Drugo izdanje. U Dubrovniku 25. Januara 1898. Cijena lista Ze Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnugoru na go- dinu fior, 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 norčića. : | V Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,DUBROY. NIKA“. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vračaju. Za oglase, priposlano, izja- ve, javne zahvale, računska izvješća i slične objave plača se 6 novčiću od retka. Ako se "a puta štampaju, "po pogodbi. 3 Nefrankirana pisma ne Li maju se. \ 3 A Broj 30. Izlazi svake Srijede. Godina I. Br. 1094 Gospodinu Stevu V. Vrčeviću uredniku ,Dubrovnika“ u Dubrovniku. Odlučilo se je zapljeniti Br. 30. Lista »Dubrovnik“ izlazećeg u tiskarni Antuna Pa- garića u Dubrovniku, a to radi uvodnog članka ,Zemaljska Vlada i , Dubrovnik“ uvr- šćen na prvoj strani. Naredjuje se 6. k. Kotarskom Tajniku Napoleonu Nonkoviću da uz prisutnost Upra- vitelja gorerečene tiskarne stavi pod zvanični pečat tiskopisni sastavak Lista i da zapljeni sve primjerke istoga. Dubrovnik 25 Sječnja 1893. C. K. Kotarski Poglavar Maroičić Poslije pet sata kako je naš list izašao. stiže nam ova odluka, da je naš list sekvestriran radi uvodnog članka. Nadali se nijesmo, ali je tako sta- rija vlast našla i mi valja da se pokorimo. Odlučismo odmah za drugo izdanje, koje ša- ljemo našijem pretplatnicima, moleći ih da nas ne krive ako ovaj broj dobiju malo kasnije. Ovo je dakle druga zapljena te nas je zade- sila otkad smo bijela dana ugledali. I ako nasto- jimo da u našem pisanju budemo blagi i iskreni, ipak u toj našoj iskrenosti nazire se prekršaj para- grafa, a ne imali ni na kraj pameti da to urađimo. Opet ponavljamo. Druge nam nije nego da se pokoravamo naredbama starijeh vlasti. Uredništvo. Jovan Bošković Jovan Bošković srpski književnik i srpski mi- nistar prosvjete i erkvenijeh poslova, i bivši pro- fesur slovenske filozofije na Vel. Školi u Biogradu, umro je od kaplje upravo na Božić 0. g., a treći dan Božića bio je sahranjen na državne troškove. J. Bošković rodio se je 21. Februara 1834. u Novom Sadu, gdje je svršio osnovne škole, a gi- mnaziju u Karlovcima, Budimu i Požunu. U Beču je svršio nauke prava, a pored njih, slušao je slo- vensku filologiju kod slavnog Miklošića. God. 1858. prešao je u Srbiju, gdje je tri go- dine vaspitavao unuke Miše Anastasijevića. God. 1861. bio je imenovan za profesura gi- mnazije, a g. 1865., postane profesur filologije i opće istorije književnosti na Vel. Skoli. Pošto je god. 1871. bio otpušten iz državne službe, ode u Novi Sad, gdje je bio urednik ,Ljetopisa“ a kašnje »Zastave“. Crkveni sabor bio ga je izabrao za škol- skog nazornika za srpske škole u Slavoniji i Hrva- ckoj, ali ga vlada ne htjede potvrditi. God. 1875. prešao je opet u Srbiju, i postao bibliotekar srpske narodne biblioteke a kad je god. 1877. sl. Daničić bio otišao u Zagreb da uregjuje poznati rječnik, dogje Bošković na njegovo mjesto 28 profesura filologije. Kad su ono prošle godine liberalei došli na vladu u Srbiji, uljegao je Boško- vić u Kabinet kao ministar prosvjete i erkovnijeh posala, i ostao je sve do svoje smrti. Od njegovijeh skupljenijeh spisa, izašle su do sada dvije sveske, a u ,Ljetopisu“ su mu počela izlaziti prije kratkog vremena ,pisma o srpskoj knji- ževnosti“. Vječna mu pamjat. čeđr jav Lo * e , 2. Pismo iz Srijema. Karlovci, u Januaru 1893. (0 K i za p di vj G nalžd spo- menika). — Znam u naprijed, dragi Uredniče, da će Vas zaista iznenaditi glas i iz ovijeh krajeva milog nam srpstva. Mi smo Srbi take sreće. Kod nas nema onoga davno željenoga ,centruma“ knji- ževnoga, oko koga bi se svi složno i bracki okupiti imali, ma koje vjere sinovi bili, ili ma koje domo- vine gragjani bili. A što je još i gore, izgleda, kao da mi i ne nastojimo, da tom zlu našem bude već jednom kraj; izgleda, kao da smo mi navikli na to i pomirili se ubitačnom mišlju: ,Ja imam Novisad ; ti Biograd; on Cetinje; onaj Sarajevo; a ponosni Srbi rimokatolici slavnu Atinu srpsku Dubrovnik“. Jest tako velimo, pa, ako baš i ne velimo tako, a ono djelom vaistinu potvrgjujemo, što je deset puta crnje. — Ovo nagjoh za vrijedno reći, da opravdam Vaše iznenagjenje, a nas potsjetim na naš velji ne- mar; a sad mi dozvolite, da prijegjem na samu stvar. Na proljeće u mjesecu maju, otkriće se spo- menik slavnom, besmrtnom i bogodanom srpskom pjesniku Gunduliću. Taj svečani momenat u životu naroda srpskoga željno očekuje svaki Srbin, pa gdje ge on nalazio, ma koje vjere bio. To djelo velike blagodarnosti srpske i vidljive veličine Srbinove zove sve Srbe umilnijem glasom, da učestvuju u toj vanredno uzvišenoj svečanosti srpskoj. I ja dr- žim, da nema Srbina, koji ne će učestvovati na toj Slavi, i koji ne bi htio de facto učestvovati. Ne- ma ga, koji ne će, jer svaki će, ma i ne došao Du- brovniku bijelome građu, kod kuće svoje pomoliti S&6 Bogu za bolju i sjajniju budućnost naroda na- šega, i učestvovaće duhom, ako i ne tijelom; a koji ne bi htio, toga nema, jer još nije majka Srbinova rodila takoga izroda, koji bi se stidio slave svoja, ine bi se ponošio slavnijeh pragjedova svojijeh. No vjerovati moramo, da će svaki, koji iole bude u povoljnijem materijalnom stanju doći i u Dubro- vnik, da i on pripomože, da ge u što većem sjaju i valičini manifestuje slavlje grpsko, i da ge što. dostojnija pošta oda nenadmašnom pjesniku i po- bratimu Ravijojle vile Gunduliću slavnom. Pa da se zapitamo, hoće li svaki moći doći, kom ne priječe puta materijalne neprilike? Ja ve- lim, da ne će, i to ,ne će“ glavna je svrha moga pisanja respective moga skromnoga predloga, koji sam namjeran staviti Gragjanima slavnog Du- brovnika, da ga izvole rodoljubivo u obzir uzeti. Ja ne znam, hoće li što od ovoga predloga mo- ći biti, ali držim, da bi ga trebalo dobro uočiti, kako bi nam slava što svečaniji i lijepši vid dobila. Dubrovčani su hijeli ove prošle jeseni otkriti spo- menik, no pošto nijesu raspolagali dovoljno po- trebnijem novcem, to su ga odložili do proljeća, dok rodoljublje srpsko ne učini svoju najpreču du- žnost. Izgled je sav, da će se moći potreban novac skupiti, te će se prema tome i ovom značajnom po- slu pristupiti. No sad nastaje pitanje je li zgodno vrijeme taj mjesec, da se otkriva spomenik? Da- kako, da će svak reći, pa najzgodnije, jer to je doba godišnje, kad se priroda iz sna budi, kad pri- roda i sva stvorenja božija na zemlji u najvećoj harmoniji veličaju i slave Boga svoga, to je vrijeme u kome se prozajisti nehotimično bude, i odvažuju, da pjevaju pjesmu rodu i slobodi. Sve ovo moram priznati, ali ću zapitati, a koliko će biti srpskijeh uči- telja i profesora na toj slavi, tijeh vrijednijeh pio- nira srpskijeh, tijeh majodvažnijih nosilaca misli Srpske; koliko će biti omladinaca srpskijeh, te uzda- nice naroda srpskoga? Ja velim vrlo mali broj! A za što? Svako znade, da je to vrijeme školsko, kad savjestan i valjan radenik ne može napustiti svoj posao i odlomiti svoju najpreču dužnost, pa za to će mu i biti — pored najbolje volje — nemoguće učestvovati u najvećem slavlju naroda srpskoga. To je ta moja misao, kojuževossmjelo stavih na pitanje! Od riješenja ovogašpitanja zavisi mnogo, jer vrlo je velik broj učitelja i odavle i iz kraljevine Srbije a isto i profesora i omladinaca, koji samo zbog toga razloga ne će moći učestvovati pri otkriću spo- menika. Predlog bi moj bio: da Gragjani Dubrovački, ponosni sinci srpskoga roda, iskombiniraju zgodan način, kako bi se to slavno otkriće do ljeta na ime do školskijeh ,ferija“ odložiti mogao. Tada bi, uvje- ren sam, mnogo veličanstvenija i ovakoga pjesnika mnogo dostojnija slava bila, a omladina srpska i njeno oduševljenje mnogo bi ,profitiralo“. Spome- nik, lijepi Dubrovnik, pučina mora i pučina svijeta srpskoga sa sviju strana dragog nam srpstva, ulila bi u srce Srbinovo najsvetije osjećanje ljubavi pre- ma rodu i veličini srpskoj, Ta varnica, koja bi srca naša zažegla, ostala bi neugasima. To bi bio, kao što će i biti, svetao dan u istoriji mnogopaćenoga naroda, dan, koji ako Bog dadne opametiće razvagjenu braću, da se po- mire, nesložnu da se slože, a raznovjernu, da se gojedino i zakunu na-grobovima -dičnijeh pragjsdova, đa će duhom njihova jedinstva živjeti. Učinite, sko i kako možete, braćo Dubrovčani, ja vas molim i preklinjem u ime profesora, učitelja i omladinaca srpskijeh, učinite, da i ja vidim drevni pun značaja i slave grad Dubrovnik i veličanstveni spomenik Gundulića. Mića Radin Drlje-Janjogorac. — > ein Naši dopisi. Popovo polje u Januaru. (Duhan. — Financijske zanoveti. — Globe. — Procijenitelji duhana. — Ženske mješačice. — Načelnik Ljubinjski. — Škole). — Kako obećah evo me danas da nastavim. Teško onome, koji s narodom bruku vodi. Ima amo kod nas ljudi koji su posta- vljeni da narodu o koristi rade a tamo su mu od velike štete. Tome imamo dosta dokaza, ali ćemo napomenuti samo koji, da kraći budemo. Poznato je svakome da u našoj kršnoj Hercegovini vlada pobira najveći dohodak od duhana. Mi seljaci sa- dimo duhan, neki za nevolju ljutu, ne bi li otola izbili koji novčić da desetinu podmirimo. Sadimo duhan, a kad nam financa uhvati samo po cigara, naplati od nas dva fiorina. Nije moguće da čovjek, koji o duhanu radi ne savije jedan cigar i okuša svoj trud. Prije nego mi seljaci počnemo da sađimo duhan, treba da se lomimo nekoliko puta gg. fi- nancijskijem meštrima, osobito ako nam je kakav financijer kroz godinu kadgod našao nakon prodata duhana na vagu samo jedan cigar. U takijem slu- čajevima ne samo da se mnogijema zabranjuje sa- diti duhan, nego mu se još velike globe udaraju. 1 ove godine tolike su globe za duhan na narod uda- rene, da mnogi ne bi te globe izdali da prodadu gve svoje imanje. U tome naš prestojnik mogao bi kao iko pomoći, ali regbi da malo mari, jer ne će da čuje kad mu se kogod požali. Mi seljaci znamo, vidjeli smo i to, kako se nama na neobičan način duhan procjenjuje. Vidjeli smo da se neke vrste duhana bolje plaćaju a neko gore. Zašto to? A da znamo, neki su seljaci dosje+ tljiviji, dovedu procijenitelje na svoju, & već ge zna kojijem načinom, i tako njihov duhan ide u bolju vrstu. Ovo nije izmišljotina, nego živa istina. U na- šem kotaru Ljubinjskone namještaju se nekakve žen+ ske, koje u prvu ruku primaju naš duhan ked ga na vagu dogonimo. Te ženske mislimo zanago da nijesu one ,vestales“, što ih stari štovahu i kla- njahu im se. Dapače sve obratno. Vidjeli smo svo- jijem očima kad primaju one duhan, kako drže ruka za sobom, kao da nešto traže, otuda udare cijenu poslanica jedanaesta. Evo me uvijek prikovana ovdje kao Prometej onamo na Kavkazu, pak me sve strah, da ova naša karkaša ne će maknuti s Koločepa čak tamo do početka proljeća. A što će.mo da, kad se drukčije ne da, nek se vrši božja. U toliko mi ćemo produljiti naše dopisivanje, pa pošto smo onomadne čuli, kako se egzotična bilj- ka čakavštine u Dubrovniku u brzo prometne u staru srpsku štokavštinu, red je danas da vidimo kako stvar stoji o srpskom imenu kod starijeh dubrovačkijeh pisaca. Da uzalud ne dangubite ni vi, ni ja, rijeću vam odmah, da se jedino na temelju jezika može opre- dijeliti, kojoj narodnosti pripada ovaj ili onaj pi- gac, što se ni pošto ne da zaključiti po samomu ispitivanju, da li su ti pisci izričito spominjali u svojijem književnijem radnjama narodno ime, ili ni- jesu. I zbilja, kad bi smo se držali ovog zadnjeg postupka, ne znam bi li i cigli jedan puk bio na čistu u pogledu svoje narodnosti. Uzmimo samo kao jedan primjer Talijance pak ćemo se uvjeriti, da je bez sumnje mnogo manji broj pisaca, koji su se u pogledu jezika glužili općenitijem nazivom: lingua italiana prema onijem, te su svoj jezik zvali: lingua volgare, toscana, fiorentina, i što vam ja znam. Corticelli je napisao razglašeno djelo , Della toscana eloquenza“, Varchi, Salviati i mnoštvo dru- gijeh ne znadu za narodno ime, a svakomu je po- znata riječ: ,Lingua toscana in bosća roma- na!)“. To sve poda povoda onoj dugotrajnoj prepirci o imenu jezika, o kojoj su toliko napisali Perticari, Monti, Fanfani i drugi. No za to što oni pisci ne spominju općenito narodno ime, oni ipak ne prestaju biti pravi prav- enti Talijanci, a to možemo primijeniti i na sta- re dubrovačke pisee. I oni su svoj jezik zvali sad dubrovački, sad naški a ponajviše slovinski; no ko bi za to mogao zanijekati da su to srpski pisci kad su najčistijim srpskijem jezikom pisali, kako cijenim da sam vam već u prošloj poslanici dokazao"). Da su Dubrovčani po municipalizmu, što ') E giaeohd tutto il popolo d'Italia, eo] Tasso insieme econ tanti altri dotti, chiamarono Toscana, e ehiamano, la lingua goritta, se questo non fosse un fatto storico, tanto piu sarebbe da ammirare che Vintera nazione concedesse spontanea cotesto titolo a ehi non ge lo fogse in verita meritato. ,Tommaseo“. 2) ,lo non rammentero come Ragusi esercito questa lingua: (biva srpski, o komu prije raspravlja): in modo memorahile, e come il poema del Gondola, POsmanide, fu dianzi ristampa- to in Zagabria ad esempio di lingua e stil“, Tommaseo je onda svukud vladao, pisali i nazivali svoj je- zik prosto ,dubrovačkijem“, mislim da im to ne će niko u grijeh upisati, kad sjedne strane pro- mislimo, da i njihovi mećni takmaci na moru ne bijahu za ona vremena poznati pod općenjtijem na- rodnijem imenom ,lItaliani“, već jedino pod držav- nijem ,Veneti, Veneziani“. S druge strane pak valja uzeti u obzir još i tu okolnost, da narodno čustvo nije tada bilo onako razvijeno kao što je, Bogu hva- la, danas. Pa kad je neki Talijanac još 1840. godine smio nazvati narodni jezik ,lingua toscana“, a zna- te li zašto? perehč nel treeento fuadoperata principalmente dagli serittori della To- 86ana%), s rećijem pravom mogli su i naši da krste svoj jezik ,dubrovačkijem“, a to u ono doba, kada ni ostali Srbi, a kamo li Hrvati, nijesu pisali, kako stari Dubrovčani, štokavsko-jekavskijem govorom. K tomu svemu treba pridodati još i to, da ,erkvei na vlada rimska uništi, uvedeni već po svuda u crkvu i u sudišta jezik slavjanski, kod svih skoro katolikah slavjanskih, jezikom rimskim i podkopa time ponajviše narodni duh slavjanski i narodnu slobodu slavjansku*)“. Dubrovčanima je pak išlo u 5) M. Colombo ,Prose istruttive intorno allo studio della lin- gua italiana“. Parma, 1840 na str. 114. *) Ivan Kukuljević u istoričkijem primjedbama u knjižici nSlavjanke“, 1848 na tr, 80. prilog i kao katolicima i kao vještijem diplomati- ma da se drže rimske stolice, koja je u ono doba bila najmoćnija vlast na zemlji. Bijahu dakle čisto političko-religijozni obziri, što stare Dubrovčane pri- sile ne samo da zataje svoe narodno ime, nego im nametnu još i tu nepravdu, da im poraba &rpskog jezika u javnom životu bi strogo zabranjena. Ovu zadnju nevolju potvrgjuje i domaća povijest"). Ali Dubrovčani, ako i preko volje, valjalo je da se po- kore, jer koga je moliti, nije ga srčiti. Ko će im s toga zamjeriti ako su svoj jezik prozvali ,naškijem“ kađ nijesu smjeli da ga pra- vijem narodnijem imenom nazivlju %). Nego taj na- ziv naški“ opravdan je, čini mi se, i tijem, što su Dubrovčani s književnog pogleda imali posve pravo da tako svoj jezik zovu, pošto je onda jedino *) Quae hio habet Corvinus, Senatus consulto, ad remedito virea ea tempora, manifeste confirmantur, gd hujusmodi est (an. 1472., 21 deo. fol. 280). In Arenghis Consiliorum nostro- rum uti lingua Slava negueant, nec alia, nisi Latina Rhacun- saea gub poena. 5) Nije s gorega da na ovom mjestu iznesem što o nazivu naški napisa Prof. J. Grubković u poslanici na D.ra Paštro- vića. Izmegju ostalijeh opazaka, ona pod br. 5 donosi ovo: ,Ka- tolici, koji govore ka i srbi ako ih upitaš: kako govore odgo- voriće ti (prije uobće a i sad u većini) ,naški“..... dosegnuti zašto neuki srbski katolik voli zvat se sa ,naški“ nogo sa ,hr- vatski“ to je muka dosegnuti, ako se u tom neće vidjeti oboje sjedinjena da on ni Srb je“ i ,Srbom avati se pe smije“.