Br. 52.

Dubrovnik 28. jula 1909.

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se. ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para
* petitnom retku (sitnijeh slova), šk
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
, javne zahvale plaća se od petitnog
' s retka 20 para.
Plativo i utuživo u Dubrovniku.
a

POJEDINI BROJ 10 PARA

CES )]

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

Iz Zagreba i Biograda

VIII.

(Tri Stojana: Novaković, Protić, Ribarac. —
Salus reipublicae suprema lex esto).

Da ne kriva ni tamo ni amo,
poredao sam im prezimena po az-
buki. Kad tako i ne bih bio uči-
nio, ta tri Stojana tako su širokih
grudi i pogleda, da to ne bi ni
primjetili. Slučajno, po azbuki, No-
vaković dolazi prvi. Prvo mu mje-
sto i pripada, jer je on šef vlade,
koja treba da povede Srbiju sre-
ćnijim danima.

Stojana Novakovića, političara,
znam iz onoga doba, kada je srp-
ska štampa, koju smo mi čitali na
Primorju, njega i njegove drugove,
naprednjake, nazivala izdajnicima
Srpstva. Novaković, Garašanin,
Piroćanac, Mijatović, Kujundžić i
drugi naprednjački prvaci nama su
prikazivani u najernjoj boji. Naši
stariji ljudi čudili su se, kako ti
naprednjačke vođe mogu da iziđu
iz svojih kuća. Čudili su se, “kako
ih biogradska čaršija ne utuče,
kod toliko njihovih teških grijeho-
va. Najveći i najcrnji njihov grijeh
bio je, što nijesu nikada htjeli, da
spoljašnja politika Srbije bude ru-
ska. Što više, naprednjaci su sva-
kom zgodnom prilikom pokazivali,
da su oni otvoreni i odlučni ne-
prijatelji ruske politike na Balkan-
skom Poluostrvu. To je bio stra-
šan grijeh u našim očima. I nije
šala! Sveta pravoslavna Rusija i
sada šalje na dar pravoslavnim cr-
kvama na Balkanskom Poluostrvu
svešteničkih odežda i crkvenih e-
vanđelja. Ruske novine i onda su
se topile od miline, pišući o svo-
joj pravoslavnoj braći, koju će
Rusi osloboditi od tuđinskog jarma.
Malo je ko, osim navedenih po-
litičara, pravio tačni bilans o onome,
šta je Rusija Srbima, kao narodu
bez razlike Vjere, dala, a šta im
<je otela. Sitni i tričavi darovi bili
su gusta sjena, koja mama nije
dopuštala da vidimo, šta je ispod
nje.

01 Novaković je bio među tim
izdajnicima. | na njega se, radi
njegove politike u odnosima Srbije
Prema Rusiji, bacalo drvlje i ka-
menje. Istorijski događaji, koji su
njemu i njegovim drugovima bili
Poznati, a o kojima mi nijesmo
imali ni pojma, nagovorili su na-
Prednjake da vode spoljašnju po-
litiku onakvu, kakvu su oni vodili.

Novakovića znam bolje iz doba,

kada sam, radi njega, bio u ta-

mnici. Znam ga pak najbolje od
četii godine, kad sam ga lično
upoznao i kad sam imao vrlo zgo-
dnih prilika, da dugo i dugo go-
vorim S njim o. našim nevoljama,
O prošlosti i o budućnosti njegove,
kako je on zove, uže otadžbine
Srbije. Od kada sam ga lično upo-
znao i nebrojeno puta bio njegov
gost u njegovom za prijatelje vrlo
širokom domu i od kada sam po-
čeo da zrelije mislim svojom gla-
vom, naprednjačka spoljašnja po-
litika Srbije nije mi se više činjela
da je izdajnička. Šta više, čini mi
se, da je ona jedino i bila na svom
mjestu, što se tiče našeg brata
sa sjevera.

Ne pišem nikakve hime. To No-
vakoviću ne treba, a ni ja ne znam
savijati leđa svoja. O njemu ću
reći još jedino, kao najbolji dokaz
poštovanja, koje uživa u Srbiji, da
je on vođa male grupe naprednjaka
u skupštini. Ima, čini mi se, šest
ili sedam naprednjačkih poslanika.
Pa ipak, njemu je povjereno, da
bude šef vlade u doba, koje je
bilo vrlo burno u Srbiji i van Sr-
bije. On je šef iste vlade i sada,
kada se bura još nije stišala, već
se pritajala, da do skora zaduva
možda još strašnije, nego li se mi-
slilo, da će nedavno brijati. Ovo
je najbolja karakteristika Novako-
vićeve važnosti i srpske svijesti u
Srbiji, baš u času, kad je došao
onaj jaki udarac, o kome mi je
govorio Ristić god. 1898.

U sadašnjem velikom kabinetu
Stojan Protić sjedi na stolici mi-
nistra financija. U Protiću je djelo-
mično  oličena borba radikalne
stranke u Srbiji protiv kralja Mi-

lana. On je, sa njekoliko svojih .

drugova, njekoliko godina ratovao
protiv kralja Milana. Kralj Milan
bojao se radikala, pa ih je gazio
i progonio, zamišljajući, bez oprav-
danih razloga, da su oni dušmani
njegovi i njegove dinastije. Ni Sto-
jan Protić nije mogao da bude bez
tamnice. Radi poznatog atentata
na kralja Milana 1899. god. za-
tvoren je i Protić, pa je dugo
morao da sjedi u požarevačkoj
tamnici, ne znajući ni on, kao ni
mnogi drugi, šta.je u tom poslu
skrivio.

Protića znam već od dvadeset
godina. Upoznao sam ga, kao
urednika ,Odjeka“, ondašnjeg glav-
nog organa njekada jedine radi-
kalne stranke. I on je jedan od
onih vrlo rijetkih Srbijanaca, koji
svojim pogledom obuhvata ne samo

Srbiju. Uvijek se interesovao za
sve, opšte srpske zgode i nezgode,
pa je u tom pravcu radio, koliko
je mogao.

Pošljednjih godina bio je nje-
koliko puta ministar unutrašnjih
poslova. Sada ga je zapalo jedno
od najtežih ministarstava.

Između tri Stojana meni je ovoga
puta bio novi poznanik Stojan Ri-
barac. Do sada ga nijesam lično
poznavao. Davno već dopao mi
se na jednoj — slici. U njekom
listu ili kalendaru, gdje li, ne sje-
ćam se, prikazana je scena od 1.
(13.) aprila 1893. Kad je toga dana

kralj Aleksandar otpočeo svoju sa- |

mostalnu vladavinu gaženjem jedne
odredbe ustava i sam preuzeo vlast
u svoje ruke, od večeri do zore
zadržao je u dvoru namjesnike,
Ristića i Belimarkovića, i sve mi-
nistre, koje je bio pozvao na ve-
čeru. Ribarac je tada bio ministar
unutrašnjih djela. Slika u onom
njekom kalendaru ili listu prikazi-
vala _je- kralja Aleksandra, kako:
sama sebe proglašuje samostalnim
vladaocem ; kako namjesnicima i

ministrima naređuje, da do zore

ostanu u dvoru itd. Namjesnici i
ministri bili su na slici iznenađeni
i pokunjeni, a sami je Ribarac bio,
istina iznenađen, ali nepokunjen.
Ispravio se kod stola, sa kojim su
do tada svi sjedjeli. Ponosito je
podigao glavu i sa  prezrenjem
gleda kralja Aleksandra.

Ja sam uvijek volio ljude, koji
su ponositi, kad to mogu da budu,
i kad preziru ljudske ništarije.

Ako je ta slika vjerno prenijela
onaj kobni istorijski događaj, kralj
Aleksandar nije do smrti zabaravio
prezrivi pogled svog ministra unu-
trašnjih poslova. Njekoliko puta
kralj Aleksandar htio je da uništi
Ribarca, jer se bojao njegove ži-
lavosti. Stvarao mu je kojekakve
krivice i intrige, ali se namjerio
đavo na đavola, pa mu nije mogao
ništa naškoditi.

Želio sam svakako, da ovoga
puta lično upoznam Ribarca. On
je po pozivu advokat u Požarevcu.
Sada je ministar pravde. Dano mu
je ministarštvo pravde, kao spo-
sobnom pravniku i kao vođi nje-
kadašnje liberalne, sada nacijonali-
stičke stranke. Poznati su njegovi
jezgroviti i patriotski govori u na-
rodnoj skupštini, gdje jakom lo-
gikom i širokim grudima može lako
da osvoji. Potpunim pravom njega
smatraju dostojnim našlednikom
Ristićevim.

Kad me primio u svoju kance-
lariu i došao mi u susret, još više
mi se dopao njegov tip. Visok,

 koštunjav, mršav, crnomanjast u

licu: činjelo mi se, da gledam
lijepi, ponositi arapski tip. U nje-
koliko puta, što smo se razgova-
rali, bio je uvijek tih, miran i
ozbiljan. Zagrijao bi se malko i
pojače bi govorio, kad bismo pre-
tresali “ozbiljnija srpska pitanja.
Mene je, kao pravnika, intereso-
vala mmogo naša pravnička dezor-
ganizacija. Mi Srbi, pravnici, a od
nas ne dijelim Hrvate, nemamo
ništa zajedničko. Ne znamo čak,
ni kako ćemo pisati u pravničkim
poslovima. Radi toga su i zagre-
bačke i biogradske pravničke knji-
ge prava bruka jezičnih grdosija.
Svako piše, kako hoće, a niko ne
zna ništa stalno u tom pravcu.
Advokat Ribarac i sam mi je pri-
znavao, da su moji razlozi osno-
vani. Došli smo složno do za-
ključka, da je potrebit u tom njeki
zajednićki i potpuno jednaki rad.

I Ribarac rado prati sve prilike
i neprilike u svim zemljama, gdje
žive Srbi. Po njegovim riječima
uvjerio sam se, da jednakom lju-
bavi ljubi i Hrvate, koje ni u čemu
ne dijeli od Srba. Razgovarajući
se snim bila mi je često pred

očima impozantna slika Jovana Ri-
ostića iz god. 1898.

Kad sam se prvi put rastajao
od Ribarca, da se poslije njekoliko
dana opet s njim sastanem, i kad
smo pri tome završavali njeki raz-
govor, koji nas je mnogo intere-
sovao; Ribarac me pozdravi ri-
ječima :

— Salus reipublisae ...

—.... suprema lex esto! —
završim ja.

Ni to nije baš tako obično u
Srbiji. Rijetki su tamo ljudi, koji
su klasično obrazovani i koji znadu,
ako će i malo, latinski. Ja sam ih
barem vrlo malo našao.

Kao što je stari Kato svaki svoj
govor završavao riječima: Ceterum
censeo Carthaginem esse delen-
dam, i ako često nije ni govorio
o velikom i pogibeljnom neprija-
telju Rima, tri Stojana, o kojima
pišem ovo njekoliko redaka, kao
tri jaka stupa u kolu svojih je-
dnako jakih drugova, imaće bez
sumnje uvijek na umu značajnu
riječ: Salus reipublicae suprema
lex esto!; ali, naravno, ta res-
publica mora biti cum mica —
salis.

Dr. A, M.

4