DUBROTNIK Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce- “i | Pretplata se i oglasi šalju administraciji , Dubrovnika“. — Dopisi se šalju govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Crnugoru na godinu fior. 5. — 17137 ] svake Nu lig uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, javne Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na četvrt s ] Gi] : | zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako se godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića. j | više puta štampaju, po pogodbi. Broj 12. U Dubrova 18. Septembra 1892. Godina 1. Veleizdaja. Od onoga dana, od kada je stara ,narodna“ stranka kod nas u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj promijenila svoj. program, te mu glavna tačka nije više bila ljubav, sloga i zajednički rad sa Srbima, nego naprotiv mržnja i proganjanje svega onoga, što je srpsko, pa Srbi radi toga bijahu prisiljeni da samostalno razviju svoj barjak, da se samostalno sakupe u jedno kolo i da bez ičije pomoći porade, kako se ne bi vrijegjala nji- bova prava i kako im se ne bi otimalo ono što je njima najsvetije — njihovo ponosno ime; od onoga dana pa sve do danas, — a tome je skoro punijeh dvadeset godina — naši njekadašnji sa- veznici, naša braća Hrvati, koji se ovdje kod nas samo našom pomoću dovinuše sadašnje svoje moći, ne propustiše niti jedne prilike, a da naš rad ne izvrnu i ne prikažu kao veleizdajnički, da nas policajski ne obijede pred državnijem vlastima, kako naše misli, želje i djela teže jedino ,preko granice“. : Na ta njihova izazivanja, na ta njihova neo- pravdana i nikada ničijem ne dokazana bijegjenja mi se ne bismo ni osvrtali, jer smo uvjereni da je na te ljude nastupila obijest, a ta bolest sra- moti samo onoga, na kojega je nastupila, nego bismo preko toga prešli dostojnijem prezrivijem ćutanjem, da ta denunciranja ne imaju drugu svrhu, biva, da odbiju od nas naš narod, jer da tobož naša djela, naše/ riječi i cijelo naše 'djelo- vanje vodi samo na — veleizdajnička vješala! Davna i nedavna naša istorija u ovijem kra- jevima, sva naša starija i novija djela, otvorene su knjige, jasne kao jasno sunce, nigdje ne omr- ljane nedostojnijem kakvijem djelom; knjige, koji- jema se mi ponosimo, u koje može svaki da raz- gleda kao u čisto staklo, pa da vidi kakvi smo mi Srbi prama našem narodu, prama našoj do- movini i prama našoj državi, i da li se mi u dugome nizu godina naše političke borbe ogrije- šismo o jednu svetinju, radi čega bismo zaslužili nedostojno ime veleizdajnika! »Umišljeno srpsko carstvo“, težnja preko granice“, ,stvaranje Dušanova carstva“, ,,dispo- sicijoni fondovi njekijeh stranijeh država“ — to su riječi, koje nam dobacuju naša braća Hrvati. Uvjereni, da ne imaju jednako oružje s nama u našoj borbi, htjeli bi bez po muke nedostojnijem srestvima, da nas unište, te da oni postanu sami gospodari u ovijem krajevima, da ostvare svoja buncanja o njekom hrvackom državnom pravu i nepravu od Drave do Lovćena, pa do Drine ili Timoka. Oni nam dobacuju samo riječi, a ne djela, jer to ne mogu, jer ih nema; a kada bi ih bilo, pohrlili bi oni po muštuluk, da im se isplati nji- hova ,briga“ za održanje cjelokupnosti i jedinstva naše monarhije. S jedne i s druge strane Velebita, iz umi- šljene ,šire“ i ,uže“ Hrvacke, iz svijeh krajeva, gdje se Hrvati silom ili milom ugnijezdiše, napa- daju oni na nas Srbe. Mi smo Srbi buntovnici, jer ne ćemo s njima u njihovo kolo; mi smo na- rod, koji je ,dozrio za sjekiru“, jer ne ćemo da se pokorimo njihovijem zapovijedima i jer ne će- mo da zadovoljimo njihovijem željama; mi smo ne- moralni, bez kulture, bez ikakvoga pojma o uzvišenome i plemenitome, jer_ne ćemo u propast, koju nam oni spraviše i spravljaju; mi smo Vlasi i ,vlaški nakot“, mi smo prepre- deni Bizantinci, jer u našem kolu imade mnogo Srba pravoslavne vjere, kojijema je njihova vjera čista i sveta kao i katolička katolicima; mi smo divljaci s Lovćena, jer ina Lovćenu, oko Lov- ćena i ispod Lovćena živi ovijeni srpski narod koji s puškom i jataganom u ruci nije imao vre- mena, da misli na kulturu i na knjigu, nego mu knjige bijahu javor-gusle; mi težimo preko granice, jer jednakom ljubavlju pratimo rad cijele naše braće i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Turskoj, i u Bosni i u Hercegovini, jer je svaki njihov jad i svaka njihova nevolja i naš jad i naša nevolja, pošto smo ogranci istoga stabla, mA što u našijem i njihovijem žilama teče ista kry,# pošto smo ljudi, a ne stvorenja bez ikakve sućuti: i bez srca; mi smo, po mišljenju hrvaekijeh ka: lovogja i bukača, sve, što može biti pokvaren čovjek, štetan po ljusko društvo, jer ,krivi smo, što smo živi“, a ne damo, da niko takne u ono, što nam je milo i sveto, milije i svetije nego zjenica u oku. = Bijede nas veleiždajništvom i radi našijeh izbornijeh kompromisa s autonomaškom strankom, koja takogjer po njihovu ,uvjerenju“ teži preko mora, te na taj način hoće još bolje da potkrijepe svoju tvrdnju o našemu ,preko granice“, jer s ki- jem si, takav si. Jest, istina je; mi smo sklapali izborne kompromise s autonomaškom strankom, ali samo izborne i ništa više. Gdje se god ticalo naši- jeh srpskijeh i slavenskijeh prava, tu smo uvijek bili samostalni i radili smo po najboljem alena uvjerenju. Parlamentarni i izborni kompromisi, da se nješto postigne, nijesu ništa novo; mi smo skla- pali samo izborne i na tome je uvijek ostalo. Mi smo znali i znamo, da autonomaška stranka nije nikada prama nama bila onakva, kakva je danas i nedavno hrvacka. Dok su autonomaši imali ve- ćinu u saboru dalmatinskome, oni su se, istina, borili protiv združene opozicije srpske i hrvacke; očajno su se borili, naši su prvaci ležali po ta- mnicama, ali to nije bilo potajno, nijesu protiv nas rovarili kao krtice, nego su otvoreno radili, radili su pošteno i nikada nas ne obijediše vele- izdajstvom. Radi čitave prošlosti, koja je majka sadašnjo- sti, a baba budućnosti, radi svega onoga što sva- kijem danom čujemo i vidimo našijem ušima i našijem očima, ne malo nas je iznenadio glas, koji se je nedavno rasprostro o mogućnosti njeke koalicije starčevićanskijeh i srpskijeh opozicijonal- nijeh poslanika u hrvacko-slavenskom saboru u Zagrebu. U taj glas ne vjerujemo, ne vjerujemo PODLISTAK NA MESEŠČINI. Pripovetka. Napisala Mileva Simićeva. (Svršetak). Pa šta još da ti kažem? Do sad. mi je vidiš pošlo za rukom, da joj želju ispunim, no sinoć je slučaj nanese u našu gostionicu. Čim sam je opazio, reših se da joj se pre no što me vidi uklonim s puta. S toga sam ti predlagao da idemo n drugu gostionicu. No ona mora da je načula kako ja većinom. u toj gostionici večerivam, te je iz tog uzroka potražila drugo sklonište. Al eto nam opet bi sugjeno da se vidimo. Šta je dalje bilo, to znaš — završi on, pa uzdahnu kao neko, koji se teškog bremena oprostio. Mene je njegovo pripoveđanje, vrlo dirnulo. Sad sam tek razumio zašto je“ žensko društvo izbegavao. — Pa reci mi molim te — usudih se zapitati ga, — zašto ste se morali rastati? Sta li vas je na to nagonilo? — — Moje uverenje -— odgovori mi on kratko. Ja ga počeh čudnovato gledati. — Tebi je moj odgovor nerazumljiv, — produži on — s toga ću ti ga objasniti. Poznato ti je da je moj otac umro u zavodu za umobolne, a vidiš, kobni slučaj htede da je i njen otac u tom. istom zavodu završio: svoje patničke dane. Sad znaš dosta, a ono drugo razjasniće ti se kad zagledaš u fiziologiju i psihologiju, u nauke, koje si od mene još bolje proučio. — — A jesi li ti njoj priznao, tati — pitao sam ja dalje. — Jesam. I ona me je potpuno razumela; mi smo ge teško, al na najlepši način rastali. sad, ako si mome dobru rad, ne pitaj me ništa više o tome, to će biti najprirodniji način, da ovo veče što pre zaboravim. — «Ija sam mu želju ispunio. Posle nekoliko nedelja smo se rastali. Odosmo svojim kućama, pa onda svaki na svoje opredeljenje. On je za kratko vreme u B. dobio profesorsko mesto, a ja sam eto postao ovde lečnikom. No mi smo neprestano dopisivali, i to sve dotle, dok se on nije razboleo. Za njegovu nesugjenu čuo sam da živi kao i pre, a njega sam poslednji put vidio pre dva meseca; tada je već tako bio oboleo da me nije poznao. Vidite draga gospogjice, njegov strah je bio osno- Van — on je svršio kao i otac mu. — Tako je završio Berić, pa onda se sa svojom mla- dom slušalicom uputi ostalom. društvu. “No njegova. pri- povetka toliko je potresla, da je ne mogaše razonoditi ni kitnjasto kolo Mije gajdaša, ni nestašne pesme veselih berača i beračica. I kad god bi od toga večera ugledala pun mesec, činilo joj se kao da gleda svedoka Stojanovih srećnih i mutnih trenutaka; i kao da na njegovoj svetloj ploči vidi nekim tajanstvenim slovima ispisanu tužnu. pripovetku njegove nesrećne ljubavi. zašto Se morate ras- BASNA IVANA KRILOVA. Pas, Lav, Vuk i Lisica, živući u susjestvu, ugovo- riše megju sobom da love svi zajedno zvjerinje, a što ulove da podijele na ravne dijelove. Ne znam kako i čime, ali znam da je odmah u početku lisica uhvatila jednoga Jelena. Ona to dostavi drugovima s porukom da dogju i podijele srećan lov jer dobitak nije rgjav. Oni dogjoše, dogje i lav. Ovaj se nakostreči, po- gleda na okolo drugove i reče: braćo, ima nas ovdje če- tvoro, pa na četvoro treba i jelena rastrgnuti. Sad počne da dijeli. Pogledajte, drugovi; evo, ovaj je dio moj po ugovoru; ovaj mi drugi pripada neosporno kao lavu; treći pripada mi za to što sam naj jači, a k onomu četvrto- mu koji bi se od vas usudio da se sa njuškom približi, poginuće istog časa.“ Ova basna mnogo je poučljiva, osobito za naše Ju- žnoslavenske narode. Oni se prepiru i svagjaju oko imena, vjere, i sve što je apstraktno, a zaboravljaju što je po- zitivno, kao jezik i narodnost. Traži svaki da se uveliča preko. prirodnih “granica plijenom svoga brata, dok ne dogje lav, a to je stranac, pa sve proguta na njihove oči, i ostavi ih s praznim želucem da i dalje sanjaju o uobraženoj veličini. Ovako ja pozdravljam pojavu , Dubrovnika“ koji je, kako vidim iz dva već primljena broja, pošao čestitom Lav CI MAN kiBILJE, Sati TASK