Br. 11.

Dubrovnik 23. februara 1909.

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu :+
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u alatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

—_——

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ake
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

(pje )i

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Država veleizdajnika.

Prateći unutaršnje dogođaje, ko-
ji se dan-danas razvijaju u austro-
ugarskoj monarhiji, ne može se,
nego doći do zaključka, da je rad
naše vlade unicum svoje vrsti.
Stvaranje veleizdajnika na svakom
kraju države, tako je počelo uzi-
mati maha, da ako ovako pođe
naprijed, cijela država postaje je-
dan veleizdajnik. Stvaranje i obje-
đivanje s veleizdaje, to je stara
praksa, koja je našla svoj početak
među nama Srbima u obadvije
pole monarhije, te se nije od nas
za čitave decenije odvajala čas u
jačem čas u slabijem jeku, a naj
više je maha uzela kroz ovo za-
dnje vrijeme, prije i poslije pro-
glašenja aneksije Bosne i Herce-
govine. Koliko je Srpstvo u Mo-
narhiji radi te objede moralo da
pretrpi, i koliko je danas izloženo
iskušenjima, ne treba mnogo da
ističemo, jer je to vrlo dobro po-
znata stvar, a veliki veleizdajnički

proces u Zagrebu u svim svojim

dosadanjim detaljima i budućim
posljedicama, mnogo u tom smislu
govori. Grdna hajka radi veleiz-
daje, koja se kroz dugo vrijeme
uporno samo nas držala, počela je
hvatati dimensije, prelazeći i na
druge narodnosti. Sa Srba raširila
se je na Hrvate, koji su gotovi da
zajedno sa Srbima povedu zaje-
dničku borbu za svoja ugnjetana
prava. Ovo pak dana postadoše i
Česi i Slovenci veleizdajnici. Pre-
metačine, koje su se posljednih
dana izvele po Češkoj kod čeških
radikala i nekih čeških poslanika,
imaju taj resultat, da se već izlazi

na srijedu sa onom starom pje-
smom: ,veleizdaja“, i ako te pre-
metačine nijesu ništa donijele, što
bi faktično nekoga moglo kompro-
mitovati kao veleizdajnika. Dolaze
vijesti, da su ispitani svi oni, kod
kojih je izvršena premetačina, te da
će ih svijeh optužiti radi veleizdaje.
Nijesu se vlasti još dobro ni
orjentirale radi te proklete veleiz-
daje u Češkoj, a ,Slovenski Na-
rod“ donosi krupnim slovima  te-
legram iz Beča u kome ovo stoji:
»Iz naj pouzdanijega izvora vam
javljam, da je ministar nutarnjih
poslova dr. Haredti dao pokrajin-
skoj krajnjskoj vladi tajni nalog, ne-
ka se počne sa kućnim premeta-
činama kod svih onih osoba i li-
stova, koji su u sumnji, da su bili
u kojoj mu drago svezi sa setem-
barskim demonstracijama. “
Nesumnjivo je da će i ovdje
doći do veleizdaje. Kada se još
uzme u obzir, da čitava politička
povjest slovenskog naroda nije
drugo nego izraz pokornosti, lo-
jainosti i poslušnosti, onda još jače
upada u oči, ova čudna igra ve-
leizdaje, koja se iz Beča nabacuje
gotovo na sve narode, koji državu
sačinjavaju. Eto sada i braću Slo-
vence čekaju dani da i oni iskuse
teror onih istih sumnjičenja, koja
nas Srbe odavna biju, koja su u-
drila i na Prag a sada se viju i
nad njima. Na ovaj način naši u-
srećitelji u Beču strpaše u jedno
kolo veleizdajnika slavenski sjever
i jug naše monarhije. Donekle mo-
žemo da budemo Beču i zahvalni
na ovoj hazardnoj igri, jer nas na
ovaj način sjedinjuje sve Slavene
u monarhiji, stvarajući od nas silom

een ooo

Finis Reipublicae
od Marka Cara.

U martu 1808., malo poslije na-
silnog ukinuća dubrovačke Republike,
maršal Marmon, Napoleonov nanije-
snik u Dalmaciji, dobi naslov ,dubro-
vačkog vojvode“ (due de Raguse),
ali se Marmon — premda čovjek do
zla boga tašt — tim naslovom nije
mnogo ponosio, jer mu i suviše po-
znato bješe, kako ga to odličje nije
dopalo za njegovu ratničku vještinu,
već za njegove usluge pri ukidanju
dubrovačke slobode. U svojim Memo-
arima navodi Marmon 1807. u god. kao
godinu svoga povojvođenja; ali mu
ta doskočica slabo pomaže, jer ga je
neumitna istorija u čelo žigosala kao
grobara dubrovačke slobode i kao
izdajicu svoga gospodara i dobročinca
Napoleona Bonaparte.

Rekoh grobara, a ne ubicu du-
brovačke slobode, jer je smrtni uda-
rao toj slobodi zadao sam car Fran-

cuza, u to doba pobjeditelj kod Ave-
terlinca, a Marmon je bio prosti vr-
šilac njegove gvozdene volje. Što je
pak Napoleon tako postupio, zato ne
treba, najzad, ni njega mnogo kriviti;
tako je zar zahtijevala logika njegove
politike, koja je u Dalmaciji i Du-
brovniku nazirala zgodnu tačku za
eventualno prodiranje franeuskog oru-
žja k Istoku i za podržavanje, preko
Bosne, već zapodjenutih veza sa Ka-
rađorđevim ustankom u  Šumadiji.
K tome dolazi još i prilika, da je Du-
brovnik svoje gnijezdo svio na do-
maku Krfa, a od tog, po svome po-
ložaju tako važnog ostrva, bijaše ve-
liki vojskovođa naumio da stvori no-
vu Maltu, tj. tvrdo uporište naspram
pomorske sile svog glavnog proti-
vnika Engleza.

Što se dakle srpski pjesnik Medo
Pucić žalina ,vrancusku himbenost“,
a neki naši publiciste i političari pro-
klinju .Napoleonovo nasilje“, to je,
rekao bih, prosti sentimentalizam, koji
hoće da vodi računa o neminovnoj
logici i nuždama istorije. Na svaki

veleizdajnike i objeđujući nas svi-
jeh istim grijehom.

Svakako nam naj čudnovatije
izgleda, da se prama Slavenima
u monarhiji podržava ovako po-
stupanje u momentima, kada sama
država stoji pred krupnim vanjskim
dogođajima. Baš današnje prilike
zahtjevaju što bolji, mirniji unu-
taršnji razvoj u državi. Nema su-
mnje da današnje kritično stanje
na Balkanu mnogo zasijeca u ži-
votno pitanje južnih Slavena, i da
razvoj prilika mora na nas da u-
tječe, jer je tu i osjećaj po srijedi.
Slaveni u monarhiji znaju opet
vrlo dobro i svoje državljanske
dužnosti i granice zakona, a o to-
me su dali u dosta prilika vidna
dokaza, pa onda čemu od njih
stvarati veleizdajnike, čemu name-
ćati im mržnju? Koja je to potreba,
u samoj državi stvarati nemir i
dovoditi je u težak položaj baš u
momentu, kad je od prijeke po-
trebe da unutaršnji odnošaji budu
što sređeniji? Je li to politika čisto
Bečka ili je to kakav vanjski uticaj ?

Svakako što bilo, unutaršnje pri-
like u našoj monarhiji takove su,
da ona, gotovo čitava, postaje dr-
žavom veleizdajnika, a to baš ne
znači dobro. Jer, ili su narodi u
istinu takovi kako ih objeđuju, ili
se je Beč dao na jednu vrlo ha-
zardnu igru! Svakako, kakogod
obrneš, nešto je truhlo u Danskoj,
a ako oni u Beču i dalje produlje
na ovome putu, lako mogu da
iskuse posljedice kao osvetučnji-
hovog nepravilnog rada i postu-
panja.

način, ako nam je do sentimentalizma
i retrospektivnog vajkanja, a ono bi
mnogo, mnogo umjesnije bilo, da se
žalimo na sudbinu, koja je dopustila,
da poslije kobnog dana 30. januara
1808., kad je ukinuta republika, du-
brovačka sloboda doživi jedan još
kobniji dan, naime 28. januar 1814.,
kad je uslijed Napoleonova“žporaza
kod Lajpciga, avstrijski general Mi-
lutinović skinuo francusku trobojnu
zastavu sa Orlandova stupa u zapo-
sjednutome Gradu.

Francuska trobojka, ako i ne bje-
še emblem dubrovačke slobode, oli-
čavala je svakojako duh novog vre-
mena i mogla opravdano da važi kao
glasnik obnove i demokratizovanja
starog i začmalog organizma male re-
pubublike. Crno žuta zastava koju
Milutinović razvi mjesto francuske
trobojnice, značila je, na protiv, da je
Dubrovnik. postao tout simplement
jedan dalmatinski kotar.

I tako se objašnjuje, kako oni po-
nositi Gospari, čiji se pretci stotina-
ma godinama redali na stolici dubro-

Novi mandat?

Poznato je, da se je pred malo
dana pronijela kroz novine vijest,
da će Austrija okupirati Srbiju. Ta
je vijest odmah, istina, dementirana,
ali su bečke novine na osnovu te
vijesti donijele nekolika rezonovanja
koja su dosta karakteristična. Kako
su ta rezonovanja našli odjeka u kru-
govima u Beogradu, donosimo ovdje
što ,Samouprava“ odgovara bečkoj
.N. F. Presse“. U članku pod gornjim
natpisom, između ostalog, donosi ovo:

.Nova Slobodna Presa“, nadove-
zujući svoja rezonovanja na izvjestan
telegram, koji je naručila sebi iz Pe-
trograda, izbacuje, durch die Blumen,
ideju o mogućnosti, da Jevropa po-
vjeri Austro-Ugarskoj mandat, da
vojnički posjedne Srbiju, u cilju odr-
žanja mira, ali se jamačno osjećajući
svu nedotupavnost te ideje, požurila
dodati, da Austro-Ugarska, vjerova-
tno, ne bi primila takav mandat, nego
bi zadržala sebi slobodu akcije prema
Srbiji!

Na taj cinizam od strane austro-
ugarske štampe, mi, prosto iz hri-
šćanske bolećivosti, nećemo da navo-
dimo one momente iz istorije okupa-
cije Bosne i Hercegovine, koji bi ta-
kvu ,lijepu želji“ .Nove Slobodne
Prese“ predstavljali u savršeno ko-
mičnom obliku. Nećemo ni za to,
da nam se ne bi moglo prebaciti da,
ma i u riječima, pojačavamo zaoštre-
nost koja, iz vrlo ozbiljnih razloga,
postoji između Austro-Ugarske i Sr-
bije. Vrijeđanja, klevetanja, prijetnje
i nemile reminiscencije, čine danas
glavno oružje austro-ugarske štampe,
u borbi protivu Srbije. Kako borba
takim oružjem, do sada, ni malo niie
popravila međunarodni položaj Au-
stro- Ugarske, i kako mi, za svoju
stvar, imamo mnogo bolje oružje u
samom međunarodnom pravu, — mi
se takim oružjem nećemo služiti. Ali
za to, moramo ,N. Slobodnoj Presi“,
i onima iza nje, uputiti ovu ozbiljnu
i prostu napomenu :

vačkih knezova, mogoše da bez ve-
lika otpora pristanu, da im Korzički
Lav, potezom pera, ukine hiljadugo-
dišnju slobodu ; ali i kako ti isti Go-
spari, gotovo listom ustadoše, te se
okupiše oko staroga republikanskoga
barjaka Sv. Vlaha, kad im general
Milutinović, na čelu svojih ličkih gre-
nadira, objavi, da su potpali pod vlast
dvoglavoga orla.

Pobuna vlastele, koja je odmah
savladana, ne izmijeni gotovoga čina,
kao što ga ne izmijeni! ni doenije
protest četrdesetorice plemića, koji se
dana 30. avgusta 1814. sastadoše u
selu Mokošici i potpisaše ,svečanu
protestaciju protiv samovoljne inkor-
poracije Dubrovnika avstrijskoj dr-
žavi“. Kako su evropske velike sile
tada bile i odviše zaposlene oko spre-
manja Bečkoga Kongresa i sklapanja
Svete Alijancije, to i taj svečani pro-
test dubrovačkoga patricijata ostade
bez uspjeha, i knjiga dubrovačke i-
storije morade da se zatvori nakon
hiljadu godina slavnoga života.

Ali sinovi dičnoga Grada, u kome