Br. 19.

Dubrovnik 23. marta 1909.

enom

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu,
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
so više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

Kr)

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Svijetli dani srpski u Zagrebu.

(Peti izvještaj)
Zagreb. 17. marta.

Već je drugi dan, da na pretresu
ne gledamo simpatično lice državnog
tužioca, a i ne slušamo njegove osno-
vane i istinite argumentacije. Zamije-
nio ga je drug, koji je, vidi se već
do sada, vrijedniji i iskusniji u pita-
njima grčko istočnog življa. Pretpo-
stavke i zaključci, do kojih ovaj do-
lazi, mnogo su interesantniji od pret-
postavaka i zaključaka njegovog sta-
rijeg druga. I zamjenik državnog tu-
žioca zna da priča, kako nije optu-
žen cijeli grčko-istočni živalj, kome
on po katkada ipak dopušta ime srp-
skoga naroda pravoslavne vjere. Op-
tužena je samo srpska samostalna
stranka u Hrvatskoj i u Slavoniji,
koja je čuturama, kapama, flašama,
ćilimovima itd. htjela da ustane pro-
tiv Austro Ugarske, koja bi, bez su-
mnje, morala da podlegne sa svim
svojim milijonima vojnika pred tim
čuturama, kapama i dr. Nego, na
optuženičkoj klupi, do malo dana,
sjediće i njekoliko optuženih, za koje
se zna da nijesu članovi srpske sa-
mostalne stranke. Oni su radikali,
ak-radikali. Željno očekujemo te dane,
da vidimo, kako će državni tužilac
opravdati i to. Ako kaže, da on tuži
i srpsku radikalnu stranku, onda je
po gotovo na optuženičkoj klupi ci-
jeli srpski narod u Hrvatskoj i Sla-
voniji.

Nego, ljudi nijesu zaista badava
izmislili, da je vrlo dobro po katkada
ležati u postelji i izmisliti kakvumu-
drago bolest. Ne kažem ja to za dr-
žavnog tužioca. Njegovo tijelo biće
da je bolesno, ali ako je i zdravo,
duh mu je morao malaksati poslije
ovo njekoliko dana pretresa. Gradio
je visoku kulu. Mučio se, kao naj-
vještiji neimar. Nastojao je podbočiti
je sa svih strana gredama. Lijepio je
klakom i zemljom. Gurao je silom
kamenje i cigle, koje su same otpa-
dale i ispadale sa te kule. Uspjelo mu
je, najposlije, da podigne kulu, svoju
optužnicu. To je bilo remek-djelo pra-
vničkog znanja i vještine naučničke.
Vješala za 53 Srbina, pa onda onako
lijepo naučničko predavanje već na
početku obrazloženja: ,Na podru-
čju (?1) kraljevina Hrvatske i Slavo-
nije nije se u širim slojevima (!) na-
roda naročito u seljačtvu, prije više
godina ni znalo za srpsko ime, na-
ročito ne u onom dijelu naroda, koji
izpovijeda grčko-istočnu vjeru.“ 1m-
pozantan početak, koji bi možda, smeo
i pametnijeg čovjeka, a kamo li 93
Srbina, koji su u njekoliko mjeseci
tamnovanja morali da zaborave i kako
im je ime.

.Kad se, naprotiv, na pretresu počelo
rešetati to remek-djelo pravničkog zna-
nja i naučke vještine, kula se stala ma-
lo po malo rušiti. Već u početku zadr-
maše osnove. Odmah sa tim počeše
se valjati manji i veći komadi kame-
nja. Ne pomažu više ni grede. Sve
puca. Sve se raspada. Sve propada.

kao kućica od igraćih karata, kad se
malo duva u nju. Ne pomaže ni Mar-
kov Trg. Ne može je održati ni za-
grebačka policija, koja dopušta da se
po noći puca iz revolvera“ na ljude,
kao da su ljudi zečevi. Uzaludu lete
depeše od Zagreba u Peštu, iz Pešte
u Beč. Badava je sve to. Što nije za
Život, to bi moralo da pogine već u
zametku.

Nije, dakle, nikakvo čudo, što se
glavni tvorac takve kule razbolio bo-
lan bez prebola. Njemu srce mora
pući, kad vidi, kako su ljudi neza-
hvalni. Da nema ovih prokletih ad-
vokata, koji se ne boje ni ukora ni
globa, samo da istina pobijedi ; da su
i ovi ,veleizdajnici“ kukavice, a ne
čestiti i svijesni Srbi, koji znadu tupi
klin odbijati oštrim klinom; da su
Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji, odmah
poslije početka hajke, počeli zatvarati,
prestrašenim naravno, svoje kulturne
i ekonomske ustanove, — optužnica
bi pobijedila. Dokazalo bi se, da je
istina sve ono, što se u njoj veli. A
ovako! ovako je sve pošlo nizbrdicom.
Čovjek i naj jačih živaca mora da
očajava i da se razboli. Malo po malo
mogli bismo dočekati, da počnu  po-
boljavati i suci. Tada bi se pretres
mogao otegnuti ad infinitum. Morao
bi se prekinuti ili otpočeti sve od
početka.

Danas se nastavilo i dovršilo is-
pitivanje popa Milića. Milić je bio
prvi, koji je odlučio da štrajkuje gla-
đu, kad se neopravdano otezalo is-
tragom. On je najdulje i održao u tom
poslu. U svom današnjem ispitivanju
priča, kako država ne radi ništa da
pomogne težaka; ona radi sasvim
protivno; ona hoće da utuče srpskoga
i hrvatskoga seljaka. Za uređenje ri-
jeka ne radi se ništa. Za komunika-
cije isto toliko. Tako hoće naši ek-
sploatatori Nijemci i Mađari...... I
predsjednik mu ne dopušta da se
dalje ovako brani i da kaže razloge,
za što je radio na ekonomskom na-
pretku srpskoga naroda u ovim kra-
jevima. Optuženi već sedam mjeseci
čami u tamnici između četiri zida.
Kad je izveden na javni pretres, da
kaže šta zna i da se brani, to mu se
ne dopušta. Pop Milić završio je svoju
odbranu riječima: .Vi ste mi (pred-
sjedniku) izvoljeli reći, da ću razu-
mjeti optužnicu. Poslije svega ovoga
ja izjavljujem, da i opet ne razumi-
jem optužnicu“.

Šesti optuženik Gajo Živković nije
nikakav fakultetlija. Bio je mali tr-
govac u Topuskom. Kad su ga za-
tvorili, propala mu je trgovina. Ako
ne ode na vješala i ako oboli u ta-
mnici, moraće u prosjake. Ni on ne
razumije optužnice, jer nije ništa zgri-
ješio. Zgriješio je, po optužnici, jedino
to, što je član srpske samostalne
stranke. Pozna i ostale optuženike,
jer su mu prijatelji i drugovi iz dje-
tinjstva. Srpska samostalna stranka
nije nikada držala tajnih sastanaka.
Izvršni odbori držali su povjerljive
sastanke. U tim odborima radilo se

najviše o izborima. Sve se kaže: go-
vori se, pripovijeda se, tvrdi se o re-
volucijonarnom radu i pokretu, ali se
nigdje ne govori, niti iko govori, gdje
i kada. Hrvate nije bojkotirao, nego
naprotiv, a to i dokazuje, potpomagao
ih je. Optužnica je neistinita i izmi-
šljena. Sastavljena je po pisanju ŽZr-
vatskoga Prava. Čaše i flaše sa srp-
skim trobojnicama naručivao je u Če-
škoj, pa ih je mnogo godina bez za-
zora prodavao u Topuskom. Tu su
se slične i jednake čaše i flaše pro-
davale daleko prije, nego li je on
otvorio trgovinu.

Ispitivanje ovoga optuženoga nije
dugo trajalo. Njegov branilae, D-r
Hinković, koji igra prvu ulogu među
svim advokatima na pretresu, iskusio
je danas, kako se nagrađuju savjesne
obrane. Usudio se utvrditi i ustanoviti
istinu, da u optužnici ima neistina.
Za to ga je sudbeni dvor oglobio. Po
takvom, dakle, načelu morali bi svi
advokati priznati pred sudom, da je
optužnica osnovana i istinita. Čemu
onda pretres? Ako je to načelo ovoga
puta mjerodavno, zajedno sa optužni-
com mogla se izdati i — presuda.
Bilo bi manje glavobolje i državnom
tužiocu i sucima.

Sedmi optuženik Petar Petrović
učitelj je u Gornjem Skradu. Nije ni
on razumio optužnice, jer ne zna da
je išta zlo uradio. Već jednom bio je
u istrazi radi velike izdaje, ali nije
osuđen. Kako je tada bilo, moralo bi
biti i ovoga puta. I on je član srp-
ske samostalne stranke, a to je, na-
ravno, velika izdaja. Svjedočanstvo
glavnog svjedoka protiv njega nije
tačno. Sudija, istražni, nije, valjda,
dobro razumio toga svjedoka. Svjedok
je u Srbobranu porekao sve ono, što
ge u optužnici kaže, da je on svje-
dočio pred sucem  istražiteljem ....
Predsjednik ni njemu ne dopušta da
govori, što misli, da je na njegovu
odbranu. Prekida ga neprestano i o-
duzimlje mu riječ. Optuženi je ipak
uspio, da kaže barem glavno. Kazao
je i dokazao ne samo da nije bio ne-
prijatelj Hrvata,' nego da je baš on,
Srbin, ekonomski i moralno nastojao
da podigne i Hrvate. I ako mu nije
bila dužnost, on je preko 50 seljaka
analfabeta naučio da čitaju i pišu —
latinicom.

Eto, tako su srpski učitelji, po-
povi, trgovci i činovnici bunili u Hr-
vatskoj Srbe proti Austro-Ugarske.
Puške i bombe bile su pero, nauka
i ekonomsko podizanje.

(Šesti izvještaj).
Zagreb, 18. marta.

Žao mi je, što sam juče proricao
i prorekao zlo. Pobojao sam se, dai
suci na pretresu ne počnu poboljavati.
Čega sam se juče bojao, dogodilo se
danas. Kada je pretres morao da
otpočne, javio je najstariji sudac, da
je predsjednik rasprave bolestan. Pre-
tres je odgođen za sjutra, ako, to se
samo po sebi razumije, odzdravi
predsjednik. iti

U normalnim prilikama to ne bi
bilo ništa i ne bi značilo ništa. I dr-
žavni tužilac i predsjednik ljudi su,
kao i ostali, pa se mogu i oni raz-
boljeti. Ali, oni su ovoga puta i ljudi
i suci u ,veleizdajničkom“ procesu,
koji nije obični proces, kakvih ima
često i svaki dan. Tu se mnogo što
iza brda valja. Sa granice Srijema
prema Srbiji dolaze u Zagreb svaki
čas vrlo alarmantne vijesti. Sve je
gotovo za rat, koji bi mogao da plane
u čas. Ni ovaj proces nije da nije
u svezi s onim što se tamo događa
i sprema. A da sve te sumnje nijesu
neosnovane, dokazuje najbolje ono,
što se dogodilo poslije odgađanja pre-
tresa i bolesti predsjednikove.

Ovdašnja Hrvatska koresponden-
cija, koja izlazi u podne, donijela je
vijest, da su jutros bili u banskim
dvorovima predsjednik pretresa, i ako
je bolestan, i državni tužilac, koji nam
je, Bogu hvala, ozdravio. Bili su kod
bana na dogovor, koji je dugo trajao.
Da dođe, valjda, do toga dogovora,
predsjednik se razbolio baš na po-
četku pretresa, da odmah kasnije
ozdravi.

Nama malima nije lako pogoditi,
šta se sve uglavilo na sastanku u
banskim dvorovima. Glavno je, da je
sastanka bilo, a može se zaključiti,
da je pretres odgođen za sutra u je-
dinu svrhu, da bude to diplomatska
konferencija. Sutrašnji dan razjasniće
nam, možda, što god.

Ko čita stenografske zapisnike
ovoga pretresa, u kojima ipak nije
preneseno sve ono, što se govori i
radi, može dobiti prilični pojam o na-
činu, kojim se vodi ovaj posao. Po
tim zapisnicima vidi se vrlo jasno,
kako predsjednik ne dopušta optuže-
nima da se brane; kako se branio-
cima udaraju globe i ukori; kako se
u opšte ne dopušta sve ono, što je
po zakonu dozvoljeno i što čak zakon
naređuje. Ko pročita te zapisnike,
vidjeće da do sada ima već malo
manje od stotina uloženih ništovnih
žalba. Našao se ipak jedan ovdašnji
list, klerikalno ZZrvatstvo, kome je
sve to malo, koji hvali predsjednika
i državnog tužioca, a osuđuje bra-
nioce. Pošto je grjehota, da i to ne
pročitaju čitaoci ovoga lista, prenosim
najprije, što taj list piše jučer o bra-
niocima:

Ako je doista opravdano, da branitelj
mož# upotrebiti sva sredstva do tolike mjere,
da ta graniče već i sima skoro s granicama
kažnjivosti, onda se gospodi braniteljima
mora priznati, da tu braniteljsku slobodu u
hatar optuženika ne samo u obilnoj mjeri
izrabljuju, nego bi se skoro čovjeku činilo,
da je i zlorabe. Pače niti se onaj respekt i
poštovanje spram tribunala nekuda ne ob-
servira u onoj mjeri, kako se to čini u dru-
gim kulturnim zemljama. Imade momenata,
gdje bi čovjek mogao gotovo posve zabora-
viti, da se tu razpravlja o slučaju, kažnjivom
smrću, već bi prije mislio, da prisustvuje u
kazalištu kakvoj komediji. Glavni dojam što
ga čine gospoda branitelji, jest taj, kao da
hoće da obstruiraju. te in infinitum da za-
tegnu razpravu. Njima kao da se jake ne
žuri, da nevinost okrivljenika čim prije zasja
poput jasnoga sunca. Mnoge upadice i pre-