Cijena je listu: za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu K 11; za Srbiju i Crnu Goru na godinu K 12; za sve ' ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu; za Du- brovnik na godinu K 10; na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para. Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,Dubrovnika“. Dopisi se šalju uredništvu. — Rukopisi se ne vraća- ju. -— Nefrankovana pisma ne primaju se. Plativo i utuživo u Dubrovniku. Za oglase, računska izvješća i slične objave plaća se 15 para po petitnom retku (sitnijeh slova). Ako se više puta uvršćuju, onda po pogodbi. — Za pripo- slana, izjave i javne zahvale plaća se od petitnog IZLAZI SVAKE SUBOTE retka 20 para. God. XVII. U Dubrovniku 2. maja 1908. Broj 18. DŽ Dr. VALTASAR BOGIŠIĆ Citavo Slavenstvo a naročito Srpstvo zadesio je opet težak udarac. U prošli petak, na putu u svoj rođeni kraj, da traži oporavljenja svom zdravlju, preminuo je veliki sin Srpstva Dr. Valtasar Bogišić. Sudbina, vršeći svoju, kao da se naj rađe zaustavlja pri velikim ljudima, kojim se narod diči i ponosi, te eto srpskom narodu začestaše grobovi velikana; prije se novi otvori nego se stari i zazeleni. Udarac za udarcem, smrću velikih sinova, stiže nas često i neminovno, i mi se sve jače osjećamo kao sirote, naričući i žaleći za teškim gubicima tražeći melema u njihovu radu kojim su sebe osvjetlali a nas zadužili. | Valtasara Bogišića ne žali samo Srpstvo i Jugoslavenstvo, već čitavo Slavenstvo. Radi svoje duboke uče- nosti, svestranosti i uprav genijalnosti bio je kao takav poznat čitavom naobraženom svijetu, pa tim više Srpstvo ima i razloga da se sa takovim sinom ponosi i da bolno žali za teškim gubitkom svog velikog sina. Cio život pok. Bogišića bio je život znamenita čovjeka, život koji je ovjekovječio ime Srpstvu i Slaven- stvu, jer su se za njegova života naučna društva svjetskog glasa uprav natjecala, da ga počaste svojim članstvom, i time se ponosili. Neumorno radeći na istraživanju slavenskog prava stvorio je monumentalnih djela, kojima se ponose znanstvene akademije. Svaka ienaj sitnija stvar, koja se je samo ticala slavenskog života, za njega je bila od velike vrijednosti. Stoga je i proputovao sve slavenske zemlje istražujući i učeći, a da mu ni naj manja sitnica nije utekla oku. Na svojim putovanjima nije se ograničio samo na sabiranju pravnih običaja, već je sabirao i narodne pjesme, te i u njima nalazio mnogo toga što je stvorilo novih pogleda. U svakom je vrelu nalazio nešto što mu je služilo i koristilo, pa je tako i obogatio svoje znanje, kome se divi cio civilizovani svijet. — 1 crna kosa smrti ote nam ovog velikana, ne dopustivši mu, da svojim očima ugleda svoj rođeni kraj, koji je on neizmjerno volio i kamo se bio u zadnji čas uputio. proze m se O Pen oi Kaf oi bios: “Naš je znameniti zemljak Valtasar_Bogišić rodom iz Cavtata, male primorske varošice, koja se diže na ruševinama starodrevnoga Epidavra, a svak znade da je to bila koljevka samoga našega Dubrovnika. Bogišić pripada jednoj od prvih poro- dica cavtajskijeh ; ona je porijeklom s Mrcina u Konavlima, na granici Hercegovine i stare dubrovačke države. I Pošto svrši gimnazijske nauke na liceju sv. Katarine (kasnije licej Marco Foscarini) u Mlecima, te tu položi ispit zre- losti, on slušaše više mauke na glavnim jevropskim universama (u Beču, Berlinu i t.d.). Upisan je bio svuda u pravnu fakultat, ali se uz to bavio i naukama filološkim, zatim filosoiskim i historijskim. God. 1862. postade u Giessenu doktorom filosofije, a god. 1864. u Beču doktorom prava; g. 1869. počasnim doktorom državno-pravnih nauka odeske universitati. Godine 1863. bi imenovan saradnikom (collaborator) javne pridvorne biblioteke u Beču. God. 1864. ponude mu profesorsku stolicu na universitati varšavskoj, ali ga prilike spriječiše da je primi. Okolo dvije godine poznije, ne želeći mijenjati naučnu karijeru za političku, otkloni predloženu mu, kandidaturu na mjesto zastupnika u dalmatinski sabor, a s izgledom dobiti otuda poslaničko mjesto u bečkom parlamentu. Godine 1868. austrijsko ministarstvo rata, koje je namjeravalo preurediti školsko ustrojsvo u vojničkoj krajini, imenova Bogišića zemaljskim nadzornikom i školskim savjetnikom banatske i srijemske vojničke granice sa sjedištem pri temišvarskoj ge- neral-komandi a kasnije u Varaždinu. Pošto proputova i prouči krajeve, koji sačinjavahu njegovo područje, te dađe svoj izvještaj, Bogišića pozvaše u Beč, gdje bi članom komisije za preuređenje škola sviju vojničkih krajina: Banata, Hrvatske i Slavonije. Kad ova komisija god. 1869. svrši svoj posao, bude mu postavljeno na vid mjesto šefa odsjeka za nauku i bogoštovlje cijele krajine, koje su htjeli stvoriti u vojnom ministarstvu. Ali kao što ne htjede žrtvovati, koju godinu pred tim, politici svoje naučno zanimanje, ne mogaše ga žrtvovati ni spa službi, ma koliko ova visoka i probitačna bila. Još te iste godine, umiversitati u Kijevu i Odesi. bijahu mu ponudile katedru uporedne povjesti prava slovenskih na- roda. On izabra Odesu. Dvije godine zatim universa Zagrebačka ponudi mu slično mjesto, koje on ne mogne više primiti (ona ponovi tu istu ponudu 1871. sa istim negativnim uspjehom). Nastajne godine (1872), varšavska universa ponovi mu svoje ponude od 1864 godine. Pi kraju 1872. godine, na prijedlog knjaza Nikole“ l., Bogišić dobije carskim ukazom nalog da ode u Crnu Goru zbog izrade jednog građanskog zakonika za tu zemlju. Od toga doba, u koliko njegova nazočnost nije bila potrebna u Crnoj. Gori, on boravljaše u Parizu, baveći se radnjama kodifikacije. Godine 1877. za vrijeme rusko-turskoga rata prekine svoj posao kodifikatora, jer je bio pozvan u Bugarsku da bude član kancelarije građanskih poslova, kojom je upravljao knez Cerkasky i koja je bila pri glavnom zapovjedništvu ruske aktivne vojske, radi uređenja raznih grana uprave u zemljama koje bi se oduzele Turcima. Pod opsjednutom Plevnom sastavi prvu spo- menicu o načelima, po kojima bi se imala urediti sudska struka buduće kneževine; no do skora, naj više zbog nekakve groznice, ostavi vojsku. : On tada preuzme svoj rad oko kodifikacije. Već god. 1880. dođe do prvog čitanja svoga projekta zakonika pred de- legacijama državnog crnogorskog savjeta na Cetinju. Tom prilikom Bogišić primi naslov i stepen pravoga državnoga savjetnika ruskog. Nakon drugog čitanja tog projekta pred odeslanicima kneževim i trećeg pred samim knjazom, građanski zakonik crno- gorski bi proglašen 25. marta g. 1888. a stane na snagu 1. jula iste godine. | ' : Bogišić se tađa povrati u Rusiju, gdje mu ministarstvo javne prosvjete ponudi katedru rimskoga prava u Moskvi pod veoma za nj povoljnijem uvjetima. No različni uzroci, nadasve zdravlje, navedoše ga da se zahvali na toj ponudi, i da zatraži mirovinu. Početkom godine 1890 on je i dobi uz putpuno zadržanje stečenih činova i naslova. Nakon toga on se povrati ponovo u Pariz, gdje je nastanjen bio već od 1874 god. Početkom god. 1893. primio se je portfelja ministra pravde u kneževini Crnoj Gori, gdje je ostao gotovo pune šest godina. U zadnje vrijeme bio je naj ozbiljniji kandidat na mjesto kršćanskog nadzornika za Maćedoniju. 08) Kako vidimo, više ga je puta porušeno zdravlje omelo u svome zvanju. A sada, kad je baš htio da traži lijeka u svom milom kraju, umrije na putu. ef Laka mu bila rođena gruda, a u narodu vječna Slava! : »