Cijena listi Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fir. 4.50. Za Srbiju i Crnugoru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oglasi jA šalju se administraciji »DUB] g NIKA“. ! i Dopisi se šalju uredništvu, | Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase, priposlano, izja- 6 novčića od retka. Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Broj 50. Izlazi svake Srijede. Godina I. ČIST RAČUN DUGA LJUBAV. ti: Evo, hvala Bogu, malo nas dana još di- jeli od onog uzvišenog trenutka kad ćemo svi, u bracko kolo okupljeni, nazivali se Srbi, Hrvati, Česi, Slovenci ili kakvijem mu drago imenom ogranka matere Slavije, vidjet pred očima našijem podignut spomenik Pjesniku Gunduliću, djelo koje narod podignu. Po svemu našem držanju i po cijelome skromnome radu dotičnog odbora u kome su zastupane sve stranačke nuan ces iz početka pak do zadnjega momenta našeg bližeg za- uzimanja i ostvarenja ideje začete godine 1880. od dične Dubrovačke omladine, svegjer smo se pokazali umjereni u našijem idejama, u našijem nastojanjima. Ni jedna cigla riječ, ni sami jedan korak naš, nije bio upravljen na to, da se dade ikom povoda da se na našu ekskluzivnost potuži. — Ne šćasmo nikad ticati u osinjak koji ge širi i sve većma raste nad plemenskijem našijem zadjevicama. Ne šćasmo nikad da ova zajednička sve- čanost bude jedan od tolikijeh povoda, koji nas sve većma udaljuju od željene iskrene sloge. x Čim smo mi dakle svegj u tome smislu radili, hoće neki listovi Hrvacke stranke da nam predbacuju neku ekskluzivnost, te nas neprestano bockaju nekijem rekriminacijama, koje nemaju nikako mjesta u ovome pitanju. Takovo predbacivanje, koje iz pokrajine naše odjekuje preko Velebita a preko Ve- lebita na našu obalu, mješte da se s dana na dan, primicanjem zajedničke svetkovine od 25. 26. i 27. Juna, blaže pojavljuje, postaje, re- klo bi se, upornije, dosadnije. A da ge ne osvrćemo na pojedine novine, koje zastupaju ujedinjenu hrvacku opoziciju, nek nam je dopušteno kazati iskrene dvije riječi ,Glasilu zainterese Hrvackoga Naroda“ Narodnom Listu za to što nam je ovaj najbliži i za to što se ovaj baš naj- zadnji, u svome 43. Broju od 31. Maja 1898. na dulje, u uvodnom članku, bavio sp om e nikom Gundulića. + “ćemo nikomu ništa preb »Narodni List“ pretpostavivši neko- liko razmišljanja, o kulturnijem zaslugama braće Hrvata za dubrovačku književnost, hoće da pripravi svoje jednomišljenike na put u Dubrovnik pod takovijem utiskom rekrimina- čija i novinarskijeh članaka vise ili manje za- oštrenijeh. Hoće da pod utiskom članaka sa bučnijem naslovom pripravi svoju družinu na neku upornost, na neko nepovjerenje i roservu u dočeku što se njima pripravlja sa naše strane. — Hoće na svrhu da nas a čane upozori na, inače poznatu, pjena našu i da vaga naša pretegne 2% njo si gove ,koji su toliko učinili o . vačku prošlosta ne Za S. ao drugi na prazno hvastaju“. “1 jet da nikome dajemo lekcija uglagjense Pao Nikome i ne trebaju, ne ćemo sona E . liti ni kuditi, jer nijesmo u ate sE nije niti smo a ma ne ćemo eslane članke kako- koga koriti, jer to naš posao na to od koga uovlašćeni bili, Se ni obzirati na nikakove No". S koji bi mogli protiv nas biti pisani vom listu protivnog nam tabora. oat Mi najbolje sad znamo da sili a pitanju em rekriminacijama nijesmo bavi“ iduće narodne svečanosti; mi znamo najbolje koga i kakvoga smo se načela držali, kakova čustva sad gojimo i kakovom ćemo iskreno- sti susretljivosti i ljubavi, kad bude, primiti svu braću našu, koji budu došli da uveličaju zajedničku slavu a ne da prave kakvijeh iz- greda, koji se nikako ne će pristojati ni Dubrovniku, ni svoj onoj čestitoj braći našoj, koja će doći pozvana na pravdi Boga da se s nama jednom upoznaju, da se jednom zagrlimo. U onijem danima opće slave, ukupnog veselja, mi ne samo da ćemo braći našoj širom otvoriti vrata naše kuće, ne; mi ćemo iz kuće naše izaći a oni će u njoj gospoda- riti, a tvrdo smo osvjedočeni da će nam je oni onako čistu i neokaljanu pred bijelijem svijetom povratiti, kao što su je pri dočeku i primili. X Ovo Vam je, braćo, naše obećanje; od riječi Vam zadate ne ćemo ni za dlaku ostu- Piti, a na Vama će ostati da kažete; kako li Vas dočekaše Dubrovčani. —-— = Nekoliko riječi prilikom otkrića Gundulićeva spomenika I Da se sporazumijemo! Ne mislimo ovijem napisati kakvu opširnu studiju o , Osmanu“, toga ne treba, mnogo se je već o tome napisalo, mnoga su se mnijenja megju literarnijem istoričima domaćijem i stranijem izmi- jenila; bijaše različitijeh mišljenja o kompoziciji i vrijednosti i važnosti Osmana, bijaše čak kriti- čara koji u Osmanu nazirahu kontaminaciju dvaju ovećijeh pjesama bez veza i sklada proti pravilima nauke o epici, ali nad svijem različitijem nazorima leti duh Gundulićev ili ti koncepcija Osmana veo- ma visoko, da bi ga obični ljudi zabavljeni ,nasu- štim hljebom“ mogli shvatiti. Mnogi, ili ti bolje neki, dospješe primaknuti go tomu uzvišenomu duhu i reklo bi se eto ga shva- ćaju, prodiru u dušu pjesnikovu, sinuće svijetlo isti- ne, zasjaće duša pjesnikova — kami! Kao kad Ikar podignuvši se na umjetnijem krilima nebu pod obla- ke pade u dubine morske, tako i ta nekolicina za- slijepljena izvanrednijem svijetlom Gunđulićeva duha ne dospje ili ti bolje ne htjede razumjeti onu uzvi- šenu ideju koja se kroz Osmana kao nevidiva nit provlači. Zašto? Razni su tomu uzroci koje mi ne namjeravamo ispitivati. S toga što vještiji ljudi od nas ne htjedoše taj posao savjesno i iskreno kraju privesti, neka či- taoci ,Dubrovnika“ ne misle da je Gundulić u , Osmanu“ svoje misli krio t. j. na taki ih način razvio, da ne bi svakomu izobraženomu čovjeku bez izvje- snijeh predrasuda jasne kao dan bile. , Osman“ je za svakoga otvorena knjiga. U tu knjigu je slobodno svakomu zaviriti, ali treba pri- poznati, da baš onijem koji Gundulića najviše svojataju a istodobno su zaneseni za ,hrvackijem državnijem pravom“, ta knjiga koja se zove , Osman“ pripravlja najveće razočaranje — ne ugagja im — pa i ne može im ugagjati. O tome je riječ. Dakle ,Osman“ prema hrvačkom državnom pravu“. Smiješno je i žalosno o tome raspravljati, ali kad naša braća baš u ime Gundulića i cijele Du- brovačke prošlosti nameću nama Dubrovčanima ,uo- kvireno hrvacko državno pravo“, da vidimo kako je naš veliki pjesnik u prvoj polovini XVII. vijeka mislio 0 Veliki pjesnici su narodni proroci, imaju moć predvidjeti dogagjaje u dalekijem vijekovima, oni ne griješe, jer im biće nije privezano za ovu ili onu zemnu stvar; oni su duhovi koje samo tijelo za zemlju veže. Ima li naš dvoimeni narod ') velikijeh pje- redi RENEE . . i . . !) Kazasmo naš dvoimeni narod, jer su Mažuranić i Prera- dović Hrvati. snika? Ima. X Gundulić, Njegoš, Preradović, Radićević, Ma- žuranić, Pucić, da ne spominjemo velike još žive pjesnike. ; Gdje je sam srpski narod najveći i nenadkri- ljivi pjesnik, koji je svoj genij, misli, težnje u na- rodnijem pjesmama pokazao, onda nije čuda da se iz naroda pjesnika ragjaju pjesnici, koji došljedno jednako misle i osjećaju kao i sam narod, pa zvali ge oni narodnijem srpskijem ili pokrajinskijem ili kojijem drugijem imenom, jer samo ime malo, vrijedi ideja je sve. Da! Jedna misao oduševljava i vezuje pome- nute pjesnike i isti narod. Ta velika misao kazuje se su dvije riječi: Kosovo polje. IL. Kazaće možda koji golobradi Hrvat: kako! Preradović i Mažuranić Srbi! To je srpski šovinizam! Ne, dragi ,mladenci“, Preradović i Mažuranić jesu Hrvati“ i ostaće Hrvati, ali kao pjesnici, prvi »Kraljevića Marka“ a drugi ,Smrt Smail age Čengijića“, ne razlikuju se od srpskijeh pje- snika, iste misli i težnje ih oduševljuju. DA, vi toga ne znate, vi crpete naobrazbu na ,Crvenoj“, »Katoličkoj D.“, ,Glasu Hercegovca“, , Hrvatskoj“ it. d. — to je vaša lektira! Pa s toga i ostajete neznalice. Žalosno je danas stanje! Ko ima prilike da čita hrvacke novine ili sluša hrvacke agitatore, treba da se krsti, pa da sama sebe pita, jesu li ti ljudi pri svojoj svijesti!? Treba biti pravedan i milostiv, te oprostiti zavedenoj hrvackoj omladini, sažaljevati neznanje profesurići, učitelja i činovničića, jer riba smrdi s glave. Kad se naučenjaci hrvacki u Zagrebu no žacaju falsificiranja i izvrtanja istine, što treba oče- Kkivati od ljudi koji čitaju njihova djela? Srpske narodne pjesme već su postale hrva- okijem ili kao iz milosti hrvackijem ili srp- skijem; o srpskom jeziku više nema ni govora, to je hrvacki jezik od mora do mora; a ,uokvi- reno hrvacko državno“ obuhvaća redom sve ze- mlje po Balkanu i oko njega; 'Tomislavi, Krešimiri i Zvonimiri potamniše slavu ostalijem slavnijem kraljevima i carevima. Sve je excelsior, sve je hr- vacko — na papiru. Pokojni Medo Pucić još god. 1867. opazi ovu hrvacku maniju za svojatanjem, on kao duhoviti du- brovački plemić piše: ,Sloveni Hrvacke i Slavonije — ako narječje dostaje za oznaku naroda — pri- padaju u Slavoniji i vojnoj granici grani srpskoj, u provincijalnoj Hrvackoj grani slovenskoj, nu i ovi potonji pripadaju gra- ni srpskoj, od kako su svoje nazore o budu- ćnosti ustanovili, prihvativši jezik srpski za službeni, književnost srpsku za svoju, ze- mlje srpske za svoje, samo što sve to nazi- vlju imenom hrvacekim, ali takova substitucija imena ne mijenja ništa na stvari, te ,la causa del regno croato & sempre la causa serba“. (v. Nuova antologia, Gennajo 1867). Ovako Medo Pucić razlaže pred stranijem svi- jetom dostojanstveno i hladno, ne će da strani svi- jet znade za naše domaće razmirice, pa ako ih se je i dotakao, ne daje im znamenitost a svršava s lapidarnom rečenicom ,la causa del regno croato č sempre la causa serba“. Ova rečenica može ge na dva načina tumačiti, ili ti kao fina ironija hrvackomu šovinizmu, ili ti kao uvjerenje piščevo, da će Hrvati jednom, uvi- djevši da im bez Srpstva nema spasa kao Slovenima, prigrliti ,la causa serba“. Ci- jenimo pak da će se naš Medo u zadnjijem godi- nama života biti uvjerio, ako je ono drugo mislio, da ,la causa del regno croato era č e sara la causa straniera“. Odaljismo se od prijedmeta; bijaše potrebno. IL Čemu ovo pisanje? Otkriva se na 26. Juna spomenik velikomu pjesniku, naroda se je prijavilo sa svijeh strana srp- stva, da iskaže počast svome proroku, ali bracka ruka u društvu sa vragovima Slovenstva rovari da osujeti ovu kulturnu slavu. Zašto ? Srpska dubrovačka omladina otrag godina po- | takla je misao podizanja spomenika Gunduliću. Po- M. digoše se u toliko drugi spomenici a o Gundulićevu | ni glasa. Ista omladina po drugi se put lati posla, te evo sada novčanijem prinosima srpskoga naroda uspje, da se poslije toliko godina otkrije spomenik, A Hrvati? + U prvijem godinama nešto dopriniješe a u za- dnje vrijeme skoro sa svijem se oglušiše. To je sve u redu. Svako je gospodar od svoje kese. Ali se pro- domisliše, te se spremaju u Dubrovnik. Čemu? Mo- žda da nastave onaj isti rad, što su do sada radili (v. Neue freue Presse, Narodni List). Ne osujetivši | Hrvati podizanje spomenika nešiljanjem novaca, ne uspjevši nekijem spletkama, spremaju se sada u Du- brovnik, da načine drugu Makarsku, da se ne bi reklo, kako Srbi znaju mirno i dostojanstveno sla- viti kulturno slavlje. Dao Bog da se prevarimo! A odbor za podizanje Guudulićeva spomenika? Činjaše i čini sve moguće da sve u redu pro- gje, da se nikomu ne zamjeri — pa ni visokoj vladi ni Hrvatima. A vlada? Ona kao ljublježiva majka, koja osobito Srbe njeguje a navlastito se za Dubrovnik brine, očin- skom ljubavlju svjetuje odbor, da ne troši mnogo novaca na pozive, jer da će Srbi i bez poziva doći a da Hrvate ne zaborave radi ogobitijeh prošlijeh, sadašnjijeh i budućijeh zasluga. A Srbi? Vlada ima pravo Srbi će i bez poziva u Dubrovnik, jer ga njima i ne treba, oni idu braći u pohode, brat brata ne treba da pozivlje, to je su- višno. Kad Srbin slavu slavi vrata su kućna širom otvorena, svaki je Srbin dobro došao. Dubrovčani sada svoju slavu slave, po srpskom običaju Srbin će sam doći. Treba se odužiti Gunduliću. IV. Je li Gundulić srpski osjećao? Da li se je smatrao Srbinom ? God. 1621. održaše Poljaci kod Hotima (u Po- doliji) pobjedu nad Turcima, a 20. maja 1622. od- metnici zadaviše turskoga cara Osmana u Carigradu, U vrijeme Gunđulićevo Poljska bijaše najmo- ćnija slovenska država, a tada bijaše joj kraljevi- ćem Vladislav, koji god. 1599. bi priznat za šved- skoga kralja, jedna ruska stranka pozva ga 1610. na prijesto, na kom careva dvije godine, a god. 1633. bi izabran za poljskoga kralja. Poslije ho- timskog boja, kraljevića Vladislava slavljaše cijela Evropa i papa Urban VIII. kao pobjedioca turskoga. Vladislav bijaše poznanik porodice Gundulića, on ih je jednom posjetio u njihovom domu u Jakinu. Tako Gundulić pjesnik licem k licu mogao gledati poto- njega kralja poljskog, Vladislava IV., i može biti da se još tada u njemu začela misao, da ga proslavi. Ovi dogagjaji pobudiše u Gundulića zamisao, da ih opjeva, te da mu budu povodom misli oslo- bogjenja balkanske raje. Pobjedom kod Hotima i umorstvom Osmano- vijem Gunduliću ge je činilo, da je turskomu carstvu odzvonilo i pošto prvi smrtonosni udarac zadadđe Turcima Poljska, slovenska država, pošto Vladislav kraljević poljski bijaše veoma slavljen Hotimske po- bjede radi, Gunduliću kao žarkomu Srbinu i Slove- ninu činjaše se Vladislav najzgodniji i najsposobniji da u društvu sa ostalijem kršćanskijem > državama istjera Turke iz Evrope i oslobodi balkanske narode a osobito Srbe. Tako postade epos nazvan ,Osman“. Gundulić nazva svoj epos za to ,Osmanom“, što je baš propašću cara Osmana hotio da pokaže slavu kraljevića Vladislava, te da iz Osmaniđo iskoči glava i veličina Vladislavljeva, kao što iz Omirove Ilijade izagje slava nepobjednoga Ahila — kao gla- vnoga uzročnika propasti Trojske. Gundulića ide slava što je prvi megju pje- snicima dubrovačkijem stupio na slavensko zemlji- šte, stvorivši ,Osmana“ kojemu uze osnovu iz slo- venske povijesti. Gundulić humanistički izobražen, ali kao Slo- venin, znao je, kolika pogibija prijeti kršćanstvu od Carigrada, znao je, da su južni Sloveni stražari i čuvari Evrope, da, padnuli oni, pasti će i evropska i i ve, javne zahvale, računska šl izvješća i slične objave plaća sa |