U Dubrovniku 19. Aprila 1893. Cijena list Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnugoru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine gurazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića, \NI Pretplata i oglasi šalju se administraciji »DUBROT._ NIKA“. pe F4 x Dopisi se šalju uredništva. Rukopisi se ne vraćaju Za oglase, priposlano, \dmjs ve, javne zahvale, računsk izvješća i slične objave plaća s8- G novčića od retka. Ako se više puta štampanju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Broj 42. Izlazi svake Srijede. Godina I. Dr. RAČKI — Dr. PLIVERIĆ I,HRVACKO DRŽAVNO PRAVO“. . > Obojica su hrvacki naučenjaci prvi po- vjesničar a drugi pravnik, obojica i u stra- nom svijetu sa svojijeh učenijeh rasprava uživaju dobar glas. Obojica su objašnjavali i mučili se oko hrvackoga državnoga prava; Dr. Rački povjesnički ili ti istraživao je kako se odnosi povijest prema hrvackom državnom pravu, a Dr. Pliverić pravnički ili ti s pra- vne strane izučavao isto pravo u svijem nje- govijem evolucijama i došao do uvjerenja, da zadnja evolucija toga prava jest nagodba sklopljena u zadnje vrijeme izmegju Ugarske i Hrvacko-Slavonske vlade, biva, da se o hr- vackom državnom pravu može doktrinarno raspravljati, ali da praktičke i političke vri- jednosti danas ima samo nagodba — zadnja evolucija hrvackoga državnoga prava. Što bi trebalo razumijevati pod frazom »oživotvorenje hrvackoga državnoga prava“? Trebalo bi razumijevati uskrisanje hr- vacke države u granicama koje je ista imala u vrijeme svoje državne nezavisnosti, dakle do god. 1102., kad su Hrvati podigli na prijesto ugarskoga kralja Kolomana; tako dajbudi Česi shvaćaju svoje državno pravo. Česi zahtijevaju ujedinjenje Češke, Moravske i Šleske, koje zemlje sačinjavahu Češku .kra- ljevinu, kad izabraše za svoga kralja god. 1526. Ferdinanda Il. Habsburškoga; čak ne traže niti onaj veći dio Šleske, koji Marija Terezija ostupi Pruskoj a bijaše sastavni dio kraljevine Češke, jer znaju da Austrija ne može za to navijestiti rat Njemačkoj; ne traže niti onijeh zemalja, koje bijaše osvojio Oto- kar, jer znaju da vladati za neko vrijeme nekom zemljom, i to pod slučajnijem stica- jem povoljnijeh prilika, još ne stvara istorij- sko pravo i ne može dati povoda vječnijem pretenzijama usprkos svijem ostalijem uslovi- ma, megju kojijem narodnost i naklo- nost stanovništva stoje na prvom mjestu. Koje granice bijahu Hrvackoj državi od VII. do XII. vijeka Dr. Rački, koji se je ti- jem pitanjem zanimao i riješio ga, evo što kaže: ,Zemljišni obseg Hrvatske ne bijaše uviek jedan; on se mijenjao, on je rasao. Hrvacka je u početku zapremala zapadni diel Dalmacije rimske imajući za južnu granicu kod mora rijeku Cetinu. Na sjeveru dopiraše sve do u X. stoljeće do Panonije, imajuć tuj za susjede sve do konca VIII. stoljeća Avare, a do konca X. stoljeća franačku kneževinu dolnjo-panonsku. Tek u X. stoljeću stala se ovamo širiti, ali stalne si granice na Dravi utvrdi tek XI. vieka. U to doba proširi se takogjer u primorju od Cetine do Neretve. Iztočne granice izmegju Save i Neretve ni- jesu se za sve ovo vrijeme bitno mijenjale dopiruć ondje do gorja, koje dijeli s jedne strane poriječje Neretve od poriječja, Vrbasa s druge strane poriječje Vrbasa od poriječja Une, ali tako da su one i prvo u Posavini obuhvatale“ (v. Rad jug. akad. kn. 56, st. 140). Pretjeranijem velikijem Hrvatima su ove granice uske, oni u svojoj ugrijanoj mašti stvoriše granice Hrvackoj za Tomislava i Zvonimira mnogo šire i razmakoše ih do Bo- jane i Drine, ali sjetivši se na po puta one latinske riječi ,gquod non est in charta, non est in hoc mundo“ uhvatiše se naslova ugar- skijeh kraljeva; pošto Bosna i Hum za neko vrijeme stajahu pod vrhovnijem gospodar- stvom Ugarske, to ugarski kraljevi nakitiše titule svoje imenima Rame i Bosne. Još je Dubrovnik god. 1358. pripoznao pokrovitelj- stvo Ugarske i ostala Dalmacija te godine prijegje od Mletaka k Ugarskoj. Sada čujte hrvacku logiku: kako ugarski kraljevi bijahu istodobno i kraljevi od Hrvata, tako i njihove stečevine na Balkanu prinadleže Hrvatima, ergo Bosna, Hercegovina, Dubrovnik i Bo- ka-Kotorska spadaju u okvir istorijskog hr- vackog državnog prava!! O hrvačkom državnom pravu na Bosnu, Hercegovinu, Dubrovnik i Boku-Kotorsku ne može biti ozbiljna govora, pa ni o ugarskom pravu, jer inače bezbrojnijem pretenzijama na osnovu golijeh titula ne bi bilo ni kraja ni konca. Može li se na temelju hrvackog drža- vnog prava tražiti sjedinjenje Dalmacije do Cetine (jer se baš ne može nepobitno doka- zati, da je ikada hrvacka država [do g, 1102.] sizala do Neretve), teško da se o tome po- Iovede obziljna riječ. Osam je vijekova prošlo od god. 1102., da je u ovom dijelu Dalma- cije zakopano hrvacko državno pravo; gdje je toliko vije«ova projurilo, ako nema kakvog drugog uslova za sjedinjenje, onda je to pravo mrtvo slovo, te bi vrijeme bilo da ga kon- servator Bulić megju ostale solinske starine metne — u muzej. Ima neka druga činjenica u granicama negdašnje hrvacke države, koja je mlagja od državnoga prava — a to su Srbi. Ušljed čestijeh turskijek invazija opu- stješe mnogi predjeli Hrvacke Slavonije i sje- verne Dalmacije, starosjedioci se što iseliše što pogiboše, Srbi s oružjem u ruci, na poziv austrijskijeh ćesara i mletačke vlade, zauzeše te puste predjele i braniše ih od Turaka, te potocima krvi stekoše pravo na te zemlje. Ovi Srbi bijahu jezgra u svijem vojnama proti Turčinu, te njima većijem pravom pri- pada naziv ,antemurale Christianitatis“. Osim prava na tu zemlju krvlju štečeni- jeh, Srbi doseljeni imaju još prava i povlastice austrijskijeh ćesara od god. 1690., 1691. i 1695. Zemlja im bješe dana kao odjelitomu narodu (gens, natio), bijahu samomu ćesaru lično potčinjeni, imagjahu samoupravu a na čelu vojvodu, svoje izborne vlasti i t. d. Dakle Srbi Hrvacke, Slavonije i sjeverne Dalmacije nijesu prosti došljaci, već oni do- gjoše u rečene zemlje kao narod u dogovoru sa austrijskijem ćesarima i mletačkom vla- dom, te kao narod s drugijem ravnopravan hoće da žive ni u političkoj ni u narodno- snoj potčinjenosti. Ovo je ona druga znamenita (ali za srp- ski narod kobna) seoba Srba u pravcu od juga na sjever i zapad. Seobom ju je na- zvao prvi hrvacki naučenjak Jagić. Što znači riječ ,seoba“, to povijest uči. Seobama na- roda stara se prava ruše a nova, se stvaraju. Seobom srpskoga naroda u pomenute pre- djele preostalo je vrijediti za iste hrvacko državno pravo, ako je do onda postojalo. Ova se oprjeka izmegju Srba i Hrvata u Trojednici može jedino izravnati ravno- pravnošću, bez ravnopravnosti mira nema. Rat će upropastiti i jedne i druge. “ Izgledi mira daleko odmakoše osobito od kada se izmiriše hrvacke opozicije, biva od kada je obzoraška stranka kapitulirala pred Starčevićem. Cijela je akcija naperena proti Srbima, isticanjem hrvactog državnog prava, na temelju kojega imale bi se ujedi- niti Hrvacka, Slavonija, Istra, Dalmacija, Bo- sna, Hercegovina, Kranjska, Koruška i Šta- jerska! Ne quid nimis. Pa je li čudo da umjereni elementi, koji do sada stajahu izvan stranaka ili podrža- vahu neke sveze sa Obzorovom strankom, sada prelaze k narodnoj stranci, koju sači- njavaju i Srbi i Hrvati u zagrebačkom sa- boru? Kao n. p. Dr. Pliverić, profesor prava na zagrebačkom sveučilištu i najbolji hrvacki jurista, Barun Živković, bivši podban. Hrvacka opoziciona štampa stala je na- padati na Dr. Pliverića, kao da se je tobože iznevjerio svojijem načelima, biva hivackom državnom pravu. Zbilja treba da je opoziciji teško; Dr. Pliverić najkompeteniniji sudija odnosno hrvackog državnog prava kaže, da se o tom pravu može doktrinarno ras- pravljati, ali da nema političke vrijednosti, da pravi motiv njegova prijelaza u narodnu stranku leži u situaciji stvorenoj sjedinjenjem opozicija, da on kao profesor prava ne može govoriti jedno na katedri a drugo u sa- boru. » Obzor“ odgovarajući Dr. Pliveriću ka- že: ,Čovjek koji do sebe drži, ne će se ni- kad primiti mandata da u političkom pogledu zastupa ideje protivno svojem naučnom stanovištu; a profesor koji takogjer do gebe drži, odreći će se stolice onaj dan, u koji bi bio prinužden da znanstveno zastupa i zagovara misli s kojim se ne slaže“. Ovo se ne može nikako prenijeti na Dr. Pliverića, jer se je on baš sada raskr- stio s ljudima, kojijeh ideje su protivne nje- govom naučnom stanovištu a prešao k dru- gijem, s kojijem se načelno slaže. Da je ,Obzor“ znao na koga se onaj pasus može sada zgodno prenijeti, ne bi ga bio nikada tiskao, jer pogagja čovjeka koji je stup njegov — a to je Dr. Rački. Naučno stanovište Dr. Račkoga je skroz i skroz protivno političkom programu zdru- ženijeh opozicija kojemu je i on kumovao, Podlistak UHVATILA BISKUPA NA PARANGO piše za , Dubrovnik“ gospogja Deša. Divan li ti je pogled na more! Ono je sa svakijem vremenom puno čara i krasote, budi da se tihijem žamorom ištom dotiče pržinasta igala, budi da strašno uzburkano, svoju silu lomi po mr- kjentama i pećinama. Smatraš li ga u prvom slučaju, more te s nekom tajstvenom silom k sebi mami, Pa i ako nijesi pomorac, ipak uzbudi u tebi neka- kvu želju da bi go i ti rado upustio na onu kri- stalnu površinu, ispod koje slutiš nepoznati život vila pomorkinja, podmorskijeh ljudi, životinja i bi- lina. Koji se pjesnik nije zanio za divnom ljepotom sinjeg mora? Koji slikar nije kušao da na postav prenese barem gdje koje zrnce bisera, što no morska pučina krije u, svome krilu, ili da svoj kist ne za- moči u ono rastopljeno zlato i srebro, kojijem se svjetluca i trepti svaka kapljica one be krajne vode, što no je slika i prilika vječnosti i nestalnosti? Jer dok sada nema ni ćuška vjetra, već se laki la- horić po morskoj površini poigrava, te dražesno gladi i ojeljuje obrvu žala, na čas taj ge prizor pro- mijeni i tvome se pogledu rastvara narav u borbi sa sobom istom. Čvor se kupi i napinje malo po malo; erni, gusti oblaci lete po zraku, a ribolovski galebi spuštaju se na površinu zijevajućeg mora, kao da kobe pomorca, koji se nalazi daleko od kraja i od milijeh svojijeh. Grobnoj tišini, što je do tada vladala, nastaje grozna harabuča. Silni vjetar goni valove i uzdiže po pučini kako gore, pa dok se je- dan na drugog penje i razlijeva, treći je već sti- gao, te se pljuskom lomi o prve. Isčeznula je ona lijepa plavetna šara, nestala je bistrina i prozirnost vode, a zavladala gusta maglušina, kroz koju ti se voda pričinja mutno-zelenkasta, te je vihor svu za- pjeni i u vis raznosi tako, da slap sve na daleko mokri i pokriva. Bura tako strašno bijesni i hara, da bi rekao užeglo se i nebo i more, ili ti, ka- ko naši ribari lijepo kažu, bura goni i ribu u lopiži. Ovako je od prilike bilo vrijeme, kad gospo- Eja skoči laganom nožirom u svoju lagjicu, te se hitro i smiono otisnu od kraja i uputi se do neke čistine, da izvadi parango, što bijaše malo ura prije bacila na sreću. Naša gospogja Mare nije tobož ka- kva obična brodarica; ona riba za svoju raskošu a uz to se ne plaši kozomora i vlada isto dobro kr- milicom kao što i veslom. Ona vješto pozna svaku mlaku, svaki kotrig, svako kotilo, te bi rekao da je u sebe doma. — Kako veslima okreće živo se svjetluckanje pojavlja, te bi rekao da joj se s ve- sala sjajne zvijezdice razlijevaju; u toliko plavca Striže more kao da ima krila. Još malo pa eto go- spogje Mare do mjesta, gdje bijaše bacila parango. Megjutim već počne razgalivati, tako da od prošle bure ne preostane nego nešto bibavice, koja g. Mari nije zadavala nikakve brige. Bijaše već suton, kada g. Mare stane istezati parango, kad na jedan mah istegnu nešto na po- vršini vode, što stane titrati i uz fosforiščnu morsku svjetlost našoj se ribarici prikažu najkrasnije šare, sve ko pusti smaragdi, zafiri, topasi i slični dragu- lji. Samoj sebi ne vjeruje: htjela bi da rukom pri- hvati taj čudnovati prijedmet, ali je nekakav strah odvraća, dok jednom zdrucne i pritegne u lagju — što? lijepu, svilenu i draguljima bogato nakićenu biskupsku mitru. Još se g. Mare ne bijaše čudom načudila, kad na jedan mah lagjica, koja nije bila kakav raskentrani prevratić, nego nova i od prota Paska vješto sagragjena lijepa i čvrsta lagja, stra- šno se rebrimice nagne, a u isti čas glavosijedi starac popne se u lagju i stane pred g. Maru, koja Sva presenećena, raskolači ovolike oči, a nije mo- gla ni usta da otvori. No starac joj blagijem gla- som upravi riječ: — o, Ne boj ge, dijete moje, on joj tiho veli, ja sam sluga božiji, nekadašnji biskup y * , pak sam ge evo zaputio u tvoj parango ')“. — Kako se g. Mare bijaše nešto razabrala od pretrpljene zabune, zapitaće svog čudnovatog gosta: »Oprostite, oče, želja me potiče da vas upitam za što dogjoste u ove dubine? Starcu ge nemilo uzdahne, pak joj ovako od- govori: ,Ah dijete moje, dotakla si se najljuće moje rane; no pravo je da ti svaku očitujem. Stanovnici moje eparhije ljubljahu se nekada kao prava braća. Jedan je pomagao drugoga a svi bijahu zaneseni za dobrobit svoje otadžbine. Tu nije bilo zadjevica ni prkosa, tu je u svemu imala mjesta ona evan- goljska. ,Ljubićeš iskrnjega svoga, kako sebe isto- ga“. Ali na veliku moju žalost a njihovu nesreću, ima tomu koja godina od kada radi političkijeh strančarija brat stane mrzjeti na svog brata; ot- prije mirno i složno pučanstvo, postane u jedan mah, Bože mi oprosti, bijesno, uzrujano, te se, jaoh žalosti! sin stavi protiv oca svoga, brat usta- ne suproć bratu. A ja ne mogavši trpjeti toliku sa- blazan i takovo bezakonje, krenuh put vašijeh voda, znajući, da Dubrovnik, koji je u svemu bio izgle- ') O podmorskijem ljudima starž su znali mnogo šta pričati ; tako Fortunio, Liceto, Rondolet, Battista Fulgogo i drugi. U njihovijem djelima često je govor o podmorskijem kalugjerima i biskupima.