Br. 15.

Dubrovnik 9. marta 1909.

o a TE FE E agidikeći

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce.
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu ; za Dubrovnik K 10:
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju, Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli.
čne objsve plaća se 12 para po
petitnom retku (silnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petinog
retka 20 para. ;

Plativo i utaživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

KEf=)]

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Nova faza.

Kao slike u kaleidoskopu, mi-
jenjale su ovih dana strijelovitom
brzinom prilike međunarodne po-
litike. Razne vijesti, često kontra-
ditorne, širile su se uzrujanom pu-
blikom, i dok se je govorilo o
neizbježivosti rata, na jednom se
prosu glas nade u mir. Ali kakav
mir? Kada je novo srpsko mini-
starstvo saopćilo svoj nastup ru-
skoj vladi i tom prilikom istaklo
miroljubive namjere Srbije, -skoro
općenito se tvrdi, da je petrograd-
ski kabinet preporučio tom  prili-
kom srpskoj vladi, da se odreče
teritorijalnih kompensacija i zahtje-
va autonomije Bosne i Hercego-
vine, te da ustraje u miroljubivoj
namjeri i prepusti sudu velesila
riješenje svih spornih pitanja. Kaže
se nadalje, da je srpsko ministar-
stvo udovoljilo toj preporuci.

Što je nagnalo petrogradski ka-
binet, da daruje Srpstvo ovakovom
preporukom, teško je znati. Mo-
guće, ali je teško tome vjerovati,
samo “ prijateljska = brižljivost za
Srbiju ?!

Kada se je ono pojavila zami-
sao, da velesile poduzmu zajedni-
čki prijateljski korak u Beogradu,
e da sklonu Srbiju, da se odreče
teritorijalnih kompensacija, pisale
su novine tih velesila, kako bi se
Rusija pokazala u istini miroljubi-
vom, kada bi se s njima pridružila.
Ali petrogradski kabinet to nije
htio da učini, već da srpskoj vladi
prištedi neugodnost takvog  De-
marche-a, sam je na svoju ruku
poduzeo lekciju zahtjevanih pre-

poruka. Već to se je neugodno
dojmilo u Srbiji, te mnogi počeše,
možda i nekim pravom, da su-
mnjaju u požrtvovnu iskrenost pe-
trogradskog kabineta, premda je
još živ bio utisak otvorenog ne-
nadnog istupa Rusije na obranu
Srbije, kada je austrijska štampa
prijetila okupacijom.

Ali ova akcija, koja je pretekla
želje zajedničkog koraka, naišla je
na psovke istih onih krugova, koji
bijahu potakli zamisao Demarche“a
jer ih očito nije vodila namjera
miroljubivosti, nego mržnja rase.
Zamjeralo se Rusiji, da hoće da
igra protektora, kao da nije ona

to pravo stekla potocima ruske
krvi i obilježem slavenske države.

U odlučnom času Rusija je  ja-
sno pokazala, da ne će ostaviti
bez ikakve obrane malenu, ali sa-
mostalnu srpsku državu, a tomu
je mnogo doprinio, a sigurno, da
je i povodom bio pokret probu-
đene slavenske svijesti u Rusiji.
Ako je petrogradski kabinet, bilo
pod pritiskom ruskog javnog mni-
jenja ili iz vlastite inicijative ener-
gično pokazao tu skoro, kakove
ga veze vežu Srbijom, zar je mo-
guće, da se u ovako kratkom ra-
zmaku ista ta vlada baci na sasvim
oprečno stanovište? Da o Še
i ovo jedna od onih diplomatskih
stranputica, koje  navlaš  dudare
stranputicom da tako postignu i
prispiju k pravom cilju ? Kada je
već skoro svačija nada u rusku
pomoć bila zaspala, istupila je ru-
ska vlada otvoreno i energično,
pa se je nadati da slavenska Ru-
sija ne će dopustiti, da Srbija pod

pritiskom  nesavladivih okolnosti
počini nećasno samoubojstvo, jer
time otvara široka vrata njema-
čkom Drangu. Austrijske _njema-
čke novine pišu sa visine pobje-
dnika, koji hoće da pokaže svoje
veledušje klonulom protivniku. —
U Srbiji su potonjim. vijestima iz-
nenađeni i ogorčeni i često ječi
očajan vapaj: ,ako već imamo da
propanemo,  umirimo mačem u
ruci!“

Ipak preran je još sud, ko zna
u ovom metežu, što sutrašnji dan
donosi? Mnogi snijevaju već o
miru, ali očaj lako donosi ogor-
čenu borbu.

Oružana Srbija.

Bečki ,Reichspost“ organa austrij-
skih kršćanskih socijalista i bečkog
gradonačelnika Lueger-a, donosi na
uvodnom mjestu članak iz kojeg ovo
prenosimo :

»Odluka o našem odnosu prema
Srbiji — bilo na zlo ili bilo na dobro,
o tome ne treba govoriti — mora pa-
sti za kratko vrijeme. Ne treba se
puno uzdati u nastojanje sila, da se
u Beogradu odustane od pretjeranib
želja, jer se zli duhovi s onu stranu
Save ne će moći tako lako obuzdati.
Ko danas malu Srbiju, koja je spre-
mna za rat, omalovažava, čini gotovo
istu pogrješku, koju su učinili pri-
znati vojnički stručnjaci, kad su od-
mjeravali snagu Rusije i Japana“.

Dalje — isti list — detaljno iz-
nosi oružanu silu Srbije, kako se ona
sada nalazi, te nastavlja :

.To je ništa manje nego jedna
ugledna ratna sila, koja osim toga
već pet mjeseci nastoji, da sve voj-
ničke nedostatke popravi i da se za
buduće zadatke pripravi. Da je to

vrijeme dobro upotrebljeno, dokazuju
transporti topova, pušaka i municije,
koji svaki dan preko Soluna i Ru-
munjske s one strane granice dolaze.

Oficirski je zbor djelomično malo
vrijedan, ali srpski oficir ima sposo-
bnosti za poduzetu volju i smjelost;
ima svojstva, koja se baš u brdskom
ratu i kod modernog vođenja bitke ne
smiju podejenjivati.

Još je odlučnija momčad. Kako
je u turskim ratovima dokazano, zna
se srpski vojnik i pod slabim  vod-
svom hrabro boriti. Srpski su se po-
razi za pravo zbog sudbonosnih pa-
nika dogodili, za koje su naj veću
krivicu nosili vođe. Podučavanje je
vojnika u zadnje vrijeme, kako smo
na granici imali dosta prilike da to
opazimo, vrlo dobro, a razvijeno je
prama novim zakonima. Sama zem-
lja nije ni zalihama hrane siromašna.
A _ ako jedanput austrijske trupe pro-
vale, to je sigurno, da će im se fa-
natizovano stanovništvo svom  žesti-
nom  oprijeti, i da će zaposjednute
djelove sa svojim imanjem ostaviti i
opustošiti. Dođe li do vojne, onda za
onoga, koji zemlju iz razgledanja i
promatranja pogranične službe zna,
nema sumnje, da će se imati posla
s vrlo ozbiljnim neprijateljem. Korup-
cija može biti dosta zla za dugih
mirnih vremena, ali mi ne bi svjeto-
vali, da se vjeruje mnogim pričama
o otreanoj i nevaljaloj vojničkoj opre-
mi. Ako bi Srbija doista lakoumno
izazvala rat, to se ne bi smjelo mi-
sliti, kao prije trideset godina, da se
zemlja osvaja vojničkom muzikom. O
tom su svi vojnički krugovi potpuno
na čisto. Ali ne bi trebalo ni u pu-
blici poželjeti o tome obmane.

Ono što zahtjeva ugled monarhije
i sigurnost granica, moraće se dogo-
diti, ako mirna sredstva prema želji
mornahije ne uskrate. Moralo bi se
na to ići mirno i ozbiljno, bez pod-
cjenjivanja.“

o

Pop Bogdan Zimonjić

vojvoda gatački.
(1813. — 1909).

IX.

Vojvoda Bogdan, koji je već ne-
kolika puta na vjeru dopadao turskog
zatvora, bojeći se još i gore nevolje,
ne htjede nipošto da ode Derviš-paši
u Nevesinje, no jedino, kad mu za
slobodu jamčiše ernogorski knez Da-
nilo i konsuo ruski u Mostaru Bez-
obrazov. Zimonjić uze sobom još i ove
gatačke glavare: Dreku Grgurevića,
Toma Popovića, Gjoka Mandića i
Laka Davidovića. Derviš-paša dočeka
ih vrlo svečano sa muzikom, da im
šatore i momke za službu, ali to sve
samo momentalno i prijevarno. Već
sjutra dan izade među vojsku Derviš-
paša i sjede na jedan top zastrt čo-
hom, pa pred svima stade da kori
vojvodu Bogdana kao bundžiju i car-
skog odmetnika ijoš mu pročita 1
nekakvo pismo, u kom je stalo, da
je on pobunio narod u dogovoru !
sporazumu sa Crnom Gorom. Voj-
voda Zimonjić odbijaše od sebe te
klevete, pravdajući se da je to pismo
lažno i da se on digao bio samo na

zalumćare Turke a ne na cara i na
njegovu vojsku. Lukavi Derviš-paša,
videći, da neće uspjeti na ovaj način,
domisli se njekoj drugoj prijevari.
On sastavi njeko pismo, u kom se
sva krivica za ustanak obara na voj-
vodu Bogdana, pa onda, krijući od
Zimonjića, dozva preda se ostale gla-
vare, da oni to pismo potvrde svojim
murovima. Oni, kao prosti ljudi po-
vjerovaše riječima Derviš-paše, koji
ih je uvjeravao, da tu nema ništa
loše i da oni neće u ničem biti od-
govorni za prošlu pobunu. Prevarivši
glavare, Derviš-paša ovijem pismom
okrivi vojvodu Bogdana i u pratnji
čitavog tabora nizama otpravi u mo-
starsku tamnicu.

Ovaj put je naš Zimonjić grdno
prepatio, jer ga Turci baciše u naj-
stroži zatvor, i teške su muke imali
prvi građani mostarski, dok su po-
stigli, položivši za nj kauciju, da ga
premješte u nešto blaži zatvor, nazvan
.gjoz haps“. Sve su moguće radili
da ga sasvijem oslobode tadašnji
arcibiskup katolički u Mostaru i kon-
suo ruski Bezobrazov, koji mu je za
pravo najviše i bio kriv, da zapane

u tursku tamnicu. Jednom mu je taj
isti konsuo ruski i život spasio za
vrijeme njegova tamnovanja, jer paše
već bijahu odlučile, da ga se posiječe.
To obazna Zimonjić po pašinu vrataru
Ristu Marinoviću, koji ponese i pismo
vojvodino konsulu. Tek primi vijest,
Bezobrazov ne časeći časa, pohita sam
glavom u pašin konak, i tu se naj-
energičnije zauzme za Bogdana, a kad
vidje, da paša ne popušta, zaprijeti
mu u ime svoje vlade, da će s njim
prekinuti svaku vezu i s mjesta osta-
viti Mostar. Kad paša uvidi, da nema
šale, i da bi svojom upornošću nanio
velike štete i sebi i državi, odustane
od nakane i poštedi glavu vojvodi
Bogdanu. Ipak ni sami konsuo Bez-
obrazov uza sve svoje napore ne mo-
gaše da mu povrati otetu slobodu,
jer se turska vlada odlučno pozivala
na ono tobožnje pismo Zimonjićevo.
Vojvoda Bogdan imaše ipak još je-
dinu nadu u ruskom konsulu, s toga
mu poruči, da je gotov, ako se oslo-
bodi turske tamnice, da pređe u rusko
podanstvo, i da sobom prevede u Ru-
siju do hiljadu porodica hercegova-
čkijeh. Ruski dvor, obavješten o tome,

naredi Bezobrazovu, da se i još više

zauzme za vojvodu Bogdana, kom
odredi po 6 dukata mjesečno, a dru-
štvu mu po 3 dukata. U isto doba
dvor ruski obeća Bogdanu bogate
spahiluke a ostalom svakom doma-
ćinu prema imetku, stoku, sjeme i
alat, a zemlje, koliko god ko više
može da uzradi. Na svrhu pode za
rukom Bezobrazovu, da predobije u-
pornu tursku vladu, koja odredi po-
sebnog komesara, da razvidi taj posao
s tobožnjim pismom vojvode  Bog-
dana. Tek sad izide djelo na vidjelo
i otkri se prijevara  Derviš-pašina, |
koga zbog toga optužiše, a za mušira

u Hercegovinu dođe opet  Omer-

paša, koji je bio sretne ruke još god.

1850, da uvede red u zemlji savla-

davši odmetnike i zulumćare. I tako

ose jedva, nakon jedanaest mjeseca

tamnovanja oslobodi vojvoda Bogdan
zatvora u juliju 1861.*

* U VIII. poglavlju stoji pogrješno, da
je Zimonjić još 1858. ostao u zatvoru za
11 mjeseca, što treba da ovako ispravimo: |
»Ovaj put je ostao u zatvoru vojvoda Zi:
monjić sve dok nije uglavljen mir
izmedu Crne Gorei Turske.“