Br. 37.

Dubrovnik 28. maja 1909. —

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM

Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za svo ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na p6 i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini.
straciji lista a dopisi uredništvu,
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

A

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

[Fe )||

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Svijetli dani srpski u Zagrebu.

(Jedanaesti izvještaj).

21. maja 1909.

Poslije više od mjesec dana, danas
sam po novo otišao da slušam pretres
protiv tobožnjih velikih izdajnika.
Ovoga puta, tek da čujem i vidim,
šta o ovom poslu misli publika, ni-
jesam htio da odem među advokate.
Pošao sam među mladence, za koje
sam čitao da se ponašaju, kako ne
treba u sudu niko da se ponaša. Če-
tvrti dio dvorane sa desne strane
sudačkoga stola namijenjen je publici.
U drugoj četvrtini s lijeve strane sjede
ili stoje optuženi, o kojima se ne radi.
Ostali optuženi sjede u sredini dvo-
rane na optuženičkim klupama. Svi
su optuženi vrlo dobre volje. Uvjereni
su, valjda, i oni, da ih ne može za-
desiti nikakva veća kazna. Niko ništa
krupno nije iznio protiv njih. Dobre
su volje. Smiju se i tiho među sobom
razgovaraju. Po licu ipak im se po-
znaje, da ih je udarila memla od ka-
mena. Slušao sam od mnogih svojih
ovdješnjih prijatelja, da su tamnice,
gdje su optuženi zatvoreni, nezdrave
i gnusne. Sunca nemaju nikada u
svojim žalosnim sobama. Dvorište, po
kome mogu po katkada da se proše-
taju, trema ni malo ili vrlo malo sunca.
I tako ti ljudi, naviknuti da kod svoje
kuće žive udobno, u vlazi, nečistoći,
gadu i smradu sprovode dane, ne-
djelje i mjesece.

Optuženi Valerijan Pribičević naj-
markantniji je među svima. Svukao
je kaluđerske dolame, a na pretres
dolazi u civilnom odijelu. Na lijevoj
strani kaputa drži evjetić, od koga
neće da se odvoji. Predsjednik ga za
io više ne opominje, jer se uvjerio,
da se taj kaluđer ne da lako slomiti.
Kako nijedan svjedok ništa o njemu
ne govori, Valerijan neprestano gleda
na galerije, gdje su samo ženske, i
uživa, možda, u prirodi. Ni zato ga

predsjednik ne opominje sada. Od sto

i nekoliko svjedoka, koji su do sada
ispitivani, jedan jedini je, u početku
pretresa, kazao, da je jednom dolazio
u Vrginmost svojoj rodbini. Radi tog
svog putovanja, u Vrginmost, gdje se
ni s kim nije ni sastajao ni dogova-
rao, siromah Valerijan leži u istra-
žnom zatvoru već malo manje od
deset mjeseci.

Sudbeni dvor sastavljen je, nara-
vno kao i prije. Predsjednik vodi
pretres i danas, kako ga je vodio i
do danas. Kažu, da ga je strašno
upekao posao o vinu i rakiji, o ko-
jima je bilo govora u poslaničkom
domu carevinskog vijeću u Beču. Prvi
votant na desno predsjedniku impo-
nuje svojom velikom, a osobito du-
gačkom glavom. Da je Darwin živ,
dao bi mnogo za tu glavu. Kad koji
od advokata ulaže ništovnu žalbu,
taj prvi votant dokazuje svoju suda-
čku nepristranost primjedbama: »Mo-
žete ih uložiti i pet!“ Drugi votant
zabavlja se neprestano svojim velikim
breima. Često vadi iz džepa malo o-
gledalo, pa poteže i rasteže brkove,
da gu mu ljepši. I on vrlo često pravi

advokatima jednake primjedbe, kao i
prvi votant. Treći votant ne brine se
mnogo o pretresu i o onome, što se
na njemu govori i radi. On razmišlja
o svojoj prošlosti u Novom Marofu.
Čudi se, valjda, i sam, kako je i nje-
mu pala u dio sreća, da sudi u ovom
velikom procesu. Državni tužilac i
danas vodi glavnu riječ. Što on hoće,
predsjednik izvršava. Treba li kome
optuženiku ili advokatu oduzeti riječ,
dovoljno je, da državni tužilac nami-
gne predsjedniku, pa je gotovo. I on
i predsjednik jedva čekaju da se smr-
kne, pa da odu u kafanu Corso, gdje
će oko ponoći pretresati važna pra-
vnička pitanja.

U toj odabranoj kiti nema najmi-
risnijeg ovijeta. Na galerijama nije
danas istražni suđija u ovom procesu,
da sucima šalje pismene bilješke.
Pošao je u Srijem, da traži nove ve-
like izdajnike. Pričaju mi, da je neko
odavle poslao Lombrosu njegovu sli-
ku. Kad je Lombroso vidio, želio je
doći u Zagreb, da ga vidi i prouči.
Starcu je teško putovati do Zagreba,
pa će se drukčije pobrinuti, da po-
puni najnovije izdanje svog djela
L uomo delinguente. Na taj način,
zagrebački proces imaće zasluga i_za
antropološku nauku. U njoj biće ba-
rem jedna stranica i iz ove žalosne
istorije.

Danas su se ispitala četiri svje-
doka i čitani su mnogi spisi. Jedan
svjedok nije rekao ništa, već da se
on ne drži ni Srba ni Hrvata, nego
vlade. Drugi je govorio, kako su op-
tuženi pričali da je Bosna Srbija. Toj
ludosti, jer Bosna ne može biti Srbija,
a ni Srbija Bosna, suci su dali ogro-
mne važnosti. Ostali svjedoci, koji su
o tom ispitani ili čiji su ispiti proči-
tani, odlučno su porekli da su optu-
ženi tako govorili. Državni tužilac, i
ako je pozvan na to, nije htio da
postupa protiv tog svjedoka, premda
je vrlo jasno, da nije svjedočio istinu.

Među svjedocima, koji su jutros
ispitivani, bio je i jedan pravoslavni.

— Koje ste vjere? — upita ga
predsjednik.

— Srpsko-pravoslavne — bio je
odgovor.

— U zapisniku stoji — odmah će
predsjednik — da ste grčko-istočne
vjere.

— Ja sam kazao — veli svjedok
— istražnom sudiji, kad me o tom
pitao, da sam pravoslavne vjere. On
mi je odgovorio, da te vjere nema,
nego grčko-istočne. Meni je bilo pravo,
neka piše, šta hoće.

— To, dakle, ide — predsjednik
nije mogao, a da ne reče — sve po-
stepeno. Vjera je bila najprije grčko-
istočna, pa pravoslavna, a sada je
srpsko-pravoslavna.

Svjedok je bio toliko pametan, da
je to progutao i ćutao. Pošto se po
njegovom  preslušavanju u istrazi
znalo, da ne tereti optužene, takvim
izazivanjem hijelo ge, bez sumnje, da
svjedok što god kaže, što bi izazvalo
kakvu kaznu protiv njega,

Na taj način sa sudačkog stola
vrijeđa se jedan veliki dio naroda u
Hrvatskoj i Slavoniji. Ali to nije bilo
samo danas. Toga ima vrlo često.
Prije nekoliko dana, 18. maja, o is-
pitivanju jednog pravoslavnog svje-
doka, čula se iz predsjednikovih usta
riječ: ,Ovdje nema Srba. Srbi su u
Srbiji!“ To je i — suviše!

Ovakovim ispadima i uvrjedama
publika pljeska i odobrava. Publiku
sastavljaju većinom mladenci, šljed-
benici prodavaoca koža iz Hamburga.
Dolazi ih svaki dan čitava četa, da
vide, kako će objesiti Vlahe. Na pre-
tresu prave kojekakve primjedbe.
Vrijeđdaju optužene i njihove branioce.
Vrijeđaju optuženima njihove najveće
svetinje. Pomažu im sa galerija neke
stare ženske. Suci i državni tužilac
regbi da uživaju u tome. Advokati i
optuženi tražili su nekoliko puta do
sada od suda, da budu zaštićeni od
takvih neprestanih vrijeđanja. Optu-

ženi su radi tih traženja nagrađeni

disciplinarnim kaznama. Advokatima
sud nije ništa ni odgovorio.

Sasvim je prirodno, da već
toga zaneseni i opijeni mladenci:
još više kuraži. Njihova smionost u

.sudbenoj dvorani, koja. bi trebala da

bude erkva. prelazi svaku mjeru. De-
monstrativno uživaju i prave koje-
kakve primijedbe, kad se koji od su-
daca ili državni tužilac očeše o srp-
sko ime i Srpstvo.

Nego, meni se čini, da neću po-
griješiti, ako u ovom postupku šljed -
benika prodavaoca koža iz Hambur-
ga kažem, da ima jedan mnogo dublji
razlog, nego li tobožnja ljubav za
Hrvatstvo i za Hrvatsku domovinu.
Njegovi šljedbenici toliko su raslijep-
ljeni, da ne vide, kuda ih vodi i za-
što ih tamo vodi ta stara lisica.

Treba priznati žalosnu činjenicu,
da je u svim većim gradovima Hr-
vatske i Slavonije trgovina bila do
nedavno isključivo u rukama jevreja.
Ti jevreji nijesu takvi, da se prila-
gađaju prilikama naroda, u kojemu
žive i s kim žive. Oni su od uvijek
bili neprijatelji ovoga naroda, koji
živi u Hrvatskoj i Slavoniji, i ako
su se mnogi s njim obogatili. Nijesu
nikada propustili nijedne prilike, a
da ne rade protiv tog naroda. Ko
poznaje veće gradove po Hrvatskoj
i Slavoniji, kao Zagreb, Osijek, Ze-
mun, Brod, Vukovar, Križevee, Be-
lovar, Sisak, Požegu i druge, mora
se začuditi, kako su sve trgovačke
table do nedavna bile samo jevrejske.
Tako je bilo i po manjim varošima.
Jevreji su bili osvojili sve krčme,
koje i ovdje cvjetaju, i veći dio tr-
govina. U pošljednje vrijeme počelo
je drugčije. Srbi su istrajnim radom
i velikim žrtvama odgojili i podigli
mnogo mladih i vrijednih trgovaca,
čije su trgovine mogle konkurisati
jevrejskim trgovinama. Jevreji su se
pobojali te konkurencije, pa nastoje
svakako, da unište Srbe trgovee. To
je bio pravi razlog septembarskih
dogodaja 1902. god. u Zagrebu, kad
su uništene skoro sve trgovine Srba.

To je takođe jedan veliki razlog, za-
što u ovom procesu togovac koža iz
Hamburga vodi glavnu riječ protiv
Srba, a glavni su svjedoci protiv njih
jevreji. Medu optuženima ima njeko-
liko vrlo vrijednih i sposobnih trgo-
vaca, koje na ovakav način, dugim
tamnovanjem, treba uništiti.
(Dvanaesti izvještaj).
22. maja.

Pretres bio je danas vrlo intere-
santan i u njekoliko originalan. Bilo
je, doduše, običnih oduzimanja riječi.
Predsjednik nije dopuštao optuženima
da se brane i da pobijaju navode
svjedoka. Votanti uplitali su se u
pitanja i odgovore, što nijesu smjeli
nikako da rade. Državni tužilac imao
je i danas uvijek pravo; advokati ni-
kada. Publika mladenaca odobravala
je sve, što bi se iznosilo i govorilo
protiv Srpstva, i niko joj ništa nije
htio i nije mogao zamjeriti.

Cijeli dan posvećen je ispitivanju
jednoga svjedoka, koga ovdje nazi-
vlju malim piscem poznatog Finale.

. I ako mu je izneseno, da je nago-

varao njeke svjedoke da krivo svje-
doče u ovom procesu, sud je odbio
prijedlog obrane, da se taj svjedok
ne zakune. On je vidio sve i čuo je
sve, što nije niko do sada. Čuo je, '
kako su optuženi vikali: ,Živila Sr-
bija!“ On je, kao praktičan čovjek,
vikao: ,Živio ban i živjela vladal“,
jer, veli on, ko je protiv bana i vlade,
taj je i protiv kralja. Prije je u nje-
govom Crkvenom Boku malo ko go-
vorio da je Srbin. Sada je svaki ne
samo frbin, nego Srbin i po. Govo-
rili su optuženi o Dušanovu carstvu.
Bilo je noćnih tajnih sastanaka, gdje
su se optuženi dogovarali, da ovo
bude Srbija. To je on sve čuo, pri-
sluškivajući iza otvorenih vrata.| Čuo
je još, kako se govorilo o nekakvoj
ćirilici, kao o srpskom pismu. I u
narodu su njeki govorili, da ovo mora
biti Srbija. Njeki su pak bili proti-
vnog mišljenja, jer da ovdje ima
mnogo katolika pa radi toga to ne
može da bude. Svjedok svečano iz-
javljuje, da je pravoslavni Hrvat.
U općinu htjela se uvesti ćirilica,
kao Hoi pismo, ali joj se on pro-
tivio. Cuo je, da je jedan od optuženih
bio u Srbiji i da je tamo dobio me-
dalju. Vidio je razne barjake, ali ne
zna, da li su bili srpski ili hrvatski,
jer ne pozna razlike. Pripadao je
njekada srpskoj radikalnoj stranci (i
ako je pravoslavni Hrvat), ali se i od
nje odbio. U Crkvenom Boku bio je
naćelnik šest godina, pa su ga sru-
šili optuženi. Prije dvadeset godina
priložio je i on nješto novaca da se
kupi zvono za pravoslavnu erkvu u
Crkvenom Boku. Njegovo je ime na
tom zvonu urezano ćirilicom.

Kad je predsjednik završio svoja
pitanja, dogodilo se nješto što se može
dogoditi samo u ovom procesu. Ad-
vokat dr. Lukinić, koji je i poslanik
u Zagrebu i u Pešti, po dužnosti ,svo-
joj, pitao je svjedoka za razne stvari.
Pošto je tim pitanjima htio da pobije