U Dubrovniku 21. Februata 1894.

Cijena listi.
Za Dubrovnik na godinu for, 4,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50,

Za Srbiju i Crnu Goru na ge-
dinu for. 5.

Za sve ostalo zemlje na godinu
franaka 15 u slatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno. |

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

. NIKA“.
Dopisi so šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, isja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaće se
6 novčića od retka. Ako sa rile
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri:
maju se.

Broj 8.

Izlazi svake Srijede.

Godina III.

Dr. FRANO RAČKI

IN MEMORIAM.

Seljačka kola nošahu me slavonskom ra-
vnicom izmegju Vrpolja i Djakova u noći
30. Septembra godine 1882. Bješe jesenski
mir na stepi. Mjesečina obavita dimom umi-
rene zemlje obasjavaše nedoglednu stazu. Tu-
galjiva melopeja moga mladoga kočijaša do-
zivaše utvaru Istoka i plemena uspokojenijeh
u plaču i pjesmi. Na zavoju puta tminu pro-
lomi silueta gotičkoga zvonika, Utvara Wart-
burga na vratima Bosne! Silan bješe život i
plamen one noći u gradu Djakovu. Crkva i
slavonske potleušice okolo nje bijahu onako
isto čudnovate na onome nedoglednom pro-
storu, kako je čudan Kremlin putniku koji
bane sa Petrograckijeh strana niz Altajsku
ravnicu. U dvoranama djakovačkoga vladike
bješe žamor i sjaj. Poljački velmože u erljo-
nijem dolamama prebirahu razgovore sa de-
mokrackom glavom Ladislava Riegera. Niko
Veliki izgovaraše mučno radost iščiljeloga
Dubrovnika. U vrevi prerazličitijeh ljudi, mali
kanonik, ušturen i vas na. zglobove, --nepra-
vilnijeh erta, pronicavijeh ali vrlo mirnijeh
oči, kratka vida, stajaše nalik na ZLectora u
kakvoj minijaturi XIV. vijeka ili na kakvu
sliku Mantegne. Bio bi rekao da taj čovjek
ne osjeća ništa od dospijetka velike gragje
i da tornjevi obaviti plamenom  bakalja ne
govore njegovome |otsutnome duhu. Pusta
obmana. Od onijeh putnika koji se za jedan
čas bjehu susreli pod slavonskim nebom one
noći da dževeruju narodnome piru, nijedan
nije tolikom unutrnjom vatrom pjevao u svo-
joj duši. Megju djakovačkim vladikom i nje-
govim duševnim bratom  Zranom  Račkijem
bješe se one večeri porodila munjevna stru-
ja misli, uspomena i nadanja. Skromni isto-
rik, koji je na Monte Cassinu, na, Napulj-
skom zatonu, u Vatikanu i na Lagunama po-
digao bio iz krvave taložine povijest jugo-
slavenstva, počivaše u misli toga novoga trium-
fa na svojoj zemlji i pripravljaše u tajni

svoje slavenske duše nastajne borbe i nove
pobjede.

*
* *

Jedva će koji od našijeh potomaka zna-
ti koliko se htjelo dodira sa slavenskim svi-
jetom za svaku našu veliku i trajnu stečevi-

* nu. A hoće li iz Račkove pisane radnje pot-

puno razumjeti duboku evoluciju njegovoga
duha u krugu slavenske misli i koliko se ši-
rokoga orizont» htjelo onome umu da uskr-
sne i zaokruži povijest samo jednoga od ju-
goslavenskijeh plemena ? |

Taj seljački sin svjedoči opet za neis-
orpivu silu naše slavenske majke u najskro-
mnijim stihijama njezine krvi. Umna njego-
va radnja bješe obasjala i zakrilila cio naš
narod. Od onijeh granica gdje Njemačko mo-
Te razbija svoje valove o slavensku zemlju
pa do Bosfora on ispita i probudi sve što je
koljena posulo i prikrilo utrobe naše zemlje.
Slavenske Apoštole on podiže na visinu svje-
oke pojave i baci sjeme budućijeh riječi mira
i ljubavi megju Rimom i Jugoslavenstvom.
Hrvacku prošlost podiže iz razvalina feudalne
korupcije i krvi prosute na poljanama Italije.
Izazva problijegjene likove hrvackijeh kralje-
va. Nezadovoljan i razočaran, kako mi on
sam govoraše, duševnom i društvenom pu-
stoši povijesti Hrvacke od prve nagodbe sa
Madžarima do prvog narodnog boja proti
njima, on se najradije bješe bacio u svježa
vremena narodne dinastije kada se iz muč-
noga kaosa odvajahu u Jugoslavena kraljev-
ske kuće i osnivahu države u čistom naro-
dnom duhu. Dubrovnik, pozdravi ga dva pu-
ta megju svojim bedemima. Nad njegovijem
duhom imaše taj vladičanstveni grad svu moć
koju naravno vrši istorički organizam vjeran
i logičan svome poslanstvu. On mi često govo-
raše da dubrovačka povijest kroz četiri puna
vijeka sama samcata probija tamu jugoslaven-
stva. Megju Hrvackom, skučenom i ovetšanom
u feudalnom sklopu njezinijeh azijatskijeh sa-
veznika, i Srpsko-bugarskom pogibijom, njegov
bi se duh često odmorio u humanističnoj Re-
publici u kojoj se bješe ostvario san njegovog
života: slobodno kretanje slavenske duše u
zapadnom vazduhu. Srpskome narodu dade
dobar dio svoje glave i svoga srca. Mišljaše

da je zajednica istoričkijeh spomena najtvrgja
sveza megju ta dva bratska gada zavagjena
plemena. Veliki nad bješe stavio u izazivanje
zajedničkijeh bludnja, u napominjanje pogiblji
što prijeti jednome i drugome od evolucije
istoričkoga poslanstva našijeh  zajedničkijeh
neprijatelja. Veliki pokojnik ispriča postajanje
srpske države u onome zlatnomu djelu tako
sugestivnog naslova: Borba Jušnijeh Slavena
za državnu nezavisnost u XI. vijeku i nago-
mila u nebrojeni.: ,spomenicima“ tolike izgu-
bljene isprave srpske prošlosti; a u raspravi:
Boj na Kosovu izveče duboku presudu srpske
politike onijeh kobnijeh godina koju natkrili
u jačini i neumoljivoj kritici samo njegov
drug Stojan Novaković. Ko bi mogao u ovom
kratkom prostoru učiniti i samu sintezu nje-
gove istoričke radnje? A zašto taj silni kritik,
taj otmeni filozof nije bio stilista? Zašto nije
se sjetio John Brightovijeh riječi da je ,rgja-
vo pisanje zločinstvo?“ Da je veliki pokojnik
prodro bio u žive niti našega jezika koliko
je prebirao kosti našijeh djedova, bio bi
zajedničkoj knjizi dao besmrtni ugled #stort-
ografije, biva one grane knjizevnosti koja
svakome narodu daje pravo mjesto i obilježje
u povijesti civilizacije, Ali možebit je tako
imalo biti. Sva je prilika da se onolika gra-
gjevina u malome narodu nije nego pod tu

cijeau mogla podići u jedan čovječji vijekf

mai

Sa velikim pokojnikom ne slazi u grob
samo veselje hrvackoga naroda i vidjelo ju-
goslavensko, nego i onaj široki panslavizam
koji je, u prkos našijem dušmanima, ogrijao
naš preporod, zadojio naše 06e, učvrstio naše
pobjede i podigao nam duh. Njemu bješe
dvadeset godina kada je Josip Jellačić u
proglasu na narod dao za sva vremena obi-
lježje neiskorenivog panslavizma našega duha:
»Što se pako tiče sumnjičenja panslavističkijeh
našijeh teženjah“ bješe rekao veliki Ban: ,,ho-
»ćemo očito izpovčditi, da se sva simpathia
si ljubav prama suplemenikom našim slavjan-
»skim proteže jedino na narode, nipošto pako
»na vlade njihove, jerbo u toj sveobćoj uza-
njamnoj ljubavi nalazimo  najjačije jamstvo
nnarodnog života sašeg. (5. Junija 1848.)“
Rački bješe ostao vjeran ovome zavjetu kroz

sve bure našijeh vremena i progresivnog
stiješnjavanja našega narodnoga orizonta, Ima-

še krasan prijestoi s kojega da umiri strave i.
podigne poražene duhove jngoslavenstva pa.
da ih okrijepi riječima Bana Jelačića. Kroz

dvadeset godina predsjednik jugoslavenske
Akademije, veliki biograf Boškovića i Ivana

od Ravene, taj simpatični istorik, nije nikada |

progovorio sa one stolice a da ne bi opo-
menuo nas umorene i obezglavljene na veliku
čarobnu moć sveslavenskoga pobratimstva.
Tamo, ojačan ovim osjećajem kako Antej do-

dirom zemlje, mirno i nekim pritajenim pre-
zirom dobacivaše silnicima našega vremena |

ove riječi: ,Što guslar odgovara mogućniku

»koji od njega zahtijeva da mu  bezdjela
»Slavi:

»Nilni gospodine, nad  guslami tvoje

slava gine;

»Ne razumije pjesma zapovijedi, slobodna

je, svome glasu slijedi;

»to je rečeno svakome svećeniku znanosti.

» Uprijeti ima oči u nebesku vedrinu, do ko-

šalju se administraciji ,DUBROY.

»je ljuske strasti i požude ne dopiru; zagle- |
»dati se ima u svjetla nebeska, pa čitati iz

»DNjih vječna načela“,

*
kJ *

Veliki je jedan umnik negdje primjetio
da grobovni vjetar _prohodi svrhom ovoga vi-
jeka. Pa doista se taj grobovni dah čuje na-
kom neobičnom snagom poviše našijeh gla-
va. A ne znamo opet nije li tako bolje nego
li ove užasne borbe u kojima tratimo najljep-
še ure našega žića. Čini mi se kao da je
odlazak tijeh velikijeh ljudi zadnji, najbolji li-
jek našijem čemernijem duhovima. Začujemo
tada pred rastvorenijem grobom kao neko
silno lepršanje krila i poziv da se dajbudi
ujedinimo u bijelome liku Angjela Smrti.

L. V,
ee

Dalmatinski Sabor.
Sjednica 31. Jamnara.

> Zast. Brajković čita zapisnik eadnje gjedniee,
koji bi bez rasprave odobren.

Interpelacija:

Zast. Vukotić o odredbi bujice blizu Budve

Podlistak.
Ša ragvalinah Manastira Prevlake,

od
DIONISIJA MIKOVIĆA

(nastavak)

: Na istočnoj strani Prevlake, leži ,Brdo“, Mo-
re je osleko, Pa sam ga 0. Josifom, prešao preko
oi Preko kojijeh se, kao što smo Prije pri-

ijetili, — može # Prevlake na ,Brdo“ ji .
e od a Brdo“ kad je mo
Na Brdu ima jedna kuća sa gumnom, Povi-
jeda se, da je ovo bila manastirska kuća, u koju

su otpošivali poklonici prevlačk 1
porodicama dolazili, : > De sok

U avlijskom zidu ove kuće, s pola. i
t zidu ) S polja, ima ka-
men u kom se vidi lijepo ižgjeljati krst!
Pod ovom avlijom našao sam i komad bijelog

ts kamena. Nije obilježen nikakvijem nat-
Ova avlija sagragjena j j
Dra avli Je po prevlačkoj propa-
sti, sa kamenjom njezinijeh razvalina. o
91 se čini, da je i ovdje bila mala crkvica
je imala biti na strani koja

svezana 8 kućom. Ova
X Prerlaci gleda.

Na čelu mjesta, na kojem mislim, da je er-
kvica postojala, postoji ,visoka kula“. Za ovu mi-
slim, da je ostatak negdašnjeg četverouglog zvonika.

Kula, ima šupljine oko tri metra. Sada ima
dra poda; na prvi se ugja iz sobe gdje mislim, da
je erkva bila, a sa ovog valja se na drugi peti, uz
dvanaest drvenijeh povisokijeh skalina,

Moje skromno mišljenje o ovome, potkrijo-
pljuje i ta okolnost, što su se oko kuće grobovi ot-
kopavali.....

Za kućom sjevero istočno, ima jedna cistijer-
na koju smo prije primjetili kad smo se sa onom
na Prevlaci zanimali. — Ova je slična onoj na Pre-
vlaci, ali kao što smo već kazali, ljeti presušuje.

Niže ove cistijerne bio je konao (prokop) ko-
jijem je iz kuće išla nečistoća u more. Bio je ši-

orok više od po metra.

Na ovom ,Brdu“, na sjevernoj strani kuće,
bila je manastirska ,stražarica“.

Pod stražaricom, više obale, veli ge, đa je za-
kopano Nemanićevo blago, kog su ovdje zakopali,
da ge g njim Prevlake obnovi ako bi je nepredvi-
gjeni udes snašao kao što ju je i snašao. Pokušaj
za otkriće smetnula je tvrgja zidal! Neki još vele:
»Nije doš'a vakat da se otkrije“1!

Po preylačkom razorenju, i ova je kuća sa nje-

zinom okolinom pripala nekom kotorskom  vlasteli-

nu. Sad su joj vlasnici braća Marići, pravoslavni
Srhi. Ali vele, da bi je rado prodali, jer, kažu: da
nikome do sad nije srećna bila, pa ni njima!

Na Prevlaci, viša same obale, na lijepom po-
gleđu s Brda, prostiru se najljepše prevlačke ora-
nice. Ove su ukrašene lozom, maslinom i smokvom
i drugijem. Rekli mi, da ovo, od prevlačkog razo-
renja, pripada rimokatoličkoj episkopiji u Kotoru.
Takogje povijedali mi, da bi ga spomenuta episko-
pija sada prodala Prevlavi, jer da joj, i pored naj-
boljeg obragjivanja, nehoće da ragja!

Ali sveta Prevlaka, ni novčića nema da bi ga
kupiti mogla. A hoće li se naći darežljive desnice,
da .na oltar ovog svetog doma priloži svoju leptu?

Ja mnim, da nijedna nebi ni ostala što rado i od

svega Srca, nebi dala kad bi se tražila!...

.*.

Na zapadnoj strani Prevlake, leži dugo pre-

vlačko ostrovo. Od bivšeg manastira, dijeli ga du-

boko more. Ja mnim, da bi se ispod manastira,
mogao baciti kamenom na ovo ostrovo.

Naša ćesarska vlada dozvolila je Krtoljanima

u tekućoj polovini našeg stoljeća, da ovo ostrovo

obragjuju. Ono je sad lijepo posagjeno lozama, smmo-

kvama, maslinama, i dr.

Pri obragjivanju ovog ostrova naišlo se na te-
melje mnogijeh gragjevina. Povijedali mi, da je na-
gjeno kamenje, upotrijebljeno u gragju mogja!

Predanje postoji, da je Prevlaka imala i »v-
dje nekoliko crkvica i ćelija. Takogje postoji pre-
danje, da je prevlačka lavra brojila oko saborne
crkve, i na ovome ostrovu, jedanaest ćelija i više
od sedamdeset crkvica!

Istorijski je dokazato, da je nekad na Prevle-
ci postojao mali gradić, kako dr. Crnčić, po kro-
nici popa Dukljanina, veli: ,castellum“. — Da ni-
jesu ovo biljezi od njegove prošlosti?

SJ VJ a AK To

Krtoljani ništa neplaćaju ni davaju od roda |

u naravi Prevlaci, sa ovog ostrova! Ali kad imje,
kako se izrazuju, stalo do toga, da se u istini neo-
griješe o ovu veliku svesrpsku svetinju; i do sasvi-
jem pohvalne želje, da se Prevlaka obnovi i uvr-
sti u broj našijeh manastira, nema mjesta sumnji,
da će ga oni svetoj Prevlaci povratiti! S tijera će
Prevlaci mnogo pomoći, a sebi pred srcem i dušoma
obrazom i sviješću, obraz osvijetljati na sva vre-
mena. A kad se osvrnemo na pravedno raspoloženje
našeg Velikodušnog cara kralja i Gospodara F. J. 1.
prema našijem sv. orkvama, i manastirima, i na
mnogobrojne Njegove darove što prilaže na njiho-
vo blagoljepije, nemože ni traga biti sumnji, da bi
On svetu želju krtoljsku da se Prevlaka obnovi, i