U Dubrovniku 21. Februata 1894. Cijena listi. Za Dubrovnik na godinu for, 4, Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50, Za Srbiju i Crnu Goru na ge- dinu for. 5. Za sve ostalo zemlje na godinu franaka 15 u slatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. | Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oglasi . NIKA“. Dopisi so šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase, priposlano, isja- ve, javne zahvale, računska izvješća i slične objave plaće se 6 novčića od retka. Ako sa rile puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri: maju se. Broj 8. Izlazi svake Srijede. Godina III. Dr. FRANO RAČKI IN MEMORIAM. Seljačka kola nošahu me slavonskom ra- vnicom izmegju Vrpolja i Djakova u noći 30. Septembra godine 1882. Bješe jesenski mir na stepi. Mjesečina obavita dimom umi- rene zemlje obasjavaše nedoglednu stazu. Tu- galjiva melopeja moga mladoga kočijaša do- zivaše utvaru Istoka i plemena uspokojenijeh u plaču i pjesmi. Na zavoju puta tminu pro- lomi silueta gotičkoga zvonika, Utvara Wart- burga na vratima Bosne! Silan bješe život i plamen one noći u gradu Djakovu. Crkva i slavonske potleušice okolo nje bijahu onako isto čudnovate na onome nedoglednom pro- storu, kako je čudan Kremlin putniku koji bane sa Petrograckijeh strana niz Altajsku ravnicu. U dvoranama djakovačkoga vladike bješe žamor i sjaj. Poljački velmože u erljo- nijem dolamama prebirahu razgovore sa de- mokrackom glavom Ladislava Riegera. Niko Veliki izgovaraše mučno radost iščiljeloga Dubrovnika. U vrevi prerazličitijeh ljudi, mali kanonik, ušturen i vas na. zglobove, --nepra- vilnijeh erta, pronicavijeh ali vrlo mirnijeh oči, kratka vida, stajaše nalik na ZLectora u kakvoj minijaturi XIV. vijeka ili na kakvu sliku Mantegne. Bio bi rekao da taj čovjek ne osjeća ništa od dospijetka velike gragje i da tornjevi obaviti plamenom bakalja ne govore njegovome |otsutnome duhu. Pusta obmana. Od onijeh putnika koji se za jedan čas bjehu susreli pod slavonskim nebom one noći da dževeruju narodnome piru, nijedan nije tolikom unutrnjom vatrom pjevao u svo- joj duši. Megju djakovačkim vladikom i nje- govim duševnim bratom Zranom Račkijem bješe se one večeri porodila munjevna stru- ja misli, uspomena i nadanja. Skromni isto- rik, koji je na Monte Cassinu, na, Napulj- skom zatonu, u Vatikanu i na Lagunama po- digao bio iz krvave taložine povijest jugo- slavenstva, počivaše u misli toga novoga trium- fa na svojoj zemlji i pripravljaše u tajni svoje slavenske duše nastajne borbe i nove pobjede. * * * Jedva će koji od našijeh potomaka zna- ti koliko se htjelo dodira sa slavenskim svi- jetom za svaku našu veliku i trajnu stečevi- * nu. A hoće li iz Račkove pisane radnje pot- puno razumjeti duboku evoluciju njegovoga duha u krugu slavenske misli i koliko se ši- rokoga orizont» htjelo onome umu da uskr- sne i zaokruži povijest samo jednoga od ju- goslavenskijeh plemena ? | Taj seljački sin svjedoči opet za neis- orpivu silu naše slavenske majke u najskro- mnijim stihijama njezine krvi. Umna njego- va radnja bješe obasjala i zakrilila cio naš narod. Od onijeh granica gdje Njemačko mo- Te razbija svoje valove o slavensku zemlju pa do Bosfora on ispita i probudi sve što je koljena posulo i prikrilo utrobe naše zemlje. Slavenske Apoštole on podiže na visinu svje- oke pojave i baci sjeme budućijeh riječi mira i ljubavi megju Rimom i Jugoslavenstvom. Hrvacku prošlost podiže iz razvalina feudalne korupcije i krvi prosute na poljanama Italije. Izazva problijegjene likove hrvackijeh kralje- va. Nezadovoljan i razočaran, kako mi on sam govoraše, duševnom i društvenom pu- stoši povijesti Hrvacke od prve nagodbe sa Madžarima do prvog narodnog boja proti njima, on se najradije bješe bacio u svježa vremena narodne dinastije kada se iz muč- noga kaosa odvajahu u Jugoslavena kraljev- ske kuće i osnivahu države u čistom naro- dnom duhu. Dubrovnik, pozdravi ga dva pu- ta megju svojim bedemima. Nad njegovijem duhom imaše taj vladičanstveni grad svu moć koju naravno vrši istorički organizam vjeran i logičan svome poslanstvu. On mi često govo- raše da dubrovačka povijest kroz četiri puna vijeka sama samcata probija tamu jugoslaven- stva. Megju Hrvackom, skučenom i ovetšanom u feudalnom sklopu njezinijeh azijatskijeh sa- veznika, i Srpsko-bugarskom pogibijom, njegov bi se duh često odmorio u humanističnoj Re- publici u kojoj se bješe ostvario san njegovog života: slobodno kretanje slavenske duše u zapadnom vazduhu. Srpskome narodu dade dobar dio svoje glave i svoga srca. Mišljaše da je zajednica istoričkijeh spomena najtvrgja sveza megju ta dva bratska gada zavagjena plemena. Veliki nad bješe stavio u izazivanje zajedničkijeh bludnja, u napominjanje pogiblji što prijeti jednome i drugome od evolucije istoričkoga poslanstva našijeh zajedničkijeh neprijatelja. Veliki pokojnik ispriča postajanje srpske države u onome zlatnomu djelu tako sugestivnog naslova: Borba Jušnijeh Slavena za državnu nezavisnost u XI. vijeku i nago- mila u nebrojeni.: ,spomenicima“ tolike izgu- bljene isprave srpske prošlosti; a u raspravi: Boj na Kosovu izveče duboku presudu srpske politike onijeh kobnijeh godina koju natkrili u jačini i neumoljivoj kritici samo njegov drug Stojan Novaković. Ko bi mogao u ovom kratkom prostoru učiniti i samu sintezu nje- gove istoričke radnje? A zašto taj silni kritik, taj otmeni filozof nije bio stilista? Zašto nije se sjetio John Brightovijeh riječi da je ,rgja- vo pisanje zločinstvo?“ Da je veliki pokojnik prodro bio u žive niti našega jezika koliko je prebirao kosti našijeh djedova, bio bi zajedničkoj knjizi dao besmrtni ugled #stort- ografije, biva one grane knjizevnosti koja svakome narodu daje pravo mjesto i obilježje u povijesti civilizacije, Ali možebit je tako imalo biti. Sva je prilika da se onolika gra- gjevina u malome narodu nije nego pod tu cijeau mogla podići u jedan čovječji vijekf mai Sa velikim pokojnikom ne slazi u grob samo veselje hrvackoga naroda i vidjelo ju- goslavensko, nego i onaj široki panslavizam koji je, u prkos našijem dušmanima, ogrijao naš preporod, zadojio naše 06e, učvrstio naše pobjede i podigao nam duh. Njemu bješe dvadeset godina kada je Josip Jellačić u proglasu na narod dao za sva vremena obi- lježje neiskorenivog panslavizma našega duha: »Što se pako tiče sumnjičenja panslavističkijeh našijeh teženjah“ bješe rekao veliki Ban: ,,ho- »ćemo očito izpovčditi, da se sva simpathia si ljubav prama suplemenikom našim slavjan- »skim proteže jedino na narode, nipošto pako »na vlade njihove, jerbo u toj sveobćoj uza- njamnoj ljubavi nalazimo najjačije jamstvo nnarodnog života sašeg. (5. Junija 1848.)“ Rački bješe ostao vjeran ovome zavjetu kroz sve bure našijeh vremena i progresivnog stiješnjavanja našega narodnoga orizonta, Ima- še krasan prijestoi s kojega da umiri strave i. podigne poražene duhove jngoslavenstva pa. da ih okrijepi riječima Bana Jelačića. Kroz dvadeset godina predsjednik jugoslavenske Akademije, veliki biograf Boškovića i Ivana od Ravene, taj simpatični istorik, nije nikada | progovorio sa one stolice a da ne bi opo- menuo nas umorene i obezglavljene na veliku čarobnu moć sveslavenskoga pobratimstva. Tamo, ojačan ovim osjećajem kako Antej do- dirom zemlje, mirno i nekim pritajenim pre- zirom dobacivaše silnicima našega vremena | ove riječi: ,Što guslar odgovara mogućniku »koji od njega zahtijeva da mu bezdjela »Slavi: »Nilni gospodine, nad guslami tvoje slava gine; »Ne razumije pjesma zapovijedi, slobodna je, svome glasu slijedi; »to je rečeno svakome svećeniku znanosti. » Uprijeti ima oči u nebesku vedrinu, do ko- šalju se administraciji ,DUBROY. »je ljuske strasti i požude ne dopiru; zagle- | »dati se ima u svjetla nebeska, pa čitati iz »DNjih vječna načela“, * kJ * Veliki je jedan umnik negdje primjetio da grobovni vjetar _prohodi svrhom ovoga vi- jeka. Pa doista se taj grobovni dah čuje na- kom neobičnom snagom poviše našijeh gla- va. A ne znamo opet nije li tako bolje nego li ove užasne borbe u kojima tratimo najljep- še ure našega žića. Čini mi se kao da je odlazak tijeh velikijeh ljudi zadnji, najbolji li- jek našijem čemernijem duhovima. Začujemo tada pred rastvorenijem grobom kao neko silno lepršanje krila i poziv da se dajbudi ujedinimo u bijelome liku Angjela Smrti. L. V, ee Dalmatinski Sabor. Sjednica 31. Jamnara. > Zast. Brajković čita zapisnik eadnje gjedniee, koji bi bez rasprave odobren. Interpelacija: Zast. Vukotić o odredbi bujice blizu Budve Podlistak. Ša ragvalinah Manastira Prevlake, od DIONISIJA MIKOVIĆA (nastavak) : Na istočnoj strani Prevlake, leži ,Brdo“, Mo- re je osleko, Pa sam ga 0. Josifom, prešao preko oi Preko kojijeh se, kao što smo Prije pri- ijetili, — može # Prevlake na ,Brdo“ ji . e od a Brdo“ kad je mo Na Brdu ima jedna kuća sa gumnom, Povi- jeda se, da je ovo bila manastirska kuća, u koju su otpošivali poklonici prevlačk 1 porodicama dolazili, : > De sok U avlijskom zidu ove kuće, s pola. i t zidu ) S polja, ima ka- men u kom se vidi lijepo ižgjeljati krst! Pod ovom avlijom našao sam i komad bijelog ts kamena. Nije obilježen nikakvijem nat- Ova avlija sagragjena j j Dra avli Je po prevlačkoj propa- sti, sa kamenjom njezinijeh razvalina. o 91 se čini, da je i ovdje bila mala crkvica je imala biti na strani koja svezana 8 kućom. Ova X Prerlaci gleda. Na čelu mjesta, na kojem mislim, da je er- kvica postojala, postoji ,visoka kula“. Za ovu mi- slim, da je ostatak negdašnjeg četverouglog zvonika. Kula, ima šupljine oko tri metra. Sada ima dra poda; na prvi se ugja iz sobe gdje mislim, da je erkva bila, a sa ovog valja se na drugi peti, uz dvanaest drvenijeh povisokijeh skalina, Moje skromno mišljenje o ovome, potkrijo- pljuje i ta okolnost, što su se oko kuće grobovi ot- kopavali..... Za kućom sjevero istočno, ima jedna cistijer- na koju smo prije primjetili kad smo se sa onom na Prevlaci zanimali. — Ova je slična onoj na Pre- vlaci, ali kao što smo već kazali, ljeti presušuje. Niže ove cistijerne bio je konao (prokop) ko- jijem je iz kuće išla nečistoća u more. Bio je ši- orok više od po metra. Na ovom ,Brdu“, na sjevernoj strani kuće, bila je manastirska ,stražarica“. Pod stražaricom, više obale, veli ge, đa je za- kopano Nemanićevo blago, kog su ovdje zakopali, da ge g njim Prevlake obnovi ako bi je nepredvi- gjeni udes snašao kao što ju je i snašao. Pokušaj za otkriće smetnula je tvrgja zidal! Neki još vele: »Nije doš'a vakat da se otkrije“1! Po preylačkom razorenju, i ova je kuća sa nje- zinom okolinom pripala nekom kotorskom vlasteli- nu. Sad su joj vlasnici braća Marići, pravoslavni Srhi. Ali vele, da bi je rado prodali, jer, kažu: da nikome do sad nije srećna bila, pa ni njima! Na Prevlaci, viša same obale, na lijepom po- gleđu s Brda, prostiru se najljepše prevlačke ora- nice. Ove su ukrašene lozom, maslinom i smokvom i drugijem. Rekli mi, da ovo, od prevlačkog razo- renja, pripada rimokatoličkoj episkopiji u Kotoru. Takogje povijedali mi, da bi ga spomenuta episko- pija sada prodala Prevlavi, jer da joj, i pored naj- boljeg obragjivanja, nehoće da ragja! Ali sveta Prevlaka, ni novčića nema da bi ga kupiti mogla. A hoće li se naći darežljive desnice, da .na oltar ovog svetog doma priloži svoju leptu? Ja mnim, da nijedna nebi ni ostala što rado i od svega Srca, nebi dala kad bi se tražila!... .*. Na zapadnoj strani Prevlake, leži dugo pre- vlačko ostrovo. Od bivšeg manastira, dijeli ga du- boko more. Ja mnim, da bi se ispod manastira, mogao baciti kamenom na ovo ostrovo. Naša ćesarska vlada dozvolila je Krtoljanima u tekućoj polovini našeg stoljeća, da ovo ostrovo obragjuju. Ono je sad lijepo posagjeno lozama, smmo- kvama, maslinama, i dr. Pri obragjivanju ovog ostrova naišlo se na te- melje mnogijeh gragjevina. Povijedali mi, da je na- gjeno kamenje, upotrijebljeno u gragju mogja! Predanje postoji, da je Prevlaka imala i »v- dje nekoliko crkvica i ćelija. Takogje postoji pre- danje, da je prevlačka lavra brojila oko saborne crkve, i na ovome ostrovu, jedanaest ćelija i više od sedamdeset crkvica! Istorijski je dokazato, da je nekad na Prevle- ci postojao mali gradić, kako dr. Crnčić, po kro- nici popa Dukljanina, veli: ,castellum“. — Da ni- jesu ovo biljezi od njegove prošlosti? SJ VJ a AK To Krtoljani ništa neplaćaju ni davaju od roda | u naravi Prevlaci, sa ovog ostrova! Ali kad imje, kako se izrazuju, stalo do toga, da se u istini neo- griješe o ovu veliku svesrpsku svetinju; i do sasvi- jem pohvalne želje, da se Prevlaka obnovi i uvr- sti u broj našijeh manastira, nema mjesta sumnji, da će ga oni svetoj Prevlaci povratiti! S tijera će Prevlaci mnogo pomoći, a sebi pred srcem i dušoma obrazom i sviješću, obraz osvijetljati na sva vre- mena. A kad se osvrnemo na pravedno raspoloženje našeg Velikodušnog cara kralja i Gospodara F. J. 1. prema našijem sv. orkvama, i manastirima, i na mnogobrojne Njegove darove što prilaže na njiho- vo blagoljepije, nemože ni traga biti sumnji, da bi On svetu želju krtoljsku da se Prevlaka obnovi, i