Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce- govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Crnugoru na godinu fior. 5. — Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na. četvrt godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića. 1 | > Iulazi svake Nedjelje. Pretplata se i oglasi šalju administraciji , Dubrovnika“. — Dopisi se šalju | uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, javne ,“ zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako f: ; SS Koa više puta štampaju, po pogodbi. Broj 2. U Dubrovniku-tv, Julija 1892. Godina k Pitanje o aneksiji. U ovo je zadnje vrijeme hrvacka stranka stala smatrati kao najglavniju, najvažniju tačku svo- jega programa očuvanje hrvackog državnog prava i postignuće onijeh političkijeh pošljedica, koje su skopčane s tijem njezinijem državnijem pravom. Srbi naprotiv smatraju za sebe ubitačnijem taj zahtjev Hrvacki, te s toga gledaju da mu se obrane, suzbijaju ga i priječe mu koliko mogu ostvarenje, O državnome hrvackome pravu dosta se i dosta govorilo; o njemu se je raspravljalo na dugo i na široko po hrvackijem i srpskijem no- vinama s ove i S one strane; pretresalo se i u našem Saboru; zastupnik Biankini istakao ga je i na Carevinskome Vijeću, te mi s toga držimo da bi bilo potpuno suvišno, kad bi ovdje na novo izložili što je to državno pravo, na kojijem se istorijskijem činjenicama oslanja, koliko su te činjenice opravdane a koliko nijesu — ovijem bi mi samo opetovali već svakome, te se i malo političkijem pitanjima bavi, poznate stvari, Ne ćemo takogjer navesti ni razloge svakome poznate zbog kojijeh istorijskome državnome pravu u opće, ne može se pripisati glede udesa naroda, ikakva zamašaja, izmegju kojijeh razloga najgla- vniji je onaj, da se ne može opravdati za što se za temelj državnome pravu uzimlje jedna a ne druga istorijska perijoda, doenije. ili ranije nečije gospodarenje. Državno istorijsko pravo imalo je smisla samo u srednjemu vijeku, kad su se narodi pro- davali kao stoka i davali kćerima za prćiju; ali su ta vremena već prošla. te nema državnog prava, na temelju kojega bi se moglo iziskivati da se jedan narod odrekne svojega imena i na- rodnosti samo za to jer je neko nekada njime gospodario! Hrvacko državno pravo dakle, ma bile pot- puno istorijski opravdane činjenice na kojijem se oslanja, ne može imati zamašaja, ne može ugušiti narodne osjećaje, ne može da opravda zahtjev da baš zbog njega Dalmacija stupi u trojednicu, biva da Srbi postanu politički Hrvati. Prigovara nam se pak sa hrvacke strane da smo mi Srbi u početku narodne borbe priznali, da je opravdano pitanje o aneksiji, da smo uvi- djeli da je korisno za zajedničko održanje i na- predak, te da smo i mi isto tako živo kako i Hrvati branili aneksiju. Kaže nam se dalje da smo mi, odbijajući sada aneksiju, iznevjerili se svojemu političkome programu, da smo nedošljedni i da je s toga opravdana hajka koja se na nas diže. Jesu li ovi prigovori istiniti? Jesu li ove tvrdnje opravdane? Istina je da su Srbi prije branili aneksiju isto tako srčano kako i Hrvati, a da joj se sada protive; ali se aneksija može zahtijevati sa razni- jeh gledišta, te i ako fakat ostaje jedan isti, ha- rakter mu se znatno promjenjuje. Kad se u početku počelo govoriti o združe- nju s Hrvackom, tada je u odnošajima izmegju Srba i Hrvata bilo ,zlatno doba“; mjesto da- našnje skrajnje mržnje i ubitačne borbe vladala je najbolja ljubav i sloga; tada se nije isticalo ime hrvacko proti srpskome, nije se neprestance uvrijedljivijem načinom naglašivalo da su Srbi »hrišćani“ a Hrvati ,kršćani“ želeći tijem nazivima — koji se samijem jednijem slovom razlikuju — narodnu borbu u vjersku preokrenuti, eda bi se tako zametnula borba i kod najprostijeg puka, kod onijeh, koji još nijesu dozreli da osje- ćaju narodnu misao. Za tijeh vremena, trojednica nije imala ni najmanje biti grob srpski, već u njoj Srbi i Hr- vati imali su živjeti kao brat uz brata, bez ika- kve prevlasti jednog nad drugijem; tada se od Srba nije zahtijevalo da se ni na državnome polju svoga imena i narodnosti odreku, pa da postanu politički Hrvati. Danas nam ge više ne dovikuje kako nekada: Srbi i Hrvati su jedan narod s dva imena, ili dva su plemena jednog istog naroda, srodna kao dva blizanca, te nije lijepo da odvojeno žive dijelom u jednoj, a dijelom u drugoj strani monarhije, već je shodno za Zaje- dnički napredak i očuvanje svojijeh prava, da se jedni i drugi okupe u trojednici, u kojoj će i jedni i drugi uživati jednaka prava pod zajedni- čkijem imenom. Danas se dakle ne traži aneksija na temelju zajedničke nam narodnosti, na što smo mi pristajali, već nam se kaže: U trojednici Hr- vati su u većini, Srbi u manjini, trojednicom su nekada hrvacki kraljevi gospodarili, i s toga u trojednici ne može druga narodnost da postoji već hrvacka; združite se s nama, postanite hrvacki državljani, politički Hrvati, a uživaćete u ostalome ravnopravnost s nama. Podjeljuju nam se dakle samo ona prava, koja svaki kulturni narod pripoznaje svijem pri- padnicima stranijeh narodnosti, koji kod njega žive, a zaboravlja se da smo braća, da imamo pravo na veće obzire, na veće popuštanje, no što mogu zahtijevati n. p. i sami Magjari. Kao ilustracija pak, što to znači da će Srbi postati politički Hrvati, a da će u ostalome uži- vati potpunu ravnopravnost, da im niko ne će dirati u njihovu narodnost, služila nam je poznata rasprava koja se vodila u našem Saboru o škol- skijem čitankama. Privrženici i zatočnici državnoga prava za- htijevali su, da se ima spominjati isključivo hr- vačka narodnost i hrvacki jezik, tražili gu došljedno da se u školama, koje najviše uplivišu na razvi- tak narodnog mišljenja i osjećaja ne bude riječi o srpskoj narodnosti, o srpskom jeziku. Sam ,0bzor“ koji brani — u teoriji — sla- vensku solidarnost a osobito slogu izmegju Srba i Hrvata, pristao je uz pretjeranog Biankini-a, a prekorio je Klaića i samog Dr. P. Čingriju, Po ovome se može već samo po sebi lako ugonenuti što bi se zbilo kad bi Srbi pristali na aneksiju na temelju hrvačkog državnog prava, kad bi, biva, pristali da postanu politički Hrvati. U javnijem uredima, po školama, u jednu riječ svuda hrvačko bi bilo zvanično ime jezika i narodnosti; srpska djeca — kako kaže ,Obzor“ — odgajala bi se, da postanu dobri politički Hrvati, dok bi malo danas, malo sjutra politička narodnost“ predvladala a ,narodna narodnost“ nestala, pa bi se Srbima u Trojednici i trag utro. Ne, gospodo, aneksija, kako je sada tražite, nije nipošto ona, koju ste prije tražili, nijesmo mi, već ste vi, ako ne formalno, faktično svoj program promijenili; vi ste oni koji ste nas u opoziciju bacili, vi ste oni koji ste nam utisnuli pušku u ruku, i koju mi i danas držimo, ali nikada da brata upropastimo, već da sebe obranimo. Nijesmo glupi, a uvjereni smo da nijesu ni Hrvati, te uvigjamo od koje nam je kobne štete ova megjusobna borba, i, iskreno kažemo, kad se okrenemo oko sebe i vidimo Srbe razdvojene u liberalce i radikalce, Hrvate u vladinovee, pravaše, obzoraše, kad vidimo užasnu borbu što pak Srbi i Hrvati izmegju sebe vode, očajavamo.i sree nam se rastuži! — Mi znamo i svijesni gmo žr- tava koje smo dužni svi da učinimo zajedničkoj slozi, ali nam nikakav patrijotizam ne može da naloži da svoje ime i narodnost žrtvujemo, da se pretopimo, pak bilo to i u same Hrvate, koji su nam najbliži. Hrvati, dakle, koji hrvacko državno pravo na vas mah brane, teže na to da prisile manjine da se većini pokore; mi nasuprot želimo da na- stane prava sloga i ljubav izmegju Srba i Hrvata u opće, a samo ovakova sloga uništila bi svaki razdor, samo na ovaj način općijem zadovoljstvom mogli bi se Hrvati i Srbi naše monarhije okupiti u trojednici. Je li ovo nebracko? Je li ovo podlo mišljenje? Ljetopis popa Dukljanina. II. Hroniku, koja nam pred očima stoji, napisao je dakle u polovici XII. vijeka neki pop Dukljanske ili Barske nadbiskupije, On priča da je oblast od Duvanskoga polja pa na jug do Drača prozvana »Orvena Hrvacka“ ili , Gornja Dalmacija“, — Croa- tia rubra quae et superior Dalmatia dicitur, — a da su u toj oblasti bile utemeljene biskupije u Baru, Budvi, Kotoru, Ulcinju, Skadru, Trebinju, Zahumlju i t. d. Po tome nazivu ova naša kuća znojem i krvlju našijeh srpskijeh praotaca podi- gnuta, nije drugo nego plijen u lupeškoj ruci; biva, Srbi je oteše Hrvatima. Sve što je u njoj, jezik, krsno ime, narodno kolo, pjesme, javorove gusle, narodnu nošnju i badnjak, sve je to Srbin silom i prijevarom oduzeo Hrvatu, pa kako da on to danas gleda hladokrvno? Što je hrvacko bilo, treba opet da bude hrvacko; tu je hronika, pop Dukljanin ne laže; ta nije bio ni gluh ni ćorav. Dovoljno bi bilo navesti, što je Porfirogenit napisao u X. vijeku (912-959), pa sve to pobiti. Ta svi pametni ljudi vjerovaće više njemu, kao gospodaru zemalja, u kojijem su živjeli Srbi i Hrvati, te najbolje znao dokle su im granice do- ki C sk