“oni koji su njega nagnali da i svoje iznese.
Ko je stvorio Hrvate u Boki, ko je sadanju
kotorsku općinu podigao, ko je podijelio ka-
tolike od pravoslavnijeh, ko je kandidirao za
zastupnika na Carevinskom vijeću  ovejanog
političkog činovnika, ko i danas u Kotoru
ide s Talijanašima pod ruku, ko vodi nebra-
cku i neslavensku politiku goneći ćirilicu po
Boki, ko traži uporište hrvastva o katoličan-
stvo, neka spljecki list bolje i nepristrano
prouči današnju Boku, pa se neće obručiti
kao što se je ovaj put grdno obrukao. Za-
ludu pak poručuje gospodi u Zadru: ,ne
rastežite vele konce, puknut će“ jer ni ta go-
spoda, ni sva hrvacka žunalistika sa bučni-
jem svojijem člancima ne zaustaviše prirodnu
struju, koja je Boki i Bogom i Carem dana.
Boka će se krstiti sa tri i sa pet prsta, ali
će opet srpska biti, kao što je uvijek bila.

K sebi ruke, gospodo Hrvati! Znamo da
bi vam Boka masan zalogaj bio, ali ga ne-
ćete ni obliznuti. Larmajte i dalje, ali sva
ta vaša galama za drugo ne služi, nego da
se srpska svijest u Boki još više razbuji na
propast hrvacke najezde, koja je već svako-
me dozlogrdila. Boka je naša srpska postoj-
bina. Jeste li razumjeli? Mi vama poručuje-
mo a ne drugijem: Ne rastežite vele konce,
puknut će!

parsa
OPET 0 BOSNI I HERCEGOVINI.
VI.

Blizu Bjelaja je Petrovačko polje. Odav-
de izvede g, 1639. grof Gašpar Frankopan
nasilno mnogo srpskoga naroda. Jedan dio
ovog naroda naseli najprije oko Brinja, a
poslije u Plaški; 17 pak kuća sa 108 duša
u Vitnaj. (Grbić: Karlovačko vladičanstvo
I. 34). Već smo gore spomenuli, kako kralj
Sigismund 1412. g. veli, da na Petrovačkom
polju i u susjednijem im mjestima u Kami-
čku i Ključu žive Srbi. (Lopašić: Karlovac 140)

Da u ovijem najjužnijim krajevima ne-
gdašnje t. zv. Turske Hrvacke nema danas
više Hrvata, svjedoči najbolje to, što u tijem
krajevima, biva, od Lijevna na Jajci, od Jajea
na Bihać, pa hrvackom megjom opet Lijevnu,
žive danas sami Srbi pravoslavne vjere. Ovaj
prostor zauzimlje više od trećine t. zv. Turske
Hrvacke, a obuzimao bi svojijem opsegom
one tobožnje tri hrvacke župe, koje da su
pripadale negda hrvackoj državi. Kad bi se
dakle dokazalo, da su u istinu te tri župe
bile vazda sastavni dio hrvacke države, što
bi to hasnilo Hrvatima, jer danas te tri župe
nijesu više sastavni dio Hrvacke i u njima
ne žive Hrvati nego Srbi. U cijeloj Bosni
nema više predjela, da.bi Srbi pravoslavne
vjere živjeli na tolikom prostoru ne pomije-
šani ni Muhamedancima, ni s Katolicima.

Pogjimo više prema sjeveru u t.zv. Bi-
hačku krajinu, da vidimo, koliko u njoj ima
Hrvata.

Prvo mjesto, koje susrećemo je Ripač.
Kad je isti g. 1591. pao u Hasanove ruke,
ubiju Turci sve ljude osim jedne žene i dje-

koji se zove: ,Ribanje“. Pjesma je ta Po kalupu
one: ,Die Gloske“ Schillera i ,Vršidba“ Sundoči-
ća. Te tri pjesme toliko su u formi megju sobom
slične, kao da je jedan drugoga naslijedio. Slijedi
opet da mu govori o bugarštici, koja se upotreblja-
Va samo kad se što istinito u stihovima piše, ili
zgode kakove, ili kakva ljuska strast, što se preka-
zuje svukuda isto: ,Ja vim, da zna tvoja milost,
kakono Latini drže istoriju za rič istinu, jere joj
stavljeno jest ime od ove riči, koja se zove ,oroš“
ka znamenuje; ,vidjej“ ali poznalac; tako tii mi,
i sve strane našega jezika drže bugarštice stvari
istine. Evo ti šalju, kriposni i naredni gospodine
Mikše ,oni srpski način“, kojim je Paskoji Ni-
kola svaki po sebi bugarčicu bugario i tako je na-
čin od ove pjesni, i kliče djevojka :

»Kada mi se Radojave vojvoda odrljaše i t. d.
Dakle FEktorović prestavlja srpsku bugaršticu kao
ugled i primjer hrvackijem pjesnicima još u ono
doba XV. vijeka. :

etida

vojke: Grad ne posjednu Turci, već ga da-
du Srbima na čuvanje. Več prije 1591. g.
naime 1539., kad su Turci nasrtali na Ri-
pač, obuzme Ripčane toliki strah, da su po-
čeli ostavljati ga. Po Haganovoj odredbi na-
gele Srbi pravoslavne vjere 1591. g. okolinu
Ripča. Svi dakle stanovnici današnjega Ripča,
kojijeh ima 778 Muhamedanca, 43 pravosla-
vna i 6 katolika jesu novodoseljenici poslije
g. 1592., dok starosjedioca Hrvata nema više
u njemu (Lopašić: Bihać 11. 69. 264. 268).
Već 1561. g. kad je navalila turska
vojska na susjedni Sokolac, preplaše se nje-
govi stanovnici, te stanu bjegati iz njega.
Kad ga je Hagan 1592. g. osvojio, ostao je
pust dugo vremena. Danas ima u njemu
474. Muhamedanca. Do Sokolca ima mjesto
Vrla Draga, koje mjesto po MHasanovoj od-
redbi nastane 1598. god. Srbi pravoslavno.
vjere. (Lopašić: Bihać 11. 271. 276). “
Glavni grad cijele t. zv. Bihaćke Kra-
jine bio je Bihać. Već 1529. g. udarili su
Turci na Bihać, pa su se stanovnici toliko
uplašili, da su stali ostavljati ga, i već hbi
tada bio opustio, da nije bilo N. Jurišića i
Srb&. Posredovanjem naime N. Jurišića, kako
već spomenusmo, uskoče te godine Srbi iz
Srba, Unca i Glamoča u Bihać i tako mu
priteknu u pomoć, te se grad spasi. Već
1562. god. 26 Oktobra naseli poveljom izda-
nom u Okiću gradu ban Petar Erdedi u pri-
stojalištima rečenoga grada u Zdenčini, Ra-
kovpotoku i u selu Hrvati zvanom, sto kuća
Hrvata, koji su od turske sile od Bihaća
uskočili. Silni požar u Bihaću 1578. g. sa-
Šori hramove, a monasi katolički uklone se
u druge manastire svoga reda; za Domeni-
kance izrično se spominje, da su ovi gve
dragocijenosti i druge vrijedne stvari odni-
jeli iz Bihaća u Optuj u doljnu Štajersku.
Kapetan F. Korner izvijesti g. 1586. kranj-
skoj pokrajini, da je g. 1577. i 1578. za
najveće nevolje na Krajini otišlo iz Bihaća
2000-3000 ljudi. Megju tijem približavao se
je i Bihaću zadnji čas. God. 1592. navali
na Bihać već više puta spominjani Hasan.
Ne mogavši se odhrvati preda se Bihać po
megjusobnom ugovoru 19. Juna 1591. god.
Odmah odu 8 gragjana sa svojijem obitelji
ma, a poslije su se sve više iseljavali iz
njega. Znatan dio bihaćkog žiteljstva i oko-
lice mu, ostavi već u oči pogibelji Bihać.
Nakon predaje isjeku Turci više od 2000
stanovnika, a 800 djece odvedu u Carigrad,
U samom Bihaću nije bilo više od 5000
stanovnika. Bjegunaca iz Bihaća bilo je po
svijem krajevima preko Krupe. Odatle i po-
tječu tolike obitelji s pridjevkom ,Bišćan“
i čitava sela Bišćana na Gradišku i u Vra-
ganjem selu kod Samobora, u Merlunju kod
Jastrebarskoga i u Bišćanovu kod Brkiševi-
ne blizu Krupe. Jednu čest Bišćana naseli
gračka općina zagrebačka na svom imanju
u Hrašću u Turovom polju. Od čitavog bi-

(

hačkog žiteljstva ostane samo nekoliko ih
koji su pod imenom ,madžara“ živjeli naj-
prije u Bihaću, a poslije izvan grada po
selima. Od ovijeh madžara iseli se g. 1698.
jedno 50 kuća, dobivši mjesta oko Kumena
i Ovitorića nedaleko Slunja. Spomenuli smo
već, kako je Hasan 1598. u osvojenoj okoli-
Gi Bihaća nastanio Srbe pravoslavne vjere,
pa i u osvojeni Bihać postavljeni su ponaj-
više Srbi pravoslavne vjere, kojijeh je bilo
mnogo u samoj Hasanovoj vojsci pri osva-
janju Bihaća. Megju tijem Srba pravoslavne ,

vjere bilo je u Bihaću već i prije njegova |
pada, koji su u njemu živjeli pod imenom
»martoloza“. G. 1594. navali J. Senković
iznenada na Bihać noću i zapali grad i ugra-
bi bogati plijen i izvede ujedno 1100 ljudi,
koji ,madžara“, koji Srba pravoslavne vjere.
G. 1599. uskoči mnogo Srba pravoslavne
vjere iz Bihaća i okoline njegove u Gomirje.
Danas ima u Bihaću 2448 Muhamedanaca,
499 Katolika i 420 pravoslavnijeh. Srbi pra-
voslavne vjere imali su svoju erkvu za tur-
skog gospostva u Jezerew; samo je svećenik

prebivao u Bihaću. U Bihaću je sijelo srp- |
sko-pravoslavne parohije i protoprezviterata.
Pod pravoslavnu parohiju spadaju sela: Za-

| Perčići, Pribilovići, Pribisalići,

>rn

ložje, Pritoci, Hrgari, Račić, Lipa, Dolani,
Lohovo, Golubić i Zlopolja, a ima 3093 duše.
Sam Hrgar iva napose 568 duša. Pod pro-
toprezviterat spadaju parohije u Hrgaru, Vrto-
či, Grumši, Vrelu i Rujnici. U čitavom pro-
toprezviteratu bihaćkom ima 8079 pravosla-
vnijeh duša. (Lopašić: Bihać 11. 38. 39.
57. 69. 76. 83.86. 90. 91. 98. 94. 98.
110. 12%).

Odmah poslije pada Krupe 1565. g. za-
grozi se silno podzapovjednik turske vojske
Munim-aga stanovnicima Blažuja kod Bihaća,
s čega se ovi uplaše, pa se stanu raseljava-
ti. (Lopašić: Bihać 75). Budući da plemići
Izačiči nijesu mogli odbraniti svoje mjesto
Izačić od Turaka, predadu ga 1590. g. kra-
ljevskoj vlasti, a oni odu stanovati u pokrup-
Ske i posavske strane. Ipak padne 1592. g.
Izačić Hasanu u ruke. Narod iz njega ra-
zbjegne se na sve strane i on ostane pust.
Teker oko polovice 1%. v. nastanjen je Iza-
čić iznova Muhamedancima i Srbima pravo-
glavne vjere. Danas žive u njemu Muhamedan-
ci na broju ih 1090. Samo ima 7 katolika.
(Lopašić: Bihać 9. 170. 171. 173).

Brekovicu je držala glasovita obitelj
Kobasića, koja se prije njenog konačnog pa-
da iz nje iseli, te jedni odu u Hrvacku, a
drugi čak u Kranjsku. Pošto je Brekovicu
htio posjetiti 1584. g. Memi-beg, to je i sam
grof Josip Turn dade razoriti. Tako ostade
Brekovica pusta. Njenu okolicu nasele po
odredbi Hasanovoj 1593. g. Srbi pravosla-
vne vjere. Tek 1635. g. zaokupe Turci opet
Brekovicu, poprave grad i nasele u nju Mu-
hamedance i Srbe pravoslavne vjere. Danas
ima u njoj 797 Muhamedanaća. (Lopašić:
Bihać 11. 128. 130. 131).

Srpstvo u Dubrovniku.
XVI.

U XV, v. spominju se u Dubrovniku još ove
Srpske porodice: Maksići, Slagjenovići, Vlahoiići,
Ostojići, Radomilići, Vicijanovići, Milosalići, Mla-
skovići, Nalješkovići, Vučinići, Žunjevići, Lučinići,
Pruglovići, Stanišići, Božinovići, Butkovići, Vitano-
vići, Grgurići, Ivanovići, Marinovići, Novakovići,
Rožetići, Tyrtkovići, Dušojevići, Bogčići, Brečići,
Borišići,  Vodopići, Krivaldići, Lonešići, Nikolići,
Radosalići, Radovanići, Rađulinovići, Banovići, Bra-
nojevići, Vlahovići, Dragojevići, Misletići, Bržitko-
vići, Martinovići, Ratkovići, Radjevići, Lebrovići,
Ligatići, Marojevići, Miljenovići, Radmilovići, Sta-
nići, Bevenutići, Bogosalići, Pavlovići, Radinovići,
Bogojevići,  Bratojevići, Brodarovići, Budimilovići,
Vitići, Milaškovići, Obrađovići, Radčići, Milenovići,
Palmotići, Cugotići, Gjurgjevići, Aluvizovići, Krive-
tići, Tvrdislavići, Cigulići, Ribičići, Mišetići, Tvr-
dovići, Hrankovići, Zvijezdići, Jaketići, Milatovići,
Funkovići, Živanovići, Polušinovići, Rafajilovići, Mi-
lojevići, Sankovići, Latinčići, Bratosalići, Cvetkovi-
ći, Šaimirovići, Gjuratići, Bogavčići, Bodilje, B:a-
janovići, Bratkovići, Buloge, Valetići. Vitkovići, Žu-
žlotići, Zelenke, Krivošići, Ljutojevići, Marguškovi-
ći, Marinići, Marinčetići. Matkovići, Martulinovići,
Miletići, Miokovići, Mrčinići, Paklići, Pelegrinovići,
Pribičići, Ptičići,
čići, Rađojevići, Radoslavići, Sergulovići, Skr-
žinići, Tomašinovići, Utješenovići, Crdelovići, Stoj-
kovići i t. d.

Vlasteoska porodica Galjazovića, koja je poro-
dila pjesnika Marina Galjazovića, doselila se je u
Dubrovnik iz zahumske zemlje, te je osim svog srp-

skog imena nosila i talijansko imo Galeazzo i |

Brujola.

Boško Todosić (Tudis) potekao je od vlasteosko i
* porodice, koja se je doselila u Dubrovnik iz Galipolja.

Stjepan Crnojević imao je za ženu Vojsavu,
kćer Skenderbegovu i s njom dva sina Ivana i Gjor-
gja. Poslije njegove smrti sin mu Ivan pogine, a

| ovoga sin Petar bude uhvaćen u boju i odveden u
|! Carigrad, gdje je poturčen i nazvan Skender. Gju-
oragj pak ode u Dubrovnik, gdje je dobio plemstvo
ostavivši u Crnoj Gori sina Stjepanu.

God. 1555. rodi se u Dubrovniku od Franja
Zuzeri i Mare Radeljevića, porijetlom od slavne bo-
sanske porodice, glasovita Ovijeta  Žuzorićeva ,,du-

“ brovačka-Aspazija“, kako su je zvali radi njena lje-
| pote domaći i talijanski pjesnici. Sama je bila pje-
* gnikinja i na veliku glasu ga svoje duhovitosti. Za-
(ko su je i slavili njeni savromenici i domaći i ta-
* lijanski. Mogju ostalima posveti joj sam Taso dva

soneta (Slovinać 1882. 34.).
God, 1625. dogje u Dubrovnik knez Petar

| Ohmučević. Porodica Ohmučevića vodi svoje porije-
:klo iz Bosne. Orbini, Reinerio Reinicio, Armin mo-
nah i Ivan Aventin svjedoče, da ban bosanski Ku-
lin g. 1199. potvrdi Radivoju Grguriću s pridjev-

ovna pripadalo njegovoj lozi. Ovaj Radivoj rodi

mmm

kom. Vladisaljiću gospostvo i kneževinu Tuheljsku |
u Bosni izmegju Kreševa i Konjica, jer je to oda.
pa: sina
Grgura, koji bi poslije namjesnik u Jajeu u Bosni
i veliki vojvoda. Od njega se rodiše dva sina Ra.
Čivoj i Ivelja, pak Iveljinijem sinovima g. 1268.
kralj Stjepan Kotromanić Potvrdi prijašnje povelje.
Taj Ivelja Grgurić (po ocu Grguru) imao je tri gi-
na Vladislava, Srgja i Grgura; sva gu tri OVa ime-
na od starine u njihovoj lozii od njih su se izvila
tri prezimena Vlađisaljići, Srgjevići i Grgurići. Treći
sin Grgur naslijedi oca u jajačkoj vojvodini, prem-
da je bio mlagji izmegju braće, ali pametniji, jači
i srčaniji. On je braću zlostavljao i otimao od njih
Kako je on znao jako skakati, prozove ga Tadi toga
narod Ohmut ili Ohmutina. Odatle ostane ovo ime
ovomu Grguru, pa i njegov sin primi taj nadimak
kao i sva kasnija njihova porodica, te ge tako pro-
zovu Ohmučevićima. Grgur otav Iveljin imao je još
dva sina Rađogasta, koji je bio episkop u Glasnicu
i Sanka književnika i na glasu čovjeka, od Koga ge
porodiše Sankovići Ohmučevići vojvode i knezovi
Popova i Nevesinja u Hercegovini, kako svjedoči
episkop Mattei. Prvorogjenog mu sina Ivelja pozovu
Hreljom (Heracles, Hercules) radi njegova neobična
junaštva. I on je umio čudnovato skakati. Jednom
vele, da je izmegju Kreševa i Konjica u ravnini
tako čudnovato i prekomjerno Skočio, da su za us-
pomenu toga udarili na tom mjestu kamen, na kom
se je dugo poslije toga čitalo urezano: Ovdje skoči
vitez Hrelja Ohmučevi6. I Hrelja je bio knez Tu-
heljski kao i stari mu, ali mu to nebi dosta, te da
ge što više proslavi, ponudi se u službu srpskom
caru Dušanu, koji videći mu vrijednost i junaštvo,
imenova ga nakon kratkog vremena velikijem voj-
redom sve svoje goleme vojske. Zatijem se Hrelja
proslavi u Albaniji i Bugarskoj a najzad u Make-
doniji bijući grad Kastoriju g. 1340. Zato ga car
Dušan imenuje banom Kastorije i to našljedno i
daruje mu mnogo zemalja, rijeka i gradova u Ma-
kedoniji, zatijem Drač i Solun, kako se vidi iz po-
velja od g. 1849. Car Dušan umro je g. 1354. idu.
ći na Carigrad. Na čelu njegove vojske od 85000
ljudi bio je taj Hrelja Ohmučević. Sin Dušanov car
Uroš V. stavi Hrelju za vladara u Makedoniji i po-
časti ga viteštvom sv. Stjepana, što ga bješe usta-
novio otac mu car Dušan, Obilježje toga reda bija-
še zlatna verižica sa međaljom, a na ovoj slika sv.
Stjepana prvomučenika. Hrelja se oženi za Vidosa-
vu Baošića rođicu i prijateljicu žene cara Dušana.
la toga braka rodi se Grgur Ohmučević. Knez Hra-
lja Ohmučević pogibe g. 1368. od Mrnjavčevića
braneći carević-Uroša od Vukašina Mrnjavčevića i
družine mu.

Grgur Ohmučeyvić ne budući rađi toga u mi-
losti Mrnjavčevića vrati se u Bosnu, gdje vladaše
Stjepan Tvrtko I, ali ni tu ne ostane dugo, jer
pozvan na mejdan okrvavi se o prijatelja kraljeva.
Zato pobjegne Sankovićima u Popovo, koji su imali
dobara i u Slanomu, a i to je pripadalo porodici
Ohmučevića. Zatijem ge oženi za Mariju Županovi-
ću, kćer kneza Hranislava vojvode Slanoga i svoga
Primorja. Imao je g njom tri sina Hranislava, Ive-
lju i Tvrtka. Dvojica od njih Ivelja i Tvrtko ostanu
u Slanomu na materinjem zemljištu i naseliše se
ondje nadjenuvši selu svoje staro ime Grgurići, ka-
ko se i sad zove.

Hranislav pak najstariji gin ode u službu bo-
sanskom kralju Stjepanu Tvrtku II. Tvrtkoviću i
odlikova se junaštvom proti Pavlu Klešiću, koji je
S ugarskom vojskom upao u Bosnu. Za njegovo vi-
toštvo kralj mu potvrdi povelje Tuheljske i darova
mu otok Sinj sa jezerom Brstiničkim. Ovaj Hrani-
slav vjenča ge za Vojisavu Slijedicu i imagjaše dve
sina Grgura i Brajana. Brajan je služio časno bo-
sanskog kralja i tako se popne do visoke časti. Ta-
danji kralj Ostoja, pošto je bio proganjan, skloni se
u grad Boborac, gdje ga isti Brajan obrani. Zato
mu Ostoja potvrdi sve stare porodične  porelje

god, 1406.
ve . e
Naši dopisi.
ZATONSKA OPĆINA na Materice.

(Hrvacka novotarija. —  Hrvacki život. —
Cijena mesa. — Razno). — Da uskrsnu naši oci,
koji davno mirno u grobu počivaju, pa da ugleda-
ju neke zastave, koje se sada megju nama viju o
sajmovima na kućama, pitali bi svoje sinove: ,Ka-
kve su vam ove zastave?“ Kad bi im oni odgovo-
rili, da su to nekakve hrvacke zastave, snebili bi
ge, te bi se u grob povratili, da već nikada ne
vide bijela dana. Dakako uskliknuli bi a imaju i
rašta: Quantum mutatus ab illo!

Pravo da kažem nijesu svi krivi toj nenaravnoj
promjeni. Ima ih mnogo, koji se krste pred tijem
novotarijama, pa vele: Quousque tamdđem  abutere
putientia nostra? Svemu tomu krivi su neki ljudi
koji su na Općini, i koji pružaju ruke svojoj pre-
kovelebiskoj braći nesugjenoj. A znate li zašto oni
tako postupaju? Žele da se izvrši ona: ,Principes
autem  gacordotum et senior persuaserunt populis
ut peterent Barabam, Jesum vero perderent“. Ne-
ka mi ko ne kaže da je to vjerski fanatizam, jer
ću mu odmah usta začepiti i kazati da nije. Ra-

|
:
i