Br. 27.

Dubrovnik 23. aprila 1909.

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM

Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

[ff )i)

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

PISMO

advokata D.ra ALEKSANDRA MITROVIĆA
i 1 F. LUPISA, narodnih poslanika na
Dalmatinskom Saboru, Nj. Preuzv. gosp.
grojiu AEHRENTHALU, ministru  spoljnih
poslova u Beču, o procesu  tobožnjih
velikih izdajnika u Zagrebu.

Preuzvišenosti /

Nije Vam nepoznato, šta se radi
u Zagrebu. Radi razloga, koji Vama
također nijesu nepoznati, već od
preko osam mjeseci trunu u ta-
mnici i izvode se na optužničku
klupu 93 do sada poštena i vri-
jedna Srbina. Roditelji, djedovi i
pradjedovi tih Srba ginuli su za
našu monarhiju. Njihovim kostima
 posijane su ravnice i ispunjene su
provalije njekadašnje Vojničke Gra-
nice. I sada, poslije toliko ljutih i
krvavih okršaja, kojima su njihovi
predšasnici sačuvali monarhiju, op-
tuženi Srbi postali su — veliki
izdajnici. Stvorila im se krivica,
gdje krivice nema. Stvorila se velika
izdaja, gdje nema ni najsitnijeg pre-
kršaja. 1 njima se u Zagrebu sudi.

Ne ćemo Vama, Preuzvišenosti
govoriti o nevinosti optužena 53
Srbina. Tu zadaću nijesmo danas
uzeli na sebe. Mi nijesmo protivni,
da im se sudi. Uvjereni smo, da
im se ni od sada, kao što se nije
ni do sada dokazala, ne će moći
ustanoviti nikakva krivica. Čega

nema, ljudi ne mogu stvoriti. Ho-

ćemo kao narodni predstavnici, da
se Vama potužimo na način, kojim
se postupa protiv ta 53 Srbina.
Hoćemo baš Vama, jer takav po-
stupak ubija ugled naše monarhije
pred stranim svijetom. Takav je
postupak — kao što ovo dana
reče jedan ugledni bečki list, koji
Vama nije daleko — škandal za
čitavu monarhiju. Da nestane toga

škandala, obraćamo se Vama i
molimo Vas, Preuzvišenosti!

Optužena 53 Srbina nijesu  iz-
vedena pred nepristrane suce. Njih

ne tuži nepristrani državni tužilac.
Njima je samo do presude, koja
svakako mora biti na štetu optu-
ženih. Optuženi i njihovi branioci
progone se, kako se to njekada
radilo u inkvizitorsko doba. Re-
volverima pod grlom nagone se
optuženi, da spavaju u nečistim,
vlažnim i smrdljivim ćelijama. Na-
gone se, i ako su skoro svi već
ispitani, da žive u ćelijama sa naj
prostijim zločincima. Zatvaraju se, ni
za što, u mračnim sobama i osuđuju
se da poste, kao da su do sada
malo pretrpjeli duševno i tjelesno.

Tako se ne bi smjelo postupati
ni sa osuđenim zločincima, a kamo li
sa ljudima, kojima nije dokazano
ništa. Poštovanje prama istini i
pravičnosti ne bi smjelo dopuštati,
da se na taj način muče ljudi, koji
su krivi jedino za to, što su živi
i što ljube svoju rođenu zemlju.

Glasovi o ovakvom postupku
jure, Preuzvišenosti, brzinom munje
po cijeloj Evropi. Kulturna Evropa
mora se zapitati, da li se to baš
u njoj radi. Ljudi, koji imadu sa-
vjesti i srca, koji znadu, kako se
vode sve vrsti pretresa, a osobito
politički procesi, moraju se zgra-
žati na te vijesti. Moraće se čuditi,
da se tako što može dogoditi u

Evropi na osvitku dvadesetog vi-.

jeka. Ti ljudi požaliće što je do
sada istrošeno i potrošeno krvi i
novaca za kulturu. U bunilu pitaće,
da li se bijeli Zagreb nalazi tamo
gdjegod u centralnoj Africi. Ne će
vjerovati svojim očima, kad čitaju
takove vijesti. Požuriće se, možda,
i koji od njih u Zagreb, kako smo
i nas dva bili, da vide i čuju, što
smo i mi vidjeli i čuli. Ono nje-
koliko njih, koji su bili u Zagrebu,
zgrozili su se na način, kako se u
tom procesu traži istina.

Radi dobrog glasa naše monar-
hije pred stranim svijetom; radi

velikih i uzvišenih načela pravde
i pravičnosti; radi saznanja istine,
koju tražimo i mi, a ne boje se je
ni 53 optuženika — molimo Vas,
Preuzvišenosti, da Vašim uplivom,
koji je velik, poradite i izradite,
neka se tim optuženicima istinski,
čovječanski i po zakonu sudi.
Milosti ne tražimo za njih, jer im
ne će biti potrebita, ako im se bude
sudilo, kako nas dva molimo.

Knin-Korčula, 16. aprila 1909.

Dr. Aleksandar _ Mitrović

srpski poslanik na Dalmatinskom Saboru

1. F. Lupis

hrvatski poslanik na Dalmatinskom Saboru.

Ne gubimo vrijeme.

Pošljednji politički događaji, koji
u mnogo čemu mijenjaju naš položaj,
ponukaše nas, da pokrenemo pitanje
sređivanja naših prilika i potražimo
izlaza iz | aotičnog stanja, koje nije
ni malo zavidno. Odmah, pri samoj
zamisli, bili smo svijesni težine zada-
tka, koji smo sebi nametnuli, jer se
glavni uzrok našeg položaja ispoljava
u ličnim nesuglasicama, a ni po što
u načelnom razilaženju. Kad bismo
bili potpuno staloženi, bez ikakve pr-
košljivosti, poteškoće bi same sobom

otpale, te bi bila isključena potreba

pozivanja na patriotizam pojedinaca
i uviđavnost pozvanih faktora.
Identifikujući svoj lični renomć i
ličnu sujetu sa općim interesima, koje
vrlo često znamo zapostaviti, zabora-
vljamo ili naročito izbjegavamo istinu,
da se u jednoj sporazumnoj tačci na-
cionalne misli pojedinaca ispoljava
individualnost mase, koja nosi obi-
lježje naroda. Interesi pojedinaca ne
smiju se ukrštavati ondje, gdje se i
malo dotiču općih interesa. Ali to, što
bi moralo da vrijedi kao opće pravilo,
kod nas predstavlja žalosnu iznimku,

u čemu leži sva tragičnost, da ne re-
čemo komičnost, našeg patriotizma.

Ne sumnjamo u mogućnost naj-
ozbiljnije aktivnosti u općem radu,
ali u nju vjerujemo jedino sa drugom
mogućnošću: da se odstrane uzroci,
koji je onemogućuju.

Uvjeti za to leže u našoj uvida-
vnosti i dobroj volji. Sa današnjom

apatijom, koja je tako reći simbolična,
uvjeti se ne mogu ostvariti. S toga
smo i došli s predlogom, da naši po-
slanici u sporazumu sa ostalim po-
zvanim faktorima uzmu inicijativu i
preduzmu prvi korak, koji bi omo-
gućio rašćišćavanje situacije, kako bi
najposlije Srpski Narod na Primorju
došao do potpune kompaktnosti. Me-
đutijem izjavljujemo, da nama nije do
šuplje formalnosti. Mi želimo, da se
jednom sredimo, a ko će omogućiti
to sređivanje, za nas je sporedno.
Poslanici, koji se ponose narodnim
povjerenjem i koji su pozvani da rade
u suglasju narodnih interesa, morali
bi jednom uvidjeti, da je ovako stanje
ubitačno i da im njihov položaj im-
perativno nalaže, da se jednom trgnu
iz letargičnog sna i zapriječe trul-
nje narodnog tijela. Čim prije, tim
više izgleda na uspjeh!

Na prvi naš članak o pretresanom
pitanju primili smo iz pokrajine ne-
koliko pisama, koji nam dokazuju,
da je naš korak ne samo opravdan
i suvremen, nego, uz to, i da je oda-
vna bio zreo i potrebit. Gotovo se
sva pisma slažu u tome, da naši po-
slanici ne zadovoljavaju narodnom
povjerenju, a u toliko se ističe misao,
da se okanu uzaludna i štetna posla
i da polože mandat, kad ne će ili ne
mogu ništa postići od apsolutističke
vlasti. U današnjim prilikama ne mo-
žemo se potpuno složiti u istaknutom
mišljenju, ali možemo s pravom tra-
žiti od naših poslanika drugo nešto:
kad ne mogu da rade za narod na
forumu, u koji su od naroda birani,
neka barem sada porade u samom
narodu, koji ih je na rad pozvao.

Razumijemo i shvaćamo poteškoće,
na koje naši poslanici moraju raču-
nati, ali imamo pred očima i njihove
dužnosti, koje ne smiju omalovaža-
vati. Mi ih upozoravamo na to, opo-
minjući ih na pošljedice, jer će u
negativnom slučaju narodna osuda
neminovno uslijediti.

Lični obziri za nas prestaju; u
općim interesima ogledaćemo svoj bu-
dući rad. Bezobzirno ćemo šibati,
što je za osudu; davaćemo prednost
samo stvarnom i istinskom radu.

Gospodo poslanici, vi ste prvi na
redu !

Pop Bogdan Zimonjić |
vojvoda gatački.
(1813. — 1909).
XV.

Kao harakteru nad harakterima,
našem dičnom vojvodi Zimonjiću ne-
zgodne prilike su mogle da promije-
ne samo način vršenja one plemenite
ideje, kojoj se još od rane sveje mla-
dosti odao bio svom dušom i snagom
uma i srca svog, ali ne i ideju samu,
koja ostade u njemu silna i nepoko-
lebiva sve do potonjeg časa života,
kroza sve promjene vremena i pored
svijeh muka i zapreka. Da ne bi te
uzvišene ideje, on bi bio klonuo i
promijenio sebe kao što i nove prilike
malo po malo sve promijeniše i mi-
jenjaju, od iživih ljudi do samoga
spomena svijetle i mučne prošlosti
narodne. Toj jedinoj ideji on je uvijek
voljno sljedovao, a drugo je i za nevo-
lju radio, samo kad je tako zahtjevala
ta sveta ideja njegova. Za nevolju je
lijevao krv braće i nebraće, za nevo-
lju je i popom postao, za nevolju se

preklonio i novijem prilikama. Cak
ni vojvodom nije postao svojom vo-
ljom 1 ambicijom ; vrline su ga jedine
uzdigle nad ostale; samo u službi te
ideje on je bio vojvodom, a inače,
kad se ticalo da zalaže glavu svoju
u najžešćem boju, on se nije razlikt-
vao od prostog vojnika, a na _ domu
svom on je radio kao i ostali seljaci.
Da nije bilo te ideje, zar on ne bi
bio zaboravio svoj narod, kad već od
prijašnje vojvodske časti njegove ne
ostade ništa drugo do prazni naslov
i spomen ; zar bi se zalagao za narod,
koji nije mogao više da pomogne ni
samu sebi?! Zar bi se zauzimao svi-
jem silama za narod svoj, kad već
zahrđa, strunu i propade nekad svi-
jetlo ubojno oružje neslovno oduzeto
od tuđina bez pobjede njegove i po-
bjeđenih na ljutom megdanu, i kad
slavni naš vojvoda spozna i uvide,
da nikad više, čak ni sa ciglom na-

dom u uspijeh, neće moći da povede:

braću svoju na dušmane zemlje i
naroda?! Služeći dakle toj svetoj i
uzvišenoj ideji, tom jedinom pokre-

taču svijeh djela njegovijeh, on se
nije otuđio od naroda svog i prodao
novim nametnicima za časti, slave i
novac, on je ostao u domovini, da
auktoritetom svojim zaštićava slaba
i nevoljnika. Kao i u jednoj kući,
kad je u njoj još domaćin, pa ma bio
i star i nemoćan, pa ma i ne mogao
da već zaradi i okom svojim svud
prigleda, sami auktoritet njegov drži
ukućane i mnogo znači pred izvanj-
skim svijetom; tako je isto i s naro-
dom, koji ima među sobom svoje
vođe i glavare, s kojima ga vežu
mnoge slavne uspomene minule pro-
šlosti, pa ma se prilike i sasvim iz-
mijenile. S toga su golemu, upravo
fatalnu pogriješku učinili, baš jer su
zemlju svoju i narod ostavili u naj-
kritičnijem času inače dvojica od
najslavnijih sinova našega naroda u
prošlom vijeku — Kara-Đorđe i Lu-
ka Vukalović. Zaista, da je Zimonjić
ostao u Crnoj Gori, uživao bi bio i
dalje vojvodsku i senatorsku čast,
on je volio, da- ostane kod naroda
svog, kad mu je bio od najveće po-

trebe, da ga brani i zaštićava, i da
ga mudrim savjetima odvraća od ne-
promišljenijeh djela, a na dobro i
korist upućuje. Hiljadama puta osta-
vljao je dični vojvoda svoje poslove.
da se kod vlasti zauzimlje za braću
svoju, nevoljnu i potištenu, da ustaje
na zla i nepravde, u čem je bio je-
dinstven, te je i velikih muka i _ne-
ugodnosti doživio, ali to je bilo naj-
veće oblakšanje plertenitoj duši nje-
govoj i najbolja moralna nagrada. Po
naravi svojoj on nije nikad trpio, da
se ikome čini kakva nepravda, a na-
dasve pak sinovima njegova naroda,
te je gotov bio u svako doba da
pomogne bratu svome a sam sebe
uvali u bijedu i nevolju. O tom ne-
običnom zauzimanju njegovu za na-
rod mnogo se priča i pripovijeda sa
poštovanjem i zahvalnošću i pričaće
se sve dok bude naroda i imena nje-
gova. I nije čuda, što je isti narod
u jedan glas pri pogrebu njegovu s
teškim bolom u duši govorio: Nesta
našeg vojvode, nesta starog junaka,
nesta branitelja naroda svog!