Ako čovjeka ne potakne da istinu traži i nagje, sumnja je najžešći duhovni otrov. Da vidimo iz narodnijeh pjesama srpskijeh od doba Nemanjića ovamo, koliko one vrijede za istoriju srpskoga naroda. Po jednoj narodnoj pjesmi ženi se Dušan Silni sa latinkom iz ,Legjana grada bijeloga“, a istorija nam kaže, ona magistra rerum, da je Dušanova žena bila Bugarkinja Jelena. Ovdje je pjevač izvrnuo, jer se je zbilja jedan od najsilnijeh srpskijeh kraljeva prije Nemanjića oženio s latin- kom, a to je car Bodin, a njegova ljuba bila_je Jakvinta, jamačno kći ili bliža svojta duke Apulj- skoga, koji je godine 1804. oteo Vizantincima južnu Arbanasku ujedno sa Epirom, Kefaloniju i Krf. Da je megju onijem dukom i Bodinom bilo veliko prijateljstvo, koje samo srostvo može proizvesti, vidi se otuda, što je Bohemund sin duke Roberta 1085. poklonio grad Drač Bodinu. Jugovići hoće da ubiju Dušana, kako nam kaže pjesma, kada je zaprosio sestru im Milicu svojemu sluzi Lazaru za ženu; ali kad Jug prouči stare knjige, nagje da je Milica sugjenica Laza- reva, jer knjige kažu, da će na Lazaru ostati car- stvo. — Ko bi po ovome znao, da nije istorija po srijedi, da je i Lazar od loze Nemanjića? Zna se, da je Lazar bio naravni sin Dušanov, a u ono doba nije se pravila velika razlika megju zakoni- tijem i nezakonitijem porodom. Visoki Stefan, kako pjesma poje, vraća se s vojskom iz Moskovije preko Budima, pa u Bu- dimu obljubi kćerku kralja Budimskoga. — Po istoriji znamo da se je vraćao s vojskom iz Ana- tolije preko Carigrada i u Carigradu obljubio kćer cara Manojla, s kojom se i oženio. Po tome pada i ona druga, što se pjeva o Sibinjanin Janku, da je nezakoniti sin Visokog Stefana, pa zato da je išao u Srbiju i s Turcima se bio, da dobije oče- vinu. Mnoge pjesme pjevaju o drugovanju Kralje- vića Marka sa Sibinjanom Jankom, a istorija nam kaže, da nijesu bili suvremenici. Tako isto u pje- smi ,Ženidba Gjurgja Smederevca“ djever je Kra- ljević Marko, barjaktar Toplica Milan a vojvoda Miloš Obilić. — Kako sastavi pjevač Gjurgja Sme- derevca s Milošem Obilićem, s Markom i s Mi- lanom, koji su davno prije njega izginuli? U pjesmi ,Marko Kraljević i Filip Madžarin“ Marku je pobratim Zmaj Despot Vuk. — Zar je Kraljević Marko bio suvremenik sa Zmajem Des- potom Vukom? U pjesmi ,Kraljević Marko i Vuča Gjeneral“ spominje se, kako pucaju na gradu topovi, na tvrdome gradu Varaždinu. — Zar su i u Mar- kovo vrijeme bili Srbima poznati topovi i gjene- Tali ? i U pjesmi ,Obretenije glave Kneza Lazara“ kaže se, da se je odmah iza kosovske bitke našla Lazareva glava i da se sama na Kogovu pripojila tijelu i da su 12 velikijeh vladika i 4 stara pa- trijarha čitali velike molitve da vide, kud će svetac poći ili u taj ili u onaj manastir, taman 9 na broju. Ne samo da je ovo pripovijedanje pjesnička mašta, nego otkuda svi oni srijemski manastiri u vrijeme Lazarevo? A kakva bi bila po nauku stečevina, kada bi neko opisao Kraljevića Marka po narodnijem pri- čama i pjesmama? Zar bi se znalo da je Marko služio u turskoj vojsci, da je podbadao Murata da na Lazara zavojšti, da je s turskom vojskom zauzeo Prilip i druge strane svoje nekadašnje vlade, da je morao za to preći Bajazitu, da je na 10. oktobra 1394., kada je Bajazit boj vodio u Maloj Vlaškoj na Rovinama, Marko tu bio kao saveznik njegov i tu poginuo, i da je mnogo doprinio, te je srpsko carstvo propalo? Eto mi smo istakli nekoliko primjera koliko vrijede današnje priče i pripovijetke narodne za povjesničara, i koliko istine možemo dokučiti, kada bi htjeli po njima govoriti o našemu narodu. Po- što smo dakle dokazali, da se ljetopis popa Dukljanina služio pričama i pjesmama tadašnjijeh vremena, ne nameće li nam se po sebi zaključak, da hro- nika popa Dukljanina zauzima znamenitije mjesto u istoriji naše književnosti imenito narodne poezije, kao literarni spomenik, nego li kao dokumenat istorijski ? Zaista je čudnovato, da su neke pogrješke toga ljetopisa stekle pravo gragjanstva kod neki- jeh ljudi, koji bi bili u stanju na čisto izaći i za- bunu ukloniti. Kad to oni ne rade, moramo ka- zati da ih je upilo ono jezuicko načelo: la fine santifica i mezzi. Taki su i naši veliki Hrvati, koji su našli u ljetopisu Croatia rubra, pa udrili da osvajaju, što je uvijek srpsko bilo. Ne će da čuju što im kaže Hrvat Dr. T. Maretić u knjizi ,,Sla- veni u davnini; evo što im kaže: ,Hrvati istina imaju svoga popa dukljanskoga, kojega je latinski spis brzo preveden i na starohrvatski jezik, ali iz ovoga možemo vrlo malo što doznati o najstarijoj istoriji našega naroda, jer je o njoj već i sam Dukljanin vrlo malo. znao sigurno, a što jei znao to je tako iskvario, da ne zaslužuje vjere.“ Ne će da zavire bolje i u sam ljetopis i u najnovija ne- pristrana istraživanja, pa bi znali, po čemu je pop Dukljanin uveo ove naše krajeve u Croatia ru- bra, kao što mi znamo i kao što ćemo prikazati u narednom broju i zaglaviti. Klevetništvo , Crvene“. Nije parlamentaran izraz koji smo postavili na čelo ovijeh našijeh riječi, ali ima tako niskijeh i podlijeh fa- kata, da za njih, ma koliko ge mučio, ne možeš naći fi- nijeg naziva. Mjesna ,Crvena“ odlučila na svaki način da nas Skrši, i to da joj je prosto, ali nek joj nije prosto, što se svačega hvata samo da se dočepa svoje Svrhe, te je prihvatila onu jezuicku: ,svrha opravdava srestva“. Izmegju raznijeh pak srestava, kojima se proti nama služi, najslagje upotrebljava klevetništvo, te mi skoro u svakome njezinome broju neprestance čitamo ,o velikoj Srbiji“ i t. d. U predzadnjem ove riječi: ,sanjati o Veli- koj Srbiji i istodobno to nijekati, te se razmetati lojal- nošću i sakrivati se za austrijske zakone to je igra“ it. d. a u zadnjemu pak ove riječi: Srbi zadojeni idejom pok. Dr. Miletića, Austro-Ugarskoj veleizdajničkom i pogibelj- nom“ it. d., koje ne znamo jesu li zamašitije radi nji- hove skrajnje opakosti, ili skrajnje gluposti. Očita je tendencija ove pisanije, biva, teži se da nas pred vladom prikaže kao kakve buntovnike, kao nove »Ravachole“, pogibeljne za državu, i na uhar hrvackog ;državnog prava“ zovu se u pomoć proti nama GE Žandari i policija. Teži se suviše ovijem, da se po mogućnosti prestraše u koliko se daju prestrašiti, naši privrženici, dajući im razumjeti, da je srpstvo samo po sebi veleizdajstvo i da im prijeti tamnica i okovi, samo za to što su Srbi! Mi bi s toga savjetovali , Crvenu“ da bude došljedna svome radu, te da postavi na čelo lista ,organ 0. K. policije“, tim bi možda bolje ugodila vladi, bolje postigla svoju cijelj...... Ne treba ovdje da akcentuiramo, da su netemeljita i glupa ova opadanja, da se mi, kako u programu čisto naglasismo, čvrsto držimo državnijeh zakona, i da ih ne mislimo ma u kojemu pogledu prekoračiti, i ako to ova naša dobra braća željno iščekuju. Osim toga mi nijesmo naduti bahatosti, da tjeramo kakvu veliku Politiku, naš je zadatak naprotiv vrlo skroman: obrana srpstva u ovijem krajevima proti nepravednijem navalama. Ljudi oko ,Crvene“ ne zadovoljavaju se pak ni ovi- jem općijem osvadama, nego u svome šljepilu i ludilu, kad su jednom krenuli stramputice, gone dalje, i opravili su ih baš golemijeh. Evo dva primjera: U Avgustu godine 1890. bio je izlet u Cavtat. Na- stao je neki nered, kakav se žalibože i sada često dogagja i jedan naš sugragjanin, poznat kao vrlo miran čovjek, izazvan zavika: Živjela srpska“ i nastavi jednom neskla- dnom riječi prišivši je hrvackoj. Našao se je naravski odmah, ko je ove riječi čuo, ko je možda ovu zgodu željno iščekivao, te nagovori preduzetnika ovog izleta, da pre- kaže tužbu na sud. Odmah se je pak, na naše veliko čudo našao i advokat, koji je tužbu napisao i potpisao ..... i to za veleizdajstvo. Advokat kao pravnik znao je vrlo dobro da je ta tužba neosnovana bila, ali je njemu malo do toga stalo bilo. On je želio da srpstvo spoji sa veleizdajstvom, da se po građu o ovome govori, da obzirom na ozbiljnost tužbe odmah tuženika zatvore, eda bi tako uplašio kojeg našeg privrženika, prekazujući mu, kao Damoklov mač, tužbu za veleizdajstvo ! Stvar je svršila kako je imala da svrši, sa 10 fiorina globe i tako se namjere našijeh protivnika izjaloviše. Nakon malo mjeseca stali su u Rijeci zadirkivati nekoga, stali su vrijegjati srpstvo, dok se na pošljetku ovome dodijalo te izustio jednu uvrjedu proti ,hrvackome kralju“. I ovdje nije pomanjkalo plemenitijeh uhoda, koji odmah, razložeći da je austrijski kralj, hrvacki kralj, prekazaše tužbu za uvrjedu veličanstva. Radi ove tužbe bi urečena rasprava i kako se je svak mogao nadati, tuženik bi riješen. Ovijem žalosnijem pojavama ne treba komenata. U Dubrovniku došli smo do toga da treba strogo mjeriti riječi, jer braća oko ,Crvene“ zamijenili tajne uhode, koji su postojali prije godine 1848., napeli su uši, da te za svaki sumnjivi, ako i nevini, izraz tuže, da te gone po sudu i izlažu dogadama. Mi se čudimo samo i žalimo, kako neki naši gra- gjani, koji se broje izmegju prvak4 protivne stranke, ovome ne stanu na put, ili barem kako ne prosvjeduju proti ovakovom pisanju, za koju i na njih pada odgovor, koji ih moralno upropašćuje, te nam se gilimice nameće da kažemo: Quantum mutatus ab illo! našijeh pisaca? Taj isti rodoljub u životopisu Iva Frane Gundulića ne krije da je ,Osmana“ popunio Petar Sorgo (Sijerković), dočim o tome ,hrvatska čitanka za gornje gimnazije“ Mažuranića, Webera i Mesića (Beč, 1856) mukom muči, a samo znade spomenuti Mažuranićevo po- punjenje. I u pjesni na čast Kaznačića Nikolajević spo- minje stare naše velikane; »Čubranović, Gondula, Minčetić, Gjorgji, Giman, Ranjina, Palmotić, Osim svoga tugj jezik su znali, Talijanski, latinski pisali. AT tugjinci malo za nji kažu Slaveni im spomenike dižu. Srpsko-dalmatinski Magazin od 1844. &. objelodani Ferićeve pričice, a još iste godine izagje na svijet ,An- tologija iz rukopisa dubrovačkijeh pjesnika“ od našeg M. Pucića. A gdje su u zadnje vrijeme učene radnje jednog S. Novakovića, jednog Boškovića, jednog Živanovića? No, sve da Srbi nijesu ništa uradili u prilog stare dubrovač. literature, nijesu barem omladinu stramputice vodili, kao što se može reći da su gore spomenuti sastavljači ,Hr- vatske čitanke“, u kojoj stoji, da se Ivan Gundulić rodio Po Svoj prilici u samostalnome Dubrovniku!! Krasno li ti je ono ,po svoj prilici“ u knjizi što je namijenjena omladini za nauk! Da ne bude po sreći Gundulić iz Like? Eto kako su Hrvati nastojali da u našemu narodu rašire slavu dubrovačke literature. Nego, pošto je prvi dio spo- menute čitanke napisan po primjeru Subotićevog ,Cyije- tnika srpske slovesnosti“ (od 1853. g.) to bi se lasno moglo promisliti, da su hrvacki sastavljači izribali onaj famozni ,po svoj prilici“ iz Subotićeve knjige. Ipak na našu utjehu to nije slučaj, jer Subotić započinje ono malo riječi, što je napisao o našem pjesniku, ovako: Ivan Gundulić dika i slava dubrovačke literature, rodio se u Dubrovniku ..... Pak sasvijem tijem, C. H. ipak napada na nas i hoće da obori našu tvrdnju, da je hrvacko pero nastojalo da sniži slavu Gunđulićevu, te se u tu svrhu oslanja na nekakvo privatno pismo Svetozara Vulovića, pismo što je izvadila iz Brozova izdanja , Osmana“ (1887.). Mi žalimo njezin izlišni trud, e cijenimo, da, ko ima i malo goli u glavi, ne će zaista držati privatno pismo, koje obično potiče iz udvornosti i obzira prama drugomu, i koje je bačeno currenti calamo, za kakav literarni do- kumenat od ma koje vrijednosti. To privatno pismo dakle, ne slabi ni za dlaku našu tvrdnju, o kojoj C. H. ipak veli, da je neslana i da drugo ništa ne kaže nego ne- znanje i izvrtanje činjenic4 (1!) Mi se ne hvastamo dubokijem znanjem, pa ćemo drage volje pretrpljeti kad nam g. profesur prebacuje naše neznanje; ali kad nas na pravdu božiju hoće da bijeđi da izvrćemo činjenice, dužni smo utjerat mu u žvalo to ljuto klevetanje, jer mi se nijesmo tome navikli, a je li to tako, neka sude nepristrani čitatelji s jedne i s druge strane. Nek nam C. H., nek nam Hrvati u opšte izagju na dvor s tijem našijem izvrtanjem činjenica, a u toliko nek znadu, da se to zove mjeriti druge svojijem aršinom. Mi- stifikacije i falsifikati nijesu naše oružje. Nama je samo do istine i pravice, pa s toga ne mutlovarimo, već gdje nagjemo da stoji ,hrvatsko“ ostavljamo hrvatsko, a ne mijenjamo riječi, da vođu na svoj mlin navedemo, kako to čine neki od njih. Eno čuvenog vam Pavlinovića, koji svijetu prišiva, da ,Lukarić (Dubrovčanin) pripovijeda ka- ko su Dubrovčani jur prije jedanaestoga vijeka pjevali junačke pjesme o slavi hrvatskih vladara“ (Različiti Spisi, str. 373), kad Lukarić o Hrvatima ni snijevao nije. Lukarić piše: ,da već prije god. 1000 knezi od Neretve vele ljubjahu Dubrovčane, jerbo oni u pjesmah slavljahu junačtva slavjanskih vitezova“ (Srav. Pucić »Antologija“ 1), Eno vam takogjer ,Danice“, koledara (od 1881. £.) što izdaje Svetojeronimsko društvo, pa tu stoji, da je ') »H Conte de! Narentani“ ..... intendendo che a Ragusa si ger- bavano le memorie, e 1' imprese illustri de' Capitani Slavi, volentieri abbraccid 1 amicizia_de' Ragusei“. Lueeari ,,Copioso ristretto degli amnali di Ragusa“; Ragusa, 1790 str. 89.