U Dubrovniku 31. Jaatiira 1894. Gijena listi Ze Dubrovnik na godinu fior. 4. a Austro+Ugarsku, Bosnu i Hereegovinu na godinu flor. 4,50. Za Brbiju i Crnu Goru na go- dinu for. 5. Za svo ostalo zemlje ns godinu franaka 15 a zlatu. Na po godine i na četvrt godine suraamjerno. Pojedini broj lista 10 novčića, Pretplata šalju se administračij NIKA“. * Dopisi se šalju uredniš, Rukopisi so no vraćaju ja. Za oglase, priposlano, igzja« ve, javne zahvale, računska, izvješća i slično objave plaća se 8 novčića od, retka. Ako se riše puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma no pri: maju ge. a Izlazi svake Srijede. Godina III. Broj 5. SURSUM CORDA! Sedamnaestoga Maja god. 1863. u do- njoj kući Engleskoga Parlamenta rasprede.se živa debata o srpskom pitanju. Podunavska kneževina, nakon dvadesti godina mira, bje- še opet u sukobu s Portom. Turski topovi na Biogradskoj tvrgjavi bjehu opet progovo- rili. Biogragjani u strahu i trepetu iščekiva- hu pokolj i nove poraze. Vlada knjaza Mi- hajla .bješe možebit pospješila dogagjaje, eda bi se jedan čas prije riješila suzerenstva Por- te. Jevropa se žalijaše na Srbiju da muti mir. lanovi opozicije gg. Gregory i Cocrane obore se na tursku vladu i na turski zulum. Zatraže od vlade Njezinoga Veličanstva da podupre akciju Srbije i da obodri novu, pro- stranu politiku knjaza Mihajla. Odbijaše po- noć na St, Stephenskome zvoniku Westmin- stera. Sir Henry Layard, državni podtajnik za spoljašnje poslove, ustade na obranu vla- de. Tijekom govora, Sir Henry izusti sred burnijeh: Čujte! Čujte!“ donjega doma ove znamenite riječi: ,Vlada Nj. Veličanstva go- .vorila je srpskoj vladi: odgajajte svoj na- »rod; razvijajte unutrašnja svoja srestva, »Spremajte se za vladu; Turci se neće mije- ošati. Evropa vas svojom snagom čuva, i sa »Svim slobodno možete sve sile svoje obra- stiti na to djelo. Možete jednom doći do toga »da predstavljate slovenski narod; ali »Vaše vrijeme još nije došlo. Za taj savjet »Vlada Nj, Veličanstva bi nazvana neprijate- »ljiea Srbima; ali u istinu ona nije bila »neprijateljica srpskome narodu, nego srpskim »Spletkarima. Ja sam mnogo poštovao srpski »narod, i dok bijah mlad, mišljah da će taj »narod biti negda jezgra velikoj civilizaciji »slovenskoj (Čujte! Cujte!) Ali što je bi- »valo za posljednje dvije, tri godine dana, to »je svaki dan umaljavalo moja nadanja!“ Pa, prekazavši Parlamentu neuregjene financije, rasipni aparat uprave i diplomacije, nadme- tanje stranaka u mladoj kneževini, Sir Hen- Ky nastavi: ,Mnogo se govorilo o srpskom »knezu da treba da bude glava velikom s1a- »venskom kraljevstvu; ali bih ja svjetovao »Brbe da se prije nauče sobom vladati, nego »što zažele vladati drugima, pa se nadam da »vNi neće dati ono što jest za ono što se »samo čini. Ako ove moje riječi dopru do »Srba, ja se doista ne nadam da će one uči- »Niti mnogo kod spletkaša; ali ako po- »slušaju savjet, koji im se usugjuje dati vla- »da Njezinoga Veličanstva, ja ću im za 'ci- »jelo više nego iko drugi pomagati da na- »preduju“. Trideset je godina minulo otkad je Sir Henry Layard izustio tu ozbiljnu opomenu. Pa evo nakon trideset godina njegove riječi jednako stoje neoborene. Evropa je obećanje svoje do slova ispunila. Kumovala je Srbiji kod oslobogjenja od pošljednjijeh spona tur- skijeh. Kumovala joj je prvovjenčanju prvo- ga kralja. Zaokružila joj je zemlju. Otvorila nove puteve novijem njezinijem napretcima. Obustavila je pobjedonosno oružje Bugarske na pragu Biograda. Sve što je dakle obećala održala je. j A Srbija? Podunavska Lazareva oblast, jedina, sa Crnom Gorom, koja do sada ispliva slobodna od starijeh srpskijeh zemalja, kako se ona odužila povjerenju Evrope, ljubavi sveukupnoga srpstva i jugoslavenstva? Čemu zatajati tužni odgovor. Da budemo zar ma- nje iskreni od engleskoga ministra? Sama isti- na, rečena i ispovjegjena pred licem zemlje, sama vedra volja reći jednoj česti naroda kako i zašto griješi, može nas iznijeti daleko i visoko-nad ovu bujicu gliba i ukazati“ da smo još kadri nositi vreme jedne veliko povijesti. Istina je dakle ova: Srbija gine presita života. Zablještena je od prekomjerne svjetlo- sti. Osnivači nove Srbije bjehu počeli razu- mjeti potrebe naroda. Pozniji ne shvatiše ih nimalo. Činilo im se da će, prilijepivši ustav francuske revolucije na struku srbijanskoga seljaka, podići u jedan mah mladu kneževi- nu na stupanj velike prosvjetne države. Me- galomanija, prirogjena malijem zemljama, ku- mova osnivanju države koja tu skorice izdi- saše u svojoj djeci na turskome kdcu. Učine se dakle pokušaji in anima vili. Pa evo sada vidimo u onoj krasnoj zemlji ustavni zulum, nakon zuluma turskoga. Nema niti jednoga srpskoga patriote od Dunava do Du- brovnika koji bi porekao zamašaj ove stra- i šne krize kojom prohodi Srbija. Od ,najer- | ljenijega“ radikalca do ,najernjega“ napred- njaka, svak priznaje progresivno raspadanje Svih grana života u podunavskoj kraljevini. Mjesto poštovanja zakona, zakon ne šti- SEREas O ni : “u više nego privrženike jedne stranke protiv pristalica druge. Demolalizuje se narod uče- ći ga da je stupanje na vladu jedne stranke njemu korisno jer neće plaćati poreze. Držanstvo gragjana prema majci otadžbini prekazuje se dakle narodu kako oružje na- šilja ili milovanja ove ili one sekte. Knjiže- vnost je izolovana sasvijem, i regbi, stara- čki stiješnjena na onu infinitezimalnu grudu srpske zemlje. Dijalektalti separatizam jedna- ko tjesnogrudno vlada u prkos radu Srbija- naca Vuka i Daničića. Knjižarske sveze sa jugoslovenstvom su gotovo nikakve. Državni- gi se ne pripravljaju ničim na široku kon- fesijonalnu politiku koja bi umirila duhove i pripravljala buduće raširenje države srpske. Cvijet srbijanske umne klase vene u dano- mičnom nadmetanju oko vlasti, biva oko, »čorbe“ trati najbolje sile u bizantinskim tu- mačima ustava, u uzajamičnim uvrijedama, napadajima, pokoljima. Dinastija — slaba, jer vezana fantastičnim ustavom. Ustav — nemoćan, jer neprimjenljiv na mlado, neod- gojeno društvo. Skupština — traljava, jer predata besputnoj slobodi. Pravac — ni- kakav, jer je narod zabavljen besplodnim bor- “kama koje mu odvraćaju pogled od trijezno- ga rada za budućnost. Ovo je sadašnje stanje Srbije kako nam ga opet objavljuju dogagjaji u kraljevskom konaku; Pa ovo je jedini pravi razlog zašto na slavenskom jugu, megju dišipliniranom Bu- garskom i Hrvackom, smjelo prislonjenom na Ugarsko državno pravo, misao srpska trza so i pred očima nam gine. A zar bi se megju nama govorilo o ,Hrvackom Pijemon- tu“ da je Srbija Pijemoni?..... Nemoć Srbije nemoć je Jugoslovenstva. Sursum Corda! Ne dovikujemo to strankama u Srbiji koje gu se i istorički i politički preživjele. nego govorimo ljudima one plemenite zemlje. Velika ih istorija gleda. Neka ih ta istorija ujedini. Pošto potamni srpska carevina na Kosovu, te izgubi i Primorje i sve oblasti do Egejskoga mora, uhvati se tama nad na- šijem zemljama. Sam Lovćen, poškropljen krvlju, probijaše nebo. Na pošljetku, nakon četiri vijeka. užasnijeh muka, sred nedozreli jeh žetava i porušenijeh kuća. na polju i po rijekama nabujalijem krvlju, nakon sudbono« sne istrage istoričkoga plemstva, prosti, go- tovo bezimeni, seljaci podigoše narod silnom radnjom volje i ljubavi. Sursum Corda! . Neka se tamo megju Drinom i Timo- kom podignu sva srca u jedan veliki čin pijeteta, u čin ljubavi i volje. Jer kako je kroz neslogu pomrčano srpsko ime, prošlost srpska pomrčana nije. Ona jasno govori da se taj narod, jedini od jugoslovenskijeh, po- kazao bio, mimo svijeh trzanja, kadar stvori- ti nešto vrlo velika na jugu i naprtiti na se- be neku istoričku radnju, kojoj nije niko dru- gi bio dorasao. On sam ima u svojoj povi- jesti vladičanstven hod, majestetičnu crtu. Nijesu se zaista veliki državnici i umnici zapada Gladstone, Layard, Sanit-Revć, Tail- landier, Laveley, Ranke zaman divili povi- jesti i narodnoj osebujnosti srpskoga svijeta. Evropa, u onoga engleskoga ministra one znamenite noći, osjećala je da nama pri-| pada šibika carstva u jugoslavenstvu. Za to nas je karala, toga je radi bila pozdravila divljenjem i. veseljem onu veliku revoluciju | a koja preteče i nadmaši revoluciju Helade, a Bugarska je nije bila kadra ni pomisliti. Sursum (Oorda! Srbija se nalazi u sudbonosnoj krizi svo- ga života. Presita Ustava, Ministarstva, par- nica, klubova, novina, ona traži jednoga čovjeka. Narod joj ga može i ima dati. Pa taj čovjek, koji će da stavi kraj besplodnijem i da započme u onoj kraljevini &ru mira, radnje, štednje i one tihe i požrtvovne pri- prave kojoj se prilagodiše u odlučnijem ča- govima najmoćnije države na svijetu, taj čo- vjek, prije nego sjekirom udre u hrek, imao bi izazvati lik Stjepana Dušana i doviknuti za cio narod silnome sjenu onu divnu, dje- tinjsku riječ od Resine Rajka: ,Oprosti, Care Gospodine!“ Samo će ovako Srbija biti spa- šena jugoslavenstvu i sebi! — Lo — aii Podlistak. Ba razvalinah Manastira Prevlake. od DIONISIJA MIKOVIĆA (nastavak) o No to opeš nebi bilo dovoljno jer bi i kao stariji mogao u »području“ spadati. Ali kad se vi- nem mislima u ono doba paštrovske samovlasti, kad su u Praskvici većinom držali glavni zbor, ja- ko o toj, inače neisključenoj, mogućnosti sumnjam. Nije pozuato da im je za tu potčinjenost sile bilo; & da su na nju rado pristajali no ščahu osobitom revnošću oblijetati od vladara do gjenerala, da im starovječna prava potvrgjuju. Takva imaju od Dio- klecijana rimskog imperatora koji im je u tom smi- slu potpisao privilegije prilikom Svog putovanja po ilirskim“ gradovima, u Baru 300 god. Od _Kon- stantina gr. imper. prilikom premještaja zapadne stolice u Vizantiju 850, god.; od Justina 580; od Vasilija Makedonjanina. 871, god.; od Ugarskog kralja zajedno a papom 850; od Nićifora grčkog 980; od Aleksija, grčkog, 1100; od Fridriha_Bar- barose 1115; od Stefana srpskog kralja 1226 kad im je savremeno, prolazeći kroz Paštroviće, na po- vratku iz Mletaka od svog srodnika mletačkog duž- da Rige Dandola, potvrdio narodni sud; od Stelana Dušana srpskog cara 1351. god. od mletačka repu- blike 4. Aprila 1423, god., 20. Dećembra, 1509. i 1. Marta 1771. i od Bradi austrijskog gjenerala u Kotoru 17991). Osim ovijeh pričali mi starci da su ovaku potvrdu imali i od turskog sultana sina Mu- ratova, kog srpski junak Miloš Obilić usmuti na Kosovu na Vidov dan 1389. godine. Kad su Paštro- Vići po nesrećnoj kosovskoj bitci pošli u Carigrad Bajazitu Muratovu da im povlastice potvrdi, on zahtije da mu pošteno“ kažu: ,jesu li učestvo- vali u kosovskoj bitci“. Oni mu odgovorili: ,da nijesu: jer im kasno stigla Lazareva karta“, A na »Pitanje Sultanovo: ščahu li otići: da im je na vrijeme stigla, odgovore: da ščahu: ,da na njih ne ostane kletva“. Taj slobodni iskreni odgovor sul- tanu ga dopao, pa pošto se uvjerio, da je zaista Zećanima kasno stigla Lazareva pozivna knjiga u kosovski boj, usljed čega nijesu mogli učestvovati u kosovskom boju, potvrdi im potpisom i počatom stare povlastice. Ovu privilegiju, odnio je iz Paštro- vića, kako pričaju, za književnu upotrebu kao i mnoge druge starine od nemale vrijednosti za našu ') Srpsko dalmat. Magazin 1849. god. str. 55. povjesnicu, slavni domorođac naš, književnik, pok. Stevan M. Ljubiša. Do sad nije u javnosti poznata! Kad sam, kasnije, čitao istoričnu raspravu učenog našeg istoričara g. Ilationa Ruvarca, Arhi- mandrita, o knezu Lazaru, sjetio sam se ovog po- vijedanja, koje ide u prilog njegove lijepe naučne rasprave. Zećanska mlada Srbađija, ljuti se na uča- nog o. Ilariona, jer im žao čuti da im preci nijesu viteškom krvlju Kosovo natopili. Ali ozbiljno prou- čavanje uz tradicije koje se u djelovima zecke obla- sti još protežu, o nesrećnoj svesrpskoj katastrofi na Kosovu, pomiriće ih s Ruvarcem. A okolnosti ono- ga vremena opravdaće im prijetke, i biće umirena ova vesela čila Srbadija sa učenim g. Ruvarcem, i svojijem precima. Sve ovo uzgredno, nadom, da neće biti na odmet i dosadi poštovanijeh čitalaca. Pošljednjeg srpsko-turskog rata, zauzmu erno- goroi Vranjinu. Viteški osloboditelj knjaz gospodar Nikola I. Petrović-Njeguš, pjesnik, sagradi novi ma- nastir na temelju starog manastira, 1889. godine, jednako u glavu sv. 0. Nikole. Maja 9. iste godine, bi osvećen velikom sla- vom, koju je naš književnik Dr. Lazar Tomanović opisao vrlo divno u svojoj ,Novoj Zeti“) Mitropolijska stolica najprije od sv. Bave na ?) Nova Zeta svea. V. 1889. godine, strana 180. Prevlaci ustanovljena, a za tim kao što prije prie mjetismo, u Krajinu, a iz nje u Vranjinu, a sa ov8 na Obod prenesena, nije se već sa. Oboda u Vra- njinu vraćala. Prvosveštenioi prozirali su u nesre- ćnu sudbinu. Na Obodu ostade ova stolica do 1484. godine. Ove godine preseli se na Cetinje n mana- | stir sv. regjenja Presvete Bogorodice, zađušbinu knjaza gospodara Ivana Crnojevića. Odatle do sada sije plodno sjeme uzvišene jevangjelske nauke do- stojno vršeći sveti amanet sv. Save. . Ovako se prenosila ova sveta stolica, koju je sveti Sava na Prevlaci ustanovio, dokle se najpo- slije ne smjesti megju tvrdo ernogorsko stijenje opo- jeno krvlju starog i novog Rima. Evo, s čega je Prevlaka za srpstvo i naučni svijet, postala toliko interesantna. : Mletačka republika ponizila se na osobiti na- čin, vjerskim fanatizmom, na uštrb sopstvenog -po- litičkog interesa, i napretka državljana. Ni sami Rim, vječni grad, kad se je peo na stepen svjeckog gospostva, nije bio koliko toliko, bez poštovanje prema religijama, ovom najfinijem ljuskom osjećaju, jer je znao, da ga to samo može uspeti i održati koliko toliko, na stupanj slave i veličine na koju se uspeo bio Mletačka republika bila je obratnog načela! Ona nije trpjela što se s njezinom rimokato- | ličkom vjerom, sudaralo! Rušila je i otimala pra- i