Do gnotere
A oeai

U Dubrovniku 4.

,

Novembra 1894.

bijena lista.
Za Dubrovnik na godinu flor, 4,

fa Austro-Ugarsku, Bosnu i
> plercegovinu na godinu flor, 4,50,

ZaSrbiju i Crnu Goru na go-
dinu for. 5. :

Za sve ostale zemlje na godinu
> franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
mrazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

LA
Pretplata i oglasi
NIKA“.
Dopisi se šalju uredništvu,
Rukopisi se no vraćaju.
Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se

10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju so.

Broj 45.

Kzlazi svake N edjelje.

Godina III.

HARATERISTIKA
STRANKE PRAVA.

U više navrataka mi Smo se podsmje-
hivali slavenskoj solidarnosti naše nesugjene
o braće Hrvata, g koje su nas u nekijem pri-
godama tobož korili. Zaludu smo ih pobijali
te dokazivali, da je ona za nas svela stvar,
u da njihov rad, njihovo vladanje nije dru-
go nego očita negacija te solidarnosti. Pred
njiva smo mi bili bizantinci.

Pojava, koja nam se je otrag osam da-
na prestavila, razbistrila nam je u čemu sa-
stoji slavenska solidarnost u braće Hrvata.
Za Srbe ona je sastojala da slušamo hrva-
eku komandu i da im pod papuču panemo,
a za ostale Slavene, da kapu skinu i da se do
crne zemlje poklone tijem korifejima slaven-

ske misli, slavenske uzajamnosti. Hrvatska
pa Bog, Hrvatska pa ostalo kako komu
Bog i sreća osudi. Svi Slaveni imaju se oka-
niti svojijeh jada i nevolja a prijonuti uz
Hrvate, da im se kraljevina slavi.
| Otrag dakle osam dana jedan od  pro-
: glašenijeh organa stranke prava nama naj-
> bliži, pišući o slavenskoj uzajamnosti otvo-
reno reče da u slavenskoj solidarnosti hrva-
elvu nema spasa, da su hrvacki interesi naj-
preči, jer je Bog sebi najprije bradu stvorio,
m slavenske podupirati će se sve dok se oni
ne budu križali s hrvackijem.

Mi smo to davno znali, da Hrvati tako
misle i rade, s toga je i opravdana naša
opozicija. Danas eto oni nam to sami po-
. Wvrgjuju. Spomenuti organ stranke prava, da
. opravda to svoje stanovište prema Slavenima,
 navagja i uzroke, koji stoje crno na bijeloj
hartiji i glase:
| S Česima ne, jer su oni u svoje doba
bili spravni, da hrvastvo izruče na milost i
nemilost Magjara, svojijeh željnijeh  savezni-
oka Za Čehe Hrvati bi bili jedini saveznici,
di smeta češko srbofilstvo.

; S Poljacima ne, jer su radi svog na-
rodnog egoizma ponajviše krivi jadnom sta-
Nju koliko hrvackom, toliko svijeh  ostalijeh
Slavena u Monarhiji.

S Bugarima ne, jer oni nijesu nikada
Ništa za Hrvate učinili. — Kad se je Stam-
bulov oglušio. kojemu je ,Stari“ slavospjeve
opjevao, kako će koji drugi, komu Hrvati
nijesu ni na kraj pameti?

Sa Srbima ne, jer su se oni do sada
proti Hrvata urotili sa svijem dušmanima
dlavenskijem. — "Te dušmane ni Hrvati ne
Odbacuju kad je zgoda da se Srbi pogaze.

S Rusima ne, jer oni odveć obiluju vjer:
 Skijem fanatizmom i vjerskom dare“
Vi i što i Nijemci, jer oni traže hrva:
i Oni su isto što i Nijemci, j poso

= čki gpag jedi Moskvi i u

1 pas jedino u Mo i
3 atima bi se do-
srcu

društvu grofa Ignjatjeva. Hrv srce

Qodilo što i Poljacima u Varšavi, U

ji i gvojijem ma=+
Podolju,

1
đ
;

- Poljačko, da se ne smiju služit
: rinskijem jezikom, ili Rusinima u
“koji o jadni do malo iščeznuti. 12 o
S Ornogorcima ne, jer su at
mali što žutaci počiniše od tijeh njihovih“
 Wor-haraktera. Sramota je za Hrvate a že
ljivati ge i u obraze ljubiti sa seven
Mi se ispred njih kao najveći brat 1“ o
Njih hravstvu jamu kopa. ek ali
OTgan da nešto kaže 0 Ornogoro? i
M da je bolje mučati,  ZAvršuje sumi

može lasno uvjeriti svakoga, da je vrag mno-
89 ernji nego ga pišu.

Sa Slovencima samo mogu se Hrvati
slagati. To su za njih prava braća, žive s
JIMA u megjusobnom prijateljstvu, etnograf-
ski su Svoji jedan drugome. — Blago Slo-
vencima kad ih je ta rijetka  greća dopala!

Tako glasi ta iskrena ispovjest stranke
prava Preko svog manjeg organa, koji na
Jugu te velike hrvacke Spasonosne misli širi.
Dakle za tu stranku prestala je slavenska
solidarnost. Nju ni najmanje ne oduševljava
čista, uzvišena i ne egoistička _braeka ljubav.
Taku bi ljubav oni prihvatili pod uvjetima,
da svi Slaveni jednom već pregnu, da ska-
lupe na temelju državnoga prava veliku, ne-
zavisnu hrvacku kraljevinu, i da je njima
uruče u doba, kad oni o njoj na mekoj po-
stelji slatko snijevaju. Što će za Dr. Anta
Starčevića i družinu prazna bracka ljubav ?
Ništa. To su nam oni sami kazali.

Kad sve ovo u obzir uzmemo, ne ču-
dimo se ni najmanje, kad taj isti organ veli
za Dr. Anta Starčevića, da je on ustao kao
div na obranu čistoga hrvastva, da je po-
stao pravijem spasiteljem za hrvacko obilje-
žje. i da ga narod zahvalno smatra svoji-
jem svecem. Jest, ona iskrena ispovijest
ovgana stranke prava, koju smo gore _izni-
jeli. nije drugo nego fae-similo nauke toga
hrvackoga sveca, pravo zrealo nekadašnjeg
i sadašnjeg hrvastva, koje brani stranka pra-
va, a proti kojega ustaju ne samo mi Srbi,
nego i vigjeniji i umjereniji Hrvati.

Da naši čitatelji vide kakav je Dr. Antun
Starčević, te došljedno ta zvana stranka pra-
va, evo kako piše baš ovijeh dana riječki
patriota hrvacki G. Erazmo Barčić.

Ovo su testualne njegove riječi:

,Osugjujem i osugjivaću Starčevića kad
on zaslijepljen strašću, neće da priznaje, da
ljudi, koji jednijem te istijem jezikom  go-
vore sačinjavaju jedan te isti narod, pa kad
se proti jednom djelu jednog te istog  naro-
da nabacaje blatom i najprostijem in-
famnimi pogrdami, u mjesto da uznasto-
ji da taj dio naroda privede u kolo borioca
za narodnost i samostalnost otadžbine“.

.Neću povlagjivati Starčeviću, kad m
bez dokaza, tvrdi, da je Mažuranić Čengić
agu, tu zvijezdu hrvacke književnosti ukrao
Vladici Radu“. 2

Neću povlagjivati Starčeviću, kad on
Strossmayera — mecenu hrvačkoga 2
kojim bi se i naprednija zemlja na mijEni

ponosila  — proglašuje zlotvorom svoga

roda“.
z Neću nikada Starčeviću nesmisao ae
i : "Gi bojnici, da
isati, da gu Crnogorci Taz!
nijesu junaci — dok im se cijela Evropa
ivi njihovoj hrabrosti“. :
o: Da kad Starčević psuje o
onin oiieti liberalni svijet divi, —
. komu se cijeti liberal
rad proti epopeji talijanskog PI
E napuljskog kralja Bombu, kojega Je m
i di Dior; —
vao ,la negazione
o lao republikanGe a ai
koj gu svoju otadžbinu podigli do a
a na kojemu ne bješe niti za dobe
han Ir kal iznaša proti Ru :
elika slavenskoj državi, i a .
= bi se samo poljačkijem a
— kad u z
j ikovale
aa ulov 2 toga krvnika bugarskog
kuje

naroda, — kad uči, da gu katolički popovi
šrvaoki narod poživinčili, — kad tvrdi,
da su za Hrvacku željeznice nesreća,
jer da je ušljed njih nestalo gjubra, — kad
veli da se je raja u Bosni i Hercegovini
proti turskome zulumu samo radi kragje
digla, — kad je želio turskome oružju
pobjedu na Balkanu, — tada se moja du-
Ša proti njemu uročuje i ja ga smatram
gablaznijem zlotvorom naše otadž-
bine“.

Ovako je hrvacki patriota Barčić iz dna
duše progovorio u hajtor istine i pravice, i
iznio uzroke, s kojijeh se mi danas borimo.

Dr. Ante Starčević ludovao je kad je
sam s Kvaternikom o kraljevskoj hrvackoj
kruni počeo snijevati, ludovao za Rakovičkog
ustanka, kada je kao div! biegao, skrivao
ge, tajio i na pošljetku javno žigosao Kva-
ternikov čin, luduje i danas sa svijem  svo-
jijem pristašama u istom obliku i sadržaju.
To nam je potvrdila pojava mladog organa
stranke prava otragu osam dana. Jest. Pra-
vaška je stranka navijestila rat slavenskom
svijetu u otvorenijem redovima pod geslom:
ko nije s nama taj je proti nama. Tom stran-
kom ne upravlja ni pamet ni patriotizam.

Ona je danas prosta igračka u rukama po-.
ditičkijeh špekulanata. Ona je moneta za pot-

kusurivanje ličnijeh računa  političkijeh ber-
sijanaca. Dr. Frank je pošljednja stacija pred
katastrofom. Upravo on je njena katastrofa,
Gdje je početak ludost, tu je svršetak. rasu-
lo. Drukčije nije moglo ni biti. Tako svrša-
vaju sve političke stranke, koje sudbinu svo-
ju ne vezuju za programe već za ličnosti
problematičnog uma ili haraktera.

Nama je milo da smo jednom na čistu
s tom slavenskom  solidarnošću nesugjene
naše braće Hrvata. Dajbudi ih od sada ne-
ćemo njom koriti, a njima će prosto biti,
kao i do sada, da se druže s Talijanima u
u Kotoru ili gdje drugo u Dalmaciji, samo
da Srbe slavene o zid pritisnu, ili s Madža-
rima i s Nijemcima u Banovini. Hrvati či-
stoga pravca odriču se starine svoje, neće
da su više Slaveni, oni su samo Hrvati. Go-
tovi da svoju bracku ljubav ukažu samo oni-
jem. koji će im od koristi biti, i koji će sve
svoje ideale žrtvovati na oltaru velike Hr-
vacke. Slavenska solidarnost imaće smisla,
kad Slaveni svi bez razlike, u ime brastva
i zajedničkog neprijatelja složno ustanu.
da u djelo postave hrvacko državno pravo,
a da svoje ime, svoju individualnost, svoje
pravice pod noge postave. Na to smo mi Sr-
bi prvi pozvani, ako nam je stalo do sla-
venske solidarnosti stranke prava.

Grehota bi bila da stranka, kojoj je

«svetac Dr. Ante Starčević, a još blaženi

Frank, Folnegović u Banovini, a Bianchini,
Prodan i Supilo u Dalmaciji propane u brk
cijelog slavenstva. Pravo bi bilo da ovo
shvati svoj jedini zadatak, da hrvacku spa-
gi i zadobije hrvacku blagonaklonost. Ali vi-
di belaja! Slavenstvu ni brigeša. Atmosfera,
koja je puna šovinističkog mijazma stranke
prava, zahvatila je i cijelo slavenstvo, pa
stalo je da ga se litrosi. Sve prijetnje orga-
na stranke prava, koji je blizu nas, ostaće
prazne, kao i one Dr. Anta Starčevića. Te
prijetnje nijesu drugo nego dokaz ništavila
jedne stranke, koja hoće da se svemu svije-
tu nametne a sama se sebi pomoći ne mo-

že, ili što je više vjerojatnije, koja je pot-
kupljena da sije razdor i mržnju na sve što

je slavensko, na taj bauk izvjesnijeh širitelja |

poznate politike na Balkanu.
U tome sastoji sva današnja harakteri-
stika stranke prava.

o

Srpstvo u Dubrovniku.
X.

Kad je po izumrću loze Nemanića u Raškoj
ostalo prazno prijestolje, htio je bosanski kralj Tvr-
tko takogjer kao neki pretendent na isto dalje na-
staviti djelo Nemanića. On je htio podići iznova i
uzdržati propalu državu Nemanića, pa da lakše po-
stigne i da to i vidljivijem znakom pokaže, okruni
se dvogubijem kraljevskijem vijencem, srpskijem i
bosanskijem, da tijem pokaže dvostruku svoju vlast
naime: u Bosni i Rasi. O tom svom naumu i djelu
evo kako veli: ,uo Tom ske rocmoxy mojemy 6ory
nogo6imy me nacnjegosara mpjeeroz momx upjepo-
muTenj, roenoge cp6eke.... MeH6 KG BHJEIITE 30-
mijy upjepoguTenj MOHx No Hua oTeraBjjemy H HO
HMyIITy CBOeTO Iaerupa, mgox B cp6ekyjy ae-
mJjy «emame u xoure ygpjenarn npjecroz upjepo-
NuTeJIH MOHX H TAMO MOZOMI MH Bjenuau 6ux 60-
rom ngapoBamum mu Bjennem Ha kpazjeeTBo npjepo-
NATO MOHX.... H NO TOM maueH C ĆOTOM Kpa-
gjesara u npasura upjeerozg općenje semje, oxe-
JAME IOAMAT Ce BOJBHTHyTH H pasrpmaH ce ykpje-
mura“ (M. s, 187.). Mi znamo, da se je 'Tvrtko
okrunio u manastiru Mileševu u Hercegovini na gro-
bu sv. Save za bosanskoga i srpskoga kralja. Po
tom on kad veli, da je išao radi krunidbe u srpsku
zemlju, onda on tijem naziva Hercegovinu srpskom
zemljom. — God. 1451. sklopi knez Vladislav sin
hercega Stjepana savez s Dubrovčanima, pa ujedno
veli: ,Ma njecam BOJI>KeH HH A MOTy HHKAJAp 2a-
6panuru Hurgu moe mjygu mm BJaxu mu općze
c70607uo xogura y Zly6poBuuk gTproBaru“ (M. s.
445.) Ovdje dakle veli knez Vladislav izrično, da
su njegovi podanici koje Vlasi koje Srbi. — Za
prijevoz robe s jednoga mjesta na drugo herceg je
Stjepan potvrdio u svom miru s Dubrovčanima g.
1454., da kad Dubrovčanin pogodi s kim, da mu
preveze robu ili što drugo, onda već.ne može niko
»UPyra nu Brax uu Cpćua“ (M. s. 467.) zbaciti
toga tovara, nego treba da čeka, dok se tovar odne-
se, gdje je ugovoreno. I on dakle veli, da u njego-
voj zemlji — Zahumlju — žive samo Vlasi i Srbi,
— God. 1484. izdaje Gjuragj, sin kneza Vojsava,
a sinovac Hrvojin, povelju pod Kreševom, sa svoji-
jem sinovima Petrom i Gjurgjem, kojom povraća
svojoj braći vojvodi Pavlu, knezu Nikoli i Vlatku
Gjurgjevićima i knezu Vuku Vukičeviću: ,xpag Bpa-
Tap.... HoBa.... KpymeBac.... 6 Ipasamu me-

lamm u KOTApH H y BCeM, y uem HX gacracmo, y

Apxamo maa oep6nu mm pax“ (M. s. 878.) Mje-
Sta Vratar, Novi i Kruševac su u Zahumlju, a u
njima dakle žive Srbi i Vlasi.

Najbliža mjesta Dubrovniku su Trebinje i
Ston, pa i u njima su živjeli Srbi, a ne Hrvati.

Car Dušan ukidajući 1345. g. carinu u Tre-
binju veli: ,ga ue (6yge) ormorasu rpra ma Tpje-
6uuu, Kako ra mu upjexge ne 670, u za Be yau-
ma lo6uwxus ny6posuanom Hu uapune zo muxojera
NOXOTKA HH TPTOBUy Ay6poBauKOME HH BJAXy HH
op6nuy ga Hukomy kro rpene y /[y6posumx (u)
ns Zy6posanka“ (M. s. 117.). Još še spominju Sr-

bi u Trebinju po ovijem riječima, koje se odnose

na njega: ,u yseemo merjy ce B ny6ponanjex Kme-

Tu, a u opuekjex kmeru u asa npjecrasa jegam.

ny6posauga Momja Pagocaznk m ppyru epnoku
Tomko Borocazak“ (Jireček: Crrememnuu, 85.) |
Da humska zemlja, gdje je ležao Ston, nije
bila naseljena Srbima i da nije bila pod vrhovnom
vlašću srpskijeh vladara, nebi mogao zaista sv. Sa-.

va onda u Stoau osnovati srpsku episkopiju, niti |

bi mogao car Dušan zapovijediti, da u Stonu i Rtu
službu služi ,ep6eka nom“ (M. s. 108.), jer srpski
pop mogao je služiti samo Srbima, a ne kojoj dru-
goj narodnosti. — Grgur Vukosalić uzimao carinu
od svakoga, koji prolazi u Ston i iz Stona ,TKO
rogu rpege y Crom mia ]\y6potanuu zam BJAX

'

šalju se administraciji ,DUBROY-