|
|

*

4

e

ca svoga vremena i onijeh načela, u kojima

g

“

š

U Dubrovniku 15. Doćembra 1895.

Pas

Gijena lista
Za Dubrovnik na godinu fior. 4,

Za Austro-Ugarsk & Bosnu i
Hercegovnu i na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu for. 5.

Za svo ostalo zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na Četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROVNI
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglass priposlano, :
javne zahvale, računska liz:
šća i sličneobjave plaća se 10
od retka (sitnijeh slova). Ako se
puta štampaju, po pogodbi. :

Nefrankirana pisma ne pr
ju se.

Broj 50.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina TV.

NOVI DUBROVNIK.

Kada je početkom. vijeka Marmcnt pred
skupljenijem senatom proglasio da je repu-
blika dubrovačka prestala opstojati, senatori
razilazeći se opravdanom srdžbom i boli za
izgubljenom slobodom i vlasti kazaše: kad je
nas nestalo, neka svrši sve. Niko im razborit
danas ne može što prigovoriti radi one izu-
štene izreke, po kojoj se kasnije malijem izu-
zetkom upravljahu; jer pomanjkavši im prvi
uslov poticanju na rad za rodni grad, naime,
vlast i sloboda, donekle po samom prirodnom
zakonu prama onoj prevelikoj radinosti pro-
šlijeh vijekova postadoše neproduktivni, zano-
Seći se regbi samo slavnijem uspomenama
prošlosti. Kako u njihovijem rukama bijaše
gotovo sve znanje i bogastvo, to su oni svo-
Jijem načinom mišljenja uticali i na ostalo
gragjanstvo, tako da glavna harakteristika
Dubrovčana postade apatija prama svemu.

Odatle ona neodlučnost i onaj  konser-
vativizam do skrajnosti, što su svaki pokret
u duhu vremena u klici ubijali.

Ovo bijaše polazna tačka dubrovačkog
života. Po njoj se je upravljalo u općini i
drugdje. Ovoga se je pravca držala i dubro-
vačka narodna stranka pod vodstvom pok.
Rafa grofa Pucića i Dr. P. Cingrije zadnji
jeh 25 godina, te osvrnuvši se na njihovu
upravu i prosudivši ju sa stanovišta »nate-

. mijalnog napretka, dolazimo do zaključka da

nijesu u tom smjeru ništa uradili. Ne za to
što hotimice ne htjedoše, već što bijahu dje-

ge bjehu uživjeli.

Onaj zastoj a može se slobodno kazati
i materijalni nazadak, od vremena okupacije
Bosne i Hercegovine, bijaše pogibeljan po
naš grad. Onako se nije moglo dalje ići a
da nekad slavni Dubrovnik ne postane veliko
selo ili ti, kako se je više puta čulo, prista-
nište Trebinja. S toga da se do toga ne do-
gje, trebalo se je uhvatiti u koštao sa ljudi-
ma, koji su zadnjijeh 25 godina upravljali
sudbinom našega grada, i to u interesu sa-
moga Dubrovnika i njegove budućnosti.

Mlagji naraštaj dubrovački, koji se po-
zove ,omladinom dubrovačkom“ ne mogaše
se saglasiti niti sa narodnijem niti sa mate-
rijalnijem pravcem ljudi, koji do tada upra-
Vljahu našijem gradom, jer u jednom i dru-
gom pravcu vladaše zastoj: u narodnom se
je htjelo ostati na idealnom stanovištu S
menog ili dvoimenog naroda; a u materijal-
nom, kao da se samijem uspomenama uke
Šlosti može živjeti ništa ne radeći za budu-
Ćnost.

Sukob bijaše neizbježiv.

Dubrovačka omladina, osjećajući potrebu
rada prama duhu vremena u narodnom Srp-
skom duhu i materijalnom napretku Dubro-
Vnika, bijaše se združila sa Svijem zdravijem
elementima u gradu voljnijem rada, te. po-
vela borbu iz koje je sa svojijem saveznikom
izašla pobjediteljicom, postavivši dogovorno
na upravu grada čovjeka rijetkijeh sposobno-
sti i promicava uma, koji naše potrebe ra-
zumjevaše, i to našeg i danas dičnog načel-
nika, g. baruna Gondolu, koji bješe sa veći-
jem dijelom plemstva uz nas pristao.

Od tada nastade nova era: Era rađa.

U ovo posljednjijeh šest godina mnogo
se je uradilo, naime, postavili su se temelji
novome Dubrovniku.

Dubrovnik je negda evao trgovinom i
brodarstvom.

Otkada je trgovina našla druge puteve
t.j. otkada su je umjetnijem načinom  skre-
nuli sa njezinijeh starijeh puteva u nove od
nas predaleke, danas kad još živuka samo
požrtovnijem zauzimanjem i živahnom  radi-
nošću našijeh vrijednijeh gragjana dubrova-
čko parobrodarsko društvo, da se spase naš
grad, koji se nalažaše na ivici materijalne
propasti, trebalo se je okoristiti blagijem pod-
nebljem i prirodnom ljepotom, čijem nas je
božja providnost obdarila. Mine posjedujemo
toliko spomenika kao n. p. Mleci da privu-
čemo pozornost znatiželjnijeh stranaca, ali
imamo nešto što ne manje privlači bogate
strance a to je: blago podneblje, prirodnu
ljepotu, čistoću grada i skladnost gragjand
osim naše slavne prošlosti. Da ovo jedino
preostalo vrelo našeg budućeg dobrostanja
upotrijebimo, trebalo je graditi k6tel po naj-
novijem načinu za strance, a liječilište sa ku-
palištem za bolesnike. Hotel se već gradi, za
liječilište u Lapadu već je zemljište kupljeno

i općinsko je vijeće, izuzam takozvane hrvate, |

u predzadnjoj općinskoj sjednici odobrilo tro-
šak za kolni put iz Gruža u Lapad, koji će
se sa liječilištem skoro početi graditi.

Da naš grad postane alem-kamen ja-
dranskog mora i da se uzmogne takmiti
s Abacijom i drugijem  sličnijem mjestima,
treba željezničke sveze sa monarhijom. Ima
pak pouzdane nade da će se i željezničko
pitanje povoljno riješiti za naš grad, naime:
u našoj poreznoj općini gradnjom velike nove
vojarne za dva domobranska bataljona po-

većava se vojnička posada za jedan bataljon, |

te će po svoj prilici i zapovjedništvo domo-
branstva preći iz Zadra u Dubrovnik, čijem
naš grad postaje znamenitijim u vojničkom
pogledu, što je danas najmjerodavnije za

gradnju željeznice. Hoće li se u nas graditi
Joljeznica iz  strategičkijeh ili trgovačkijeh

sula, to se nas ne tiče, glavno je da do=

bijemo željeznicu, koja bi nam i trgovinu po
novo uskrisila, kako je lijepo razložio g. sa-
vjetnik Toncić u predzadnjoj sjednici općin-
skog vijeća preporućujući gradnju nove ka-
zerme. Od koje će koristi ta gradnja biti za
naš grad i okolicu prikazasmo u br. 48. ovo-
ga lista, a sada pošto će ge jsta gradnja
proširiti tako da uzmogne ukonačiti dva ba-
taljona domobranstva, onda je korist dvo-
struka.

Da općinska uprava a na čelu joj g.
barun Gondola nijesu ništa drugo uradili za
materijalni napredak našega grada nego ovo
dvoje, dostatno bi bilo da se njihova imena
zabilježe zlatnijem slovima u anale Dubrovni-
ka. Ali ima i još drugijeh radnja kao n. PI.
zgrada za skladište duhana i put oko grada
itd

Kao što svuda ima zavidnikA i proti-
vnika, tako ih je i kod nas; ali dase je mo-
glo naći neprijatelja materijalnog napretka,
grada, to je teško drugdje naći, a to je
stranka forestijeh ili ti takozvana hrvatska
stranka, koju sastavljaju: ogromna većina
svećenstva, ljudi pregjašnje općinske uprave,
a najveći kontigent jesu stranci-činovnici; a
organ im je ,Crvena Hrvatska“, koju smo
jednom  punijem pravom nazvali  revolver-
listom.

Kazasmo malo prije da su ovi ljudi ne-
Peijatelji i materijalnog napretka našegu gra-
da, a to su dokazali:

a) glasovanjem ,proti“ u sjednici opć. vi-
jeća od 9. aprila t. g. da se ustupi novomu
društvu za gradnju hotela jedan mali koma-
dić općinskog zemljišta na placeti;

6) glasovanjem ,proti“ u općinskoj sje-
dnici od 6. tek. da se gradi kolni put iz
Gruža u Lapad;

€) odugovlaćenjem i zanovetanjem pri ra-
spravi o gradnji nove kazerme, sumnjičenjem
općinske uprave; pa kad je trebalo glasovati
21 istu gradnju, jer uvjereni o koristi iste i
poštenom postupku općinske uprave, gotovo
polovica takozvanijeh  hrvatskijeh vijećnika
nije došla na sjednicu; megju odsutnijem
Svojom nenazoćnosti briliraše g. V. vitez De-
glulli.

»Orvena Hrvatska“, kad joj patroni ne
mogahu već omestit spomenute gradnje, uze-
la je na se ulogu Jaga da sumnjiči srpske
vijećnike, valjda mjereći drugoga svojijem
laktom. U br. 47. toga lista nalazi se uvodni
članah ,Srbi na Upravi grada Dubrovnika“,
u kojem su smješteni utoci gg. Iva Jelića i

Boža Mičića proti gradnji nove kazerme. Gla-
vni je argumenat gg. uločnika da će rečena

ti kako je g B. Mičić stručno izračunao
241.000 for., a ne 180.000 for. kako je g.
načelnik tvrdio. GG. utočnici se bjehu malko
zatrčali, jer ne uzimahu obavijesti na općini
već na ulici, te se u računima prevariše,
kako je mjernik g. Giberti u općinskoj
sjednici od 6. tek. dokazao, naime: da će
gradnja kazerme za jedan bataljun
stajati 150.000 for. a ne više, a pro-
širenje iste da uzmogne ukonačiti još
jedan bataljon 140.000 for. a ne više
a možda i manje, tako da će ukupni
trošak iznositi 320.000 for. Pošto pod
onijem uvodnijem člankom ,C. H.“ ne bješe
niko potpisan, to za nj odgovara uredništvo,
»O. H.“ izlazi svake subote na podne, a sje-
dnica općinskog vijeća bijaše dan prije t. j.
u petak po podne, kojoj je i urednik ,C. H.“
prisustvovao, te čuo gornju izjavu mjernika,
g. Giberti. Ureduik ,C. H.“, kako bi svaki
pošteni čovjek uradio, morao je odmah po
sjednici poći u štampariju, gdje se štampa
njegov vevolver-list, te one gadne opaske i
nedostojne poštena čovjeka pri kraju uvodnog
članka dajbudi ispustiti. ali on toga nije ura-
dio, jer se je odavna naučio dirati u pošte-
nje poštenijeh gragjana, a kad ga ko pozove
na odgovornost i zatraži vitešku zadovoljštinu
Za nanesenu uvrijedu, onda bježi, što je slu-
čaj sa našijem urednikom dokazao. Kad se
ovako radi onda je naravska posljedica da
»C. Hi“ ne može više nikoga uvrijediti.
Utoci štampani u ,0. H.“ postadoše
bespredmetni, kad je općinsko vijeće jednogla-
sno odobrilo da se proširi prva kazerma da

se uzmože ukonačiti i drugi bataljon, čijem

je g. B. Mičić sam pokazao, koliko je nje-
gov utok osnovan, kad je sam glasovao za
prijedlog općinske uprave.

»Srbi na Upravi grada Dubrovnika“
glasi uvodni članak ,C. H.“: Mi Srbi, i ako
nijesmo sami na upravi općinskoj, rado pri-
mamo na se svu odgovornost za sve što se je
do sada uradilo, i oholi smo, jer uvjereni da
sve što se je do sada uradilo_ pripravlja
Dubrovnik na nov život.

Završujemo riječima jednoga putnika,
koji je prošlog proljeća pohodio naš grad i
pisao o njemu u Pester Lloydu:

»Dubrovnik nije izgubljen. I ako je on
(t.j. €. načelnik) zadnji svog koljena i ime-
na, to će ime unaprijed živjeti. Zadnji Gon-
dola prvi je načelnik novo-cvatućeg,
punog nade Dubrovnika“.

Orlando.

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

Diše KANONIK IVAN STOJANOVIO
XXIX.
AM.
K i A S Podi sad se iaai
Klasično knjige imalo su i u om S
švojijeh gojiteljica. Glasovita Ovijeta ma rasi
la je latinski klasicizam od Gjule 1 ridaala e
9d Marije Gondule. Marija a JE knjiže-
djecu svoju u Konavlima. Fortis i| nimactii
Vk Kukuljević divili su se u Mog adiš
SU ugledali na Trstenome Mariju i latinskijem
Doučava svoju djecu u  talijanskijem mo slušali ne-
Njigama. Još u naše djetinstvo Tu me :
ke Bospogje da zbore 0 historiji 1 0 jednu (Marija
Wisto doba prele su vunu. Ja pana u historiji,
Štulli) koja mi je popravljala pogrje srednjijeh vre-
tačno mi nabrajala godine m NE
Mena a s kugjelom u ruci. Takog) Ranjina), koja 8
Maru dubrovačku gospogju (Marije svojijem mužem.
lo dopisivala u latinskom jeziku #2
koji je boravio u Beču!)

.") Nike Gozze bila je žena I
Yi Svo svoje imanje koludricami

ra Volkasovića šao) koji
sk domenikavskijem+ a

U talijanskom jeziku takogjer izagje mnogo
važnijeh spisa od različitijeh Dubrovčana, kao na
primjer, ,ll senso predominante alla ragione“ od
Marina Bobali-a, stari talijanski spis, o kojemu go-
vori Appendini. Ne govorimo o spisima diplomati-
čkijem u talijanskom jeziku upisanijem na ukus od
Dubrovčana, koji su bili tajnici i doglavnici razni-
jeh vladara, i nahođe se po evropejskijem arhivima,
kao na primjer Frana Zuzzeri-a, Ovijetina brata, ko-
ji je bio doglavnik Urbana VIII.; Vinčencija Bra-
tuli-a, Lopugjanina, koji umrije u Madridu 1680.,
kojemu Spanjski Kralj dade vlast da nosi zlatni
ogrljaj sa draguljama, koji on ostavi stonoj dubro-
vačkoj orkvi i koji propade; Marijana Bonde, Ma-
lobraćanina, profesora u Parizu, tajnika Pape Sista
IV.; Agostina Nale, Domenikanca, koji je bio po-
glan u Pisu, da razdriješi ga svojom talijanskom rTi-
ječitosti lažni neki Sabor, sakupljen od nekijeh epi-
skopa protiv Pape Julija II.; Klimenta Ranjine, Do-
menikanca, koji, kako so kaže u rukopisu poslanici
Stjepana Gradi-a ,fu spedito dal genato a Roma
per calmare le bizzario di Filippo Trivulzio, arci-

svrhu Nike tri put pogje u Rim i pred Papom Bonifacijom IX.
proslovi svoju parbu latinski i dobi je. Gjule Gozze, koja nije
bila od vlasteoske porodice, bila je prijateljica Benedikta Mo-
naldi-a. Mnogo je pjesama pisala na postelji prije smrti, te ih

slala ovome Monaldi-u,

Veseovo di Ragusa, ed un'altra volta per non en-
trar“ in lega contro il Turco; Dionisija Remeđelli-a,
Domenikanca, doktora u grčkome jeziku, poslanika
republike kod Carice Marije Terezije; Marka Ra-
tijine, tajnika Pape Julija II. Začudih se kad opa-
zih u Padovi In pra della Valle i njegov kip megju
ostalijem glasovitijem Dubrovčanima.

Kako se svaki gragjanin prti u državne po-
slove u svakoj republici, tako i u Dubrovniku kako
i u Rimu politički spisi i tadašnje diplomacije dr-
žali su se kao prvi poslovi, a pjesništvo i nauke i
Dubrovčani kao Rimljani, zvali su ,artes leviores“.
Nauka i pjesništvo bile su neke zabave vremena za-
lidnijeh i uprav ,šyoxi“ biva ,zaludnost“. Što je
danas sjediti u kafanama nekoliko ura, hoditi po
Posjetama, za njih je bilo čitati klasike obrazova-
nijeh jezika. To su bile zabave duha, a u isto do-
ba davali su i tijelu shodnijeh zabava. Opći sistem
strategije bio je po cijeloj Evropi ne imati nigdje
ravna puta, za to šetnje su bile upravo da se tije-
lo viježba. Poći na nogama u Župu, u Rijeku, i još
đalje bilo je kao sada prošetati se do vrh_ Pila. U
našemu djetinstvu gledali smo postarijeh ljudi, da
takove šetnje čine. Pripovijeda se, da je Kunić mno-
g0 od svojijeh Epigrama izamio u šetnji, pa bi
ušao u koju kuću da te epigrame napiše. Pripovi-
jeda ge, da je bilo i onda kao neko čudo, vidjeti

'
D

Zamanju, staroga kanonika već od 70 godina, da
ide iz grada u lov. Bošković jašući na putu izumio
je najveći dio svojo poezije: ,De Helipsi“, Nije ču-
do, kad takovijeh primjera čitamo i u starini. Či-
tamo da je Sokrat jahao na trsti; Paskal se je za-
bavljao šijući orevlje; Rousseau, kad bi se po sa-
moćama šetao, pleo bi bječve, a Sveti Jeronim pi-
še Kustakiji da mu pošlje u Betlemsku samoću svo-
ju kćer malu Pavlu, obećavajući joj, da će je on
učiti u pisanju i s njom hoditi se šetati noseći je
na ramenima: ,Placebit, si Paulam miseris, docebo
eam litteras et portabo eam humeris“.

Ljetnjaci bijahu za dubrovačke spisatelje bo-
ravište genija, gdje bi se nađahnivali. Veći je div
dubrovačkijeh spisa izumljen bio po selima. Ljeti
svako bi se selo pretvorilo u akademiju. Sela Gruž,
Rijeka, Zaton, Trsteno, Župa, Konavlje do polovine

ovoga vijeka bijahu utočišta klasičnijeh muza?). Muze |

istjerano iza pada Carigrada, piše Resti, pobjegoše

*) Priroda, veli Dante, jest božija kćer, a umjetnost i kmji-
ževnost jesu kćeri prirode i da ove treba da pronose materine
crte. Tako je materijalni položaj obzorja i pokrajina Dubrovni-
ka uekao Dubrovčane na klasicizam i na ubavost pisanja. Gdje
je čist zrak i ubavo i jasno obzorje, veli Gčthe, tu su Apolo i
Muze. Priroda je nadahla mnoge svjeeke i pobožne velikane.
Niko bolje, piše Humboldt, nije u kršćanstvu nadahnut bio od
prirode što Vasilije Veliki, Sveti otac istočne crkve u svojijem
poslanicama, j

“gradja“zapastrtobože“preku220.000- for