Br. 52. Dubrovnik 28. jula 1909. God. XVIII. IZLAZI UTORKOM i PETKOM Cijena je listu na godinu: za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce- govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru K 15; za sve ostale zemlje franaka 16 u zlatu; za Dubrovnik K 10; na po i četvrt godine surazmjerno. Pretplata i oglasi šalju se admini- straciji lista a dopisi uredništvu. Rukopisi se. ne vraćaju. Nefran- kovna pisma ne primaju se. — Za oglase, računska izvješća i sli- čne objave plaća se 12 para * petitnom retku (sitnijeh slova), šk se više puta uvršćuju, onda po po- godbi. — Za priposlana, izjave i , javne zahvale plaća se od petitnog ' s retka 20 para. Plativo i utuživo u Dubrovniku. a POJEDINI BROJ 10 PARA CES )] Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr. Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković. Iz Zagreba i Biograda VIII. (Tri Stojana: Novaković, Protić, Ribarac. — Salus reipublicae suprema lex esto). Da ne kriva ni tamo ni amo, poredao sam im prezimena po az- buki. Kad tako i ne bih bio uči- nio, ta tri Stojana tako su širokih grudi i pogleda, da to ne bi ni primjetili. Slučajno, po azbuki, No- vaković dolazi prvi. Prvo mu mje- sto i pripada, jer je on šef vlade, koja treba da povede Srbiju sre- ćnijim danima. Stojana Novakovića, političara, znam iz onoga doba, kada je srp- ska štampa, koju smo mi čitali na Primorju, njega i njegove drugove, naprednjake, nazivala izdajnicima Srpstva. Novaković, Garašanin, Piroćanac, Mijatović, Kujundžić i drugi naprednjački prvaci nama su prikazivani u najernjoj boji. Naši stariji ljudi čudili su se, kako ti naprednjačke vođe mogu da iziđu iz svojih kuća. Čudili su se, “kako ih biogradska čaršija ne utuče, kod toliko njihovih teških grijeho- va. Najveći i najcrnji njihov grijeh bio je, što nijesu nikada htjeli, da spoljašnja politika Srbije bude ru- ska. Što više, naprednjaci su sva- kom zgodnom prilikom pokazivali, da su oni otvoreni i odlučni ne- prijatelji ruske politike na Balkan- skom Poluostrvu. To je bio stra- šan grijeh u našim očima. I nije šala! Sveta pravoslavna Rusija i sada šalje na dar pravoslavnim cr- kvama na Balkanskom Poluostrvu svešteničkih odežda i crkvenih e- vanđelja. Ruske novine i onda su se topile od miline, pišući o svo- joj pravoslavnoj braći, koju će Rusi osloboditi od tuđinskog jarma. Malo je ko, osim navedenih po- litičara, pravio tačni bilans o onome, šta je Rusija Srbima, kao narodu bez razlike Vjere, dala, a šta im <je otela. Sitni i tričavi darovi bili su gusta sjena, koja mama nije dopuštala da vidimo, šta je ispod nje. 01 Novaković je bio među tim izdajnicima. | na njega se, radi njegove politike u odnosima Srbije Prema Rusiji, bacalo drvlje i ka- menje. Istorijski događaji, koji su njemu i njegovim drugovima bili Poznati, a o kojima mi nijesmo imali ni pojma, nagovorili su na- Prednjake da vode spoljašnju po- litiku onakvu, kakvu su oni vodili. Novakovića znam bolje iz doba, kada sam, radi njega, bio u ta- mnici. Znam ga pak najbolje od četii godine, kad sam ga lično upoznao i kad sam imao vrlo zgo- dnih prilika, da dugo i dugo go- vorim S njim o. našim nevoljama, O prošlosti i o budućnosti njegove, kako je on zove, uže otadžbine Srbije. Od kada sam ga lično upo- znao i nebrojeno puta bio njegov gost u njegovom za prijatelje vrlo širokom domu i od kada sam po- čeo da zrelije mislim svojom gla- vom, naprednjačka spoljašnja po- litika Srbije nije mi se više činjela da je izdajnička. Šta više, čini mi se, da je ona jedino i bila na svom mjestu, što se tiče našeg brata sa sjevera. Ne pišem nikakve hime. To No- vakoviću ne treba, a ni ja ne znam savijati leđa svoja. O njemu ću reći još jedino, kao najbolji dokaz poštovanja, koje uživa u Srbiji, da je on vođa male grupe naprednjaka u skupštini. Ima, čini mi se, šest ili sedam naprednjačkih poslanika. Pa ipak, njemu je povjereno, da bude šef vlade u doba, koje je bilo vrlo burno u Srbiji i van Sr- bije. On je šef iste vlade i sada, kada se bura još nije stišala, već se pritajala, da do skora zaduva možda još strašnije, nego li se mi- slilo, da će nedavno brijati. Ovo je najbolja karakteristika Novako- vićeve važnosti i srpske svijesti u Srbiji, baš u času, kad je došao onaj jaki udarac, o kome mi je govorio Ristić god. 1898. U sadašnjem velikom kabinetu Stojan Protić sjedi na stolici mi- nistra financija. U Protiću je djelo- mično oličena borba radikalne stranke u Srbiji protiv kralja Mi- lana. On je, sa njekoliko svojih . drugova, njekoliko godina ratovao protiv kralja Milana. Kralj Milan bojao se radikala, pa ih je gazio i progonio, zamišljajući, bez oprav- danih razloga, da su oni dušmani njegovi i njegove dinastije. Ni Sto- jan Protić nije mogao da bude bez tamnice. Radi poznatog atentata na kralja Milana 1899. god. za- tvoren je i Protić, pa je dugo morao da sjedi u požarevačkoj tamnici, ne znajući ni on, kao ni mnogi drugi, šta.je u tom poslu skrivio. Protića znam već od dvadeset godina. Upoznao sam ga, kao urednika ,Odjeka“, ondašnjeg glav- nog organa njekada jedine radi- kalne stranke. I on je jedan od onih vrlo rijetkih Srbijanaca, koji svojim pogledom obuhvata ne samo Srbiju. Uvijek se interesovao za sve, opšte srpske zgode i nezgode, pa je u tom pravcu radio, koliko je mogao. Pošljednjih godina bio je nje- koliko puta ministar unutrašnjih poslova. Sada ga je zapalo jedno od najtežih ministarstava. Između tri Stojana meni je ovoga puta bio novi poznanik Stojan Ri- barac. Do sada ga nijesam lično poznavao. Davno već dopao mi se na jednoj — slici. U njekom listu ili kalendaru, gdje li, ne sje- ćam se, prikazana je scena od 1. (13.) aprila 1893. Kad je toga dana kralj Aleksandar otpočeo svoju sa- | mostalnu vladavinu gaženjem jedne odredbe ustava i sam preuzeo vlast u svoje ruke, od večeri do zore zadržao je u dvoru namjesnike, Ristića i Belimarkovića, i sve mi- nistre, koje je bio pozvao na ve- čeru. Ribarac je tada bio ministar unutrašnjih djela. Slika u onom njekom kalendaru ili listu prikazi- vala _je- kralja Aleksandra, kako: sama sebe proglašuje samostalnim vladaocem ; kako namjesnicima i ministrima naređuje, da do zore ostanu u dvoru itd. Namjesnici i ministri bili su na slici iznenađeni i pokunjeni, a sami je Ribarac bio, istina iznenađen, ali nepokunjen. Ispravio se kod stola, sa kojim su do tada svi sjedjeli. Ponosito je podigao glavu i sa prezrenjem gleda kralja Aleksandra. Ja sam uvijek volio ljude, koji su ponositi, kad to mogu da budu, i kad preziru ljudske ništarije. Ako je ta slika vjerno prenijela onaj kobni istorijski događaj, kralj Aleksandar nije do smrti zabaravio prezrivi pogled svog ministra unu- trašnjih poslova. Njekoliko puta kralj Aleksandar htio je da uništi Ribarca, jer se bojao njegove ži- lavosti. Stvarao mu je kojekakve krivice i intrige, ali se namjerio đavo na đavola, pa mu nije mogao ništa naškoditi. Želio sam svakako, da ovoga puta lično upoznam Ribarca. On je po pozivu advokat u Požarevcu. Sada je ministar pravde. Dano mu je ministarštvo pravde, kao spo- sobnom pravniku i kao vođi nje- kadašnje liberalne, sada nacijonali- stičke stranke. Poznati su njegovi jezgroviti i patriotski govori u na- rodnoj skupštini, gdje jakom lo- gikom i širokim grudima može lako da osvoji. Potpunim pravom njega smatraju dostojnim našlednikom Ristićevim. Kad me primio u svoju kance- lariu i došao mi u susret, još više mi se dopao njegov tip. Visok, koštunjav, mršav, crnomanjast u licu: činjelo mi se, da gledam lijepi, ponositi arapski tip. U nje- koliko puta, što smo se razgova- rali, bio je uvijek tih, miran i ozbiljan. Zagrijao bi se malko i pojače bi govorio, kad bismo pre- tresali “ozbiljnija srpska pitanja. Mene je, kao pravnika, intereso- vala mmogo naša pravnička dezor- ganizacija. Mi Srbi, pravnici, a od nas ne dijelim Hrvate, nemamo ništa zajedničko. Ne znamo čak, ni kako ćemo pisati u pravničkim poslovima. Radi toga su i zagre- bačke i biogradske pravničke knji- ge prava bruka jezičnih grdosija. Svako piše, kako hoće, a niko ne zna ništa stalno u tom pravcu. Advokat Ribarac i sam mi je pri- znavao, da su moji razlozi osno- vani. Došli smo složno do za- ključka, da je potrebit u tom njeki zajednićki i potpuno jednaki rad. I Ribarac rado prati sve prilike i neprilike u svim zemljama, gdje žive Srbi. Po njegovim riječima uvjerio sam se, da jednakom lju- bavi ljubi i Hrvate, koje ni u čemu ne dijeli od Srba. Razgovarajući se snim bila mi je često pred očima impozantna slika Jovana Ri- ostića iz god. 1898. Kad sam se prvi put rastajao od Ribarca, da se poslije njekoliko dana opet s njim sastanem, i kad smo pri tome završavali njeki raz- govor, koji nas je mnogo intere- sovao; Ribarac me pozdravi ri- ječima : — Salus reipublisae ... —.... suprema lex esto! — završim ja. Ni to nije baš tako obično u Srbiji. Rijetki su tamo ljudi, koji su klasično obrazovani i koji znadu, ako će i malo, latinski. Ja sam ih barem vrlo malo našao. Kao što je stari Kato svaki svoj govor završavao riječima: Ceterum censeo Carthaginem esse delen- dam, i ako često nije ni govorio o velikom i pogibeljnom neprija- telju Rima, tri Stojana, o kojima pišem ovo njekoliko redaka, kao tri jaka stupa u kolu svojih je- dnako jakih drugova, imaće bez sumnje uvijek na umu značajnu riječ: Salus reipublicae suprema lex esto!; ali, naravno, ta res- publica mora biti cum mica — salis. Dr. A, M. 4