*

Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Crnugoru na godinu fior. 5. — | 11] iri KTake Ne lielje | uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, jave
Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na četvrt ) J * >| zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako\
godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića. | više puta štampaju, po pogodbi.
S 2 L
Broj 4. U Dubrovniku 24. Julija 1892. Godina I.

Ministar Plener.

Po bečkijem vijestima reklo bi se da će se
Taaffeovo ministarstvo rekonstruisati. i da će u
nj ući Plener, poglavica od njemačke ljevice.

Ovu vijest ni mi, i ako je skroman naš zada-
tak, ne možemo da mukom mimoigjemo, jer je
ovaj dogagjaj zamašite važnosti, i kadar da preo-
krene cijelu unutrašnju politiku naše monarhije, a
tijem da pokrene i u zastupničkoj kući novu ko-
stelaciju stranaka.

Poznata su načela Plenerova i njemačke ljevice,
koja su u glavnome ta, da oni traže što višu
centralizaciju, i što veće smanjenje saborske  av-
tonomije; traže da njemački bude državni jezik, i
pod prijevarnijem geslom liberalizma i ravnopra-
vnosti, teže na to da u našoj monarhiji njemački
elemenat zadobije potpunu prevlast, da naša mo-
narhija vodi u svojijem unutrašnijem odnošajima
njemačku politiku. :

Koliko je ogromna razlika izmegju liberalizma
Plenerova i Gladstonova!

Plener je liberalac, ali nad liberalizmom po-
stavlja njemačke interese, te posve hladnokrvno
gleda, da skrši sve ostale narodnosti u Austriji,
da im po mogućnosti otme sva prava, da žrtvuje
sve njihove interese i da ih prečini u prosto
orugje Nijemaca u Austriji i izvan nje.

Gladstone nasuprot, ovaj neumorni starac, ova
najpopularnija ličnost cijele Evrope, drži kao pra-
vilo svojeg ponašanja isključivo pravicu. Pri rije-
šenju kakva pitanja, on ne istražuje toliko što
zahtijeva interes Engleske, koliko što nalaže pra-
vica, i tako ga vidimo, da se sada junački bori,
eda bi Ircima zadobio onu avtonomiju, koju on
drži da im po pravu pripada. Gladstone osim toga
vrlo dobro shvaća, du su samo one države jake,
u kojijem svi podanici potpuno uživaju svoja prava
i došljedno su zadovoljni.

Ministar Taaffe, koji je nazad preko deset
godina zasio na ministarstvenu stolicu, vodio je

žestoku borbu proti Nijemcima, ali je malo po
malo okrenuo, dok evo sada vidimo stupanjem
Plenerovijem u Ministarstvo ima se dogoditi potpuna
evolucija. Istina je, da grof Taaffe ostaje ministar
Presjednik, ali Plener je ličnost, za koju se može
izvjesno kazati, da se ne će zadovoljiti mrvicama,
kako što su navikli Slaveni, već da će zahtijevati
odlučnijeh, znatnijeh koncesija.

Pitanje, koje nam se sada nameće, to je:
imaju li Slaveni austrijski, a mi Srbi osobito, ra-
dovati se ili žaliti ovu evoluciju?

Naš odgovor na prvi mah pričiniće se ču-
dnovatijem, ali mi iskreno kažemo: mi se ovoj
vijesti radujemo.

Ima već mnogo godina, kako prije rekosmo,
da je grof Taaffe ministar Presjednik; imali smo
vremena da vidimo, koliko nam je koristio njegov
rad, upravljen na tobožnje izmirenje svijeh naro-
dnosti, te možemo slobodno reći, da nas je grof
Taafie varao, ili prostijim ali tačnijim izrazom,
da nas je vukao za nos. Grof Taaffe u zboru
branio je ravnopravnost svijeh narodnosti, ali ne
možemo da pronagjemo ni “jedan zamašiti fakat
njegove vlade, kojijem bi se ta ravnopravnost bila
ostvarila. Mi smo nasuprot opazili, da se je pod nje-
govom vladom gonila germanizacija, osobito u Bosni
i Hercegovini, ai u našoj Dalmaciji gore nego prije.

Prvi od Slavena odmetli su mu se Česi. Izo-
braženi i napredni češki narod shvatio je, da
mjesto obećana sačuvanja njegovijeh prava, prijeti
mu nasuprot skrajna propast, da projektirano
izmirenje s Nijemcima ne znači drugo već pre-
daja :češkijeh interesa Nijemcima. Ovaj kulturni
slavenski narod, koji je svojom izložbom dokazao
da u nijednom pogledu ne zaostaje Nijemcima, nije
mogao ni hotio da pretrpi njemačku egemoniju,
te smetnu svojeg dugoljetnog vogju Riegera, sme-
tnu njegove drugove, a osnova novu junačku
stranku mladočešku, koja se je lišila oportunizma
i stala energično i radikalno da brani i zastupa
pravi program češkoga naroda.

Ministrom grofom Taaffeom dakle, kako re-
kosmo, niti mi, niti ostali Slaveni, nijesmo mogli
biti zadovoljni; ali ipak naši — dalmatinski —
zastupnici okupiše se u zlosrećni Hohenvartov klub,
naročito ustanovljen, da suzbije zahtijeve Mlado-
čeha, da tu čekaju, eda bi im koja mrvica bila
milostivo udijeljena.

I kad je Taaffe započeo svoju evoluciju put
Nijemaca, i kad su vidjeli kamo smjera, ipak oni,
željni samo da ostanu ma uz koju cijenu vladajuća
stranka, ne istupiše iz Hohenvartova kluba.

Mi baš s toga se radujemo ministarstvu
Plenerovu, jer ćemo ovako biti na čistu, ovako
će svaki slavenski zastupnik znati gdje mu je
mjesto: u opoziciji.

Ljetopis popa Duklj anina.
IV.

Pred nama stoji latinski tekst ovoga ljetopisa,
jer je potpuniji i jamačno samoga popa; hrvacki
tekst ne odgovara latinskome, biva, izopačen je,
jer, kako vidjesmo, pozniji prepisivači iskvariše
ga i preinačiše.

Dr. F. Rački odbacuje od ovoga ljetopisa
prvi dio (od latinskoga teksta do Prelimira i
Krešimira, a od hrvackoga teksta do smrti Zvo-
nimirove) sa svijem, jer bez ikakve vrijednosti
za povijest; a drugi dio, veli, da se može upo-
trijebiti, ali s velikom  opreznošću. Ovaj veliki
hrvacki istorik nije za majdeš taku osudu izrekao;
kad on tako veli, mi treba da mu vjerujemo. Ovo
bi već dovoljno bilo da i mi ne govorimo više
o tome ljetopisu sa istorijskoga gledišta, jer kad
taki veleum govori tako, prestaje svako razlaganje.
Ko bolje od Račkoga? Ipak mi ćemo sabrati ne-
koliko stavaka iz toga ljetopisa, koje ne odgova-
raju istini. kako je najnovije istraživanje dokazalo,
a kad budemo gotovi, i naši će se čitatelji uvje-

PODLISTAK

TOMASEO | HRVATI.

Davno smo već znali, da veliki Hrvati svojataju
Svakoga, koji je i jednom samo izustio riječ: Hrvat, pa
i ne bio s njima u rodu. Presiti smo slušajući ih, kako
svo naše najbolje velikane uvode u svoj tabor, premda
ovi nijesu nikada ni snijevali da su Hrvati. Sve smo
to znali i slušali; ali da prisvajaju čak i one, koji s njima
nijesu ni u devetoj kapi krvi, koji su od njih daleko kao
što je nebo od zemlje, nijesmo znali; ispovijedamo naše
neznanje i zahvalni smo ,Crvenoj“, koja nam je i to
pokazala, biva da je. Nikola Tomaseo po rodu i po osje-
ćaju Hrvat bio.

Doduše mi ne bi znali kako nazvati ovaj najnoviji
izum. Da smo to čuli u kojoj ludnici bilo bi prosto i
blagosloveno, ali to nama djeci kažu zreli ljudi, koji
Se razmeću visokom naukom, dubokijem znanjem i poli-
tičkom uvigjavnošću, pa druge nije, treba da kažemo, da
ih je navika svakidašnje otimačine tako zanijela da već
ne znadu ni što misle, ni što pišu; ili da prosto kažemo
zaslijepljeili, ne vide prst pred očima.

»Crvena“ nam dakle izrično kaže, da je Tomaseo
bio Hrvat, i za dokaz nabraja neke stavke iz njegovijeh
»Iskrica“, u kojima se spominje više puta ime: Hrvat.
Po svoj prilici ona se je poslužila izdanjem Tomazeovijeh
Iskrica ,Matice Hrvatske“ godine 1888, jer niti je izda-
nje staro, niti izvor sumnjiv. To isto izdanje i pred nama
stoji, te ćemo se i mi njim poslužiti, da ,Crvenoj“ usta
začepimo.

U predgovoru toga izdanja uprava , Matice Hrvatske“
javlja čitateljima od riječi do riječi ovo: ,ovo izdanje
priredjeno je za štampu vjerno po prvom izdanju, samo
što je naziv ,ilirski“, koji danas nema smisla, zamijenjen
nazivom ,hrvatski“. —

Da je ,Crvena“ ovu Matičinu napomenu pročitala,
ne bi tako nasjela i kazala, da je Tomaseo hrvacki osje-
ćao, te ono njezino nabrajanje smatramo običnijem izvr-
tanjem misli i stvari, jedinom namjerom da zavede prosti
i neuki puk. Nu hajdmo dalje.

Ovo isto izdanje okitio je Ivan Milčetić vrlo nau-
čnom radnjom o Tomaseu, pa evo što nam i on pripo-
vijeda: ,U talijanskim Iskricama“ upotrebljavao je 'To-
maseo samo ,ilirsko“ (TIlirico) ime, dok u hrvatskim do-
lazi godine 1844. ime  ,jagoslavensko,“  ,slavensko“ i
vilirsko“, a godine 1848. ,ilirsko“ i ,glavensko“. — Da-
kle nikađa ime Hrvacko, kako bi ,Crvena“ htjela.

Nu ona ide još dalje, te pogagja što je Tomaseo
mislio: kaže nam da je ,Iskrice“ napisao za narod iz
kojega je iznjihao, a taj narod ne može drugi biti nego
hrvacki. Po tome Tomaseove misli i osjećaji bili su oče-
vidno hrvacki.

Na ovo će nam najbolje odgovoriti sam Tomaseo,
da li je hrvacki osjećao, ili drugovačije. Zavirimo časkom
u njegove poslanice ,ai Dalmati“ štampane prije u:
,Gazzetta di Fiume“ br. 80. 31. 32. i 38. a zatim u
posebnoj knjižici na Senjskoj Rijeci godine 1861. Tu
ćemo naći ove znamenite riječi: ,,Certo & che Diocleziano
e S. Girolamo, nessuno finora si penso di cehiamarli
Croati“. — ,Nč& si senti mai croato, na fu mai eosi
detto il Comune di Sebenico“ itd. — ,Se i Croati ri-
ohiedono che Dalmazia sia data loro per la ragion del
piu forte, per quella che li fece vincitori degli Avari;
siano i piu forti, e di fraternita non si parli.“ — ,Quando
i Croati incominciarono a volere ingentilire la propria
lingua agli sorittori di Dalmazia dovettero avere ri-
e0rs0.“ — ,Quella che & poesia daddovero, onorata per
tale dal Goethe e da altri giudici autorevoli d' Europa
tutta, dico la poesia del popolo Serbico, puo dirsi dal-
matica anche essa“. — ,,S incomincia dalla struttura dei
corpi, da'lineamenti e dall' espressione del viso, che di-
stinguono le due sehiatte tanto da far parere la Dalma-