U Dubrovniku 9. Dećembra 1894.

ea mnaueo RE:
Cijena lista

Za Dubrovnik a godinu fior, 4

Za Austro-Ugarsku,

Hercegovinu Bosnu i

"3 godinu fior, 4.50,
28 Srbiju i Cr
dinu for. 5. Nu Goru na go-

Za sve ostale :
franaka 15 u duk na godinu

Na po godine i na či

surazmjerno. > Četvrt godine

Pojedini broj lista 10 novčića,

RMS 2 o
B

Pretplata i oglasi
šalju se administraciji ,DUBROV-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
10 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

roj 50.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina III.

MISTIFIKACIJE.

» Saborski klub stranke Prava u Zagre-
»bu broji 11 zastupnika. Ali to ne smeta
i Napoleonom trećijem samo 5 zAstuonji
i . POEM Je republikansku većinu Fran-
va g frazom Frankov“)
činje svoj harakteristišni član ao i
Sike boja 24 1) članak ,Malo stati-

+. Dećembra o. g.

Kako je megalomanija najznačajnija,
orta stranke Prava, tako se čudimo, da pi-
fkao da ph Ta paralelu i da nije
dem Ju tijeh opozicijonalaca Star-
ka hrvacki Adolphe Thiers, Folnegović Ju-
es Favre a Frank Jules Simon. Ta na skli-
zavom putu istoriskijeh prispodoba malijeh na-
roda sa velikijem sve je odvažiti se na prvi
korak. Kad si ga učinio ostalo se razvija ap-
Straktnom logikom bezumlja.

Nekada su Hrvati prigovarali Srbiji kao
smrtni grijeh, što je ona tražila da združi
Slavene i stvori veliku Srbiju. Nekada se je
i u Hrvackoj zamišljao ujediniti rastrkane ju-
goslavene, ali začetnici te misli ne imadoše
karaktera ni stalnosti i od tog jugoslavenstva
ostalo je samo prazno ime jugoslavenske Aka-
demije. Individualnost bacila je pod noge po-
litički socijalizam Slavena na jugu, pa na-
stala u riječima velika Hrvaeka.

Bada je ,Crvena Hrvatska“ potjerala u
zaborav te stare misli. Megalomanija raste
logičnom progresijom. Sada gu te stare mi-
sli već igračka za djecu. Sada se proglasuje
da je mali klub zagrebačkijeh pravaša nalik
na klub petorice u Napoleonovom ,Corps le-
gislatif“, i da će onaj mali klub ujediniti ve-
liku ,Hrvatsku“ u prkos Banu Hedervary-u
i Ugarskoj državi isto kako su Thiers i dru-
govi porušili ,le seecund Empire“.

Kakav je početak takav je i nastavak.
Sve ge čini veliko u stranci prava piseu ,Cr-
vene Hrvatske“, sve epohalno, sve istorijske
važnosti: i izba u Pisarovini, i općina u Bla-
tu, i sakupljanje za ,Dom“, i 6000 fiorina
"%) Frank je onaj pokršteni zagrebački židov, koji, iza kako
je prevario sve stranke, vodi gada t. zv. stranku prava na pro-
past. To je onaj glasoviti semitski junak, koji je lani u Dubro-
> ovniku u Hotelu ,Laeroma“ svečano zaposjednuo dubrovačku ze-

mlju u ime sjedinjene Hrvacke i u čije go ime naši Župljani
kunu,

tobožnjijeh Sarajlija. To su tako silni simpto-
mi postepene universalnosti stranke prava.
da još malo, pa 66 ,Stari“ ugledati kao Moj-
Sija s Horiva obećanu zemlju — ojelokupnu
sjedinjenu Hrvacku!

Lakrdijaši!

A oni zar doista misle, da je hrvacki
narod, u čije ime govore, poludio i da ne
vidi i ne razumije znakove vremena i tjesko-
bu svoga stanja? Ta, kome će oni dat ra-
zumjeti? Zar ne zna svako političko dijete,
da u sa .oj stranci prava vlada potpuno ra-
sulo? Da sami najbolji »pravaši“ strepe pod
Pogibeljnijem i antislavenskijem vodstvom ži-
dova Franka? Da se je doista patriotični
Erazmo Barčić javno i bučno oteijepio od
onoga mahnitoga starca, koji je, počevši kao
hrvacki Košutovac godine 1860. sve do da-
na današnjega svojijem zasukanijem  učenja-
štvom, svojom mržnjom proti svakoj moral-
noj i intelektualnoj veličini, zvala se ova SIp-
ska ili hrvacka, svojijem psovkama proti svo-
učilištu, Akademiji, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori,
Slavenstvu, svojom budalastom negacijom sve-
ga i svačesa i svojijem smiješnijem » Mudri-
jem“ rečenicama, dostojnijem legendama 0so-
be M. de La Palisse, više zla učinio svome
narodu, nego svi udruženi Magjari i Nijem-

ci? Ne zna li se zar, da su još i sada sve
| mahnite politike još mahnitije stranke. I svi

umjerene, naobražene, konservativne, imućne
klase naroda protivne toj parodiji Diogena?
Da su sve te klase sakupljene, doista ne bu-
kom i psovanjem, nego mirnom radnjom pod
zastavom, koja je protivna stranki prava? Ne
zna li se zar da ogromna većina slaven-
skoga naroda neće ni da zna za Starčevića
i za apsorpciju u ejelokupnoj Hrvackoj i da
nema nego dvije tri usijane glave a la Ivan
Hribar, koji hodočaste onoj parodiji Diogena
u Zagreb? Ne zna li se zar, da su u Brodu
»pravaši“ infamno prevarili ,Obzoraše“, te
konfiskovali list ,Posavska Hrvatska“, osno-
van samijem novcem obzoraša Brlića, Horvata
itd.? Ne zna li ge zar da su ono 6000  fio-
rina sarajevskijeh za Starčevićev dom  pote-
tekli najvećijem dijelom iz blagajnice varaž-
dinskog Hrvata Babića, željeznara u Sarajevu,
i da ono ostalijeh sarajevskijeh pravaša ni-
jesu ni Sarajlije ni Bošnjaci, nego Hrvati iz
Hrvacke ?

Lakrdijaši!

Počeli su podizati glavu godine 1874.
nakon otvorenja zagrebačkog sveučilišta. I
nije bilo nikada dosta niskijeh riječi, dosta
infamnijeh pogrda, kojima se oni nebi naba-
Givali na sve što su veliki, ne kažemo  srp-
ski, nego hrvacki muževi učinili lijepa i di-
čna na hrvackom tlu. Ne spominjemo drugo,
nego Strossmayera. Samo to ime bijaše znak
prezira i burnoga negodovanja sa strane
ovijeh izopačenijeh seljaka. Pa nakom sva-
kojakijeh evolucija, kao na primjer u Rau-
chovo doba, pa za Rambergova komisarijata,
pa u ruskoj stvari i. t.d, dogjoše Davidi,
Tuškani, Grižanići, opskurne osobe, koje mje-
sto da pomognu rasovijeljenoj Hrvackoj u te-
škijem državnijem krizama, ne umješe nego
davat nogu hrvackomu banu i pripravljati
besplodne bune. Pa evo pošljednje faze te
universalne stranke: Kobi i Jozef Frank, je-
dan dopisnik bečke ,,Neue freie Presse“, dru-
gi kompromitovani, prezreni advokat, koga
niko nije htio i koji židovskom bezočnošću
prekorava jednoga Barčića  veleizdajstvom!

Lakrdijaši!

Ne samo mi Srbi, koji instinktivno oću-
tismo potrebu jedinstva pod agresivnijem
programom ,stranke prava“, nego se i svi
trijezni Hrvati sada već boje pošljedica te

osjećaju preko Velebita, da se sa Frankovi-
jem skutonošama ne smiju i ne mogu rije-
šavati ozbiljni problemi naše narodne politike.
Svi osjećaju potrebu da dospije tiranija te
lažne ,narodne stranke“, tiranija bezumlja,
uskoga šovinizma i plitkosti uma.

Hoće li se ta narodna guba i dalje ši-
riti? Hoće li zauhvatiti sve ude hrvackoga
naroda? Ima li ta megalomanija, prije nego
li se sunovrati u tminu i zaborav, počiniti
još mnoga zla, trovati mnoge duše? Ne zna-
mo. Ali jedno je samo Srbima jasno. Sloga
i ravnopravnost s Hrvatima, za čime svi u
dnu duše vapimo, nije moguća nego samo
na razvalinama stranke prava, alias Fran-
kove stranke.

Hoćemo li to ikada dočekati? Bog zna.

OPET 0 BOSNI I HERCEGOVINI. |

III.

Što naime neka vlastela u Hrvackoj kao
Frankopani, Šubići, Keglevići itd. pišu ćiri-
lieom, stvar je vrlo jednostavna i jasna. Spo-
menute biva listine hrvacke vlastele xa to su
pisane ćirilicom, jer su se ticale Srba, koji
su se u to doba naseljavali na dobrima spo-
menute vlastele u Hrvackoj, pa su za to ovi
morali stvari, što se ovijeh tiču, pisati ćiri-
licom, jer ovi kao Srbi drukčije nijesu znali.
Pojava ćirilskijeh listina u Hrvackoj samo
svjedoči, da su oni, na koje su se odnosile,
bili Srbi, i da ih jemoralo biti vrlo mnogo,
kad su čak hrvacka vlastela morala radi njih
upotrebljavati njihovo pismo-ćirilicu. K tomu
Šubić-Zrinski i Keglević bili su porijeklom
Srbi, pa se ne treba čuditi, ako oni kao Srbi
znadu i pišu ćirilicom. Šubić-Zrinski su nai-
me starinom iz Bosne, kao što smo to veći
zadnji put istakli, a i Keglevići su bili iz
Bosne dakle Srbi, kako nas o tom uvjerava
Pavle Vitezović (Ritter), koji je napisao djel-
ce pod natpisom: ,Bosna captiva sive regnum
et interitus Stephani ultimi Bosnae regis. Tyr-
novi 1712“. — To djelo posvetio je rečeni

Vitezović grofu Petru Kegleviću, pa ga u.

predgovoru sjeća, da je i porodica Keglevića
bosanskoga porijekla.

Ako dakle nalazimo u Hrvackoj listina
ćirilicom pisanijeh, to još ne znači, da su
Hrvati pisali kadgod ćirilicom, nego to samo
znači da su neka vlastela u Hrvackoj mora-
la upotrebljavati ćirilicu, ali opet ne u svo-
jijem poslovima sa Hrvatima nego u svoji-
jem poslovima sa novodoseljenijem Srbima.
U svojijem poslovima sa Hrvatima, upotre-
bljavali su isti samu latinicu i hrvacku (ugla-
stu) glagolicu, pa ova okolnost upravo svje-
doči, da Hrvati nijesu pisali ćirilicom, odno-
sno da nijesu bili njeni prijatelji. Tako stoji
stvar de facto, pa ostaje dakle nepobita naša
tvrdnja, da đirilica nije hrvacko pismo, da

i se Hrvati nijesu njom služili i da ona u Hr-
| vackoj znači samo prodiranje i množenje Sr-

ba u hrvackijem krajevima.

Daljnji dokaz ,Obzorov“, što ga je na-
šao u Don Prodana za hrvastvo Bosne jest,
što se je u Bosni govorilo ikavski, jer da je

Podlistak.
DUBROTAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIC.
IV.
Treće doba.

'Irešnja na 6 Aprila 1667. bi prvi materijal-
ni uzrok poraza ovoga grada, ali neizbrojnijem na-
porima ostane ipak poslije neodvisan i ponovi se.
Ponovi se, a zašto? Neka sad govori Ciampoli ta-
lijanski spisatelj našijeh vremena: ,Ragusa rialza-
ta dopo circa cinquanta anni rimase golo come
sventurata prova di decađenza, mostra a quale sta-
dio di avvilimento e prostrazione puč col tempo
giungere un paese, una citta, un popolo, fenomo-
no che vediamo ogni giorno in individui privati.
Gli innumerevoli serittori che seguirono, a
culto per la forma, dissimulano male il i 8
contenuto. Di quella Ragusa il fondo di a 2
sempre italico, d' onde originava la os Za -
tura, il linguaggio raffinato, dove I elemento Bave
gi gvolse man mano accettandolo, cul Venezia ri
spotto fincho spirata Venezia, mori es PI
abbandonata all Austria colla Dalmazia 8 Ava 2
Congresso di Vienna. La Sus Jetteratura 8 un mo:

gerbando,

do nuovo e per due secoli splende di luce vivissima,
ed ha vita intelettuale cosi intensa, da non aver
pari fra i jugo-slavi. L Italia dava a quel popolo
1 impronta della sua grandezza e del suo sapere,
le apriva le sue universita, le mandava gli echi
del pensiero europeo con lo strano fenomeno, che i
guoi sorittori adoperavano spesso tre lingue italica,
latina e serbo-eroata, cosi che questa Aten» jugo-
glava non si asservi al! Italia, (vera maestra ma
non oppressiva) ne a Bisanzio, ma libera, colta
valse a congiungere il mondo greco-romano collo
Slavo, e porto ai slavi suoi circonvicini Varte, la
geienza, e perfino la sua galanteria. Prodigioso &
il numero dei suoi seorittori, maraviglioso quello
delle opere in moltissime biblioteshe ancor inedite“.

Poslije trešnje trebalo je zapisati mnoge 0so-
be drugoga reda, biva, pučane u plemstvo. Dakle
glavjanski elemenat nadjačao je već brojem posve
latinski. I tada ustadoše političke stranke staroga
plemstva i pučanstva, kao negda u Rimu. 'Toliko
prkosiše jedni drugijema, da na svršetku zametno
se anarhija. Ta je trajala za punijeh šest mjeseca.
Dubrovački puk živio je tada bez uredaba, bez ika-
kva guda, a pri svemu tome ne dogodi se ni jedno
ubojstvo, pa ni jedna lupeština. Cijeli jedan pri-
mjer i pojava u ljuekoj povijesti! Za ove dvije stran-
ke, jedna plemska a druga pučka, obaznaše u ono

doba svi povjesnici do Voltaira, koji piše: ,Hoćete
li da vam ja sad pričam o velikijem vladama  svi-
jeta počamši od Kitaja do najpošljednijeh nesloga
dubrovačkijeh?“ (XXII. Dialog).

U toliko nastaje prevrat veliki u Francuskoj;
Za Napoleonova doba Dubrovnik predaje se oružju
irancuskom. Neki sadanji njemački spisatelj (Ren-
ner) ovako veli: ,Dubrovnik umrije na 3 Juni-
ja 1808. po strašnom ,fiat“  evropejskog dobitnika
(Napoleona) i od onoga dana Dubrovnik nestane u
povijesti na ovome svijetu“. Napoleon propada, te
oni, koji na nj navališe, biva, saveznici, u sastan-
ku bečkom megju sobom podijeliše ono što je on
bio zaplijenio. Mleci i Dubrovnik, dvije glasovite
republike, kad se je plijen dijelio, bijahu predane
Austriji. Iza ustanka talijanskoga naroda Mleci opet
pripadoše Italiji. Dubrovnik osta, gdje je i danas.

U ovo treće doba premda slavenski elemenat
nadjača u politici stari latinski, ipak, kao da je
bila reakcija, talijansko-latinska književnost pope
se do vrhunca veličanstvenosti, u slavenske knjige,
baš da rečemo, omališe. Papa Benedikt XIV. uspo-
regjivao je dubrovačke latinske spisatelje s onijema
Augustova vijeka, te je govorio, da je Dubrovnik
predobio Italiju u grčko-latinskoj književnosti. Grčke
su se knjige gojile u Dubrovniku odmah iza pada
Carigrada. Grčki književnici pribjegoše u Dubrovnik,

od kojijeh se njeki opet preseliše u Italiju, a naj-
više u dvor Medici-a. U to doba nahodilo se je i
ženskijeh glava, koje su zborile latinski i u prozi
i u pojeziji. Nike Gozze u dvoru pape rimskoga
Bonifacija IX. svoju neku parnicu prozbori na la-
tinskom jeziku. Takogjer latinski su pisale Laura
Battiferri, Jule Bona, Nade Bona i Nike Resti
dumna, koja je govorila latinski, jer je velika pri-
jateljica bila Razzi-a domenikanca povjesnika Du-
brovnika. Imamo najpošljedni primjer u Ranjino-
voj porodici, čiji članovi poslije učenjaci i diploma-
ti bijahu u grčko-latinskoj klasičkoj književnosti
uzgojeni od svoje majke, prebivajući za mnogo go-
dina u Konavlima. Poglavito su Jezuite utjecali,
da se latinska književnost goji.

Od mnogijeh dubrovačkijeh latinista na gla-
gu po svoj Evropi, od kojijeh je naći spisa i spo-
menika tamo amo po Italiji, Francuskoj i do Vest-
minstera u Londonu, spomenućemo Benedikta Stay-a,
koji je u latinskijem stihovima ispjevao vas sistem
Kartesija i Nevtona; Rugjera Boškovića astronoma,
kojemu senat postavi spomenik u natpisu u stonoj
Crkvi u Dubrovniku. Ovaj, putujući čas pješice a
čas na konju, sastavi mali latinski poem: ,De solis
et lunae defectibus“, kojega Barruel prevede u fran-
cuski jezik. Bošković u tom naslijedi Kopernika,

koji takogjer u stihovima latinskijem ispjeva ,Sep-

al

a