalima, ona pravaška se ne samo tješi nad
moralnijem pobjedama, već napada i osvagju-
je po paMor Svakoga, onoga koji ne klanja
onako kao što je ona htjela, Svakoga onoga
koji ne vjeruje u njezine lažne proroke.

Pravaškoj je štampi osobito krivo, što
je poražena bila u onijem grezovima u koji-
jem je mislila da je neoboriva, u onijem
srezovima gdje je uvjerena bila da će po-
moću popova i fratara pravaša, znakom kr-
sta a u ime katoličanstva moći zavarati Pro-
sli narod i povući ga za sobom kao čoban
marvu.

Preveć bi na dugo pošli kad bi na ovo-

me mjestu pokupili sve i 'svašto što je ta
revolver štampa u ovo zadnjijeh dana otresla
na protivne političke partaje; kad bi se ba-
vili svijem onijem svakojakijem  ekspetoraci-
jama što je laži-katolička štampa, biva ,Na-
rodni List“ i ,Katolička Dalmacija“  izblju-
vala na pojedine političke ljude u pokrajini
ato sve pod plaštem licumjerstva i lažnog
= vjerskog morala.
ž Popovi, ti korifeji pravaške stranke i
njezine štampe, iznijeli su čak i nešto više
nego li prostijeh laži i protiv srpske stranke
ne štedeći ni pojedine njezine ljude, od naj-
podlijih i najogavvijih kleveta, kakvijem bi
ge posramio i onaj koji je već davno izgu-
bio svaki pojam stidljivosti.

Nego, ni pd jada, kad bi ta štampa,
baveći se doživljajima svojijem, bila pripo-
vidjela, ne samo gdje je moralno pobjedila,
već i gdje su njezine najčestitije vogje bile
javno osramoćene, i gdje su njezini najljući
borci, ljudi koji u crkvenoj hierarbiji uživa-
ju visoka dostojanstva, morali prignuti gla-
u a svojijem ušima pokriveni, oči u oči slu-
šati da ih se, pred narodom, pred  svojijem
parohijanima, na sva usta grđi i sramoti;
šta više, da im se javno i pred svijetom psu-
je ono što je ne samo njima kao Božijem
pomazanicima, već svakome kršćaninu naj-
svetija dogma?

2 2. E katoličko-pravaška | štampa ne

! ne žigoše one katolike koji gu javno
za vrijeme nokijeh izbora nazivali nekog Do:
kana, pravaškog perjanicu Antikrstom? Za-
što se , Katolička Dalmacija“ i ,Narodni
List“ ne podignu na noge i ne uzdignu u
1 katoličke vjere svoj glas protiv onijeh
koji su, opet nekom Nadpopu, javno, pred
stotinama ljudi psovali i Svete Sakramente
ispovijesti i pričesti? Zar se to » Katoličke
Dalmacije“ ne tiče? Zar je to njezin pobor-
nik zaslužio? Ili je ,Narodni List“ sada, po-
slije izbora, prestao da se bori za hrvastvo
u ime katoličanstva, ili je njegov urednik sa
sebe, kao nedostojna, skinuo neizbrišivo sve-
to pomazanje?

Mi priznajemo, ali ne do svrhe, da im
je preči posao baviti se propalijem kandida-
turama tamo i amo po pokrajini, a osobito
u kotaru Makarske i Šibenskijeh vanjskijeh
općina; mi priznajemo da kučka ne laje se-
la radi, voć radi sebe, ali ne možemo, kao
katolici, i kao kršćani, da ne upremo prstom
u onu ljutu ranu koja se sada pokazala me-
gju fanatičnijem sveštenstvom, koje, zabora-
vljajući svoj sveti čin, zapostavljajući oltar po-
litičkoj trzavici, političkijem prevarama, do-
vede prostog i neukog seljaka do toga da
na svog rogjenog brata juriša, da mu se ja-
vno, a bez ukora, pljuje na najsvetije članke
svoje svete pragjedovske vjere.

I nama kao i ,Katoličkoj Dalmaciji“, po-
znata je pastirka Austrijskijeh Biskupa, obje-
lodanjena o Duhovima godine 1890. Pozna-
to nam je, da se njom preporučuje vjernici-
ma ,da se slože i“ da biraju za zastupnika
»samo takve zgoljne katolike, kojt će smatra-
»ti svojom pravom i poglavitom zadaćom da
»Uupru ie svijeh sila kako da se ostvari ću-
doredno — vjerski odgoj“. Zato baš što nam
je sve ovo poznato, dalazimo do jednog za-
ključka  protivnog načelima sve klerikalne
hrvačke štampe u Dalmaciji u opće, a osobi-
to popovsko-pravaške štampe koja je, na pri-
mjer u Dubrovniku samijem ciljem, da obo-
ri ljude, koji su vjerniji katolici nego li su
možda i sami njezini urednici, nauckala pro-
ti njima, te izvrgla ruglu i svakojakijem kri-
tikama, a na uštrb vjere i morala, sve one
popove koji, do jučer od svakoga  pošlovani

i uvaženi radi njihove skromnosti i pobožno-
sti, danas nijesu ništa bolji od kakva ured-
noč laži-katoličko-pravaškog lisla. Nego, kad
osmo se dotakli pastirke Austrijskijeh Bisku-
pa već spomenute, a prije nego zavežemo,
neka nam bude slobodno još jednom opaskom
osvrnuti se na nju, te jednijem samijem  pi-
tanjem osvrnuti se na ,Katoličku Dalmaciju“

Pretpostavljajući da je istina, kao što
je laž i kleveta, da je naš drug Dr. Pugliesi
otvoreni dušmanin svoje vjere, jer on, tobo-
že, očito u domaćem razgovoru tako erdi krš-
ćanska načela, da se čovjek zgraža slušajući

ga; a kažite nam, — nije li to njegovo do-
maće ponašanje ipak nešto malo snošljivije,
nešto malo — sit vaenia verbo — moralni-

je od onoga javnoga ponašanja, od onoga
javnoga morala, od onoga lijepoga obraza o
komu se i čita i koje se i vidi kod vašijeh
korifeja i vašijeh varjaktara i vašijeh dru-
gova, o popovi političari?

Da izvalite onaku podlost proti Dr. Pu-
gliesi, trebalo je da slažete, trebalo je da se-
be nazovete njegovijem domaćijem špijunima,
čim mi možemo, vama prestavnicima  po-
povsko-pravaške štampe taknuti prstom u
moral i obraz vašijeh vogja, kad god hoće-
mo, a da vi, kao da se vas ne tiče, ni ri-
ječi na njihovu obranu ne budete moći
navesti.

a ad td —
A
Glas iz Boke.

Kako odoh iz slobodnih gora
Mišljah u njih srpstvo ostaviti
A megj tugjim uljesti narodom
Kom običaj ni jezika ne znam.
Vjera druga, carstvo, misi druga,
Mišljah prezren, ka i krvnik, biti
Radi vjere — svijeta nesloge.
No ja sasvim drugojače nagjem.
0, vi Srbi, svud li srpstvujete!
Dužnost čojstva pravu ispunjate!
Srpstvuj gjelom, vjeruj što vjeruješ :
Laktom vjere glupost čojka mjeri
A ozbiljnost gjelom i vrlinom.
Njeguš.
Junačka naša sela i bijeli gradovi za-
metnuše i ovom prilikom borbu za obraz i
poštenje srpsko. Od Kotora i Perasta pa do
ponosnijeh bedema Tvrikova grada ukrstiše

se Srbljima telali, da im uroče sastanak, i

na dan zbora i izbora zadrhtaše munjevne |

žice, da nam jave svijema, da smo mi go-

spodari kroz slani gradononasnaoouam snaci >

Sve je bilo uredno i mirno. Ne- trebaše

svijetla oružja, kao drugdje, jer pred vitezom“

Bokeljom ugušila se poznata  dreka sama
gobom. Srbin junak, kome su znali njeki stvo-
rovi na papiru da otmu brda i doline, kome
su trubjeli iz okrajaka, da je zapodjeo vjerski
rat, dokazao je sada svijetu na vidiku, da su
sve to prazne riječi, pakosna 1až.

Poznato srbožderska štampa, koja svoje
lakome pandže pruža i na ovaj bez pritruna
srpski kraj i koja nam podmeće, da se mi
tobož slažemo s vragom i s paklom, eda
održimo srpski harakter Boke, trela je iz pri-
čuve sinove junačkog gnijezda našeg, koliko
god oni sa općeg slavenskog gledišta ljublja-
hu slogu jednokrvne braće. Za to na prošli-
jem izbornijem poprištima mogasmo vidjeti
kršnoga gorštaka sa  pitomijem primorcem,
kako rame uz rame, brane svoju zajedničku
kuću od tugjijeh najamnika. Opazismo Srbalja
jedne i druge vjere, jednako zagrijane svetom
domovinskom ljubavi i ljudi, koji se rodiše
i odnjihaše na ovoj istoj grudi zemlje i koji
u ovo zadnje doba -padoše jedan drugome u
bracke zagrljaje poznavši sasvijem dobro ćud

| poznatijehmutikaša.

Dobrocki soko, naš sijedi Kamenarović,
u narodnom pokretu borac, kao i svi oštali,
za narodna prava, oličeni je otsijev uvrije-
gjenog srpskog ponosa, prava slika složnog
bokeškog rada. I on, kao i dostinja našijeh
Bokelja, ne zaboravljaše na amanete stare
narodne stranke, nego ih čuvaše kao oči
svoje, dokle ne dogorje luč te presta ustr-
pljenje. U našijem kršnijem planinama, gdje
se srpska pjesma ragja; u našem  pitomom
primorju, čiji mrnar i kod kuće i na dale-
kom oceanu tanano zagudi, dugo se podr-
žavala miroljubivost, jer imagjasmo obzira,
jer smo u svojoj kući snažni, Mišljasmo
dugo, da su žalbe naše braće u ovoj pokra-
jini manje više njeka tjesnogrudost, što ruši
glogu i napredak. Ta se naša miroljubivost
pokazala i za vrijeme zadnjijeh  saborskijeh
izbora, kad je bio kandidiran prof. Brajko-
vić. U Kotoru bijaše dobio profesur, ne zna-
mo tačno, ali svakako njekoliko srpskijeh gla-

. Podlistak.

Iz putničkih uspomena 0 Dubrovnika
Govorio Dr. Mil. R. Vesnić |
u Gragjanskoj Kasini Februara 1895. godine.
(nastavak)

Na istočnoj obali Sinjegi : o
ora bila je na mestu koje nas zanima ga : i
“elika i gusta dubrava, koja se prostirala sve X.
Mora. Prema njoj i ne daleko od nje stršilo a
Mora nešto nepristupnih grebena. Kad su . s
Porušili stari Epidavar (dan. Cavtat), A E
ttanovnici, što ih je u životu ostalo, Spas! ne 4
Blebenima. S ovim beguncima spojile #U ia Zi X.
= 691. neke druge naseobine rimsko i. Da Do : :
Vrađajući ge god. 900. iz Rima, grpski se =
Pavlimir zadrži tu neko vreme, pa ostavi Po? de
| le nekoliko svojih pratilaca i mnogo blago. oko
toga, srpski kralj Bodin, koji je već bio u a
Jižnu Dalmaciju, utabori se u dubravi pr Praška
ridima u nameri, da prinudi njihove # EE
(lauzane), da mu izdadu njegove rogjeke 2 dho
šo, koji su se kod njih bili sklonili. . i oi
> Drisače i odupreše se Bođinovoj voJEQ!- ka a

di Bodinovoj dogju (god. 1111.) do sporazu

a — Jadranskoga —-

govim naslednicima, čiji se vojnici nastaniše po
dnu dubrave, pa polako i postepeno prelažahu i na
ostrvce. Za tim se nasu uska moreuzina, te se ta-
ko ostrvo združi s dubravom, latinski sa srpskim
elementom. Tako je na pouzdanu rimsku i grčku
kulturu i prosvetu došla živa, sveža srpska mašta,
to nam Zukarić priča, kako su već u IX. stoleću
Dubrovčani pevali junačke pesme o srpskim  vlada-
rima, i kako ih. je neki neretljanski knez s toga
mnogo poštovao i cenio. ,Takve su pesme, veli je-
dan dubrovački pedagog (V. Adamović), silno uti-
cale na vaspitanje i uzdizanje zuamenitih ljudi, ko-
je je žar domorodne ljubavi pratio preko  Sinjeg
Mora do u najdalje krajeve“. Kod nas se još nije
došlo dotle, da se radi na odregjivanju geneze i
prve kolevke pojedinih naših narođnih pesama. Kad
so tome poslu bude stručnjački pristupilo, onda će
ge, mislim, utvrditi, da je najlepšima poreklo u Du-
brovniku i njegovoj okolini. Na ovu slutnju navodi
nag ne gamo ova Lukarićeva zabeleška, već i dru-
ge okolnosti na kojima se mi ovde ne možemo du-
žo zadržavati, ostavljajući njihovo proučavanje i raz-
matranje onima, koji su za to stručniji i pozvaniji.
Ljubav prema domovini bila je još u ono doba ta-
ko jaka u Dubrovčana, da su oni ponos i slavu svo-
je otadžbine uvek pretpostavljali vlastitoj koristi i
privatnim interesima. Nije li nad samim ulaskom

u dvoranu njihovog velikog veća stajao ovaj zname-
niti natpis:
»Pregorite lične i brinite ge o opštim interesima“,
»Oblite privatorum publica curate“.

U starom Dubrovniku porodica je bila vaspi-
tateljka svih ljudskih vrlina. Domaće je vaspitanje
u njemu bilo strogo prema potrebama samog živo-
ta. Mati je bila prva vaspitateljka svog deteta: ne
samo što bi ga ona samo na prsima svojim othra-
nila i što bi sama brižljivo pazila na prve mu ko-
rake, no bi ga ona materinskom nežnošću tako uvo-
dila u Hristovu veru, da bi ono još za rana Zavo-
lelo sve što je pravo, plemenito i lepo. Dubrovkinja
se brinula i o umnom razvijanju svoga čeda, te bi
ga najpre zapajala narodnim pripovetkama i zago-
netkama, i tako bi mu unapred omilila učenje u

školi. Zato što se u Dubrovniku sačuvao srpski je-

žik, i što se u njemu, pored sve zapadne civiliza-
cije održalo onako jako srpsko-,slovinsko“ osećanje,
ima da go zahvali na prvom mestu dubrovačkim
materama, koje gu bile prve čuvarice i zaštitnice
Srpstva u njemu, jer niti su htele niti su smele
učiti drugih živih stranih jezika, već su uvek govo-
rile samo srpski. Matere srpske nisu smele prete-
rivati ni u nežnosti, osobito prema svojoj muškoj
deci, da go tako ne bi odgajili mekušci. Tako je

Dubrovnik već u podizanju svojih budućih gragjana

spajao srećno Špartanstvo s Atinstvom. Otuda ge i
možemo sretati u njemu s primerima požrtvovanja
i mudrosti, kakve nam daju samo klasični trenuci
u istoriji velikih naroda. Otuda u njih ono pregao-
štvo i otačastvoljublje, koje nam tako jasno ilustru-
je Miho Pracat, koji je stekao toliko, da je mogao
darovati svojoj otadžbini 200.000 gjenuina i poma-
gati Karlu V. u njegovom velikom ratu s 12 bro-
dova (pored republičnih 3000, Petra Ivelje 20 i ne-
koliko Ohmućevićevih), koji je poklonio Španiji koju
je morila glad grdne količine žita, i na navala za-
hvalnosti i ponude odlikovanja i podizanja u veliko
plemstvo odgovorio caru: :

i — Ja sam sam bogat, kruno presvetla, te mi
novaca ne treba; kralj sam na svojim brodovima,
— što će mi druge časti, slobodni sam  gragjanin
Dubrovnika, a za mene je to titula nad svima ti-
tulama i za drugima ne žudim.

I pravo je, što je jedinj kip, koji je republika
podigla, bio namenjen (1683). Mihu Pracatu ,za-
služnom gragjaninu“. (Tek je god. 1898. podignut
spomenik Gunduliću).

Maternjem vaspitanju imamo da zahvalimo i
za Gjona Gjurkovića, koji je (god. 1465) napustio
zvanje glavnog zapovednika ugarske vojske i prvog
kraljevog doglavnika, pa pohitao u svoju otadžbinu,
kad je doznao da se snuju neke spletke protiv Du-

p