U Dubrovniku 31. Maja

1893.

Gijena listu
Za Dubrovnik na godinu fior. 4

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50,

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
gurazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

JUDA

x i

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROV-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vraćaju.

ve, javne zahvale, jaćungka
izvješća i slične objavd plaća se |
6 novčića od retka. Al be v.
puta štampaju, po pogodbk 2
DLAKA

bob 7)
Nefrankirana pisma ne*pu;_,
maju se.

Broj 48.

Izlazi svake Srijede.

Godina I.

BUDIMO ISKRENI.

Dok drugi, sretniji narodi, mogu da rade
na razvijanju svoje kulture i svoga napretka,
a to će reći, na_unapregjenju svoga  duše-
vnoga i materijalnoga blagostanja, dotle mi
Srbi u ovoj Monarhiji moramo, da se za sva-
kom narodu Bogom i prirodom darovana
svojstva, za ime i narodnost svoju, nepre-
stano borimo.

Pak da bi se ta borba imala voditi samo
sa tugjinom, još bi se to kojekako dalo i
prežaliti i razumjeti; ali eto mi Srbi imademo
da se za te najprimitivnije preduslove sva-
koga narodnoga bića i života, osim *t gjin-
štine, najvećma borimo sa svojijem sioven-
skijem bratom Hrvatom, koji nas na domu,
u zajedničkoj nam domovini, hoće jednosta-
vno da zbriše sa lica zemlje.

Naći će se možda, koji će reći, da je
ova tvrdnja pretjerana; ali ona je na žalost
sasvijem osnovana, pak zato i naša borba i
oporba protiv tako nebracke težnje naše braće
Hrvata, sve žešćom postaje!

Badava nam je u toj borbi igrati se
»žmure“. Mi se u tome što je naše, biva,
što smo i što hoćemo da i ostanemo, ni od
koga, i pod nikakvom izlikom odvratiti, pre-
variti ili zavarati ne damo.

Političari novog ,hrvatskoga kluba“,
ii mladoga pokreta“, mora im se pri-
znati, prama nama Srbima u Trojednici, jesu
bar u toliko iskreni, što nam otvoreno vele,
da hrvatska misao“, ,hrvatsko dr-
žavno pravo“, pak i samo ,hrvatsko
narodno načelo“ ne dopušta u toj misli i
državi dva narodna imena i dvije narodno-
sti, no samo jedno i to hrvacko ime i
hrvacku narodnost. To je otvorena poli-
tika ,pravaša“ u Dalmaciji, koju politiku
i sj edinjeni“ u Hrvackoj podržavaju.

Mi to dobro uvigjamo, da oni po svome
sadašnjem — gvestranom usvojenom — pro-
gramu o ujedinjenju hrvackijeh zemalja na
temelju hrvackoga državnoga prava i naro-
dnoga načela, drugačije i ne mogu postupati,
nego postupaju, jer pošto smo im već toliko
Puta na temelju hrvackijeh i drugijeh isto-
rijskijek izvora i podataka jasno dokazali, da

te tako zvane ,hrvatske zemlje“, kojijeh
ujedinjenje oni traže, nijesu nikada  sačinja-
vale ,jednu državnu skupinu“, dakle,
da je njihovo hrvacko ,državno pravo“
u tome smislu i objemu samo uobraženo;
a što se narodnoga načela, kao pomoćnoga
za to srestva tiče, da u dotičnijem zemljama
ne živi samo ,jedan“ i to ,hrvatski“ na-
rod, već Hrvati, Srbi i Slovenci a u ne-
kojima baš Srbi u velikoj većini, a na
protiv Hrvati u velikoj manjini, to na-
ravno da niti narodno načelo, koje bi trebalo
da se na jedan narod osloniti može, ne go-
vori za opravdanost i izvedljivost njihova
programa.

S toga im treba prije svega stvoriti
taj jedan“ ito ,hrvatski“ narod. To
je jasno. Otuda dolazi ona njihova ,parola
dordine“ ,ujedinjenijeh“, biva, da nema
Srba, ni srpskoga imena, ni srpske narodno-
sti. To se sve mora zbrisati, za da čista hr-
vacka misao uzmogne prodrijeti i tako nji-
hov gornji progam doći do ostvarenja.

Dobro bi dakle bilo da oni budu svi
iskreni, kao što im evo mi Srbi na to sasvim
iskreno i otvoreno odgovaramo, da u nas u
pogledu srpstva, koje oni silom sa ,pravo-
slavljem“ miješaju, ne postoji nikakova
bludnja ili vjerska zabluda, već naša od vjere
odlučena čista srpska narodna svijest,
koju ćemo mi, od našijeh otaca našljegjenu,
isto tako i dalje — dokle god nas bude —
čistu održati; da ćemo se mi proti njima i
njihovijem uobraženijem veliko-hrvackijem te-
žnjama  svijem  zakonitijem srestvima, gdje
nam se god prilika pružila bude, otvoreno
boriti, te zato, da megju nama, dok se god
oni budu držali toga svoga programa, koji
nas Srbe kao narod isključuje, nikakove sloge
ni sporazuma biti ne može i ne će!

Toliko eto i sa naše strane iskreno i
otvoreno na njihovo znanje i ravnanje.

Doduše za njih je bila poučna škola
saveznici Magjari, koji s početka pod firmom
jedne »političke narodnosti“ sada u
Ugarskoj već u opće samo jednu — ma-
gjarsku — narodnost i jedan — magjarski
— narod priznaju i dopuštaju, a sve ostale
— nemagjarske — narodnosti jednostavno
brišu.

Hoće li Magjarima u današnjem vijeku
Svestrano probugjene narodne svijesti za ru-
som poći, taj proces magjarizacije bez opa-
snosti po svoju državu sretno provesti, mi
držimo da ne će.

Ali Hrvati bi već i svoje kože radi
imali dovoljna razloga svom snagom odu-
prijeti se tomu pogubnome načelu, a ne još
prenašati ga i u svoju domovinu i time ši-
rom otvarati vrata unutrašnjem razdoru, koji
vodi do samoga bratoubistva, pak već i za
to ne može a i ne će im donijeti nikakova
berićeta.

O tome će ge oni uvjeriti na svakom
proti nama preduzetom koraku i u svakom
bilo narodnom ili narodno-političkom  podu-
zeću njihovom; a sada idemo da vidimo!

Hrvati Srbima prebacuju da su se upu-
stili u velike planove, te se zavadili sa svi-
jem susjedima. Biće, ali mi to ne vidimo.
Naprotiv svaki dan se to više uvjeravamo,
da Hrvati precijenjuju svoju snagu, te svoji-
jem nesmotrenijem postupanjem izazvaše ve-
liku mržnju i borbu na smrt i život. To mi
Srbi najbolje znamo.

Kamo će ih pak ta nesmotrenost navesti?

Kad su se tako vješto dali u poučne
škole, dobro bi bilo da i za sebe zadrže ono
što Magjarima poručuju, biva, da su ge ovi
pokazali nesposobni za raznarogjenje drugijeh
naroda, koji će se danas sjutra potopiti u sla-
vensko more, što Magjarima koji su mnogo
jači od Hrvata ne će poći za rukom, ne će
za cijelo ni Hrvatima prama Srbima.

—— Pi
Istina o knjižici
»Dubrovčani jesu li Hrvati?“
XIII.

Gdje bijaše po oznakama Konstantinovijem
Bijela Srbija? Evo je.

a) Treba znati, da su Srbi potomci nekrštenijeh
Srba, koji se i bijeli nazivaju, i koji stanuju iza
Turkije- Ugarske (sf Tovpxlac čxeijev, ot ulteriora
Turciae incolunt) u predjelu koji su prozvali Bojki
(Boi r6moy, Boici), njima u blizini je Frangija (Nje-
mačka) kao i velika nekrštena Hrvacka, bijela na-
zvana. Ondje su dakle ovi Srbi u početku stanovali“
(v. Doc. Rački p. 273).

b) Za pleme srpskoga kneza Mihajla Viševića,

koji je za piščeva vremena u Zahumlju vladao, kaže,
da je potomak onijeh nekrštenijeh žitelja sa rijeke
Visle koju i Dikicom zovu.

»Bijeli Srbi stanovahu iza ili ti sono strane
Ugarske, dakle u Galiciji, graničeći na zapadnoj
strani sa ,bijelom Hrvaskom“, po kojoj bijahu u
susjestvu s Njemačkom, jer kako vidjesmo  ,bijeli
Hrvati“ bijahu podložni njemačkomu kralju Otonu.
O ,bijelijem Srbima“ se ne govori da li bijahu
podložni njemačkom kralju. Konstantin nam kaže,
da su ,bijeli Srbi“ prozvali svoju zemlju ,Bojki“.

Što je ,Bojki“, gdje bijaše i što znači?

Evo prividna kamena smutnje. Opetuje se po
našemu skromnomu mnijemju ista pogreška kao i
prije, jer neki kritičari uzeše naziv ,Bojki“ samo
za se i stadoše gatati, što bi mogao značiti.

Prije su razumijevali za ,Bojki“ zemlju ,Bo-
iohemum“ t. j. Češku, kojemu se je mišljenju i Dr.
Rački u zadnje vrijeme pridružio, dok umni Safa-
fik ne proglasi ,Bojki“ za zemlju današnijeh ru-
sinskijeh Bojka u istočnoj Galiciji (v. Slov. sta-
rožit. Il. 265).

Kad uzmemo naziv ,Bojki“ skupa sa drugijem
oznakama gdje Konstantin meće ,bijele Srbe“ t.j.
iza Ugarske i da je srpski zahumski knez Mihajlo
Višević potomak nekrštenijeh žitelja sa rijeke Visle
(Dikice), onda po ovijem oznakama ne znamo kako
može zemlja ,Bojki“ značiti isto što i ,Boiohemum“
(Češka): ta kroz Galiciju a ne kroz Češku teče ri-
jeka Visla, Galicija a ne Češka ostaje iza Ugarske.
Ali ,bijela Srbija“ graničaše sa Njemačkom po
Konstantinu, kažu zagovaratelji ,Boiohemum-a“, te
po toj oznaci treba pod ,Bojki“ razumijevati ,Boio-
homum“, a osim toga naziv ,Bojki“ dade se izve-
sti prema onodobnijem spomenicima iz Boiohemum.

Ne čini nam se, da bi ovaj prigovor bio tako
jak, da pobije mnijenje Safafikovo. U svakom  slu-
čaju, kad bi sve tako bilo kako Dr. Rački hoće,
ipak većina je oznaka za Galiciju, kako vidjesmo,
a samo jedna tobože za ,Boiohemum“ (Češku).

Uzmimo malko na pretresanje ovaj prigovor.
Može se uzeti da je Konstantin u tome pogriješio,
što kaže da ,bijela Srbija“ graniči sa Njemačkom
i to ne bi bilo nikakvo čudo; ali se nama sve čini
da Konstantin ima pravo, jer ako ,bijeli Srbi“ gra-
niče ga ,bijelom Hrvackom“, a ova bijaše podložna
njemačkom kralju Otonu, onda ,bijela Srbija“ po-
gredno ili neposredno graniči sa Njemačkom ili ti
bolje kako tekst kaže: u blizini je Njemačke (čv dig
mAnadćet xa f Poryyla), a što je blizu ili u bli-
zini još ne znači, da graniči.

Što se tiče jezične strane biva, da nazivu
»Bojki“ mutatis mutandis stoji za osnov oblik
»Boiohemum“ i da prema ,Boihin, Behin“ u srp-
skijem ustima nije moglo ovo ime inače glasiti
(v. Rad 52. st. 153), mogli bismo časom na ovo
tumačenje pristati; ali bi onda logički slijedilo da
druge pretežnije geografske oznake ,bijele Srbije“

Podlistak
KRVATO OGNJIŠTE

Istiniti dogagjaj iz hercegovačkog života
napisao z& »Dubrovnik“
Tomo A. Bratić.

(svršetak).

Opot sva čeljad umukoše, dok se začu nekakav
tutanj oko pendžera na onoj strani gdje hajduci
tjegjahu. Vuksan se okrenu da pogleda što se :
čuje, ali na jedan put plotun pušaka tan! tan! tan!

Vuksan hiti rukom da izvadi handžar, ali se složi
“ Mrtav na sred vatre i ognjišta sa još dva druga, a
. treći im drug, što bijaše i vrata, skoči
Mogju čeljadi i nestade ga u mraku.
sjed ne znajući što bi, stadoše kukati, <“
Poginulijeh hajduka utrnu vatru 1 nastade .
Mjeseo, koji se sa jednijem krajem bijaše pomo
iza brda, obuče ge u crvenu košulju i nestade gsu
oblacima — gakri se da ne viđi čudo nevigjeno,
gdje kum kuma ubi na božjoj vjeri.

Čim ge oni gložiše na ognjištu

kuću Marko i za njim nekoliko turska,

mrtvi, utrča u
te odrubiše

glave poginulijeh junaka, pa ih onda dadoše Marku
da ih nosi paši u Mostar i dobije za njih bakšiš.

Prošle su dvije godine od pogibije Vuksana
Mandića i braće Raketića. Otomanskomo je carstvu
gotovo odzvonilo, a Turci se kaju za svoje grijehe,
jer ih je raja gotovo osvojila. Kuća Marka D...,
gasvim je sišla na tanko. Marka su ubili oni isti
Turci, kojima je on slijepo služio. ,U nevjeri ne-
ma vjere“ rekli su; i njemu je glava poletjela sa
ramena. Kad je bio bogodanom kumu nevjeran,
niko se više na njega nije smio osloniti. Najstariji
mu sin Milovan oženio se je, ali već malo dana
poslije svadbe pobjegla je pravo u rod.

— Šta si došla, šćeri? pita je otac, kad nema
još mjesec dana da si nas ostavila.

— Došla sam, babo, da ti kažem, kako ja no
mogu živjeti u kući Milovanovoj.

Starcu se namakoše guste obrve na oči pa,

— Da, sinko?

— Ne znam, babo; ali ću se prije objesiti
nego li se u njegovu kuću povratiti.

Stareu se ote dubok uzdah.

— E, sinko, nijesam prije mogao ni pomi-
sliti da će me moja krv osramotiti pred cijelijem
svijetom, a evo gdje pod starost to dočekah; kamo
greća, da mo davno crna zemlja u svoja njedra pri-
mila, da tu sramotu i ne vidim svojijem očima,

— Nemoj, babo, tako; ja nikoga ne osramo-
tih, pa ne ću ni tebe.

— Kako ne sinko, u zao čas te vidio tu, kad
bježiš od onoga sa kojijem te duhovnik  svojijem
blagoslovom vjenčao.

— Nevolja mi je, babo, a ti dobro znaš da
ja to ne bih činila.

— Daj, sinko, poslušaj me još jednom u svo-
me životu, kada si me toliko slušala, i vrati ge u
svoju kuću u kojoj sam te dao, pa eto će brzo Mali
Gospogjin dan, služba na Drenoviku i ja ću tu sa-
zvati poštene ljude, da ispitaju i tebe i Milovana,
pa ako vide da imaš razlog što bježiš, onda ću te
ja primiti u svoj dom i za tebe misliti.

— Hoću, babo, poslušaću te da mi rečeš da
skočim u vodu, a ne li to.

— Ajde, sinko, Bog te smirio; ali mi se čini
da on tu posla nema.

Ona se opet vrati na Pločnik u kuću svoga
muža, da ogleda i hljeb peče na onome ognjištu,
na kome se još ploče crvene od prolivene kumovske
krvi.

U tome dogje i Mali Gospogjindan : velika je
skupština na Drenoviku. Pošto ge osluži sveta le-
turgjija, oglasi pop narodu da se iskupe svi stari
pošteni ljudi i da mire jednoga čovjeka sa svojom
ženom.

Kada se je već izišlo iz crkve, skupi se jedno
dvadeset do trideset ljudi i dobaviše Milovana i
njegovu ženu.

— Šta je tebi, ženo, te bježiš od Svoga čo-
vjeka? pita je skupština.

— Bježim jer mi je velika nevolja, a da mi
nije nevolje živjela bih š njime kao i ostale moje
druge, što žive sa svojijem ljudima.

— Bije li te?

— Ne, božija vam vjera, još me nikada nije
ni prstom taknuo.

— Goni li te od kuće?

— Ne.

— Muči li to gladi, ja čim drugijem?

— Ne.

— Pazi li te kao svoju ženu?

— Pazi.

— E pa da što ti je, ženo, kaži pravo, jer
ovo su sve stari ljudi, koji su dosta zemana pro-
turili.

Milovan jednako stao kao stijena, pa ćuti i
čeka što će ona kazati.

— E ljudi, mogla bih trpjeti sve one muke
za koje me pitaste, a ne mogu na krvavom  ognji-
štu vatre ložiti. Ja kao najmlagja nevjesta ložim
vatru, ali svake nedjelje i sveca nagjem vatru krvi
pogaženu i sve se po ognjištu guke ugirene krvi

Za oglase, priposla: fox:i jas“