Br. 31.

Dubrovnik 7. maja 1909.

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM

Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K.12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

KK jezs= )j

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

U IME NJEGOVA VELIČANSTVA CARA!

Ć. K. Okružni Sud u Dubrovniku na
prijedlog 6. k. Državnoga Odvjetništva, o-
dlučio je da sadržaj a) članka ,Kralj Petar
pred zagrebačkim procesom“ tiskana na I.
i II. stupcu I stranice te u b) vijesti ,Na
putu u Trebinje“ tiskana na 3. stupcu III.
stranice političkog časopisa ,Dubrovnik“ br,
30 koji je izašao u Dubrovniku na 4 maja

0. Zg. pod odgovornim uredništvom Krista P.
Dominkovića opstoje obilježja zločinstva sme-
tanja javnog mira po S 65 sla k.z.au
vijesti pod b) i prestupak bunjenja predvi-
đena & 300 k. z.

Potvrđuje se izvršena zapljena, zabra-
njuje se daljnje širenje lista u pogledu za-
plijenjenih članaka, određuje se uništenje
zaplijenjenih istisaka kao i onijeh koji bi se

slučajno još zaplijenili suviše rastava doti-
čnog štamparskog sloga i objelodanjenje pre-
sude u nastajnom broju istog časopisa i uprav
na prvoj stranici a to sve po $ 498 k. pi
& 20 zakona 17 decembra 1868.

Razlozi

Prvijem člankom nastoji se razdraživati
na mržnju i prezir protiva vladara a iz dru-

gijeh protiv državne uprave i ovijem se još
nastoji porugivanjem poniziti odredbe vlasti;
djela ova koja se označuju zločinom po $ 65
a) k. z. i prestupkom po $ 300 k. z. pak je
s toga red bilo suditi kao gore.
C. K. Okružni Sud u Dubrovniku odio IV.
na 5 maja 1909.

BOJANIĆ.

UCJENA ZA OSLOBOGJENJE NEVINIH.

(Namijenjeno zagrebačkim Narodnim Novinama).

Službene zagrebačke Narodne No-
vine u broju 24. aprila 1909. posve-
tili su meni i mome drugu cijeli u-
vodni članak radi poznatog pisma
ministru spoljnih poslova o tobožnjim
velikim izdajnicima u Zagrebu. Na-
rodne Novine nazivlju to pismo aten-
tatom na avtonomno sudstvo u Hr-
vatskoj i u Slavoniji, jer da austro-
ugarski ministar spoljnih poslova, po
zakonu, nema i ne smije da ima ap-
soluitno nikakvog upliva na suce. To
pismo, po Narodnim Novinama, nije
samo atentat. Ono je čak i izdajstvo
hrvatske avtonomije. Radi toga, Na-
rodne Novine, kao službeni list vlade,
koja hoće da čuva avtonomiju Hr-
vatske i Slavonije, protestuju protiv
tog pisma, ,proti ovoj izdajničkoj ra-
boti dalmatinskih klevetnika najsve-
čanije i najodrješitije.“

Narodne Novine vrlo pametno rade,
što protestuju protiv ovoga pisma.
Ko ne zna cijelu radnju iza kulisa
u procesu tobožnjih velikih izdajnika,
taj bi im mogao povjerovati, da pišu
iskreno i sa ubjeđenjem. Ko nije či-
tave tri nedjelje gledao # slušao, kako
se vodi taj proces, taj bi zaista mo-
gao pomisliti, da je tu sve čovječanski
i po zakonu. Ko ne čita stenograf-
ska izvješća o tom procesu, mogao
bi vjerovati — Narodnim Novinama.
Ali, ko je gledao i slušao, kako se
vodi taj proces; ko je imao i tražio
zgode, kao ja, da se o tom procesu
razgovara sa vrlo uglednim austrij-
skim sucima, bez razlike narodnosti,
a koji su mi rekli, da su i optužnica
i vođenje procesa pravi škandal; ko
zna, koji su pravi razlozi tom pro-
cesu — taj će se, zaista, začuditi smi-
onosti Narodnih Novina. I baš ta
smionost zagrebačkog službenog lista
nagoni me, da ispričam nešto, što
sam htio, da barem za sada ostane
tajnom. To nešto moći će još bolje
uvjeriti taj list, ako je on uopšte pri-
stupačan ikakvom uvjerenju, da je
pismo ministru spoljnih poslova bilo
vrlo tačno — adresovano.

Jednoga dana, dok sam u Zagrebu
bio u svojoj sobi u hotelu, sobarica
mi donese posjetnicu, govoreći mi,

da gospodin, koji joj je dao tu kartu,

želi govoriti samnom. Pogledam kartu.
Na njoj je bilo potpuno nepoznato mi
ime. Bilo je njekoliko titula. Posje-
tilae je, po karti barem, nastanjen u
Beču. Želio sam znati šta taj gospo-
din hoće od mene. Naredim, neka se
odmah dovede u moju sobu. Tako je
i bilo.

Poslije prvih šablonskih fraza, koje
se obično izgovaraju, kad čovjek neće
drugo da kaže, reče mi moj posjetilac:

— Došao sam k Vama sa jednom
toplom molbom, ali prije nego li Vam
je kažem, morate mi dati Vašu po-
štenu riječ, da moga imena nećete
nikada nikome odati. Pristanete li na
moju molbu, ja ću Vam označiti lica,
kojima ćete me moći spomenuti. Od-
bijete li moju molbu, smatrajte, kao
da nijesam ni dolazio k Vama.

— Toje mnogo, — odgovorim mom
posjetiocu — jer Vam sve to ne mogu
obećati. Mogu Vam obećati, a to Vam
i obećajem, da Vašega imena neću
nikada nikome odati, nego pod uvje-
tom, koji ste mi postavili. Ali, da o
Vašoj molbi, koju tek! imate da mi
kažete, ne smijem nikome ništa da
govorim, to Vam nikako ni pod
kojim uvjetom ne mogu obećati. Tada
volim, da mi ništa ne pričate i da
me ni za što ne molite. Koliko sam
gotov, da ispunim već dano Vam o-
bećanje, dokazujem Vam i ovim, što
Vam povraćam Vašu posjetnicu, koju
ste mi poslali po sobarici — i po-
vratim posjetiocu njegovu kartu, koju
on mirno strpa u džep.

-— Za sada mi je dovoljno — reče
mi Bečlija — Vaše prvo obećanje.
Kad Vam kažem sve, što hoću da
Vam kažem, daćete mi možda i drugo
obećanje. Vi vidite, šta se u Zagrebu
ovo dana radi pred sudom. Sudi se
ovim Srbima radi najtežeg zločinstva,
koje može da počini austro-ugarski
podanik. Državni tužilac za sve traži
smrtnu kaznu. Nije isključena mo-
gućnost, da se ta strašna kazna i
izvrši. Nego, ako do toga i ne dođe,
nego samo do osude na po njekoliko
godina ili mjeseci tamnice, ovi su
ljudi sasvim propali. Oni su propali
već i do sada. Ono njekoliko mladih
trgovaca palo je pod konkurs, pa se
neće nikada više podići. Porodice za-
tvorenih sveštenika skapavaju od
gladi, a tako isto i porodice zatvo-
renih učitelja. Trebalo bi im pomoći.
Pomoći im se može, a tu najviše mo-
žete poraditi Vi sa Vašim prijateljima.

— Ja?! — prekinem posjetioca,
iznenađen takvim riječima. — Kako
da im najviše mogu pomoći ja, kad,
kao austrijski advokat, nemam pravo,
ni da ih branim pred sudom? Ja sam
siguran, da će ih, po svoj prilici, sve
osuditi, jer da ih nijesu namjeravali
osuditi, ne bi ih ni izvodili pred ona-
kav sud. Za ovakav sud, prema ono-
me, kako se vodi proces, može se
slobodno reći, da ima već gotovu
presudu u džepu. Ne znam samo,
što će reći vrhovni sud u Zagrebu,
a i šta će reći Evropa, da se ni za
što osuđuju, možda i na smrt, ovo-
liki ljudi. Ja sam već, kao advokat,

na pola ostario. Branio sam i u si-
tnim i u krupnim krivičnim poslo-
vima. Nikada nigdje nijesam ni vidio
ni čuo, da se na ovako pristrani na-
čin vodi jedan proces. Svemu je tome
politička pozadina, a ovi su ljudi bili
nesrećni, pa je na njih pala kocka,
da trunu u tamnici ni krivi ni dužni.

— 1 ja baš hoću, — prihvati moj
posjetilac — da Vam govorim o toj
političkoj pozadini. Ovim se ljudima
može pomoći jednim sitnim političkim
aktom, koji bi trebalo Vi da pokre-
nete. Pomoglo bi im se odmah, kad
bi se taj politički akt izvršio. Vidite,
u Beču nijesu ni najmanje zadovoljni
sa držanjem Srba u Austro-Ugarskoj
poslije proglašenja aneksije Bosne i
Hercegovine. Tamo se želi, da Vi

Srbi u Austro-Ugarskoj uradite nešto “

javno, čim biste pozdravili i odobrili
aneksiju. Trebalo bi, da jedan ili dva
vas srpskih poslanika iz Dalmacije i
njekoliko srpskih poslanika iz Hrvat-
ske i Slavonije pokupite male depu-
tacije vaših birača, pa da s njima
odete u Beč i da se zahvalite na
aneksiju Bosne i Hercegovine. Kad
bi ste vi, kao vođe tih deputacija, tom
prilikom molili i za ove, kojima se
sada sudi u Zagrebu, vjerujte mi, da
bi ovoga procesa nestalo preko noći...

— Molim Vas, — prekinem svog
posjetioca — na čije ime Vi to meni
govorite i kome bi trebalo da idu te
deputacije?

— Kad mi obećate, ako mi obećate,
— odgovori mi Bečlija — da ćete to
izvršiti, reći ću Vam i na čije ime
govorim. Bilo bi dovoljno, da te de-
putacije odu ministru spoljnih poslo-
va i da se njemu zahvalite na anek-
siju, jer je to njegovo djelo. To je,
kao što vidite, sitni politički akt, koji
bi imao velikih pošljedica i za ove
nesrećnike ovdje u Zagrebu. Na te
deputacije čekaju u Beču. Vi se do-
govorite sa jednim ili dva od Vaših
drugova iz Dalmacije, a nagovorite i
ovdje koga od srpskih poslanika, da
to učini. Učinite dobro djelo za ove,
koji su u tamnici, a kojima prijete
vješala.

— Ako u Beču — htjedoh da za-
vršim taj razgovor — čekaju na ta-
kve deputacije, dugo će ih čekati i
neće ih dočekati. Ja ću Vam iskreno
reći samo jedan razlog, za što ja to
neću i po savjesti svojoj, ne mogu
to da učinim. Drugih razloga ne tre-
ba da Vam navodim. Dovoljan je je-
dan. Ima nas Srba, koji smo od nje-
koliko vijekova pod Austrijom i Au-
stro- Ugarskom. Ima nas, koji smo
od njekoliko desetina godina. Kroz
čitav taj dugački niz godina mi Srbi

nijesmo mogli zabilježiti nijedne go-
dine sreće i zadovoljstva. Uvijek smo
bili na udarcu. Bez ikakvog oprada-
nog razloga vješali su nas, strijeljali
su nas, zatvarali su nas i zatvaraju
nas po tamnicama. Ekonomski nas
ubijaju ili nastoje da nas ubiju na
svim stranama. Neprestano se od nas
stvaraju bauci, gdje nije potrebito da
se stvaraju. Izmišljaju nam se poli-
tička zločinstva, gdje nema ničega.
Najbolji dokaz tome je i ovo, što se
sada u Zagrebu radi. Pojedine doga-
đaje iz te mučne istorije ne treba da
Vam navodim. Za to bi trebao čitav
leksikon. I kad je, moj gospodine,
to tako, kažite mi, da li se ja mogu
radovati i čak voditi deputacije u
Beč, što je nama, starim duševnim,
ekonomskim i tjelesnim mučenicima,
dodano još njekoliko stotina hiljada
ljudi, koji će biti srećni, kako smo i
mi ?

Bečlija me zamoli, da mu opro-
stim, što mi je dosađivao i ode.

— Ne zaboravite, — rekoh mu na
odlasku — da ću se prvoga ebećanja
držati. Za drugo nijesam Vam obe-
ćao ništa i ne veže me ništa.

Taj razgovor vodio se u Zagrebu,
u utorak, 10. (23.) marta 1909. Baš
u to doba bili su najviše zaoštreni
odnosi između Austro-Ugarske i Sr-
bije radi proglašene aneksije Bosne
i Hercegovine. Čekalo se, kad će da
pukne prva puška s jedne ili sa druge
strane. Vojska je polazila i sa zagre-
bačkih željezničkih stanica. Vojsku

je pozdravjala vojnička muzika. Bilo
je i poznatih legijonaša, koji su voj-

niecima govorili i vikali: ,Ako koji
od vas pogine, znajte, da će vas ubiti
Srbin! Idete na kasapnicu radi Vlaha!“
Vojnici su morali slušati komandu.
Zle volje ulazili su u željezničke va-
gone. Putovali su. Nijesu ni sami
znali kuda.
* * *

Hoće li Narodne Novine, čiji go-
spodari moraju da znadu za ponudu
o deputacijama, i poslije ovoga go-
voriti, da pismo ministru spoljnih
poslova nije poslano na tačnu adre-
su? Hoće li i na dalje govoriti, da
je to pismo ne samo atentat, na au-
tonomiju nego i izdajstvo autonomije
Hrvatske i Slavonije? Što vrijedi ta
autonomija na papiru, kad je gaze
najmjerodavniji faktori; kad u onako
delikatnom procesu, kakav se sad

vodi u Zagrebu, isti suci pokazuju i.

dokazuju, da su zadojeni mržnjom
protiv optuženih; kad krše najele-
mentarnija načela i glavne ustanove
krivičnog postupnika, a to sve, da
zadovolje svoje gospodare? Dokaze o