DUBROVNIK

IZLAZI SVAKOG ČETVRTKA ==

Cjena je listu: za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu
K 11; za Srbiju i Crnu Goru na godinu K 12; za sve
ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu: za Du-
brovnik na godinu K 10; na po godine i na četvr-
godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para.

Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,Dubrovnika“.

Dopisi se šalju uredništvu. — Rukopisi se ne vraća-

ju. -— Nefrankovana pisma ne primaju se.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Za oglase, računska izvješća i slične objave plaća se
15 para po petitnom retku (sitnijeh slova). Ako se
više puta uvršćuju, onda po pogo — pripo-
slana, izjave i javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

God. XVII.

U Dubrovniku 8. oktobra 1908.

Broj 41.

>. ABRAVJANRO AT O RAOOPOPOASG

Danas na ovome mjestu ispunjamo
svetu dužnost pjeteta i poštovanja prema
jednom velikom našem pokojniku. Taj je

ANTUN FABRIS.

Pabris duša dubrovačkog srpstva, ri-
jetki srpski rodoljub, radnik i borac,
Fabris karakter.

U narednu srijedu vrši se četvrta go-
dina otkako Fabrisa među nama nije.
A kako je nenaknadiv, nezaboravan i
neprežaljen i kako je malo koji momenat
a da ga se Srbi na Primorju ne bi imali
sjetiti, to ga se ovoga dana svi skupa
moramo sjetiti, razmisliti ko je on bio,
ugledati se u njegov patriotizam, rad,
požrtvovnost i karakter. Danas mi trebamo
Fabrisa; poklonimo se njegovoj uspomeni,
vjerujmo u njegov patriotizam, slijedimo
njegove ideale, nastojmo da njegovi ideali
pobjede; nek nam je uspomena na njega
poticalo u radu, hrabrenje i osokoljivanje
u ustrajnosti i neočajavanje, jer je on
vjerovao u snagu srpskoga naroda, u
njegovu ljepšu budućnost.

Danas trebamo Fabrisa, trebamo nje-
gove požrtvovnosti, njegova rada i nje-
gove vjere. :

Ne zaboravimo ga, jer ko ne zna da
poštuje svoje velikane, taj nije dostojan
da žive!
| PERO SAT RONALD POI OPOPERRA
Cirilica u našim školama.

Ne vodi nas nikakvo političko osjećanje
da pišemo o predmetu, nego samo materijalni
interes naše mladeži, naše djece, turio nam
je pero u ruku da svratimo pažnju školskih

vlasti i naših zastupnika u Beču i u Zadru
na predmet.

Ne ćemo se osvrnuti na priliku da su
mnogi dobri produkti naše književnosti štam-
pani ćirilicom i da stoga naša mladež treba
da pozna ovu azbuku. Ovo je manje prakti-
čne koristi nego više drugih stvari od kojih
ćemo samo jednu ili dvije navesti.

Zadnjih decenija se saobraćaj s našim
pograničnim zemljama silom prilika pomnožio
u velike te se srpski mnogo piše ne samo
latinicom nego i ćirilicom. Njemački i drugi
trgovci i industrijalci i zavodi već su se ri-
ješili silom prilika da dopisivaju srpski ćiri-
licom i latinicom sa svojim mušterijama u
našim zemljama. Oni traže i drže naše mla-
diće, našu djecu, kao dopisnike za naš jezik.
Svi naši trgovci i prometnici, ili iz nužde, ili
jer im je tako drago i milo i jer uviđaju ko-
rist naše djece, dopisuju našim jezikom i
mnogi i ćirilicom a neki i isključivo ćirilicom.

To je sve u korist naših sinova, jer oni tako
postaju neophodno potrebiti, zarađuju koru
hljeba ili oblakšavaju sebi egzistenciju, kad
su zato sposobni. Oni mladići pak, koji je-
dnakom lakoćom pišu ćirilicu kao i latinicu,
imadu dvostruku sposobnost, jer su vješti
dvima azbukama, kao da su to dva jezika a
bez osobitog truda, ako im je škola pružila
priliku da se izvježbaju u obe dvije azbuke.
Kažemo izvježbaju, jer sposobnost u pisanju
nije prosto znanje nego vjestina; to jest treba
ne samo znati, nego i moći. Kad učenik
treba da se muči i misli, dok napiše ili pro-
čita dva retka ćirilice, on joj nije vješt i ne
može je pisati kao latinicu. Tu potpunu vje-
sštinu treba da steče samo u školi, kao što je
stiče za latinicu, jer to je zvanje i dužnost
škole, a ne roditelja, društva i ulice.

Ali naše javne škole svih kategorija ne
odgovaraju svojoj dužnosti glede ćirilice s dva

razloga t. j. jer propisi nijesu dostatni, ili jer

se slabo izvršuju ili štoviše i ne izvršuju se.
Svi školski nadzornici, upravitelji, profesori
i učitelji treba da pošteno priznadu istinu da
nijedan učenik, kad dovrši školu, nije vješt
štampanoj ćirilici a još manje pisanoj, osim
ako je bio učenik srp. konfesionalne škole, ili
ako se izvježbao svojom privatnom marljivosti.

Rekli smo da propisi nijesu dostatni,
jer su oni stvoreni prije mal ne po vijeka,
kad je kod nas vladao talijanski jezik: onda
su oni bili neki luksus a sad su — nedosta-
tni silom prilika.

U pučkim školama čitanke se malo o-
baziru na ćirilicu, ili bolje: mal ne nimalo
i učenici ulaze u srednju školu a ne poznadu
ni štampana ćirilska slova, jer mnogi učitelji
neizvršuju ni ono premalo što je propisano
glede ćirilice. ;

U srednjim školama čitanke istina ima-
du koje štivo ćirilicom i propisano je da se
zadaće iz nastavnog jezika pišu jednom ćiri-
licom a jednom latinicom, ali to je malo; a
u preparandijama i u drugim strukovnim
školama je još gore, tako da se učenici ne
izvježbaju ćirilicom ni u gimnazijama, gdje
nauk traje najdulje, t.j. osam cijelih godina.

Ne može inače ni da bude, kad nad-
Zornici nadgledaju ovaj posao samo da ko-
liko toliko izvrše svoju dužnost a za ovaj se
posao ne ugrijavaju ni malo, jer kao ljudi
ograničenog vidika ne poznadu pravu potrebu
i drže ćirilicu politikom. A jedina politika
nadzornika i učitelja treba da bude korist
učenika i državne službe, a ta je korist ne
samo vještina u latinici nego i u ćirilici.

Ovaj porok naših škola treba da pre-

stane, jer potrebu vještine u ćirilici uviđaju |

u nas i Srbi i Hrvati. Treba stoga da škol-
ske vlasti u interesu državne službe novim
obilatim propisima zajamče učenicima vještinu
u ćirilici, kao što im je zajamčena u latinici
i dužnost je naših zastupnika u Beču i u
Zadru da se odmah svojski pobrinu zato u
interesu naroda, od kog su poslani. Povratiće-
mo se u zgodno vrijeme na predmet.

Austro-Ugarska i Balkan.

.Vossisehe Zeitung“ donosi ovaj
članak :

.Neosporne su veze srpske, bosanske i
bugarske politike, koju vodi Austro-Ugarska;
sprema se jedna vrlo velika igra. Ta je igra
još u početnom stadiumu, ali se već dosta
jasno vidi kako će se ona svršiti. Austro-
Ugarska i Bugarska uzajamno se potpomažu,
jer imaju istih ili bar sličnih ciljeva. Od vaj-
kada je bio običaj, ili, ako se hoće, bila je
jedna potreba da Austro-Ugarska sa Srbijom
bude protiv Bugarske ili sa Bugarskom pro-
tiv Srbije. Pored neiskorenjivog neprijateljstva
koje postoji između te dvije balkanske zemlje,
bilo je i ostaće to laviranje među njima kao
jedan princip koji je stvorila priroda. Taj
izbor zavisi od okolnosti i tim vještim prila-
godivanjem može se, na taj način, olakšati
mnogi teški put. Ali pri svem tome, to bi
bila jedna obična i svakodnevna igra, koja
ne bi zasluživala naročite pažnje. Kada ne bi
bilo ničeg drugog nego okolnosti, da je Au-
stro- Ugarska, pošto se sa Srbijom savršeno
mimoišla, i pošto je razdražena veliko-srp.
agitaeijom stupila u prijateljske veze:sa Bu-
garskom, onda se ne bismo trebali i dalje đa
time zanimamo. Ali već sama forma, u kojoj
velika sila Austro-Ugarska izražava svoju
naklonost prema maloj bugarskoj državi, skroz
je neobična. Način, na koji je kneževski par
dočekan u Budapestu, podvlačenje značaja te
posjete u svima zvaničnim i poluzvaničnim
bečkim izjavama, neobična predusretljivost

prama ličnoj sujeti kneževoj i nacionalnoj |

sujeti bugara — sve je to prelazilo uobičajenu
ljubaznost, koju je domaćin obvezan da ukaže

svojem gostu. Vožnja kneza bugarskoga

k carskom dvoru u Budapestu, bio je prosto:
jedan knežev triumf, koji je pojačan još time,
što su se vođe Austro-Ugarske politike tru-
dili, da taj fakat naročito iznesu na oči ja-
vnom mnijenju.

Ali ni to nije dovoljno. Jedan vrlo zna-
čajan prilog za ocjenu te situacije može po-
služiti jedan savršeno zvaničan članak u
»Fremdenblattu“. S čuđenjem se moglo čitati,

da Austro-Ugarska u spornom pitanju drža- '
vno-pravnoga položaja Bugarske odlučno pri-
lazi na stranu Bugarske. U tome se članku “

opominje Turska da je prije, u nekoliko pri-
lika, na jedan indirektan način, priznavala
današnji državno-pravni položaj Bugarske ; i
da se izjavljuje nada ,da će knežev doček u
Budapešni olakšati očevidne namjere u Cari-
gradu i da će iz te, nešto zapletene situacije,
umjeti naći jedan izlaz, koji će zadovoljiti obe
strane.“ To je naravno prilično oprezno izre-
čeno, ali je smisao ipak vrlo jasan. Doček
bugarskoga nije bio doček jednog vazalnoga

kneza, nego jednog suverena. Iznoseći Turci-

ma taj doček kao jedan ugledan primjer, i
opominjući ih osim toga da su oni ,današnji
državno-pravni položaj“ Bugarske prije ,in-
direktno“ priznavali, Austro-Ugarska prela-