U Dubrovniku 8. Kebruara 1898.

Cijena listi
ža Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji »DUBROV-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vračaju.

Za oglase, priposlano, izja«
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plača se
B novčiću od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri:
maju se.

Broj 32.

Ezlazi svake Srijede.

NEMA SRBA!!!

Nema Srba! Ovako nas jutrom i veče-
rom pozdravljaju svi hrvacki listovi; ovako
propovijedaju apostoli hrvackog ekskluzivizma
po sastancima i zborovima; ovako kliču pre-

 stavnici hrvackog šovinizma čak i na care-
vinskom Vijeću.

Nema Srba! Ovo su usklici, koji se da-
nomice čuju amo kod nas, pa u Hrvackoj,
u Bosni i Hercegovini i čak tamo u Staroj
Srbiji i Maćedoniji. Svuda nema Srba!

Do jučer iz neke osobite milosti hrva-
cko velikodušje dozvoljavalo je da se samo
pravoslavni u ovijem krajevima nazivlju Srhbi-
ma, ali danas uvidjelo se je da se je preveć po-
pustilo, te po najnovijoj teoriji ni pravoslavni
nijesu više Srbi već Hrvati, ili bolje, pravo
narodno ime za narod od Istre do Balkana ime
Hrvati, a plemensko Srbi. Svaki Srbin je Hr-
vat, ali Hrvat nije Srbin, kako to hoće da
dokaže veleučeni Vj. Klaić u 2. broju Za-
grebačkog , Vjenca“.

Povijest dakako laže kad kaže otkuda
su Srbi došli i gdje su se nastanili; ona je
krivo rekla kako su Srbi te zemlje svojom
krvlju natopili i platili; ona je teško pogri-
ješila navodeći kako su Srbi za svakoga pa
i za najbližu braću Hrvate ginuli. Ta prava
je ludost govoriti da su ovi i oni običaji či-
sto srpski, da je samo srpski jezik onaj, ko-
jijem govore, sve je to velimo mašta ugrija-
nijeh srpskijeh glava, koje bi morale već je-
dnom primiti glas iz grudi najbliže braće:
nema Srba!

U Hrvackoj i u Dalmaciji taj nas je
glas gotovo zaglušio. Neuk je puk zbilja po-
pio da nas Srba nema.

Mi se ne čudimo toj graji, kad promi-
glimo da je po srijedi velika Hrvacka, koju
treba stvoriti jedino na srpskijem grobovima.
S toga valja da nam se poriče narodnost,
da nam se ne priznaje ime i jezik, da nam
se napada na sve što nam je najsvetije i
najmilije.

Nije lasno s neba pa u rebra, te nas
utamaniti; nakastilo se je na široko obuhva-
titi i postepeno plan izvesti. Prihvatiše se
vjere kao najbolje prvo oružje. Katolici ne

mogu biti Srbi, Muhamedanci u srpstvu na-
Zziru opasnost za svoju vjeru, po zemljama,
koje će sastavljati Hrvacko carstvo in spe
valja svijem silama dokazivati da nema Brka.
Za Hrvatima poveli su se i Bugari, pa
eto i oni dovikuju da u Staroj Srbiji i u
Maćedoniji nema Srba. Onaj nesretni jaz, koji
je uvjek zijao i zija izmegju pojedinijeh sla-
venskijeh plemena i megju Bugarima rastvo-
rio je svoju provalu, koja će srpsku i bu-
garsku sreću progutati na uhar trećega.
Zaludu će im sva muka biti. Ono malo
Bugara koji se nalaze u Staroj Srbiji i Ma-
ćedoniji nastoje da pobugare Srbe koji su u
većini, pa sviraju u iste diple s Hrvatima da
Srba nema u tijem zemljama, ali neka upamte
onu poslovicu, ko ne će brata za brata a ono
će tugjina za gospodara, kao što se i Hrva-
tima dogodilo, da im Magjari zapovijedaju.
A što da kažemo za Bosnu i Hercego-
vinu? Dakako da ni u tijem zemljama nema
Srba ni za lijek. Starčević s jedne a Beg
Kapetanović s druge sve Srbe utamaniše.
Prvi po što po to hoće da su te zemlje čisto
hrvacke, a drugi ne zna za drugo nego da
je narod, koji živi u tijem zemljama, narod
bosanski. Pa kako da bude Srba u Herceg-
Bosni, kad ih sa dvije strane okoliše, a zna
se da i dva loša ubiše Miloša.
Nema dakle Srba u Hrvackoj, nema ih
u Dalmaciji, nema ih u Herceg-Bosni, nema
ih u Staroj Srbiji ni u Maćedoniji. Teorija
starog Dr. A. Starčevića, koja se je od sa-
mijeh Hrvata nekada ludilom smatrala, da-
nas je svojina cjelokupnog hrvačkog naroda,
jer i ,Obzor“, koji je prije poznate koalicije
Srba nalazio, danas ih nema ni za njega.
Obzirom na toliki broj protivnika, koji
se danas na Srbe okomiše, nije čudo što se
ti Srbi očajno bore za svoj opstanak. Ali u
toj borbi protivnici ne nalaze zakonitu i oprav-
danu samoobranu, nego nešto treće, kako bi
Srbima prije do glave došli, biva, nezakonite
namjere, prekogranične težnje, prevratne mi-
sli, religijozni fanatizam i drugo tome slično.
Da, nas Srbe nevolja nagoni da svoj
glas dižemo u obranu našeg života, na koji
sa svijeh strana jurišaju poznati protivnici.
Obrana i ništa drugo. A svaki onaj, koji iz
našijeh riječi za sebe izvodi svoje glavno, te

iumači po obijesti i strasti u namjeri da
nas pred vladom osuwnnjiči, taj drugo nije

orogo klevetnik, podli denuncijanat.
AA Predotikvom“spravom, koja drugi smjer

nema nego da nas zbriše s ovoga svijeta,
zar bi mi ljudi bili, kad bi prekrštenijem ru-
kama stojali, mučali i glavom klimali u znak
naše privole? Ne doista, te kao ljudi božji
stvorovi moramo se braniti uvijek u . grani-
cama, koje nam zakoni označuju, moramo
braniti i zakone koji nam daju pravo da se
Srbima nazvati možemo. To je jedino što mi
amo tražimo.

Pred tolikom gomilom protivnika pak
mi ni najmanje ne očajavamo, jer ko se za
istinu i pravicu bori, taj mora kad li tada i
pobijediti.

Da nas Srba ima u Dalmaciji, pa u Bo-
sni i u Hercegovini, to je već učeni svijet
priznao, to je istina koju samo može hrva-
eki šovinizam i hrvacko sljepilo ne priznati.
Da mi ne tražimo drugo nego da svoje sa-
čuvamo, da u tugje ne diramo, to je pravica,
kojoj se svak pokloniti mora, ako baš nije
umobolan. Dakle istina i pravica samo stoje
upisane na našoj zastavi, pod kojom se bo-
rimo, i borićemo se dok ne pobijedimo.

Vrijeme valja i podiže velike dvorove.
Hrvati tao najbliža naša braća kad li tada
mora da se osvijeste, i to onda kad se uvjere
da bez Srba, o kojima oni kažu da ih nema,
mogu lasno i oni nestati. Za Bugare kaza-
ćemo da će“se i oni osvijestiti kad priznadu
da ih današnja politika ne vodi k svrsi, koju
su naumili postići. Za Bosnu i Hercegovinu
na pošljetku opazićemo da su Hrvastvo i
Bošnjaštvo biljke, koje se nikako ne će pri-
pitomiti, ma kakvi im god napori bili.

Po onoj da se za stare zemlje stari
zakoni hoću, mi velimo da su Srbi u tijem
zemljama na svome mjestu, i da je živa
muka staro utvrgjeno stablo na svoju ruku
dovesti, niti ga možeš oboriti, niti upraviti.

Po ovome što kazasmo naši protivnici
neka govore da Srba nema, ali mi koji se
Srbima nazivljemo, jer drugojačije ne mo-
žemo, složno, jednodušno kažemo: evo nas,
ima Srba! Ko ne vjeruje, neka nas izazove,
pa će vidjeti da još srbin živi, i da je junak.

Godina LL

(Izmirenje kraljevih“ jou idi-
šnjica Ljube Nenadovića. “< Nov “te
i drugo). — Najvažniji doga? Pilu, >

balo da vam danas opširnije pišem, .utrenje
visokijeh roditelja našeg mladog kralja, bivšeg kra-
lja Milana i kraljice-matere Natalije. Ta je vest
došla ovde sasvim neočekivano i iznenadila je bez
razlike svakoga. Svaki se sat pita: kako je došlo do
izmirenja izmegju kralja Milana i kraljice Natalije
kad su oni još u poslednje vreme bili što no reč u
smrtnoj zavadi. Pa ipak je danas to svršen fakat,
i mi smo sinoć imali ovde čak i osvetljenje seloga
grada pa i bakljađu, a ovde ge rasprostiru glasovi,
da su se visoki pomiritelji već krenuli iz Biarica i
da su sad zajedno u Parizu. Sad je ovde svakome
na usnama pitanje: Kamo će se krenuti iz Pariza
i da li misle ovamo? To je pitanje za nas ovde
to presudnije, što je bračni spor kraljevijeh rođi-
telja ostavio za sobom mnogo ,rgjave krvi“, i što
njihov povratak ne bi mogao ostati bez uticaja na
razvitak dogagjaja kod nas. naročito kod žive prirode
oboje njih. Te s toga, i ako se pomirenje kralja
Milana i kraljice Natalije ima pozdraviti u Srbiji
kao vrlo radostan dogaejaj, ipak mislenom  čoveku
ostaje da mozga dugo i dugo: quid nuno? Ja ne ću
da se istišem pred dogagjaje, te s toga se ograni-
čavam na ovo prosto saopštenje, a što već dalje
bude nastupilo, saopštiću vam 'u svoje vreme,

Sa ovog čisto političkog dogagjaja, da pregjem
na stvari nevinije prirode. Ja hoću da vam pišem
o proslavi pedesetogodišnjice našeg omiljenog pe-
snika Ljube P. Nenadovića, čije je ime poznato
u celom Srpstvu, pa sigurno i megju vašim čitate-
ljima. Ovdašnja književničko-umetnička zajednica,
o kojoj sam vam rekao dve-tri u mome prošlom
pismu, rešila je bila, da na skroman način proslavi
pedosetogodišnji književni rad ovog našeg pesnika
i književnika i rešila je, da to učini pozvav na za-
jedničku večeru poštovatelje slavljenikove. Celo veće
imalo je da se posveti Ljubi; celo veče imalo je
da se peva i govori njemu i o njemu. Na večeru
je došlo četiri stotine osoba iz najodličnijih kru-
gova beogradskijeh, a bilo ih je, koji su naročito
radi toga došli u Beograd bilo iz unutrašnjosti kra-
ljevine iz bližnjijeh mestu g onu stranu Save, kao
što su Novi Sad, Karlovci, Pančevo, Zemun i . d.
Sam slavljenik, koji već od dužeg vremena živi u
Valjevu, u mestu svojih predaka, sa svim povučen,
nije mogao doći u Beograd za ovu priliku i to je-
dno zbog velikoga snega a nešto boga mi i zbog
starosti. Ali je on dušom bio s nama u Beograđu,
jer je celoga tog dana — na Bogojavljenje 6./18.
Januara — telegrafska zica radila živo s jedne
strane izmegju Valjeva i Beograda a s druge izme-
gju Valjeva i cele Srbije i Srpstva. Svi listovi bez

Podlistak

DUBROVAČKIJEM MATERAMA.

poslanica dvanaesta.

Napokon smo se nešto pustili od kraja i pri-
makli naprijed, pa se ufam da ćemo ovijeh dana
upravo put Navrljana. Ali prije nego dalje otputu-
jemo, hotio sam da zaglavim jezične bilješke o ko-
jijem su se bavile moje pregjašnje dvije ili tri po-
lanice, a što je glavnije, šćah da se s vama, ča-
sne čitateljice, oprostim, dok se, ako Bog da, na
zdravlje povratim u naše krasne srpske krajeve,

Ostali smo napamet na naziv slovinski“,
kojijem su Dubrovčani najragje svoj jezik zvali. Ja
mislim, da bi posve suvišno bilo kad bi vam hotio
da dokažem, kako pod tijem nazivom oni nijesu ra-
zumijevali, niti su mogli da razumiju hrvacki go-
vor, pošto taj kajkavsko-čakavski dijalekat nije bio
njihov, a postavio bih glavu, da ga naši dobri prao-
ci nijesu do kraja ni poznali. A otkuda da ga i
poznaju? Kad možebit da sve do polovice ovog vi-
jeka, hrvacka noga nije nigda čepala to naše kla-
sično zemljište. Trgovačko-obrtničke sveze izmegju
Hrvata i nas nijesu nikada opstojale: o književnoj
uzajamnosti žlje šta bi se dalo istaknuti, a da u

politično-državnom pogledu nijesmo imali š njima
posla, to zna, hvala Bogu, i svaka baba. Po naši-
jem orkvama nije se riječ božja na hrvačkom  je-
ziku propovijedala, niti od hrvackijeh svećenika. Re-
cite sada vi same, tako vam sreće, ne bi li smije-
šno i bedasto bilo ma i samo pomisliti na to, da
gu izrazom ,slovinski“ Dubrovčani označivali hr-
vacki jezik, a ne svoj srpski štokavsko-jekavski di-
jalekat, koji su, kako već znate. poprimili tu skoro
i sami Hrvati. Srpske su pjesme u Dubrovniku ni-
kle, srpske poslovice, priče, gatalice, smješicće i po-
drugačice kite i harakterišn naš govor. Po tomu
svemu nema sumnje, da su stari Dubrovčani pod
izrazom ,slovinski“ mislili na svoj srpski jezik.
Dapače rekao bih, da su isti rimski pape upotre-
bljavali taj naziv kao sinonim srpstva. Vidimo na
primjer, gdje papa Nikola IV. piše Urošu kralju:
,Viro Magnifico Urossio Illustri Regi Selavorum“,
a na drugom mjestu opet: ,Stefano Illustri Regi
Selavorum“, pak tako isto i kraljici Jeleni: ,Cha-
rissima in Christo Filiae Helenae_ Reginae Selavo-

rum“). Ako zavirimo u domaću povijest naćićemo, |
da Miletius. otac naše istorije, zove naš jezik lin-

gua slavonica, a konsuo dubrovačke republike u
Prizrenu nosio je naslov ,Console in Selavo-

Dalmazia“, 11. 230.

nia“?). No metnimo baš da nazivom ,slovinski“
Dubrovčani i nijesu mislili na njegovu istovjetnost
sa srpskijem jezikom i srpskom narodnosti, nego
da su tako zvali vas slavenski svijet, kao što zbilja
čestokrat i jesu, ipak pod tijem imenom Dubrov-
čani nijesu nikada razumijevali isključivo hrvacki
govor, jer nam je poznato da u dopisivanju sa Hr-
vatima (što je inače posve rijetko bilo), naši su se
stari vazda služili nazivom  ,hrvaoki“ što pak
nigda ne upotrebljavahu kad bi pisali svojijem su-
gragjanima ili cijelomu narodu, u komu se slučaju
ističu jedino izrazi; ,naški“, ,slovinski“ a gdje-
kad i ilirski“. Ovo potvrgjuje cijela stara dubro-
vačka literatura; no ja ću ovdje navesti jedino one
pisce, na koje se obično oslanjaju naši protivnici
kad hoće da dokažu, da su se tobož Dubrovčani
stari smatrali Hrvatima.

Niko Nalješković, na primjer, kađa piše
Hvaraninu Hortenziju Brtučeviću zna dakako za Hr-
vate. kao što zna i kada odvraća na laskave  po-
hvale Korčulaninu Ivanu Vidali, jer prvomu izme-
gju ostalog veli: ,Hortense pošteni, slavo
gvih Hrvata“, a drugomu uz ostalo piše:

»Lim narod Hrvata vapije i viče

da s kruna od zlata, kojom se svi diče“;

m Vidi: Ottavo Programma dell'i. r, seuola nautica (li Ra-
gusa, 25,

no kada riječi svoje upravlja na sugragjanina Ma-
vra Vetranića onda, naravski, o hrvackomu jeziku ne-
ma govora. Evo kako mu Nalješković pjeva:

»poznavši da viku spjevalac pod nebi
u našem jeziku kako ti ne bi“;

niti drukčije glavi prijatelja i sugregjanina Nika |

Jerka Dimitrovića, komu kaže:

»Blažen se ovi grad vrh grada svakoga

može riet', pokli sad uzdrži takoga
spievaoca u sebi, u našem jeziku
takoga jer ne bi ni more bit vieku“.

Isto se vlada i Zlatarić, koji, pošto svoj
prijevod Sofoklove Elektre posveti Hrvatu, knezu
Zrinjskomu, spominje zbilja hrvacki jezik, a evo ka-
ko:,....Stavih se za tijem sjednakom po-
žudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru“,
pak pri svršetku nastavlja ovako: ,I zato vidi se,
»da je od velika razgovora i napretka bilo velikomu
»Lehsandru, kralju srpskomu, imat u rukab Omera,
»i tako drugijem slavnijem vojvodam i gospodi druge
»pisce svijetle, kojijeh, ja ne ću vjerovat, da Vaše
»presvijetlo gospostvo ne nasljeduje u sve visoke

»kreposti, kako nasljeđuje hrabros od oružja, ter da |

»Vam ne će bit ugodno prigledat kadgodi spjevanja
»od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u vaš
»hrvatski jezik govore“... No taj isti Zlatarić