Za Dubrovnik na godinu fior. 4

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4,50

Za Srbiju i Crnu Goru
dinu fior. 5. see

Z8 svo ostalo zemljo na odi
franaka 15 u zlatu. a

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

BPmišn. = 2

Cijena lita po i

U Dubrovniku 9.

Septembra 1894.

PO.
Pretplata i oglas
šalju se administraciji DU
NIKA“; a
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju,

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
10 novčića od retka, Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se,

Izlazi svake N edjelje.

Godina III.

Druga izjava
travničkijeh Muslimana.

Naši čitatelji sjećati će go kako je ,Ob-
Z0r“ nasio radi Prve izjave čestitijeh travni-
čkijeh Muhamedanaca, Sjećati će se kako je
radi toga to staro hrvacko glasilo stekao za-
služno ime ,lažitorb a“, Pri svemu tome
Obzor“ pa sva ostala Povorka bijelijeh i cr-
venijeh hrvackijeh listova ne umukoše, kako
bi pravo bilo po onoj, da je bolje pošteno
ge sakriti nego li ge sramotno prikazati, već
stali složno da podmeću, izvrću, lažu, pa čak
da i denunciraju, u namjeri da dajbudi pred
svijetom svoju bruku sakriju, a da poznatu
izjavu tobož omalovaže.

Ali im ni ta ne upali. Kratko je bilo
to njihovo uživanje. Iz bijeloga Travnika, sti-
že i druga izjava, koja po sadržini i po ve-
ćem broju potpisa, Prvu nadkriljuje. Deve-
tnajest najuglednijih travničkijeh Muhameda-
naca ustaše ponovo, da javno i bistro svoje
nazore istaknu u brk izmišljotinama i blju-
votinama hrvackijeh listova.

Mi dalje nećemo. Evo te druge izjave,
pa neka ona sama govori. Dovoljno je jasna
i bez našijeh komenata:

NAŠIM DIN-DUŠMANIMA.

U 185. Obzoru od 13. avgusta 0. g.
izišao je jedan dopis iz Travnika, sanćim od
nekog ovdašnjeg ,Muhamedovea“, u kome
on tumači: kako je postala ona naša izjava
štampana u 72. broju Srbobrana, tvrdeći, da
smo jedino po nagovoru nekoga Srbina —
kome, boj se, neide u račun ljubav i sloga,
izmegju nas i šokaca — potpisali izjavu, ne
znajući ni sami kud se smjera.

U drugome dopisu, opet u 189, Obzo-
ru od 18. avgusta potvrgjuje nekakav drugi
dopisnik istinitost gornjih navoda, dodajući
kako nije samo onaj jedan Srbin, nego njih
više oblijetalo od kuće do kuće pojedinih
Muhamedanaca, lažući im i petljajući im sa-
mo da potpišu dotičnu izjavu...

Mi ge ne bi osvrtali na ove gori nave-
dene lažljive dopise, jer nam je svejedno,
šta arguzi o nama misle i kako o nama pi-
šu; ali smatramo svojom dužnošću ponovno

2 im da je ona tajava potv-
no e2 ikakva nagovaranja >
podmećivanja od koje mu drago strane.
: Obzorovi dopisnici uzmuhali su se radi:
nać izjave i htijući po što PO to, da je oma-
lovaže, počeli su se izlagivati na gve moguće
načine. Ali da su barem Potpisali svoja pra-
Ya imena ne bi nam ni Po muke bilo, već
su Se u svojoj laži uzeli ., askirati sa muha-
međanskim imenom. Onaj jedan nadio je se-
bi muhamedansko ime, ko bajagi da svi-
jetu zaslijepi oči, a ovamo je i nehotice ot-
krio svoj jezuitizam, jer govoreći o uvredi,
brani jezuite i kaže, da je jedan Jezuita
malko uvrijedio muhamedance a ovamo opet
nas grdi, predstavljajući nas kao ljude bez
svijesti i razmišljanja, koji se slijepo podvr-
gavaju tugjoj volji.

Mi mislimo, da nema, ni jednoga mu-
slimana u cijeloj Herceg-Bosni, a ni izvan
nje, koji će onu jezuitsku uvredu smatrati
kao nešto ,malko“ već baš kao nešto ogro-
mno, što nećemo ni kroz vijekove zaboraviti.

A što dopisnik o nama muslimanima
onako sudi, nije nam ni malo začudno, jer.
se mi od Jezuita boljem i ne nadamo. Nije-
smo mi mazlumi, kakvim nas hoće da pret-
stavi svijetu tobožnji , Muhamedanac“ i »Ob-

zorov“ dopisnik, a u istinu nekakav žuto- |

kljuni gjak, koji je srkao pamet u ovdašnjoj
jezuitskoj gimnaziji. Znamo mi dobro pred-
vidjeti pošljedice našega čina, te se ne. damo
ni na što nagovarati.

Nasuprot mi, a i sav svijet vidi iz ga-
mih pomenutih dopisa: ko laže, petlja i mu-
ti, ko traži da nas zavadi sa pravoslavnim

Srbima. Ali evo im fetva, da im to nije“

upalilo.

Da spomenute dopise nije pisao ni je-
dan ,Muhamedanae“, nego nekakvo ovdašnje
Jezuitče, dokaz je i to, što spominje izjavu
»Muhamedanske“ i katoličke mladeži, nagla-
šujući: kako je to veliku prašinu podiglo,
premda bi više uzroka imao stiditi se one
izjave pod koju su, kako je već crno po
bijelu dokazano — baš oni trpali imena ,mu-
hamedanaca“, koji na tu izjavu pristali ni-
jesu, te, cijeneći nas po sebi, naravno, da je
morao doći do ovakvog zaključka, kako je u
gornjem dopisu navedeno.

l
Mi do u najnovije doba nijesmo znali | nisehen Gebliits). Naravski da je onda posve lažno

ni za kakve Hrvate a cd nekog vakta poče-

še se nekakva, bezleli, naučena djeca zvati

Hrvatima; pa da je samo to, ni po jada,
nego hoće evo da i nas stare da nazovu tim
nama nepoznatim imenom.

Mi ih zato molimo: neka nas puste na
miru i progju se laži i klevetanja, jer ćemo
mi inače okrenuti deblji kraj. A sada zavr-
šujemo sa riječima prijašnje izjave, da ne
samo nećemo da imamo sa Hrvatima i tamo
njihovim  Jezuitama ikakve zajednice, nego
smatramo svakog onog muslimana, koji se
uhvati u njihovo kolo, izdajicom svoga roda,
vjere € plemena. :

U Travniku, 24. avg. 1894.

Ahmed beg Hafizadić.
Ahmed beg Kulinović.
Ališefki ef. Junusefendić..
Ahmed beg Gluhbegović.
Abdulkadir Hadži-Selimović.
Islam ef. Kajmaković. :
Bećir beg Sulejman-Paši6.
Veli beg Hasan-Pašić.
Derviš beg Hadži-Ali6.
Mehmed beg Bihčevi6.
Šemsi beg Gluhbegović.
Šakir ef, Arnautović.

Omer beg Hadžalić.

Abdi beg Krehić.

Abdula ef. Bećir-Agić.

Omer ef. Arnautović.

Mehmed beg Krehić.

Sulejman ef. Kajmaković.

Mahmud ef. Arnautović.

Svjetao im obraz, kad tako junački usta-
ju u obranu vjere i imena svoga! Ugledali
se u njih i ostali Muhamedanci u Bosni i

Hercegovini.
mi 3oe
Srpstvo u Dubrovniku.
I.

Prvi dakle stanovnici grada Dubrovnika bili
su samo Latini; zato ima pravo Engel (Geseh. d.
Freistadt Ragusa p. 49.), kad veli: ,Prvi stanovni-
ci i prvo nadošli gragjani grada Dubrovnika bijahu
jedino rimsko-talijanskoga porijekla“ (Die ersten
Einwohner, und die zuerst nachgekommenen Pflanz-
biirger von Ragusa waren simtlich r&miseh-italie-

ono, što glasoviti hrvacki istoričar Smičiklas u SVO-
joj Hrvackoj Povijesti na str. 162. veli, da je Du-
brovnik postao ne samo od staroga Epidavra i od
raznijeh latinskijeh pribjega, nego i od hrvackoga
roda i plemena ,dapače sjedoše ondje Hrva-
ti a poslie se uza nje nasloniše Latini“.
Ta sam ,Vienae“ koreći g. 1879. pjesmu nekoga
Mirka pod natpisom ,Glas iz Dubrovnika braći Hr-
vatima“ veli na 582. str: zna li taj mudrijan
(Mirko). da Dubrovčani za Porfirogenita nisu ni hr-
Vatski ni srbski već latinski govorili“. Dubrovnik
niti je bio kada pod vlašću hrvackijeh vladara niti
je ikada u njega došao koji Hrvat, kao što ćemo
kašnje vidjeti, pa zato i ne može biti hrvacki ni u
njemu Hrvata, neso kako je Dubrovnik bio odasvu-
da okružen srpskijem narodom, nije čudo, da je već
Yano, naravski g početka malo po malo, prodirao u
njega srpski elemenat i da je za nekoliko stotina
godiua ne samo prevignuo u njemu, nego je Du-
brovnik postao pravijem srpskijem gradom. Staro
ime ,Ragusa“ zamijeni novo srpskoga korijena —
Dubrovnik, a to onda, kada je u XI. v. pridružena
Raguzi sjeverna strana grada, koja je bila naselje-
na Srbima, pa kako je taj srpski dio grada bio ogra-
gjen dubravom, grad dobije ime Dubrovnik, a do-
onije to ime pregje na čitav grad.

Kako je dakle Dubrovnik bio odasvuda
okružen Srbima, posve je naravski, da je već od
najstarijeg doba stajao u najživljem dodiru sa srp-
skijem zemljama i da su ge tako razvile izmegju
njega i Srba vrlo tijesne političke, trgovačke, in-
dustrijalne, kulturne, religiozne i ostale saobraćajne
veze. Ove upravo veze pokraj njegovog prirodnog i
državnog položaja najviše su doprinijele, da su ge
Srbi baš u Dubrovnik malo Po malo doseljavali i
da je tako posrbljivano staro romansko stanovništvo
u njemu. Zato prije nego pogjemo pobliže navagja-
ti dokaze, kako je srpski elemenat malo po malo
prodirao u Dubrovnik i kako je isti konačno posr-
bljen, daj da vidimo, kako su stajala te veze sa
Srbima.

Dubrovčani su često sklapali i ugovarali ga-
vez, mir i prijateljstvo sa srpskijem vladarima i
vlastelom i obećavali ovima pomoć na moru i na
suhu proti zajedničkom neprijatelju. Tako je pri-
mjerice za Gjurgja Smeđerovca branio Bijagi Bu-
bali Novo Brdo sa mlogo Dubrovčana 48 dana (Be
1. 140.) Kako su Dubrovčani iz Srpskijeh zemalja
dobivali velike probitke, nije čudo, što su ge uple-
tali u razna politička pitanja u srpskijem zemljama
osobito dinastička, i bivali saveznici pojedinijeh
stranaka koje gu im išle više na ruku pri njihovoj
trgovini i ostalijem koristima. Tako sklope Dubrov-
čani 1240, savez s bosanskijem banom Ninoslavom
proti raškom kralju Vladislavu (M. 29.); 1258. g
bugarskijem carem Mihajlom Asenom, a 1254. sa
knezom Radoslavom, sinom huuskoga kneza Andri-

Podlistak.
Dialog.

izmoegju

SMRTI i NODE
(S talijanskog od Jakoba Leopardi).

Moda. Gospo Smrti, gospo Smrti,
Smrt. Pričekaj dok kuene čas, pak ću doć kad
Me i ne budeš zvati.
Moda. Gospo Smrti.
Smrt, Hajde s vragom. Do
te ne bude volja.
Moda. Kao da ja nijesam neumrla! a.
Smrt, Neumrla? Moja draga ali ne Znaš Ca:
Minu više od hiljade ljeta
Da prestade besmrtnika doba. —
Moda, Zar i ti, gospo, potrarkegjaš a:
ijanski lirski pjesnik ćinkvećenta ili o : o
> Smrt, Mile su mi rime Potrarkino, e as
o Svijem opjevana moja pobjeda, i jer po .
% 0 meni, Ali već jednom hajde mi . po
dioda. Dodor se ljubavi ti, koju 9) leli mo.
"m glavnijeh grijeha malo zaustavi 1P

ći ću ne boj se i kad

Smrt. Evo te gledam.

Moda. Zar me ne poznaš?

Smrt. Imaš znati da mi je vid očinji slab, a ne
mogu da upotrebim naočare, jer mi one, što ih pra-
ve Englezi ne služe, pa svo i da su dobre, ne bi
imala gdje da ih nabodem.

Moda. Ja sam Moda, tvoja sestra.

Smrt. Ti moja sestra?

Moda. Da: zar se ne sjećaš da nas je obje ro-

i ištavilo ?
šo ćeš da se ja sjećam, kad sam zaklota

ijateljica spomena? : 3
ah 2 ja dobro spominjem 2 ee mi
obedvije jednako toji da I i a ne-
prestano mijenjamo sve stvari na ovome dok i
ko ti ideš toj cijelji jednijem a ja drugijem putem,
= Smrt. Axo slučajno ne zboriš Sa svojijem misli-
ma, ili s nekijem te ti se nalazi u grlu, jače zbo-
pi azgovetnije, jer uzgovoriš i mi iza zuba, ja
ći s razumjeti gjutra, pošto valja da znaš i to da

i uši nij je od oči.
= am je to u oprijeci sa današnji-

mie jem, i da ge u Francuskoj ne zbori da te
= > sa ab ću ti govoriti kako ti hoćeš, jer smo
por 2 ba da iskreno govorimo jedna s drugom,
a to u našoj naravi i da je tako na-

i je < nena
Ja nE =. neprestano obnavljamo ovaj svijet;
ša n8 Đ

ali si go ti odmah u početku bacila na ljudi i u
krv; ja sam pako zadovoljna ako se mogu baviti s
brađama, kosom, odjećom, pokujstvom, kućama i
'sličnijem stvarima, Ali je istina i to, da ge ja ni-
jesam ustegla učiniti štogod, što priliči tvome dje-
lu: kao n. pr. probiti kadgod uši, kadikad usnice
ili nos; kadkad učinim da ljudi radi ljepote izgore
Svoje meso usijanijem željezom; ja takogjer činim
da ljudi mijese glave maloj djeci, povijam i razvi-
jam drugijem aparatima, jer sam uvela običaj da
Svaki čovjek ima nositi glavu kakve prilike, kako
učinih u Americi i Aziji; radi mene ljudi se saka-
te uskom obućom; stiskaju se tako preko pasa, da
“ti se čini, da će im sad na oči iskočiti od muke;
i stotinu sam drugijeh sličnijeh stvari učinila. Pa-
če recimo u opće, s mene ljudi trpe sve što je ne-
pogoda a često i bolesti, a kadgod i umru slavno;
sve to radi ljubavi, koju imaju prama meni. Ne ću
ti da nabrajam bolesti od glave, nazebe, razna otije-

| canja, danomične groznice, što ljudi na se navuku

samo da me slušaju; dršću od studeni, dave se od
žege, svo kako ja hoću, pokrivaju pleća vunom a
prši platnom. Ljudi sve čine što je meni drago, i
ako im je veći dio štetan.

Smrt. Sad ti vjerujem da si mi gestra, te ne
treba da mi pokažeš krštenicu. Ali ovako stajući
pala bih u nesvijest; te ako smiješ trčati uza me,

je

trči, samo gledaj da ne erknoš, jer ja naglo trčim;
trčeći moći ćeš mi kazati svoje potrebe; ako pak
ne možeš, obećajem ti, ozirući se na srodnost, koja
nas veže, da ću ti kad umrem ostavit sve što imum
i ostej mi s dobrom srećom,

Moda. Kad bi smo se natijecali u trčanju, ne
znam ko bi dobio, jer ako ti trčiš, ja letim; stojeći
na jednom mjestu, ja ginem ako tebe hvata mala
snaga. Zato trčimo i trčeći, kako ti sama veliš, go-
vorićemo o svojijem zgodama.

Smrt. Nek je sa srećom. Pošto je tebe dakle
rodila moja mati, bilo bi dobro da me podupreš na
koji način u mojem djelovanju.

Moda. Podupirala sam ja tvoje posle i prije, bo-
lje nego što misliš. Prije svega ja, koja rušim i pre-
okrećem sve navike i običaje ma svijetu, nijesam
nigdje dopustila da se ljudi odviknu od umiranja,
i zato vidiš da taj običaj živi od postanka svijeta
pa sve do danas.

Smrt. Čuda, čuda, da nijesi učinila ono što nije-
si mogla!

Moda. Kako nijesam mogla? Time pokazuješ, da
ne poznaš silu Mode.

Smrt, Dobro; ali ćemo o tome imati vremena da
govorimo, kad se ne bude više umiralo, Sad bi pak
htjela da mi ti kao prava sestra pomogneš da po-