mr DUBROVNIK Cijena je listu: ža Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu K 11; za Srbiju | Crnu Goru na godinu K 12; za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu; za Du- brovnik na godinu K 10; na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para. Pretplata i oglasi šalju se administraciji »Dubrovnika“. Dopisi se šalju uredništvu. — Rukopisi se ne vraća- ju. — Nefrankovana pisma ne primaju se. Plativo i utuživo u Dubrovniku. Za oglase, računska izvješća i slične objave plaća se 15 para po petitnom retku (sitnijeh slova). Ako se više puta uvršćuju, onda po pogodbi. — Za pripo- IZLAZI SVAKE SUBOTE slana, izjave i javne zahvale plaća se od petitnog retka 20 para. : God. XVII. U Dubrovniku 14. ada 19 08. — Broj 11. Poslije delegacija. Sarajevo 7 marta 1908. Kako god da je koji delegat govo- rio o Bosni i o nama, pa bio taj prama nama simpatično raspoložen ili ne, od svakoga je ministar. Burjan mogao čuti jedno te isto: krajnje je vrijeme, da se sa dosadašnjim načinom uprave prekine i da se ovoj zemlji dade narodno predsta- vništvo. Kad se sjetimo kako je to bivalo prošlih godina, upada nam u oči, ka- ko koja godina dolazi, da se sve energi- čnije u delegacijama zahtijevaju ustavne reforme za našu domovinu. S početka se tek po jedan dva glasa čulo, koji su za- htijevali samoupravu za Bosnu, pa i ti su odmah zaćutali kad im je ministar Kalay, kao profesor đacima, kategorički dobacio, da je naš narod još ,mezreo i nesposo- ban“ za parlamentarni život. Kasnije su se ti glasovi sve češće čuli, a danas nema ni jednog delegata, koji ne bi bio mišlje- nja, da -i ovoj našoj domovi jednom dati ono što svi okolni narodi i države imaju, da treba dati narodnu skup- štinu i odgovornu vladu. Danas više ne pomaže da naši rea- kcionarci zavaravaju svijet, kako je naš narod divlji, nedozreo za samoupravu a da su samo oni sposobni da ga usreće. Nema danas ni jednoga ozbiljnoga čovje- ka, koji će to povjerovati. Naprotiv naš je narod u ono malo prilika, koje je imao, dokazao, da je ne samo sposoban za par- lamentarni život i rad, već da čak imade za to takovih sposobnosti, sa kojima bi se i veliki i kulturniji narodi mogli po- hvaliti. Ko je imao prilike da čuje i vidi, kako govore i kako se ponašaju naši lju- di u gradskim zastupstvima, kako i šta rade i govore muslimani na svojim skup- štinama i kako se je vijećalo u skupštini naših narodnih predstavnika, morao je do- ći do uvjerenja, da je već krajnje vrijeme, da se takome narodu da prilike da učestvuje preko svojih poslanika u državnoj upravi. Naš narod traži odlučno samoupravu i svoje zastupništvo, i ako oni, do kojih je stalo da se to što prije ostvari, samo malo imaju državničke mudrosti, oni će to narodu morati čim prije dati, da ne bi ona silna ekspanzivna snaga koja leži u narodu, nemajući svoga prirodnog toka, Prešla granice te time i sebi i državi go- leme štete nanijela.“ Međutim, prije nego se u opšte to pitanje bude rješavalo, zahtijeva naš narod jednodušno, da se sa današnje uprave u- klone oni ljudi, koje on smatra, da stoje na putu svakoj liberalnoj struji. Narod hoće da ima i povjerenja u ljude na u- pravi, a to danas barem sprama mnogih od njih ne može imati. Tome ga je nau- čilo gorko iskustvo, koje je sa tim ljudi- ma stekao. Na mjesto odjeljnog predstoj- nika unutrašnje uprave, mora doći čovjek, koji će svoju zadanu riječ držati; kod ko- ga će se znati kad rekne da, da je doi- sta da, a kad rekne ne, da je doista ne; koji ne će sutra poricati što je danas obe- ćao i, što je naj glavnije, na to mjesto mora doći istinski liberalan čovjek i pravi prijatelj ovoga naroda. Za šefa narodne prosvjete ne treba- mo zastarjelog, u apsolutizmu okorjelog birokratu, koji misli da se sva uprava sa- stoji samo u prkosu prama narodu. Do- sadanji šef prosvjetnog odjeljenja, pod či- i treba već. jom smo blagotvotnom upravom. poslije - toliko godina dočekali, da «u zemlji ima- mo preko 85%, analfabeta, čovjek, koji svim mogućim sredstvima ometa rad onih ljudi, koji hoće donekle da poprave ono, što se pod njegovom upravom zapustilo i zanemarilo, i koji hoće da analfabetskim kursevima malo otvore oči našem za- puštenom seljaku; čovjek, koji misli da se u okrutnosti prama mlađima sastoji sva mudrost uprave. Taki čovjek morao je već davno da se uklonisa mjesta, za koje je davno zastario i nesposoban. Međutim taj čovjek sjedi na tom mjestu još uvijek i podržava pored sebe čovjeka, od koga strepe svi učitelji. | | Neka zna gosp. ministar Burjan, d dotle ne ćemo moći vjerovati u njegovu dobru volju, — koju je više puta poka- zao — dok takovi i slični činovnici stoje na čelu uprave. Neka ne žali onu pensi- ju, koju će im država morati davati, naš će im narod drage volje i to plaćati, sa- mo da se već jednom uklone. Kad je naš narod podnio tolike besplodne i velike troškove, kao što su trke na Ilidže i ne- kadašnje pucanje na golubove, kad su se grdne nagrade dijelile ljudima iz bijela svi- jeta, koji do tada možda nijesu ni znali, da li je Bosna u Evropi ili u Aziji, mo- ći će — i njihovu pensiju podnijeti, samo da im već jednom ugleda leđa. Kada to bude i kad narodom budu Naj teži u upravljali ljudi, koji uživaju narodno po- vjerenje i koji su odgovorni narodnom predstavništvu, tada će i za nas prestati potreba da trošimo svoju snagu u borbi za naj primitivnija građanska prava, i tada. će moći svi sinovi ove zemlje svoju sna- gu upotrijebiti na svoj kulturni i mate- rijalni napredak. Tada će se današnji mra- čnjaci u čudu gledati i ne će očima vje- rovati, da je to ona nekadašnja Bosna, koju su oni na svoj način usrećili. * Simo Matavulj. Naj noviju ranu, naj noviji grob i: nesretni udes šalje u grob velike sinove | * baš kada se ispolje u svojoj naj većoj snazi talenta, u dobi kada se od njih naj veća korist iščekuje, pa su za to takovi. udarci jači i osjetljiviji. si > Nije se još ni ozelenio grob pok. Glišića, a otvorio se je novi sa Simom Matavuljom. Čudnu je ulogu igrala sud- bina sa ovom dvojicom, koji su inače za života bili veliki prijatelji. Milovan Olišić umro je daleko od svog rođenog kraja, u pitomom Dubrovniku, da pokraj hu: čnog mora počiva njegovo mrtvo tijelo kao amanet slobodne braće iz Srbije, a mjesec dana po njegovoj smrti tužna vi jest. raznese Srpstvom; da je u Beogradu naprasno umro “Simo Matavulj, sin kre šnoga Primorja, te njegovo plemenito ti“ jelo počiva daleko od svog rođenog kraja, u slobodnoj Srbiji kao amanet Srba sa Primorja. I tako crna smrt brzo otvori dva groba ma dva kraja raskomađanog Srpstva, da -nas jače: vežu, da se bolje upoznamo. ; za Simo Matavulj rodio se je u Šibeniku | krajem 1852. god. Osnovne škole svršio je u svom rodnom mjestu, a poslije dvije go- dine učenja na realci proveo je četiri godine u manastiru Krupi kod svoga strica, Iza toga pođe u Zadar te svrši učiteljski preparandij, te je neko vrijeme izvršivao učiteljsku du- žnost po raznim selima. Kasnije je bio neko vrijeme na Cetinju A poslije u Beogradu kao