U Dubrovniku 15. Februara 1893. Cijena lista Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior, 4,50. Za Srbiju i Crnugoru na go- dinu fior, 5. Zn sve ostalo zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. JUDE Nk Pretplata i oglasi šalju se administraciji »DUBRQY-. NIKA“. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vračaju. Za oglase, priposlano, izja- ve, javne zahvale, računska izvješća i slične objave plača se 6 novčiću od retka. Ako se više puta štampaju, po pogodbi, Nefraukirana pisma ue no Broj 33. Izlazi svake Srijede. meni v . ai sa Dubrovački svećenici.) prigodom Svetkovine Sv. Vlaha. Govore o miru sa iskrnjem svojijem ali goje mržnju. Psalm 27. Napisasmo kao naslov ovome članku ,Dubro- vački svećenici“, a ne ,Dubrovačko sveštenstvo“, jer izrično kažemo, ne mislimo pisati o gvešteni- čkom staležu, već samo o osobama, što ga sačinja- vaju. Razlika je ta bez sumnje znatna, jer dosta i dosta puta mi vidimo da je jedan društveni stalež zbilja vrlo hvale vrijedan, a ne zato da se izmegju njih ne nalazi ljudi, za koje to mjesto nije, koji su svojijem sudrugovima od sramote, mjesto da im budu od dike. Mi ne samo da proti svećenicima u opće ne gojimo nikakve mržnje, već dapače tvrdimo da je malo koji stalež toliko dostojan svake hvale koliko sveštenički. Oni, ne tražeći nikakve nagrade na ovome svijetu, već iščekujući je od Boga, posve- ćuju svoj život ljubavi iskrnjega. U najezbiljnijemu času života, kad se zadnji čas kome primiče, eto ti sveštenika da ga tješi a dosta puta s tijem izloži u slučaju kužnijeh bolesti i svoj sopstveni život ozbiljnoj pogibelji; ta poznato je da pri epidemi- jama mnogo i mnogo sveštenika, vršeći svoj uzvi- šeni zadatak, glavom plate! To su više pak hvale vrijedni što materi- jalno slabo žive, i obično, ako nemaju trgovačkog duha, kao neki, koji znaju služiti se raznijem do- puštenijem i nedopuštenijem načinima i obogatiti &e, prisiljeni su da vrlo skromno živu. Ali uz dobre ima ih, kako u svakome staležu i vrlo slabijeh, jer kako kaže Karl Romussi: ,Bi- sogna distinguere fra cattolicismo e cattolicismo. Vi & quello degli affaristi e quello degli uomini onesti e ginceri come Manzoni,. Ima onijeh, koje na svešteničko zvanje nije nagnala ni ljubav prama iskrnjemu, ni ljubav prama Bgu, već dosta puta zbog važnijeh uzroka ne mogu da u društvu zado- biju ono mjesto, koje bi zadovoljilo njihovoj ličnoj ambiciji, te, mjesto da se zadovolje čednijem polo- žajem, posvete se crkvi, ali se ne posvete srcem već samo prividno; propovijedaju ljubav, skromnost, ni- štavilo svjeckijeh raskoša a goje mržnju, oholost, nadutost, siju razdor i borbu, te bi im se mogli namjeniti oni stihovi neumrlog Parini-a: O di religion prese le spoglie a posto il ferro in man all'uom, gli digse:| Ueciđi m che cosi il ciel comanda. “ Jedan naš dični starina ogorčen radi nečuvenog ponašanja jednog dijela našeg sveštenstva o Svetkovini Sv. Vlaha, posla nam ovaj članak baš kada je naš list morao ući u štampu, a poimajući važnost istoga digosmo obični uvodni članak, pa ga ovdje namjestismo. (Uredništvo). | tivno kad i kad i prekorili, Mi u Dubrovniku doduše ne možemo se u opće potužiti na naše svećenike. Ima megju njima Muči koji su uzor svake kreposti, kojima je Isukrstova plemenita nauka u dušu prodrla, koji je iskreno | goje i pošteno i savjesno propovijedaju. Neka se njihova čednost ne uvrijedi, ako se usudimo imena im iznijeti na javnost pred našom čitalačkom publikom. Koje sveštenstvo zbilja ne bi se ponosilo da u svojoj sredini ima n. p. jednog dum Jaka Vuki- čevića, jednog dum Stijepa Tomaševića, kan. Sto- janovića, Alibranti-a, Dežulovića i još neke druge? Vukičević živi i sjeća nas na one stihove Nikoli- ni-a u Arnaldu: sul benigno volto Regna un santo pallor, | orma vi resta D' una lagrima pia. Rijetko ćeš ga kada vidjeti, a već po licu opažaš odmah da mu je duša prepuna ljubavi i bo- goljubnosti. Nije imućan, jer svi oni što su kako on, ne mogu biti inače, ali od svoje preslabe pla- tice ipak nagje način da oškrne po koji novčić za siromaha i mnogu je suzu otro. Prof. Tomašević pak skromno živi i štedi no- vao po novac, ali ne za sebe, već da doprinese ostva- renju jedne misli zbilja dostojne njegovog plemeni- tog srca. Sjećajući se ljubavi Isukrstove prama dje- čići, on hoće da nejaku djecu siromašnijeh rodite- lja, izbavi iz moralnog i materijalnog truleža, te sve svoje štednje namjenjuje na utemeljenje zaklo- ništa za djecu. Prof. Tomašević suviše a uz njega Stojanović, Alibranti i Dežulović uz pobožnost pri- družuju i rijetku naučenost, tako da su u tome po- gledu prava ilustracija našega klira. Napomenusmo samo neka imena, ali ovijem ne iserposmo broj dobrijeh i revnijeh grackijeh sve štenika. jer uz ove ima i drugijeh, koji mirno i gavjesno vrše svoje dužnosti. S ovijem bi željeli prestati, jer rado hvalimo ali teško nam je koriti, ipak novinarska dužnost i to nam nalaže! Mi smo pozvati, koliko možemo da i savjetujemo naše čitaoce, da im kažemo i što je dobro i što je zlo — a kad se ne bi bavili sve- štenstvom, koje ima tako važan zadatak i upliv, kad ga ne bi hvalili koliko zaslužuje, ali objek- pomanjkali bi svojoj dužnosti, a to za cijelo ne ćemo. Milo nam je pak konstatovati da ih nema mnogo, koji našeg prijekora zaslužuju, ali ta šačica mogla bi doviknuti ,malo nas je ali smo junaci“. I zbilja sa svojega gledišta pravi su junaci, jer oni danom, noću ne misle već na borbu, pak im je malo stalo do kojijeh pošljedica može to dovesti. Obzir prama njihovu staležu i zadatku na- laže nam neku reservu, te ne ćemo ovdje da im imena napominjemo, ali će ih lako svak ugonenuti jer su dozlogrđili svakome, jer javno i očito. bez ikakva stida i obzira, vrše svoje ćorave poslove i o blatu potežu plemenito odijelo, koje nedostojno "Lose. Nama je žao za takovo njihovo ponašanje zbog ugleda same crkve, jer koliko Vukičević i drugi uz- dižu taj ugled, toliko ga oni potkopavaju. Mnogo se je puta dogodilo, to nam istorija priča, da je koji narod zbog slabog ponašanja svo- jijeh sveštenika i samom vjerom svojijeh praotaca prevrnuo, jer prost narod miješa vijeru sa njezini- jem propovijedaocima. te vidi da su nevaljali onii pomisli da je nevaljalo i ono što propovijedaju. Naš narod po sreći je dosta napredan, te ne- ma pogibli da se ovako zlo dogodi, a osim toga uz nevaljane vidi i vrijedne i kreposne sveštenike ali bi ipak bilo lijepo i zgodno da i oni sveštenici, koji su s pravoga puta sašli, koji mjesto da ge bave crkvom i molitvom. baciše se na politiku i gone je glupijem i prećeranijem načinom, sijući mjesto ljubavi i sloge, mržnju, osvetu, razdor, bilo bi do- bro, kažemo, da se i ti sjete svojijeh dužnosti, te da okrenu sa stranputice na dobar put. Ovo bi mo- gao naravno najbolje postignuti G. Biskup, ali, pi- tamo mi, imamo li mi biskupa? Neka odgovore naši sugragjani, koji su svjedoci nekijeh žalosnijeh vrlo žalosnijeh prizora, koji prate postupanje neki- jeh svećenika, kakovo ispod pregjašnjijeh kai nije bilo moguće. Neka se zabasali sveštenici sjete one opomene našeg Zmaja : Oh, vladiko sveti, Tvoja reč je stigla, kud si duhom cilj'o. AT ti nisi kleo Ti si blagosilj'o! te i oni ako žele da svoju plemenitu cijelj posti- gnu nek se mane kletve, mržnje i sijanja razdora, a neka slijede Isukrstove stope. oMi Pismo iz Hercegovine (Seć be sahra). — fj, dični nam ,Dubro- vniče“, što bi od tebe, te nam još od nove godine, Sakri svoje svijetlo na divanu lice? — Ne bismo srećni, da nam i od nove godine zalaziš u naše kuće, u kojima si vazda ljubljen i poštovan. Čudi- mo se što je tome uzrok, da ne ćeš više po miloj nam srpskoj Herceg-Bosni prvutati na svojijem la- kijem i snažnijem krilima. — Čuđimo ge, ali nam nije za čugjenje, kad promislimo na neke prilike, biva, na Bošnjaštvo i Hrvastvo, kad na njih pro- mislimo, onda nam je jasno kao dan, zašto su ti salomljena krila za našu srpsku Herceg-Bosnu, pa ma se ti, ili koja druga srpska globodoumna novi- na, i držao u granicama svijeh zakona. Srpstvo je spasenje za Bosnu i Hercegovinu, pa valja goniti sve ono što bi to srpstvo uzgajalo i krijepilo. A ko“ to kaže? Ona rpa ljudi koji pire Bošnjaštvo i Hr- vastvo, koji gu rastureni po ovijem zemljama, ps. stvaraju srpstvo nekijem baukom, koji samo djecu. straši. Za njih srpstvo nije vladi opasno, nego hr- vastvu i bošnjastvu, ali ga prestavljaju dakako opa- snijem za vladu, da bolje krče put svojijem idea- lima. Ali njima toliko ne smeta, što se pravoslavni Srbima nazivlju, koliko što se mi muslimani osje- ćamo za ono, što iziskuje naša priroda i čovječan- stvo. Na nas muslimane krivijem okom gledaju na samo što smo Srbi, nego još što smo muslimani. Ti ljudi još se hvale da su nadahnuti duhom dru- ge polovine devetnajestog vijeka a tamo pokazuju strašnu mržnju spram naše muslimanske vjere. To nijesu vjesnici ovog novog vremena, već mrski fa- natizam mračnog srednjeg vijeka. Da li se muha- medđancima pravedno prebacuje, kad im isti ti lju- di dovikuju, da su fanatici? Ali se nije čuditi, što su Muhamedanci.fanatici, kad im ti ljudi kažu, da nemaju nikakva opšteg izobraženja, nego se je ču- diti njima ,izobraženijem“, što pokazuju veliku mržnju prama muslimanima. Mi svi ovo znamo i osjećamo faktično, ali naša deputacija ne htjede da izrazi ovu našu bol Njegovom Veličanstvu u Beču. Stalo joj je u dužnosti, da kaže glas naroda, a ne svoje sebične želje. Ali svakako nadamo se, da će nas Njegovo Veličanstvo zaštititi od ovakijeh ne- nadnja, jer smo uvjereni da On gleda očinskijem okom jednako sve svoje podanike ma koje vjere bili. Dragi uredniče! Da ti uz put jednu vijest ja- vim. Naš gracki prestojnik Foglar odlazi iz Mosta- ra. Ta se vijest ovijeh dana pronijela, i mi bi že- ljeli da se i obistini, ne za to da će drugi mjesto njega doći, koji će bolji od njega biti, ne, nego za to, što će dajbudi otpočinuti općinski dorati, hatii gjogati, jer ue mislimo da će drugi toliko poniziti gvoje dostojanstvo i upotrebljavati općinski mal“ u svojijem privatnijem poslovima. S toga poručuje- mo općini, u koju će doći za prestojnika Foglar, da ne bude mrtva slika dotično gracko poglavarstvo, kao naše u Mostaru, već neka se drži u granicama opštinskog štatuta. Mi se pak nadamo da ćemo u njegovog zamjenika naći valjana muža, koji će po duhu Starčevića obilatom gragjom u ,Crvenoj Hr- vatskoj“ dokazivati, da su naše prve hodže i ple- mići neuki i nenaobraženi, jer, koliko nam se čini, taj isti zamjenik pojavio se je u 2. broju ,Crvene“ u kome napada na našeg Mehmed efendiju Spahića, te kaže, da njemu, biva, Mehmed efendiji prave dopise najinteligentniji hrišćani, a da on dodaje arapske rečenice. Da Mehmed efendija Spahić ima toliko izobraženja i snage za pisanje dopisa, koliko i svi ostali dopisnici ,Crvene“ o tome nema su- mnje. Mi njega poznajemo, kao najinteligentnijeg mladog čovjeka izmegju mostarskijeh gragjana, pa smo posve uvjereni, da mu nije potreba da se obra- Podlistak. Virantijski historiografi 1 našemu Spor." I u zadnjem broju ,Crvene Hrvatske“ naišao sam na tvrdnje, do kojijeh danas nijedan ozbiljan povijesničar ne drži ništa — izuzmemo li Klaića, koji je više dobar strančar nego li historik. Gospo- din poznati profesur odgovarajuć piseu članaka “Ljetopis popa Dukljanina“, ponovno iznaša svoj cavallo di battaglia. Veli, da Croatia rubra nalazi potvrde i kod pisaca tugjijeh, koji su paček još prije Dukljanina živjeli. Ja ne mislim ovdje od- govarati g. profesuru na njegovu pisaniju u zadnja dva broja ,Crvene“. To nadam se, učiniće i tako pisac onijeh članaka u ,Dubrovniku“)“. Moja je na- mjera, da pokažem g, profesuru, kako ono pet gr- čkijeh pisaca ne govore toj umišljotini ništa u pri- log. Ovo su ti pisci: a) Soylitzes živio je u drugoj polovici XI. vijeka. U svome djelu Epitome histo- riarum pripovijeda vizantijsku povijest od god. 812. do god. 1077. Govoreć o ustanku bugarskome pod 5) Ovaj članak bio nam je davno predan; tek danas iznosi- mo ga na svijetlo. Prijedmet mu je tako za svako doba zgo- dan. (Op. Ured.) 2) Odgovor je gotov, ali teže priteže. (Uredništvo). Mihajlom, knezom »čekim i kraljem južnijeh srp- skijeh zemalja, služi se sad riječju Srbin sad Hrvat kad hoće da spomene Mihajlu narod. Pa pitam ja, ko će pametan kazati i još ustvrditi, da ovaj pisac »potvrgjuje da je južna Dalmacija sa susjednijem zemljama na istoku i jugu naseljena bila narodom hrvatskim“ 2 Meni se čini da Soylitzes kaže: koliko su Hrvati, toliko su Srbi. Pače Srbi još više, jer on ih u opće uvijek zove Srbima. samo katkad na- dometne: ,koje zovu takogjer i Hrvatima“. A evo što veli o njemu učeni Rački?): ,Soylitzes ... mje- ša Hrvate i Srbe, držeći ih za jedan narod ne samo po jeziku nego i po povijesti i državnom biću“. A malo niže zaključuje: ,Ovdje su dakle Soylitzesu Serboi-hrobatoi. b) Drugi pisac, u kog se takogjer nalaze nazivi Srbin i Hrvat pomiješani, jest Georgije Keđren. Kako i on do toga dolazi, vidjećemo odmah, čim isporedimo njegovo djelo , Compendium historiarum“ sa Soylitzesovom hronikom. Evo što o tome govori spomenuti Rački: ,Počam od cara Mihajla 1. Ke- drenov ,compendium historiarum“ nije ništa drugo nego doslovan izpis ili prijepis Seylitzesove epito- me: samo što su odavle u ,compediu“ njeka mje- sta ispuštena. S toga za tu dobu od god. 812. do *) Rad LI. Seriptores rerum chroaticarum. Str, 168. 1057. god. nema djelo Gjura Kedrena nikakove samostalne vrijednosti“). Nu vrijedno je napomenuti, da Kedren ipak na dosta mjesta zove narode južne Dalmacije (u starijem širem smislu) samo Srbima. Tako go- voreći o ratu izmegju hrabrog bugarskog cara Sa- mujla i sv. Vladimira kneza zdekoga zove Zetu Trymalia kai ta arehotato Serbias*) mere. Na to primjećuje Rački: ,U textu je Trymalia jamačno mjesto Trybalia od puka Tryballoi, kojim su imenom Byzantinci često Srbe nazivali“)“. A na drugom mjestu dotičući se Stjepana Dobro- slava Vojslova zove istu kneževinu ton topon ton Serbon (mjesto gdje stanuju Srbi) a narod Triballi i Srbi") ,uprav kano i kneževinu sv. Vladimira“. c) Treći ljetopisac, koji spominje povijest našega naroda i koji nije na čistu sa pravijem nazivom njegovijem, jest Ivan Zonaras. Ali i ovaj erpao je svoje starije vijesti iz povijesti Seylitzesove, te nije čuda. ako i on pridržava njegove riječi; za naš spor nema dakle nikakve samostalne vrijednosti. To naj- bolje potvrejuje rečeni Rački"). 9) Thid. Str. 167. *%) Kedren p. 463. *) Rad XXV. Rački: Borba južnih Slavena. Str. 115. ") Rad XXV. Rački: Borba južnih Slavena. Str. 223-223. *) Rad LI. Ibid. Sir, 169. d) Pisac, koji bi bio za nas od velike znameni- tosti, jest Nikifor Brijenije, po ženi u rodu sa sa- mom carskom obitelji. Kad su god. 1075. čete iz Dioklije na noge ustale, posla ga car sa vojskom, da suzbije ustaše. Kašnje je on sam povijest svoga doba zabilježio. Pa on opisujuć te dogogjaje, ko- jih je glavom svjedok bio, neprijatelje nazivlje »Chorobatoi kai Diokleis“. Pod ovim drugim ime- nom razumijevao je ljetopisac jamačno stanovnike Dioklije (Zete, sadanje Crnegore): pod onijem pr- vijem imenom nije mogao razumijevati stanovnike države hrvatske, jer se ova nije zaratila bila s ca- revinom, nego je razumijevao stanovnike susjedni- jeh Diokliji zemalja, koje su megjašile 8 dračkom themom i bili saveznici Diokliji. Kod Nikifora opa- ža se tijem ona etnografijska terminologija, koju vidismo kod Soylitzesa, koji za isti narod upotre- bljuje ime sada Chrobatoi sada Serboi?)“. Razlog, g kog se Brijenije služi ovijem nazivima, biti će u prvom redu, utjecaj prvašnjijeh vizantijskijen histo- ričara na njegov odgoj. Prije nego je pošao za po- glavara u Bugarsku, valjalo je da se čitanjem upo- zna sa narodima, megju kojijem je imao u naprijed živjeti. A to je mogao postići jedino čitajuć već spomenute povjesničare. Nu najbolje vidimo koliko 2 Mud. Str, ik