Str. i

»DUBROVNIK“

Br. 32.

mlju, jer. mu mi sami otvaramo vrata,
To je narodno samoubojstvo, to znači
slijepo srtati u bezdan, prigibati do-
brovoljno glavu pred tuđom sjekirom.
Oni koji tako rade naj veći su du-
šmani svoga naroda, zločinci, koji
ubijaju vlastitu majku. Kad ne bi

bilo naših proizvoda, koji mogu da ,

konkuriraju tuđim; kad ne bi bilo
slavenskih svakovrsnih proizvoda, a
naročito čeških, koji mogu da se ta-
kme na svjetskim tržištima sa pro-
izvodima ostalih naroda, kad ne bi
bilo kod čeških firama one poznate
solidnosti, — čovjek još ne bi ni ža-
lio, morao bi se pomiriti sa sudbi-
nom ; ali kad uza sve to ne ćemo, i
ako možemo, da uspješno doskočimo
zlu, onda svak ima prava da nas na-
zove i budalama, jer ovako nemamo
prava da se tužimo na svoj udes, i
da se ljutimo, kad nas druge naro-
dnosti grde, jer smo to sami zaslužili.
Ovakovim našim držanjem svakome
moramo omrznuti, jer nam zaista
niko ne će iz milosrđa poklanjati
poštovanje, ako to mi svojim naro-
dnim radom ne postignemo i ne za-
služimo, a to ćemo postići kad po-
čnemo štovati sami sebe. Nijemac se
nama ruga, o glavi nam radi, pa o-
pet uspješno trguje s nama i u na-
šim zemljama; jednako i Madžar.
Naša braća Česi ne nalaze u našim
zemljama tržišta za svoju robu, a
gotovo ne nalaze među nama ni u-
godna boravišta, pa onda ne bi bilo
čudo da nas i oni zamrze, kao šlo
bi nas mogli još i ostali Sloveni za-
mrzjeti. Ustrajemo li na ovaj način,
onda možemo pobjedonosno uskli-
knuti sa velikim Jožzuom Frankom,
naj boljim našim političarem i finan-

sijerom i — narodnim gospođhnoni:
»Splendide isolation !“ '

Pisma iz sjeverne Dalmacije,

XVII.
Dokazano je, da naša pokrajina,

premda nikada sasvim, a ono djelo-
mice, podlijegala je tuđom uplivu,
bilo kulturno, bilo čak i etnografski.
Ovakih tragova ima i danas, u ma-
njem razmjeru, nego li je prije bivalo.
Ovo podlijeganje i nije bilo najveće
zlo ondje, gdje se vremenom i zna-
njem znalo koristit i uvidjeti ono, u
čemu smo oskudni i što je boljega
u tuđina, da se i mi okoristimo kul-
turnim tekovinama... Zlo je nastalo
ondje, gdje se slijepo povađalo za
tudiuštinom i malo po malo k sebi

prikupilo više rđavih, nego li dobrih
osobina, kojima ga je tuđin i stranac
obasipao.

oi s štiva

ili napokon na jednoj polovici s ugar-
skijem grbom a na drugoj s anžuvin-
skijem. Inače čini se da Dubrovčani
nijesu rado vili te ugarske zastave, jer
već 26. I. 1362. malo vijeće opet na-
ručuje iz Mletaka zastava, ali ovaj put
,3 zastave za galije a 3 zastave za
trublje sa sv. Vlahom“ (Mon. Ragus.
I, 158); tri godine poslije ugovora
s kraljem ugarskijem, Dubrovčani su
dakle za svoje općinske galije već na-
ručivali dubrovačku zastavu sa sv. Vla-
hom, dok bi uprav po ugovoru imali
na njima viti ugarsku zastavu! vidi se
da nijesu baš marili za ovu zadnju,
pa su zato valjda već od to doba po-
čeli i na javnijem zgradama -i na op-
ćinskijem brodovima viti samo svoju
staru zastavu sa sv. Vlahom, koju su
privatni dubrov. brodovi bez sumnje
odavna nosili. Amo ide i to što du-
brovački senat (,vijeće  umoljeno“)
27. VII. 1419, kada je slao vojsku (od
800 momaka) da pokori Konavle, od-
luči da dubrov. vojska ide pod barja-
kom Sv. Vlaha a odbaci prijedlog da

Na Primorju dakle, osjećala se, a
osjeća se djelom i danas dobra i zla
strana zapadne kulture.  Zaleđina
primorska, biva, sjeverni naši krajevi,
nijesu tako lako bili pristupačni tu-
đem, a nijesu ni danas, uza sve to,

što se ljudi promeću po bijelo svijetu
radi zarade i rada. Ko bi se u osta- |

lom ikada od gospode navlastito u
prvašnje doba, kad se malo marilo
za narodni jezik i usudio, da prođe
ove krajeve i strmenite klisure, bez
puta i komunikacija, gdje je po viso-
vima bezdan picala, a zemlja se pod
nogama otiskivala; ko bi se pri ova-
kim nezgodama, dao u pustolovinu,
da obilazi omražene izapuštane kra-
jeve?!

Uprav ta osamljenost, gdje tudi
upliv nije bio tako lako pristupačan,
prouzrokovala je, da narod u ovom
kraju, pored svojih mana, imade i
vrlina. Za to su se stari običaji i
ustanove među našim poljima i kli-
surama najbolje uzdržali i sačuvali
do dana današnjega, kada se sve dalo
za povađanjem i oponašanjem. Sve
do skora, dok se mladi nijesu poraz-
dijelili, bio je zadružni život u mno-
gim porodicama tako podržavan i
razvijen, da su nekoje porodice bro-
jile do stotinu članova u domaćoj
zadruzi. Dok su se pazili i slušali, u
zadruzi bilo svega dosta. Nego, kad
se porazdijelili, nastale druge potrebe.
Kuća osamljena, pospu se djeca i
nejač; udri još i bolest, a u kući pu-
stoš. Nema, ni ko, će dobiti, ni ko će
donijeti. Onda tek uviđaju, kako je,
kad se stane svojom soli začinjati i
svojim kruhom krušiti.

Dijeljenje je mnogo štete nanijelo
narodu i porodici, jer je kućni sta-
rješina u zadruzi bio čovjek od ugle-
da i poštovanja, gdje bi ze on mašio
okom, mlađi su prihvaćali. On je
upravljao imanjem, i u dogovoru sa
muškijem glavama porodice sklapao
pogodbe i određivao što će se da ra-
di. Lijepi ovi običaji danas izčezavaju,
ili stoga, što su nastala druga doba
i druge prilike, ili s razloga, što je
kod mnogih ,prćijaša“ u zadruzi pre-

vlađivala lična korist.

Dok je po našim selima prevla-
đivao zadružni život, obitelj je bila
bogatija u imanju, a inače, njeni čla-
novi bili su daleko krjeposniji i na
glasu, nego li su onda, kada se raz-
dijeliše. Kada je mudri Dositije Obra-
dvić obilazio, stanovao i učiteljevao
po našim krajevima, hvalio se u svo-
jim uspomenama, kako je ovaj narod,
dobroćudan, bezazlen i kako se rijet-
ko kada iz usta njegovih čuju psov-

nosi Sv. Vlaha i zastavu ugarskoga
kralja. Ali opet, kad je isto vijeće 11.
IV. 1438. slao u Hercegnovi svoju ga-
liju po kneza Vladisava, sina hercega
Stjepana, naredi da uzme sa sobom
barjak što ga je poslao kralj ugarski.
Naprotiv 1. VI. 1461. odredi da dva
vlastelina s nekoliko konja pođu u
susret Dubrovčaninu Niku Pribisaljiću,
koji je donosio barjak za Dubrovnik
od strane kralja Matije Korvina, a da
knez s malijem vijećem dočeka barjak
pred dvorom, pa da ga sam ponese,
ne da se istavi iznad vrata od Pila,
nego da se položi u Gospi; valjda se
je nad vratima od Pila već vio dubro-
vački barjak sa Sv. Vlahom, pa dub.
senat nije htio da ga zamijeni ugar-
skijem barjakom. A to je mogao tijem
lakše učiniti, što za vrijeme, kada je
Dubrovnik bio pod ugarskom vlasti,
nije bilo u gradu nikakvog ugarskog
činovnika koji bi mogao paziti da se
vije, prema ugovoru s Ljudevitom Ve-
likijem, ugarska zastava.
M. Rešetar,

ke, ja li rđave riječi. Slušao je mlađi
starijega. Stariji pak, netom bi se iz
jutra probudio, prekrstio bi se i Bogu
preporučio, pak za svojim poslom,
ne' hvatajuć riječ s nikim. Uzdizali
su svoj porod u strahu božjemu i
načinu ljudskome.

Mnogi su lijepi običaji danas iz-
čezli, ili zaboravljeni. e

Po kućama još nije isčezlo staro
gostoprimstvo. Zimi i jeseni, sijela i
prela zamjenjuju zapadne zabave.

Ono, što kod nas ponajviše otskače,
i što se je još uzdržalo, usprkos, mo-
dernoj novoiariji to je: narodna no-
šnja i čisti neprekaljeni narodni go-
vor. Zaista, ako smo u mnogočem
opali i oštećeni, uzdržali smo još ono
što su mnogi u boljim i sretnim pri-
likam, nego li smo mi, zapustili, ili
zaboravili.

Ko hoće da prislušne hitroumnog
našega gorštaka, kada on po tenani
razlaže u zboru, ili govoru, opaziće,
da mu riječ teče iz usta, poput po-
toka, slađe od meda, kao što bi Omir
kazao o svom Nestoru. Narodna naša

“nošnja danas privlači strance, koji je

nose na izgled i uzor, a po njima naj
kulturniji narod već kroji rubenine
za ženski nakit.

S ove strane usamljenost i odvoje-
nost našega“ kraja, u ono doba, kada
se bojalo odn&rodivanja, bila je od
koristi, jer je bila lišena sa strane,
kako svakog dobra tako i zla.

Nemar i zapuštenost sjeverni: kra-
jeva naše pokrajine, ipak je ostavio
za sobom rđave posljedice, jer je po-
sijao u narodu nepovjerenje i za ka-
kovu dobru i plemenitu namjeru | jer
ga se otprije nije naviklo da uživa
ni ono dobro, što mu se je bez muke
moglo dati, samo kad su se istinski

ispitale narodne potrebe.

Srpske zemlje.
Srbija. Srpski poslanik u Beču,

dr. Simić, dobio je nalog od svoje

vlade, da uloži kod ministra izvanj-
skih poslova, baruna Aehrenthala
protest zbog uvrijedljivih izraza, koji
gotovo svaki dan padaju od strane
suda i zastupnika tužbe protiv srp-
ske vladalačke kuće i osobe Kralja
Petra, prilikom procesa protiv optu-
ženih tobožnjih velikih izdajnika u
Zagrebu.

— Kako neki glasovi stižu iz Beča,
Austro-Ugarska je preko svog kon-
sula predložila srpskoj vladi novu
osnovu za riješenje trgovinskog rata
koji vlada između monarhije i Srbije.
Kao da ima izgleda povoljnom riješe-
nju ovog pitanja.

— ,Budapest Hrilap, ima vijest iz
Beograda, prama kojoj su na konfe-
renciji staroradikalne stranke ministri

Milovanović i Pašić rekli, da kralj

Petar ovih dana putuje u Petrovgrad
i da će tamo biti primljen svim kra-
ljevskim počastima. Ministri da su
još izjavili, da je ruska vlada pozitiv-
no obećala, da će Srbija dobit oštetu
u Maćedoniji i Staroj Srbiji.

Bosna i Hercegovina. Gospodar
zemlje u Bosni jest Muhamedanac,
aga ili beg. Kmetovi su njegovi na-
seljenici. Obrađuju zemlju, a gospo-
daru moraju plaćati obično trećinu.
Ako kmet slabo vodi gospodarstvo,
može ga gospodar ukloniti sa zemlji-

šta. Do sada nije bilo obligatnog |

oslobođenja kmetova. Jedino su se
od god. 1879. počeli kmetovi dobro-
voljno oslobađati. Uspjeh je ovaj:
God. 1895. bilo je u Bosni 88.970
kmetskih družina. Od 1879 — 1907.
otkupilo se je 23.477 kmetskih poro-
dica za otkupninu od 16,688.339 K.

God. 1907. bilo je n. pr. 1359 otkupa
na 11.913 hektara a otkupnina je
iznosila 1,554900 K. Od toga su
kmeti platili iz svog džepa 547.375
K, od zemaljske banke pozajmili su
841. 780 K, a od drugih javnih zavo-
da i privatnika 165.745 K.

Procesa radi otpusta kmetova koji
slabo gospodare g. 1905. bilo je 890.
Od toga je bilo njih samo 16:40%,
otklonjeno sa zemljišta. — Vjerovnici
su bosanskih kmetova: 1. bosanska
zemaljska banka sa 4,648.462 K. 2.
Trgovci sa 2,027.583 K. 3. Drugi nov-
čani zavodi sa 1,357.291 K. 4. Priva-
tnici sa 1,208.608 K. itd. Svih dugova
bilo je 1906. godine 86,303.972 K,

Domaće vijesti.

»Veleizdajnički“ proces. Skoro je
mjesec i po, da se pred zagrebačkim
sudom sudi pedesetrojici nevinim i
poštenim Srbima radi veleizdaje. Gla-
soviti Aecurti po befelu predlaže im
smrt na vješala. Sudi im se, jer su
širili srpsku zastavu, grb, ćirilicu i
sliku kralja Petra. Čudne li ironije.
Ono što je zakonom potvrđeno, preko
noći postalo je ,veleizdajničko“. Je
li što otkriveno za vrijeme procesa?
Odgovaramo: Ne. I sami svjedoci,
koje je Aecurti doveo i ćak naučio,
kako moraju govoriti, odgovoriše: Ne.
Cijeia svjetska štampa, danas se ruga
tome procesu, ali koja fajda: Proces
je izvjesnoj gospodi dobro došao:
Rauch ostaće i dalje kao ban, Ae-
curti, Tarabocchia i slični dobiće
masne nagrade...! ,Zeit“ od srijede
piše: ,Kod preslušavanja svjedoka
nije baš ništa izneseno“. To smo mi
već nekoliko puta po svjedocima do-
kazali. I daljni iskaz svjedoka to nam
potvrđuje: Svjedok Nikola Čiča, dje-
čak od 13 god. odlučno kaže, da je
potpisao zapisnik, jer mu je to sudac
naložio. Čiča ispitan je radi jednog
pisma, za kog svj. Šepa tvrdi, da je
sam opt. Trbuhović poslao anonimnu
prijavu protiv sama sebe, i time hotio
osumnjičiti Šepu. Trbuhović to od-
lučno pobija. Svjedoci Nikola Kra-
marić i Stanko Matijević ne znaju
uprav ništa, da svjedoče protiv optu-
ženih. Svj. Marija Srića, pripovjeda,
kako je čula (ili bolje naučili su je),
da će sve biti srpski kraj i da će za-
vladati kralj Petar. Ne kaže od koga
je to čula. Na neke upite branitelj
odgovara sam predsjednik. Kad je
Dr. Hinković hotio povovno, da po-
stavi nekoliko upita na svjedokinju,
predsjednik u znak ,nepristanosti“,
oduzeo mu je riječ. Daljni svjedoci
Ivan Mića, Marko Vidović, Nikola
Abramović i Đuro Crevar ne potvr-
diše ništa, ni što bi iz daleka miri-
salo na veleizdaju. Od svj. Đura Cre-
vara, predsjednik se je nadao velikim
otkrićima, ali jeostao razočaran. Svj.
Jovan Šepa, poriče svaku propagandu
u narodu. Presjednik hoće, da mu '
nekom presijom dokaže, kako je u
istrazi drugčije govorio. Svjedok po-
bija, da on to nije nikada govorio i
stalno zapisnik je u žurbi sastavljen
ili je stilistička pogreška. — Kad je
predsjednik uvidio, da se uzaludno
muči e da mu svj. nešto dokaže, dr-
žavni će odvjetnik izazivno svjedoku:
Ili ste prije neistinu govorili ili sada.
Razumije se, na ovakovo vrijeđanje
zaprisegnutog svjedoka došlo je do
buke u dvorani. Opt. Vukelića sud
isključuje čitavo vrijeme iz sudnice,
dok ne dođe na njega red. Dr. Hin-
ković uzaludno je postavljao upite na
svjedoka, predsjednik mu neprestano
oduzimlje riječ. Upravo ,ustavno“!
Svj. Milu Popovića sud odbija, jerje