U Dubrovniku 19. Aprila 1893.

Cijena list
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
gurazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

\NI

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji »DUBROT._
NIKA“. pe

F4 x
Dopisi se šalju uredništva.
Rukopisi se ne vraćaju

Za oglase, priposlano, \dmjs
ve, javne zahvale, računsk
izvješća i slične objave plaća s8-
G novčića od retka. Ako se više
puta štampanju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 42.

Izlazi svake Srijede.

Godina I.

Dr. RAČKI — Dr. PLIVERIĆ
I,HRVACKO DRŽAVNO PRAVO“. .

> Obojica su hrvacki naučenjaci prvi po-
vjesničar a drugi pravnik, obojica i u stra-
nom svijetu sa svojijeh učenijeh rasprava
uživaju dobar glas. Obojica su objašnjavali i
mučili se oko hrvackoga državnoga prava;
Dr. Rački povjesnički ili ti istraživao je kako
se odnosi povijest prema hrvackom državnom
pravu, a Dr. Pliverić pravnički ili ti s pra-
vne strane izučavao isto pravo u svijem nje-
govijem evolucijama i došao do uvjerenja,
da zadnja evolucija toga prava jest nagodba
sklopljena u zadnje vrijeme izmegju Ugarske
i Hrvacko-Slavonske vlade, biva, da se o hr-
vackom državnom pravu može doktrinarno
raspravljati, ali da praktičke i političke  vri-
jednosti danas ima samo nagodba — zadnja
evolucija hrvackoga državnoga prava.
Što bi trebalo razumijevati pod frazom
»oživotvorenje hrvackoga državnoga prava“?
Trebalo bi razumijevati uskrisanje hr-
vacke države u granicama koje je ista imala
u vrijeme svoje državne nezavisnosti, dakle
do god. 1102., kad su Hrvati podigli na
prijesto ugarskoga kralja Kolomana; tako
dajbudi Česi shvaćaju svoje državno pravo.
Česi zahtijevaju ujedinjenje Češke, Moravske
i Šleske, koje zemlje sačinjavahu Češku .kra-
ljevinu, kad izabraše za svoga kralja god.
1526. Ferdinanda Il. Habsburškoga; čak ne
traže niti onaj veći dio Šleske, koji Marija
Terezija ostupi Pruskoj a bijaše sastavni dio
kraljevine Češke, jer znaju da Austrija ne
može za to navijestiti rat Njemačkoj; ne traže
niti onijeh zemalja, koje bijaše osvojio  Oto-
kar, jer znaju da vladati za neko vrijeme
nekom zemljom, i to pod  slučajnijem  stica-
jem povoljnijeh prilika, još ne stvara istorij-
sko pravo i ne može dati povoda vječnijem
pretenzijama usprkos svijem ostalijem uslovi-
ma, megju kojijem narodnost i naklo-
nost stanovništva stoje na prvom mjestu.
Koje granice bijahu Hrvackoj državi od
VII. do XII. vijeka Dr. Rački, koji se je ti-
jem pitanjem zanimao i riješio ga, evo što
kaže: ,Zemljišni obseg Hrvatske ne bijaše
uviek jedan; on se mijenjao, on je rasao.

Hrvacka je u početku zapremala zapadni diel
Dalmacije rimske imajući za južnu granicu
kod mora rijeku Cetinu. Na sjeveru dopiraše
sve do u X. stoljeće do Panonije, imajuć tuj
za susjede sve do konca VIII. stoljeća Avare,
a do konca X. stoljeća franačku kneževinu
dolnjo-panonsku. Tek u X. stoljeću stala se
ovamo širiti, ali stalne si granice na Dravi
utvrdi tek XI. vieka. U to doba proširi se
takogjer u primorju od Cetine do Neretve.
Iztočne granice izmegju Save i Neretve ni-
jesu se za sve ovo vrijeme bitno mijenjale
dopiruć ondje do gorja, koje dijeli s jedne
strane poriječje Neretve od poriječja, Vrbasa
s druge strane poriječje Vrbasa od poriječja
Une, ali tako da su one i prvo u Posavini
obuhvatale“ (v. Rad jug. akad. kn. 56, st. 140).

Pretjeranijem velikijem Hrvatima su ove
granice uske, oni u svojoj ugrijanoj mašti
stvoriše granice Hrvackoj za Tomislava i
Zvonimira mnogo šire i razmakoše ih do Bo-
jane i Drine, ali sjetivši se na po puta one
latinske riječi ,gquod non est in charta, non
est in hoc mundo“ uhvatiše se naslova ugar-
skijeh kraljeva; pošto Bosna i Hum za neko
vrijeme stajahu pod vrhovnijem  gospodar-
stvom Ugarske, to ugarski kraljevi nakitiše
titule svoje imenima Rame i Bosne. Još je
Dubrovnik god. 1358. pripoznao pokrovitelj-
stvo Ugarske i ostala Dalmacija te godine
prijegje od Mletaka k Ugarskoj. Sada čujte
hrvacku logiku: kako ugarski kraljevi bijahu
istodobno i kraljevi od Hrvata, tako i njihove
stečevine na Balkanu prinadleže Hrvatima,
ergo Bosna, Hercegovina, Dubrovnik i Bo-
ka-Kotorska spadaju u okvir istorijskog hr-
vackog državnog prava!!

O hrvačkom državnom pravu na Bosnu,
Hercegovinu, Dubrovnik i Boku-Kotorsku ne
može biti ozbiljna govora, pa ni o ugarskom
pravu, jer inače bezbrojnijem pretenzijama na
osnovu golijeh titula ne bi bilo ni kraja ni
konca.

Može li se na temelju hrvackog  drža-
vnog prava tražiti sjedinjenje Dalmacije do
Cetine (jer se baš ne može nepobitno doka-

zati, da je ikada hrvacka država [do g, 1102.]
sizala do Neretve), teško da se o tome po-

Iovede obziljna riječ. Osam je vijekova prošlo

od god. 1102., da je u ovom dijelu Dalma-
cije zakopano hrvacko državno pravo; gdje
je toliko vije«ova projurilo, ako nema kakvog
drugog uslova za sjedinjenje, onda je to pravo
mrtvo slovo, te bi vrijeme bilo da ga kon-
servator Bulić megju ostale solinske starine
metne — u muzej.

Ima neka druga činjenica u granicama
negdašnje hrvacke države, koja je mlagja od
državnoga prava — a to su Srbi.

Ušljed čestijeh turskijek invazija opu-
stješe mnogi predjeli Hrvacke Slavonije i sje-
verne Dalmacije, starosjedioci se što iseliše
što pogiboše, Srbi s oružjem u ruci, na poziv
austrijskijeh ćesara i mletačke vlade, zauzeše
te puste predjele i braniše ih od Turaka, te
potocima krvi stekoše pravo na te zemlje.
Ovi Srbi bijahu jezgra u svijem vojnama
proti Turčinu, te njima većijem pravom pri-
pada naziv ,antemurale Christianitatis“.

Osim prava na tu zemlju krvlju štečeni-
jeh, Srbi doseljeni imaju još prava i povlastice
austrijskijeh ćesara od god. 1690., 1691. i
1695. Zemlja im bješe dana kao odjelitomu
narodu (gens, natio), bijahu samomu ćesaru
lično potčinjeni, imagjahu samoupravu a na
čelu vojvodu, svoje izborne vlasti i t. d.

Dakle Srbi Hrvacke, Slavonije i sjeverne
Dalmacije nijesu prosti došljaci, već oni do-
gjoše u rečene zemlje kao narod u dogovoru
sa austrijskijem ćesarima i mletačkom  vla-
dom, te kao narod s drugijem ravnopravan
hoće da žive ni u političkoj ni u narodno-
snoj potčinjenosti.

Ovo je ona druga znamenita (ali za srp-
ski narod kobna) seoba Srba u pravcu od
juga na sjever i zapad. Seobom ju je na-
zvao prvi hrvacki naučenjak Jagić. Što znači
riječ ,seoba“, to povijest uči. Seobama na-
roda stara se prava ruše a nova, se stvaraju.
Seobom srpskoga naroda u pomenute pre-
djele preostalo je vrijediti za iste hrvacko
državno pravo, ako je do onda postojalo.

Ova se oprjeka izmegju Srba i Hrvata
u Trojednici može jedino izravnati ravno-
pravnošću, bez ravnopravnosti mira nema.
Rat će upropastiti i jedne i druge.

“ Izgledi mira daleko odmakoše osobito
od kada se izmiriše hrvacke opozicije, biva
od kada je obzoraška stranka kapitulirala
pred Starčevićem. Cijela je akcija naperena
proti Srbima, isticanjem hrvactog državnog
prava, na temelju kojega imale bi se ujedi-
niti Hrvacka, Slavonija, Istra, Dalmacija, Bo-
sna, Hercegovina, Kranjska, Koruška i Šta-
jerska! Ne quid nimis.

Pa je li čudo da umjereni elementi, koji
do sada stajahu izvan stranaka ili podrža-
vahu neke sveze sa Obzorovom strankom,
sada prelaze k narodnoj stranci, koju  sači-
njavaju i Srbi i Hrvati u zagrebačkom  sa-
boru? Kao n. p. Dr. Pliverić, profesor prava
na zagrebačkom sveučilištu i najbolji hrvacki
jurista, Barun Živković, bivši podban.

Hrvacka opoziciona štampa stala je na-
padati na Dr. Pliverića, kao da se je tobože
iznevjerio svojijem načelima, biva hivackom
državnom pravu. Zbilja treba da je opoziciji
teško; Dr. Pliverić najkompeteniniji sudija
odnosno hrvackog državnog prava kaže, da
se o tom pravu može doktrinarno ras-
pravljati, ali da nema političke vrijednosti,
da pravi motiv njegova prijelaza u narodnu
stranku leži u situaciji stvorenoj sjedinjenjem
opozicija, da on kao profesor prava ne može
govoriti jedno na katedri a drugo u sa-
boru.

» Obzor“ odgovarajući Dr. Pliveriću ka-
že: ,Čovjek koji do sebe drži, ne će se ni-
kad primiti mandata da u političkom pogledu
zastupa ideje protivno svojem naučnom
stanovištu; a profesor koji takogjer do
gebe drži, odreći će se stolice onaj dan, u koji
bi bio prinužden da znanstveno zastupa i
zagovara misli s kojim se ne slaže“.

Ovo se ne može nikako prenijeti na
Dr. Pliverića, jer se je on baš sada raskr-
stio s ljudima, kojijeh ideje su protivne nje-
govom naučnom stanovištu a prešao k dru-
gijem, s kojijem se načelno slaže.

Da je ,Obzor“ znao na koga se onaj
pasus može sada zgodno prenijeti, ne bi ga
bio nikada tiskao, jer pogagja čovjeka koji
je stup njegov — a to je Dr. Rački.

Naučno stanovište Dr. Račkoga je skroz
i skroz protivno političkom programu  zdru-
ženijeh opozicija kojemu je i on kumovao,

Podlistak

UHVATILA BISKUPA NA PARANGO
piše za , Dubrovnik“ gospogja Deša.

Divan li ti je pogled na more! Ono je sa
svakijem vremenom puno čara i krasote, budi da
se tihijem žamorom ištom dotiče pržinasta igala,
budi da strašno uzburkano, svoju silu lomi po mr-
kjentama i pećinama. Smatraš li ga u prvom slučaju,
more te s nekom tajstvenom silom k sebi mami,
Pa i ako nijesi pomorac, ipak uzbudi u tebi neka-
kvu želju da bi go i ti rado upustio na onu kri-
stalnu površinu, ispod koje slutiš nepoznati život
vila pomorkinja, podmorskijeh ljudi, životinja i bi-
lina. Koji se pjesnik nije zanio za divnom ljepotom
sinjeg mora? Koji slikar nije kušao da na postav
prenese barem gdje koje zrnce bisera, što no morska
pučina krije u, svome krilu, ili da svoj kist ne za-
moči u ono rastopljeno zlato i srebro, kojijem se
svjetluca i trepti svaka kapljica one be krajne vode,
što no je slika i prilika vječnosti i nestalnosti?
Jer dok sada nema ni ćuška vjetra, već se laki la-
horić po morskoj površini poigrava, te dražesno
gladi i ojeljuje obrvu žala, na čas taj ge prizor pro-

mijeni i tvome se pogledu rastvara narav u borbi
sa sobom istom. Čvor se kupi i napinje malo po
malo; erni, gusti oblaci lete po zraku, a ribolovski
galebi spuštaju se na površinu zijevajućeg mora,
kao da kobe pomorca, koji se nalazi daleko od kraja
i od milijeh svojijeh. Grobnoj tišini, što je do tada
vladala, nastaje grozna harabuča. Silni vjetar goni
valove i uzdiže po pučini kako gore, pa dok se je-
dan na drugog penje i razlijeva, treći je već sti-
gao, te se pljuskom lomi o prve. Isčeznula je ona
lijepa plavetna šara, nestala je bistrina i prozirnost
vode, a zavladala gusta maglušina, kroz koju ti se
voda pričinja mutno-zelenkasta, te je vihor svu za-
pjeni i u vis raznosi tako, da slap sve na daleko
mokri i pokriva. Bura tako strašno bijesni i hara,
da bi rekao užeglo se i nebo i more, ili ti, ka-
ko naši ribari lijepo kažu, bura goni i ribu u
lopiži.

Ovako je od prilike bilo vrijeme, kad gospo-
Eja skoči laganom nožirom u svoju lagjicu, te se
hitro i smiono otisnu od kraja i uputi se do neke
čistine, da izvadi parango, što bijaše malo ura prije
bacila na sreću. Naša gospogja Mare nije tobož ka-
kva obična brodarica; ona riba za svoju raskošu a
uz to se ne plaši kozomora i vlada isto dobro kr-
milicom kao što i veslom. Ona vješto pozna svaku
mlaku, svaki kotrig, svako kotilo, te bi rekao da

je u sebe doma. — Kako veslima okreće živo se
svjetluckanje pojavlja, te bi rekao da joj se s ve-
sala sjajne zvijezdice razlijevaju; u toliko plavca
Striže more kao da ima krila. Još malo pa eto go-
spogje Mare do mjesta, gdje bijaše bacila parango.
Megjutim već počne razgalivati, tako da od prošle
bure ne preostane nego nešto bibavice, koja g. Mari
nije zadavala nikakve brige.

Bijaše već suton, kada g. Mare stane istezati
parango, kad na jedan mah istegnu nešto na po-
vršini vode, što stane titrati i uz fosforiščnu morsku
svjetlost našoj se ribarici prikažu najkrasnije šare,
sve ko pusti smaragdi, zafiri, topasi i slični dragu-
lji. Samoj sebi ne vjeruje: htjela bi da rukom pri-
hvati taj čudnovati prijedmet, ali je nekakav strah
odvraća, dok jednom zdrucne i pritegne u lagju —
što? lijepu, svilenu i draguljima bogato nakićenu
biskupsku mitru. Još se g. Mare ne bijaše čudom
načudila, kad na jedan mah lagjica, koja nije bila
kakav raskentrani prevratić, nego nova i od prota
Paska vješto sagragjena lijepa i čvrsta lagja, stra-
šno se rebrimice nagne, a u isti čas glavosijedi
starac popne se u lagju i stane pred g. Maru, koja
Sva presenećena, raskolači ovolike oči, a nije mo-
gla ni usta da otvori. No starac joj blagijem  gla-
som upravi riječ:

— o, Ne boj ge, dijete moje, on joj tiho veli,

ja sam sluga božiji, nekadašnji biskup y * , pak sam
ge evo zaputio u tvoj parango ')“. —

Kako se g. Mare bijaše nešto razabrala od
pretrpljene zabune, zapitaće svog čudnovatog gosta:
»Oprostite, oče, želja me potiče da vas upitam za
što dogjoste u ove dubine?

Starcu ge nemilo uzdahne, pak joj ovako od-
govori: ,Ah dijete moje, dotakla si se najljuće moje
rane; no pravo je da ti svaku očitujem. Stanovnici
moje eparhije ljubljahu se nekada kao prava braća.
Jedan je pomagao drugoga a svi bijahu zaneseni
za dobrobit svoje otadžbine. Tu nije bilo zadjevica
ni prkosa, tu je u svemu imala mjesta ona evan-
goljska. ,Ljubićeš iskrnjega svoga, kako sebe isto-
ga“. Ali na veliku moju žalost a njihovu nesreću,
ima tomu koja godina od kada radi političkijeh
strančarija brat stane mrzjeti na svog brata; ot-
prije mirno i složno pučanstvo, postane u jedan
mah, Bože mi oprosti, bijesno, uzrujano, te se,
jaoh žalosti! sin stavi protiv oca svoga, brat usta-
ne suproć bratu. A ja ne mogavši trpjeti toliku sa-
blazan i takovo bezakonje, krenuh put vašijeh voda,
znajući, da Dubrovnik, koji je u svemu bio izgle-

') O podmorskijem ljudima starž su znali mnogo šta pričati ;
tako Fortunio, Liceto, Rondolet, Battista Fulgogo i drugi. U
njihovijem djelima često je govor o podmorskijem kalugjerima
i biskupima.