=

U Dubrovniku 5. Avgusta 1894.

Cijena list,
Za Dubrovnik na godinu fior. 4,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4.59,

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu flor. 5.

> Zasve ostsle zemlje na odin
franska 15 u zlatu. bea

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROV-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 32.

Izlazi

svake Nedjelje.

Godina III.

DA SE ODUŽIMO
»OBZORU=«.

I

U svom. 158. br. ,Obzor“, polemizujući
sa ,Zastavinijem“ piscem, dotakao se je uz-
gredice i našega članka »Pabirci“, koji je
izišao u 27. br. ,Dubrovnika«, Rekosimo, da
nas se je samo dotakao, premda bi nama
milije bilo, da nam je direktno i u cijelosti
odgovorio, jer je naš članak  ,Pabirci“ bio
namijenjen lih njemu, odnosno Dr. S. Mazu-
ri na njegovo umovanje u njegovu članku
»Na čijoj smo zemlji“ u 71. br. ,Obzora«.
Sam ,Obzor“ veli: ,Mi ,Dubrovniku“ ne-
ćemo napose odgovarati: mi smo mu svoju
kazali u našem članku: ,Bistrimo pojmove“
u ,Obzoru“ broj 128-129“. Što nam ipak
odgovara, veli, da je jedino razlog, što je
našoj ,argumentaciji u članku ,Pabirci“ u
br. 27. ista svrha, koju je imao i ,Zastavin“
pisac u svom drugom odgovoru, kad nam je
citovanjem pojedinih mjesta iz Smičiklasove
povijesti htio dokazati, da su se turskom pro-
valom u predjele Hrvatske naše domovine do-
gadjale neke promjene, neke raseobe Hrvata
i seobe Srba u Hrvatsku, uslied kojijeh. da
je prestao razlog čisto hrvačkom nazivu ovih
zemalja, i da je dosljedno nastao razlog
dualizmu srpsko-hrvatskomu za te zemlje“.
Ovo izvinjavanje ,Obzorovo“ sasvijem je su-
višno, jer nama je i onako vrlo ponjatno,
zašto nam nije direktno i u cijelosti odgovo-
rio i kušao ga pobijati, samo ako može i
ako ima ma kakav ustuk, pa ma bio isti
skroz na skroz neistinit i neispravan. O tom
smo se imali prilike već više puta osvjedo-
čiti. Ako nam dakle ,Obzor“ direktno i u
Cijelosti ne odgovara, ne možemo to drukči-
je protumačiti, nego da ne može pobiti naše
argumentacije, a to je dovoljna satisfakcija
našemu pisanju, o kom ,Obzor“ onako iro-
 ničnijem načinom piše; to je eto razlog, što
nObzor“ veli, da s nama ne može izići na
kraj.

Da vidimo, što nam sve ,Obzor“ pri-
govara, jer o pobijanju našijeh argumen-
tacija naravski ne može biti ni govora.

Najprije nas ,Obzor“ ljuto kori, što mu

ništa ne Gitujemo. Zaista mu nijesmo ništa
jea mu citovali više isto-

: a, koji su podrobno pisali
9 stvarima, O kojima mi govorimo, a citova-
ti iz njih značilo bi prepisati im djela od ri-
ječi do riječi, jer su oni o tom tako opširno
i podrobno pisali, da je nemoguće iz njih
Citovati u izvacima. Ko bi na pr. htio po-
tvrditi naše argumentacije Vaničekom, taj bi
morao jednostavno prepisati cijelu njegovu
specijalnu istoriju vojničke krajine, jer u njoj
stoji sve crno na bijelom, kada, gdje i kako
se je selio pomalo srpski narod u hrvacke
krajeve. Zato smo se ograničili u svom član-
ku jedino na Bartenštajna, koga smo citova-
li u izvatku, a to zato, jer je njegovo djelo
manje poznato čitalačkoj publici i što ga kao
državnoga čovjeka i našega nesunarodnika
nijesu mogli voditi pri citovanju onijeh rije-
či nikakvi specijalni interesi, nego samo fak-
tična istina i pravda, te što je on jedino od
citovanijeh istoričkijeh auktoriteta s tako ma-
lo ali vrlo preciznijeh riječi izrazio onaj isto-
rički proces, o kojemu smo mi pisali, pa je
zato upravo prikladan za eitovanje. K tomu,
kad smo pisali naš članak, mi smo imali
drukčije nazore o ,Obzoru“, mnogo ljepše
nego što ih sam sebi pripisuje. Mi smo nai-
me mislili, da jednomu ,Obzoru“, koji se
svakom prilikom junački razmeće  svojijem
osobitijem znanjem i umjećem, koji u prste
zna čak Voltera i njegove baš ne toliko va-
žne rečenice, da njemu ne treba kao djetetu
citovati pojedina mjesta iz djela onijeh pi-
saca, koji su opširno pisali o nama, nego da
ga treba samo upozoriti na njih i njihova
djela. Pa da smo baš i citovali, koja bi valj-
da bila odatle? Ta eno ,Zastavin“ je pisao
citovao ,Obzoru“ po Smičiklasovoj ,Hrvat-
skoj povjesti“, koja je po ,Obzoru“ pisana
»duhom moderne historiografije“ sva mjesta,
koja potvrgjuju naše argumentacije. ,Zasta-
vin“ mu je pisac citovao iz Smičiklasa, kako
su g. 1469. provalili Turci u Dalmaciju i
opustošili sve tako, da su ,samo ostali gra-
dovi i naroda toliko, koliko ga je mo-
glo pobjeći u gradove“. (Smičiklas: Hrv.
povj. I. str. 649.); kad je god. 1593. pao
Sisak, da su Turci zavladali Banijom osim
nešto malo zemlje preko Kupe s tvrgjavama

Petrinjom i Hrastovicom ,a narod stane
bježati u druge krajeve“. (Smičiklas:
Hrv. povj. TI. str. 71.); najzad da je spala
pod kraj šesnaestog vijeka Hrvacka na puke
tri županije sa tri hiljade poreznijeh
kuća. Pa vjeruje li ,Obzor“ bar tomu Smi-
čiklasu? Ne vjeruje. Kad Obzor“ neće da
vjeruje svomu najvećemu auktoritetu, kakve
onda dokaze da iznesemo, kojima će vjero-
vati. To nas eto izvinjava, ako mu  nijesmo
potanko citovali.

Rekosmo, da ,Obzor“ ne vjeruje Smi-
čiklasu. Je li tako? Nije, jer kod ,,Obzora“
mora čovjek uvijek biti vrlo oprezan i drža-
ti na umu, da on jedno piše, drugo misli i
vjeruje, a treće čini. Sjetimo se samo, kako
je tu nedavno za sretna doba grljenja sa
Starčevićem i Frankom pisao, da nema Srba
u Hrvackoj, a danas eto, hvala Bogu, ne
samo da priznaje, da ima Srba u Hrvackoj,
nego je osvjedočen, da Srba ima mnogo u
Hrvackoj, da bez njih ne može nikuda i ni-
šta ida s njima treba računati. Mi smo
znali već onda, da ,Obzor“ ne misli i ne
vjeruje onako, kako piše, pa smo ga zato i
pustili, da se po miloj volji iznjače. Možda
dakle i ovdje ,Obzor“ vjeruje i nama i Smi-
čiklasu? Tvrdo smo uvjereni, da ,Obzor“ vje-
ruje i nama i Smičiklasu, samo mu je teško
sve to priznati, jer bi se inače srušila sva
zgrada osnovana na trulom temelju, oko koje
»Obzor“ uzalud radi već trideset i pet go-
dina. Da je tako evo dokaza.

I ,Obzot“ ne samo vjeruje nego i piše,
da u istinu ima dokaza ,iz kojih se vidi,
da su se provalama Turaka Hrvati selili,
bježeći ispred Turaka, u gornje sjeverne kra-
jeve, u Madjarsku, Štajersku i Kranjsku,
dakle da je bilo jedno vrieme kad su se
svi ostanci Hrvatske zvali ,Slavonijom“, da
su na mjesta, koja su Hrvati, bježeći od Tu-
raka, ostavili, dolazili Srbi, sad u većim sad
u manjim skupinama, i da je tako uslied
ovih raseoba Hrvata i seoba Srba u Hrvat-
sku, Slavoniju i Dalmaciju, značaj i obilje-
žje te zemlje postalo takovo, da Hrvati ne
imaju od sada pravo te zemlje smatrati isklju-
čivo hrvatskim zemljama“. Samo nam doda-
je kao ustuk na ovo: ,Kad je uza sve ra-
seobe i seobe Hrvata i Srba za vrieme tur-

skih ratova ostao u diplomatskim i povjesni-
čkim spisima, suvremenim i do danas naziv
ovih zemalja takov, da nigdje ne ima ni tra-
čka srpsko-hrvatskom dualizmu u tom na-
zivu, nije li to najbolji dokaz, da su te ra-
seobe Hrvata i seobe Srba u ove hrvatske
zemlje dogadjale se tako, da je medju staro-
sjediocima Hrvatima i došljacima Srbima
uviek postojao, kao što i danas postoji, ta-
kov razmjer, da nije bilo razloga niti ga
ima za dualizam u nazivu ove naše hrvat-
ske zemlje“.

Mi smo već u pregjašnjem našem član-
ku rekli ,Obzoru“, da to zato nije bilo, jer
je onda bilo doba nesigurnosti i neznanja,
pa smo mu ujedno naveli nekoliko indirektni-
jeh dokaza, da se ipak nalazi tragova za
srpski naziv tijeh zemalja, biva, da je uva-
žena ta okolnost, da ima razloga zvati od
doba, od kada je u Hrvackoj promijenjen
odnošaj u vrsti stanovništva, te zemlje i druk-
čije, a ne samo isključno hrvackima. Ako
i nije bilo traga srpskom nazivu u diploma-
okijem spisima, ipak je de facto zemljište
bilo srpsko, jer su ga posjedovali kao svoje
na samo Hrvati nego i Srbi, što više Srbi
u većoj mjeri nego Hrvati. Ako to nije či-
njeno u prošlosti, zašto se to sada ne čini

u XIX. v., vijeku prosvjete i tolerantnosti.

ea
PRESJEDNIK E. M. VUSIO BENETA.

Kad kakav nitkov hoće čestita čovjeka da oor-
njuje pred drugijem, najmanja mu je briga, kakvi
jem će povodom to učiniti. Nitkovluk ne bira ni
priliku ni povod, kao ni srestvo; to mu je značaj-
no obilježje. Tako i naš presjednik Vusio u br. 12

»Seljaka“, prosu opet torbu žuči svoje na zemalj

sko poljoprivredno Vijeće, a naročito na slavnog
barona Gondolu. Mi spazismo mnoge riječi u nje-
mu, koje mu vratismo već do sada istom učtivošću.
— U kakvoj namjeri to klepalo osobno zadirkuje
našega barona Gondolu, to ćemo doznati od njega
samoga. On pišti i tužno svoj lelek raznosi, što mu
gospoda rečenog Vijeća opravdano proglasiše društvo
štetonosnijem za Dalmaciju. — Mi nećemo mnogo
riječi trošiti na ovu činjenicu radi objašnjenja, jer
je jasna po sebi.

Društvo popa Vusia imade vamjeru, potpomo-
ći i okuražiti s jedne strane ekonomne elemente u
zemlji na rad, a s druge strane zaplašuje naš na-
rod od priznatijeh ekonomskijeh stručnjaka, koji ga-

Podlistak.
PUŠENJE U PROŠLOSTI

Iz ruskoga po ,HuBu“. — '
Povijest duhana, kako pišu neki pisci, gasvi-
jem je protivu položaja povijesti druge biljke, koju
su takogjer donijeli evropejei iz. Amerike, biva,
krumpira (krtole). I u samoj stvari, duhan,
svijeh propovijedi, zaprijeka, oštrijeh i živinskijeh
a, rasprostro se sa čudnom brzinom po Evropi
i Aziji, dok krumpir, s& svijem preporukama, savje-
tima i naredbama raznijeh vlada, jedva se Taspro-
Stro po evropskom zemljištu.
Kad je 12. Oktobra 1492.
na flota na ostrv San Salvador,
i njegovi saputnici začudiše se : ,
ida S enočhežit stanovnici ostrva m E
iz usta i nosa! Kako su pušili indijanci u to e
kad ih je Kolumb vidio, trudno je riješiti s E
statka dokaza, ali Gonzalo de Oviedo koji . a
0 vremena proživio u Novom Svijetu e o mai
»ladijanci koji živu na ostrvu BRP ae i od
Naopaki običaj: udišu kroz nos dim, sie ili
gorenja trave, i to srestvom malog . djed
kraj kojeg stave u nos, & drugi drže dedjuć Du
listovima, koji leže na razgorenom uglje

g. doplovila male-
Kristofor Kolumb
u velike, kad opazi-

gi pisci (Benzoni) svjedoče, da indijanci zavijaju ra-
gušeni list u zamotak, pa jedan kraj stavljaju u
usta, a drugi zapale i udišu u sebe dim. Takav za-
motak oni zovu ,tabacco“. — Pušili su samo pra-
znikom s namjerom da se tijem »Sjavolskijem  mi-
risom“ kako kaže Benzoni, privedu u zanos i da ge
opiju, poslije čega gubili bi svijest i zaspali bi.
Privigjenja koja bi u snu vidjeli. smatrali su kao
vijesti ,s onog gvijeta“, pa bi pričali, kako Su ge
razgovarali s ,Velikijem Duhom“. Začudno je, da
su indijanci smatrali pušenje, svoštenijem običajem,
a upotrebljavali su samo o praznicima, i sama bilj-
ka bila je odveć skupa, osobito s toga što su joj
pripisivali neka ljekovita svojstva. S

Španjolac Oviedo prvi je donio sjeme duhana
iz Amerike u Evropu. U početku ta se biljka cije-
nila u novoj postojbini radi svog cvijeta, kasnije
upotrebljavala ge kao ljekovita trava protivu reu-
matizma, kašlja, zubobolje i $. d. Vrtlari rado su
je sadili po gvojijem vrtovima, a g. 1550. bila je
posagjena i u kraljevskoj bašti u Lisbonu,

Običaj pak pušenja donijeli su u Spanjolsku
i Portugalsku mrnari koji su se vraćali iz Novog
Svijeta, a otuda brzo se počeo širiti po cijelom kon-
tinentu. U početku ta čudnovata navika, koju usvo-
jiše indijanci, a nikom u Evropu ne poznata, iza-
zivala je čugjenja, te se nije zabranjivala,

Osobe koje se navikoše i na tu strast, stidile
su ge radi svoje slabosti, bojale su se podsmjehi-
vanja, pa su u tajnosti upotrebljavale pušenje. Pri-
čaju da neki gigerl svojeg doba Valter Raleg, koji
go vrtio u višem londonskom društvu, strašao je
pušio, ali s najvećom predostrožnosti, da ne otkrije
svoju slabost: zabio bi se u sobu, pomnjivo zatvo-
rio vrata, poslao bi slugu i t. d. Ali jednom, za-
nešen duhanom zaboravi zatvoriti vrata, a sluga
mu nekako nenadno ugje u sobu, ne znajući a da
ima na svijetu još i takog zadovoljstva. Opazivši
da iz gospodareva nosa i usta suče dim, prepade
ge, pobježe iz sobe i stade vikati da mu ,gospodar
gori“, Sva se kuća na tu viku podiže. Tajna bi od-
krivena, dalje se ne moga kriti. ... Kašnje Raleg
zaveo je upotrebu duhana pri londonskom dvoru.

Ali kad je duhan počeo zahvaćati sve slojeve
pučanstva i širiti se u narodu neobičnom brzinom,
tad vlada a osobito sveštenstvo preduzeše oštre mje-
re, te ge stadoše energično boriti protivu šireće se
Strasti pušenja. Po naredbi vlade držale su se pro-
povjedi, metingi, pisale su se knjige u kojima se
dokazivala otrovna svojstva duhana. Ali bi sve uza-
lud..., Isti govornici, koji su patetićki govorili o
škodi duhana, odma iza govora, predavali su se toj
strasti, ili bi pušili ili šmrkali. Priča se, da je je-
dnom po naredbi kralja Ludvika X1V, imao goyo-

riti znameniti tadašnji govornik doktor Fagou. Sa-
kupio se silan narod. Poštovani doktor uspe se na
tribunu, pa stade grditi običaj pušenja, govoreći,
da je duhan smrtonosni otrov, ali jedva je bio do-
šao na polovicu svog govora, zanešen besjedom, iz-
vadi burmuticu iz svog džepa pa stade šmrkati, ne
opažajući podsmjeh sglušalaca. Osobiti protivnik du-
vandžija bijaše ingleški kralj Jakov 1. prozvani ,Bri-
tanski Solomon“. God. 1603. sam je izdao djelo o
škodi pušenja. Obično je govorio, da kad bi mu se
kad god pružila sgoda da pogosti gjavola, to bi ga
u početku častio gorušicom (senapom) pa bi mu dao
smotak duhana.

Videći, da slične mjere su bezuspješno, a da
go duhan sve to više u narodu širi, Vlade po svu-
da preduzeše strožije mjere. God. 1623. papa Ur-
ban VI. izda bulu, kojom zabranjivaše šmrkanje du-
hana po crkvama, pod prijetnjom odlučenja.....
Amurat IV. u Turskoj god. 1625. bijaše zapovijedio
da se osugjenici radi pušenja vode po ulicama sa
bičom oko vrata, da se ubiju, zatim na odrubljenoj
glavi, koja bi se izložila, da se stavi smotak u us-
ta. Za nekoliko godina, osobito g. 1638., za vrije-
me rata u Persiji, vojnike, koje bi zatekli da puše,
gjekli bi, vješali i na kolac naticali.... U Porsiji,
šah Abas Veliki takogjer je strogo bio zabranio pu-
šenje i izdao zapovijed, da se duhandžijama osijeku