Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Crnugoru na godinu fior. 5. —
Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na. četvrt

godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića.

1
|

> Iulazi svake Nedjelje.

Pretplata se i oglasi šalju administraciji , Dubrovnika“. — Dopisi se šalju
| uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, javne ,“
zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako f: ;
SS
Koa

više puta štampaju, po pogodbi.

Broj 2.

U Dubrovniku-tv, Julija 1892.

Godina k

Pitanje o aneksiji.

U ovo je zadnje vrijeme hrvacka stranka stala
smatrati kao najglavniju, najvažniju tačku  svo-
jega programa očuvanje hrvackog državnog prava
i postignuće onijeh političkijeh pošljedica, koje su
skopčane s tijem njezinijem državnijem pravom.

Srbi naprotiv smatraju za sebe ubitačnijem
taj zahtjev Hrvacki, te s toga gledaju da mu se
obrane, suzbijaju ga i priječe mu koliko mogu
ostvarenje,

O državnome hrvackome pravu dosta se i
dosta govorilo; o njemu se je raspravljalo na
dugo i na široko po hrvackijem i srpskijem no-
vinama s ove i S one strane; pretresalo se i
u našem Saboru; zastupnik Biankini istakao ga
je i na Carevinskome Vijeću, te mi s toga držimo
da bi bilo potpuno suvišno, kad bi ovdje na novo
izložili što je to državno pravo, na kojijem se
istorijskijem činjenicama oslanja, koliko su te
činjenice opravdane a koliko nijesu —  ovijem
bi mi samo opetovali već svakome, te se i malo
političkijem pitanjima bavi, poznate stvari,

Ne ćemo takogjer navesti ni razloge svakome
poznate zbog kojijeh istorijskome državnome pravu
u opće, ne može se pripisati glede udesa naroda,
ikakva zamašaja, izmegju kojijeh razloga najgla-
vniji je onaj, da se ne može opravdati za što se
za temelj državnome pravu uzimlje jedna a ne
druga istorijska perijoda, doenije. ili ranije nečije
gospodarenje.

Državno istorijsko pravo imalo je smisla
samo u srednjemu vijeku, kad su se narodi pro-
davali kao stoka i davali kćerima za prćiju; ali
su ta vremena već prošla. te nema državnog
prava, na temelju kojega bi se moglo  iziskivati
da se jedan narod odrekne svojega imena i na-
rodnosti samo za to jer je neko nekada njime
gospodario!

Hrvacko državno pravo dakle, ma bile pot-
puno istorijski opravdane činjenice na kojijem se
oslanja, ne može imati zamašaja, ne može ugušiti
narodne osjećaje, ne može da opravda zahtjev da
baš zbog njega Dalmacija stupi u trojednicu, biva
da Srbi postanu politički Hrvati.

Prigovara nam se pak sa hrvacke strane da
smo mi Srbi u početku narodne borbe priznali,
da je opravdano pitanje o aneksiji, da smo uvi-
djeli da je korisno za zajedničko održanje i na-
predak, te da smo i mi isto tako živo kako i
Hrvati branili aneksiju. Kaže nam se dalje da
smo mi, odbijajući sada aneksiju, iznevjerili se
svojemu političkome programu, da smo nedošljedni
i da je s toga opravdana hajka koja se na nas
diže.

Jesu li ovi prigovori istiniti? Jesu li ove
tvrdnje opravdane?

Istina je da su Srbi prije branili aneksiju
isto tako srčano kako i Hrvati, a da joj se sada
protive; ali se aneksija može zahtijevati sa razni-
jeh gledišta, te i ako fakat ostaje jedan isti, ha-
rakter mu se znatno promjenjuje.

Kad se u početku počelo govoriti o združe-
nju s Hrvackom, tada je u odnošajima izmegju

Srba i Hrvata bilo ,zlatno doba“; mjesto da-
našnje skrajnje mržnje i ubitačne borbe vladala
je najbolja ljubav i sloga; tada se nije isticalo
ime hrvacko proti srpskome, nije se neprestance
uvrijedljivijem načinom naglašivalo da su Srbi
»hrišćani“ a Hrvati ,kršćani“ želeći tijem
nazivima — koji se samijem jednijem slovom
razlikuju — narodnu borbu u vjersku preokrenuti,
eda bi se tako zametnula borba i kod najprostijeg
puka, kod onijeh, koji još nijesu dozreli da osje-
ćaju narodnu misao.

Za tijeh vremena, trojednica nije imala ni
najmanje biti grob srpski, već u njoj Srbi i Hr-
vati imali su živjeti kao brat uz brata, bez ika-
kve prevlasti jednog nad drugijem; tada se od
Srba nije zahtijevalo da se ni na državnome polju
svoga imena i narodnosti odreku, pa da postanu
politički Hrvati. Danas nam ge više ne dovikuje
kako nekada: Srbi i Hrvati su jedan narod s
dva imena, ili dva su plemena jednog istog
naroda, srodna kao dva blizanca, te nije lijepo
da odvojeno žive dijelom u jednoj, a dijelom u
drugoj strani monarhije, već je shodno za Zaje-
dnički napredak i očuvanje svojijeh prava, da se
jedni i drugi okupe u trojednici, u kojoj će i
jedni i drugi uživati jednaka prava pod zajedni-
čkijem imenom. Danas se dakle ne traži aneksija
na temelju zajedničke nam narodnosti, na što smo
mi pristajali, već nam se kaže: U trojednici Hr-
vati su u većini, Srbi u manjini, trojednicom su
nekada hrvacki kraljevi gospodarili, i s toga u
trojednici ne može druga narodnost da postoji
već hrvacka; združite se s nama, postanite hrvacki
državljani, politički Hrvati, a uživaćete u ostalome
ravnopravnost s nama.

Podjeljuju nam se dakle samo ona prava,
koja svaki kulturni narod pripoznaje svijem  pri-
padnicima  stranijeh narodnosti, koji kod njega
žive, a zaboravlja se da smo braća, da imamo
pravo na veće obzire, na veće popuštanje, no što
mogu zahtijevati n. p. i sami Magjari.

Kao ilustracija pak, što to znači da će Srbi
postati politički Hrvati, a da će u ostalome uži-
vati potpunu ravnopravnost, da im niko ne će
dirati u njihovu narodnost, služila nam je poznata
rasprava koja se vodila u našem Saboru o škol-
skijem čitankama.

Privrženici i zatočnici državnoga prava za-
htijevali su, da se ima spominjati isključivo hr-
vačka narodnost i hrvacki jezik, tražili gu došljedno
da se u školama, koje najviše uplivišu na razvi-
tak narodnog mišljenja i osjećaja ne bude riječi
o srpskoj narodnosti, o srpskom jeziku.

Sam ,0bzor“ koji brani — u teoriji — sla-
vensku solidarnost a osobito slogu izmegju Srba
i Hrvata, pristao je uz pretjeranog Biankini-a, a
prekorio je Klaića i samog Dr. P. Čingriju,

Po ovome se može već samo po sebi lako
ugonenuti što bi se zbilo kad bi Srbi pristali na
aneksiju na temelju hrvačkog državnog prava, kad
bi, biva, pristali da postanu politički Hrvati. U
javnijem uredima, po školama, u jednu riječ svuda
hrvačko bi bilo zvanično ime jezika i narodnosti;
srpska djeca — kako kaže ,Obzor“ — odgajala

bi se, da postanu dobri politički Hrvati, dok bi
malo danas, malo sjutra politička narodnost“
predvladala a ,narodna narodnost“ nestala, pa bi
se Srbima u Trojednici i trag utro.

Ne, gospodo, aneksija, kako je sada tražite,
nije nipošto ona, koju ste prije tražili, nijesmo mi,
već ste vi, ako ne formalno, faktično svoj program
promijenili; vi ste oni koji ste nas u opoziciju
bacili, vi ste oni koji ste nam utisnuli pušku u
ruku, i koju mi i danas držimo, ali nikada da
brata upropastimo, već da sebe obranimo.

Nijesmo glupi, a uvjereni smo da nijesu ni
Hrvati, te uvigjamo od koje nam je kobne štete
ova megjusobna borba, i, iskreno kažemo, kad se
okrenemo oko sebe i vidimo Srbe razdvojene u
liberalce i radikalce, Hrvate u vladinovee, pravaše,
obzoraše, kad vidimo užasnu borbu što pak Srbi
i Hrvati izmegju sebe vode, očajavamo.i sree
nam se rastuži! — Mi znamo i svijesni gmo žr-
tava koje smo dužni svi da učinimo zajedničkoj
slozi, ali nam nikakav patrijotizam ne može da
naloži da svoje ime i narodnost žrtvujemo, da se
pretopimo, pak bilo to i u same Hrvate, koji su
nam najbliži.

Hrvati, dakle, koji hrvacko državno pravo na
vas mah brane, teže na to da prisile manjine
da se većini pokore; mi nasuprot želimo da na-
stane prava sloga i ljubav izmegju Srba i Hrvata
u opće, a samo ovakova sloga uništila bi svaki
razdor, samo na ovaj način općijem zadovoljstvom
mogli bi se Hrvati i Srbi naše monarhije okupiti u
trojednici.

Je li ovo nebracko? Je li ovo podlo mišljenje?

Ljetopis popa Dukljanina.
II.

Hroniku, koja nam pred očima stoji, napisao
je dakle u polovici XII. vijeka neki pop Dukljanske
ili Barske nadbiskupije, On priča da je oblast od
Duvanskoga polja pa na jug do Drača prozvana
»Orvena Hrvacka“ ili , Gornja Dalmacija“, — Croa-
tia rubra quae et superior Dalmatia  dicitur, —
a da su u toj oblasti bile utemeljene biskupije u
Baru, Budvi, Kotoru, Ulcinju, Skadru, Trebinju,
Zahumlju i t. d. Po tome nazivu ova naša kuća
znojem i krvlju našijeh srpskijeh praotaca  podi-
gnuta, nije drugo nego plijen u lupeškoj ruci;
biva, Srbi je oteše Hrvatima. Sve što je u njoj,
jezik, krsno ime, narodno kolo, pjesme, javorove
gusle, narodnu nošnju i badnjak, sve je to Srbin
silom i prijevarom oduzeo Hrvatu, pa kako
da on to danas gleda hladokrvno? Što je hrvacko
bilo, treba opet da bude hrvacko; tu je hronika,
pop Dukljanin ne laže; ta nije bio ni gluh ni
ćorav.

Dovoljno bi bilo navesti, što je Porfirogenit
napisao u X. vijeku (912-959), pa sve to pobiti.
Ta svi pametni ljudi vjerovaće više njemu, kao
gospodaru zemalja, u kojijem su živjeli Srbi i
Hrvati, te najbolje znao dokle su im granice do-

ki

C
sk