U Dubrovniku 1. Februara 1893.

Cijena listu,
Za Dubrovnik na godinu fior. 4,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

JUBROVNIC

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROV "
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vračaju.

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plača se

6 novčiću od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi,

Nefrankirana pisma ne pri-

maju se.
B — ee
roj 81. Izlazi svake Srijede.
bi pristala da sudjeluje š njim u većini, a | nika svijeh stranaka na češkom saboru, koju | nika). — Znam da vam ne će bit

Grof Taaffe i većina.

Javili smo već da ministar presjednik
Taaffe vodi pregovore sa pojedinijem stran-
kama, koje su sakupljene u carevinskom vi-
jeću, eda bi sklopio za sebe stalnu većinu,
kojom sada ne raspolaže.

Ti su se pregovori vodili ali bez ikakva
uspjeha; ipak carevinsko vijeće raspravlja
dalje proračun, i kako neki listovi govore,
regbi, da je gosp. ministar presjednik  sigu-
ran da će imati većinu za proračun.

Carevinsko vijeće nije se ni najmanje
izmijenilo, ostalo je ono isto koje je bilo
kada se je pošljednji put razišlo. Ona ista za-
petost koja je prije bila izmegju ljevice i
vlade i danas jednako traje, jer njihova do-
govaranja nijesu obezne naravi, pa, što je
gore, nije se ništa konačno zaključilo.

Ovaka slika ne daje nam jasne šare,
da bi mogli odlučno reći da će ministar
Taaffe imati većinu pri glasovanju proračuna,
na koju on ipak polaže svoje uvjerenje.

Poznato je već da pojedine stranke, koje
bi stvorile tu većinu, nijesu do sada ništa
zaključile; ako je vlada napose sa svakom
strankom neke pregovore vodila, i valjda s
njima i nešto zaključila, ipak stranke megju
sobom ne rekoše crno ni bijelo, kako bi se
složne naći mogle na istome zemljištu.

Iz najnovijeh vijesti doznajemo da klu-
bovi dotičnijeh stranaka nastoje da prouče
vladin program i da svoj sud izreku.

Ljevica koleba čas k jednoj čas k dru-
goj strani. Čas bi htjela da na vladu upliviše
da je prihvati i da postane vladina stranka,
kako bi kasnije sama gospodarica bila od cijele
situacije. Čas opet kani se te namjere e bi
za nju opasna bila, biva me bi odgovarala
zahtjevima onijeh koji su je do poslaničkijeh
stolica dovali, koji ih povlagjivaju dotle samo
dok su u opoziciji.

Ali sama ljevica ne bi još stvorila ve-
činu ministru presjedniku Taaffe-u. To se
izvesti ne može bez Poljaka i bez Hohen-
vartova kluba.

Kad pak znamo da je ljevica u načelu
protivna Hohenvartovu klubu, te nipošto ne

s Poljacima se nikako ne slaže, jer su oni
postavili neke uvjete, na koje ne može pri-
stati, samo nam se nameće da kažemo da je
ta Taaffeova većina prosta želja i ništa drugo.

Kakvi su ti uvjeti koje Poljaci iznesoše
a na koje ljevica ne pristaje, donijele su nam
bečke novine, iz kojijeh vadimo da je pre-
sjednik od kluba poljskoga dao jasnu i odlučnu
izjavu, da će njegov klub pristati na savez
sa klubom Hohenvartovijem i da će sudjelo-
vati većini sve dotle, dok u njoj bude se
nalazio cijeli sadašnji klub kongervativački. A
to je ono što ljevici smeta te ne će da pri-
staje.

Naš naročiti prijatelj iz Beča javio nam
je žicom, što smo u zadnjem droju donijeli,
biva, da su rasprave o parlamenackoj većini
prekinute a da Taaffe traži sporazum sa če-
škijem veleposjedom o nagodbi, držeći se
stanovišta pisma upravljena na Sehmeykala.

Češki listovi obijelodaniše dva pisma, je-
dno grofa Buquoy-a i drugo Dr. Sehmeykala
o nagodbi, odnosno o jezičnom pitanju. Oba
pisma zanimiva su i u pogledu ustrojenja
većine o kojoj se danas bavimo.

Prvo pismo upravljeno na Dr. Sehmay-
kala i na koje se naslanja presjednik Taaffe
dokazuje da je češki veleposjed poslije zaklju-
čaka konferencijskijeh od 1. Novembra formal-
no prihvatio stanovište, da se mora u stvarima
nagodbe tražiti sporazum uz  učestvovanje
svijeh zanimanijeh faktora. Spomenuto pismo
odnosi se na zaključak veleposjeda od 5.
Marča 1892. kojijem se je uskratila daljna
rasprava  poznatijeh punktacija a Njemoima,
ostavlja na volju, da li će u interesu nagodbe
prihvatiti razloge veleposjeda i potvrditi iskre-
nu volju za sporazum time, da uvažujući te
razloge pruže ruku za riješenje jezičnog  pi=
tanja. U posebnoj konferenciji imale bi se
sve stranke dogovoriti, kako bi se imalo prije
svega riješiti jezično pitanje. Bez riješenja
ovoga pitanja ne može biti češki veleposjed
za nagodbu.

Drugo pismo kao odgovor prvome glasi
da se jezično pitanje ima urediti državnijem
zakonom, pa za to i za druge razloge Dr.
Smeykal ne pristaje, da se zametne kakovo
dogovaranje u posebnoj konferenciji pouzda-

bi vlada imala da sazove.

Po tome izgleda da ministar presjednik
Taaffe ne će biti sretan ni s te strane da
osigura većinu, što ga je najbolje mogao
uvjeriti češki Namjesnik Thun, koji je baš
ovijeh dana s ministrima u Beču podulje ge
razgovarao i razbistrio im cijeli položaj, koji
prekazuje slabu osnovu za tobožnju većinu,

Iz svega ovoga možemo lasno uvidjeti
da su slabi pokušaji Ministra Taaffe-a, da
sklopi željenu većinu, jer njegov glas ne
slaže se s glasom naroda u Austriji, koji sa-
stupaju pojedine stranke na  carevinskom
vijeću.

Mi cijenimo da bi već jednom morao
priznati Ministar Taaffe da s raspustom  vi-
jeća ne bi ipak ništa polučio, jer bi ovaj ra-
Spust donio iste pošljedice, koje je donio
i pošljednji raspust, biva, da stvara većinu
za sebe s vremena na vrijeme kao i danas,
te opet u kojoj prilici ne moći je stvoriti.

Nije moguće djecu sačuvati od gladi a
pritvoriti hljeb da ga djeca ne jedu, nije mo-
guće svakome pravo htjeti dati a tamo stva-
rati im neprilika da do tog prava ne dogju.

Ko tako hoće da u našoj monarhiji drži
krmilo državne lagje na kojoj su ukrcani
razni elementi, razne želje i potrebe, koje se
megju sobom kockaju, po našem skromnome
mnijenju držimo, da nije umjesno, i valja ili
da se okani tog njemu povjerenog posla
ili da prione konačno uz one, s kojijema naj-
bolje može tu lagju u zdravu i spasonosnu
luku privesti, biva, uz Slavene, koji u mo-
narhiji sačinjavaju ogromnu većinu.

Da se Slavenima u našoj Monarhiji bo-
lje ugagja i pravedne njihove želje uslišaju
i potrebe namire danas ministar presjednik
grof Taaffe ne bi prosjačio od Petra do Pa-
vla da za sebe većinu zadobije, nego bi na
sami glas sve Slavene koji su oko njega na
svoju ruku pribavio i većinu imao. Ovako
orna kapa zlo obilježje.

————ooššeoe———

Pismo iz Srbije.

Beograd, 28. Januara.
(damirenje Kralja Milana s Kraljicom Nata-

nas zabavim našom domaćom sl
je da se pomiriše Kralj Milan i! &
Na 20. 0. m., Kralju Aleksandrij E ir
riza ovaj telegram: ,ja sam se iga
kom pomirio“. — Kralj Aleksandr vino
odgovorio: ,Tvoj telegram mej
tronuo. Današnji dan mi je najradosniji
moga života. Grlim te i molim te da mi
mater u mestomenezagrliš. Ova vest o izmi-
renju visokih supružnika Kralja Oca i Kraljice Ma-
tere prostrujila je kao električna struja kroz srea
Beogragjana; ona ih je opila zavela i dali su
očita izraza svoje radosti. Duha nesloge, koji se na
našu veliku žalost bio uvukao u kraljevski dom, ne-
stalo je jedanput za svagda, da ustupi mesta miru
i svetoj slozi, kojoj i jeste najđivotnije mesto pored
prestola. Eto tome se silno obradovaše Beogragjeni,
tome se danas iskreno i iz dubine duše raduje cela
Srbija, ceo srpski narod. U slavu tog izmirenja Beo-
gragjani su osvetlili svoje domove, te je onako kao
retko kad Beograd tako reći plivao u moru svetlosti.

O tom izmirenju najbolju je sliku doneo je-
dan list odavde, koju vam ovde iznosim.

Zamislite sebi ovaku sliku: U bogatu i krasno
nameštenu dvorcu u Bijaricu sedi, jednako lepa i
uzorita, Kraljica Natalija i razgovara se sa svojom
dvorskom gospogjom. Ućuti po koji trenutak i iz
grudi joj se otme koji isprekidani uzdah, u pameti
joj se ponove uspomene na zemlju, u kojoj je ostalo
sve, u kojoj je provela najlepše dane života svojega.
I sve te misli na mah pomračuje sećanje na posle-
dnje patnje, sve tamni i bledi pred svežim ranama,
što ih majčinu srcu zadade obest.

U sredini razmišljanja prijavljuju čudnovato
gosta, kroz sobu odjekne ime čoveka, na koga se
nije nikad mislilo, da će kročiti nogom pred uvre-
gjenu i napuštenu suprugu svoju. Dolazi u posetu
Milan Obrenović, negda kralj od Srbije, po tom kralj
bez prestola i na posletku običan čovek, koga ve-
zuju samo uspomene za Srbiju, čiji on nije gregja-
nin i u kojoj ga polako počinju zaboravljati.

Otkud ta poseta? Šta nagoni toga čoveka, da
se vrati ženi svojoj, koju je mrzio i gonio i zbog
koje je dragovoljno žrtvovao sve, i slavu, i sjaj, i
presto, i veličinu? Šali li ge on, ili je baš odista
došao da se miri?

Ne, no šali se. Ulazi u sobu bled, uzrujan,
ulazi kao pokajnik. Čudne stvari, je 1 te?

Da li bi se mogla opisati ona nema scena,
koja je nastala posle prvog vigjenja, pa baš da se
iz prikrajka gledala? I kako je bilo u duši njima
dvoma, što se danas potucaju po tugjem i nezna-
nom svetu, bez iskrena prijatelja, da u tuzi uteha
bude, da radost podeli?...

I eto sad su se izmirili. Pa zar to nije izne-
nagjenje? Niko se tome nije mogao nadati, niti ge
to moglo po čemu naslutiti. Došlo je neočekivano,

Podlistak.
O RADU | ZASLUGAMA SV. SAVE.

govorio na svetosavskoj proslavi pjevačkog društva
»Sloge“ u Dubrovniku Lazar Kosić, učenik IV. ra-
zreda muške mjesne zakladne škole.

Štovana Gospodo i Gospogje!

Malen sam, nejak sam, da oduška dadem onoj
plamtećoj ljubavi, koja miljem nadima njedra vaša,
— da slabačkim riječima svojim dostojno saodgo-
vorim onim toplim, večeras jedinstvenim osjećajima,
koji žarka, plemenita srca vaša napajaju, — a pre-
ma svetitelju i prosvjetitelju današnjem Savi Nema-
njiću, onom Savi, koji je utro, prokrčio puta srpskoj
riječi i knjizi; — očuvao, pronio i proslavio ime vaše.

Jeste; — ali riječ slatka, riječ mila: ,Srbin
sam“, koju mi je majka u kolijevci tepala, a po-
slije i mlijekom svojim zaklela, da ga ljubim ža-
rom duše svoje, plamom srca svoga, sokoli me, hra-
bri me, da zaplivam i ja večeras u toj radosti va-
šoj, da se s vama i ja ponesem, te da vam budem
koliko toliko i tumač osjećaja tijeh vašijeh. — Hra-
brost, odvažnost ova moja tim većma nastaje, što
znam, da od Dunava do Jadranskog mora u nakrst
svega Srpstva, svaki se žuri, svaki hiti danas, da u
sveopći divni, veličanstveni srpski rukovjet, uplete, za-

sadi i svoj ovijetak, a sve u slavu nekad malog Rast-
ka, a poslije velikog prosvjetitelja Save Nemanjića.

Da, štovana Gospodo i Gospogje, svaki je tu;
jer je Savo naš najveći svetac, dan njegov najsjaj-
niji dan, jedina naša slava, naša proslava, na kojoj
ge potpuno osjećamo, da smo samo svoji, da smo
Srbi — braća prava. Danas, slaveći mi Njega, sla-
vimo svoje biće, svoj opstanak. Toga radi i govori
današnji nijesu do li izlijev dužne blagodarnosti
narodne, — narodne velim, jer da mu Save nije
bilo, ni njega ne bi bilo.

Narod bez unutarnje jačine svoje, tijelo je bez
duha, slamka mogju vihorovima. Narod bez svoje
osobine, bez tog pokretača i budioca narodne svi-
jesti, — bez tog stupa, stožera narodnog bića; —
nije narod čist, ovejan i samostalan; ne, jer teme-
lja, unutarnje snage svoje nema, koja da ga zau-
stavi da se ne preobrazi, koja da ga podrži da u
tugji vrtlog ne utone, koja ga očuva da ne iščezne,
da ne propadne. — Narodna osobina ili narodnost,
to je ona moćna, živa i jaka ograda, koja čuva i
brani narod od tugjeg upliva, uticaja. — Stefan
Nemanja, otac Savin, istina sajedinio je raskoma-
dane srpske zemlje, osnovao, podigao srpsku državu ;
al mu je narod slab, nezrio bio; — a za slab na-
rod ništa opasnije nije, Gospodo i Gospogje, no kad
bi ga nesrećom još za rana, u početku svome, tugja

lijem. — Prilozi za Gundulićev spomenik od  uče-
ruka pograbila, — ona bi ga lišila tad ne samo ti-
jela, no i duha, — zatrla bi mu ime, jezik i sve
njegovo; — njega bi sasvim u tugjeg pretopila.

Toga radi Savo, uz duhovnu prosvjetu hrišćansku,
— znajući, da su ime i jezik njegovom narodu naj-
miliji amanet pragjedova, da je jezik najveće blago
prava svetinja, da narod traje i živi dotle, dok mu
traje i živi jezik, da je on duša — srce svakom na-
rodu; — znajući, velim, sve to — poklanja mu
odmah sveštenstvo svoga roda i plemena, da mu
službu služi, slovo propovjeda, a na jeziku svome. A
da bi ga za se još većma privezao, sebe i njega
srodio, te tako ga jakim za uvjek učinio, životu
mu temelj pravi i trajni udario; — i škole mu je
otvarao, te rasadnike čiste prosvjete, da se u njima
umno i moralno usavršava, jeziku podučava, s 0so-
binam roda svoga upoznava. Da, škole; jer škola
— prosvjeta ,putokaz je, plameni stup u pustinji“.
Ona prvi, i pošljednji uslov greće u životu. Samo
prosvjetom državs mogu napredovati, ovijetati; samo
prosvjetom mogu narodi sebi ljepšu i sjajniju bu-
dućnost stvoriti. Narodi mogu postradati, izgubiti
samostalnost svoju, mogu; al ne i utonuti, nestati,
Sila može tijelo ubiti, ali ne i dušu —- misao i
svijest o sebi samom. Tim moćnim oružjem, školom
— prosvjetom dakle Savo povede narod svoj k sreći

Ozaren njome narod je stupao od savršenstva k ga-
vršenstvu, od slave k slavi. Dušan Silni, Carstvo
srpsko čedo je, koje se začedilo i odnjihalo na pla-
menu luče iste, rukom Savinom na ognjištu naro-
dnom zapaljene. Jačina njena nije se oslabila ni
onda, kad je rod naš dopao muka svakojakih. Ona
je tinjala i tada u sreu njegovom. Za punih pot
vjekova na ognjištu iskušenja, u muci i nevolji, na
kocu i ražnju, podgrijavala ga, snažila, bodrila, da je
i dalje ostao: ,čelik ljuti, hladni kameni
silni grom“. Na strunama tankih javorovih gu-
sala, te čudne škole a u gori pustoj, stala je ona
kazivati potištenome rodu svome: Miloša i Marka,
Knez Lazara i Juga Bogdana sa njegovijeh dovet
tića — devet Jugovića, da budi, a i probudi. I pro-
budila ga je. Zoru tog znamenitog, po nj veselog
dana bili, štovana (iospodo i Gospogje, dočekao on
ikad, da mu nije Savo podigao ognjište prosvjete,
pogrijao te razbuktio tinjajući, al svijetli plamen
duha — moći njegove; — naučio žar — ljubavi
k imenu i narodnosti svojoj? Nije li On time je-
dino zaslužio vječitu našu blagodarnost i priznanje?

Ali taj isti duh, ta ista ljubav k imenu i na-
rodnosti, koja je napajala, očuvala narod naš tada-
nji, — napaja, čeliči nas sad, štovana Gospodo i
Gospogje, podržava u duhovnoj zajednivi, i ako raz-

pravoj; njome udari najjači temelj opstanku srpskom, | drobljeni i rasijani. Šta više, svijest nekdašnje