DUBROTNIK

Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-

“i

| Pretplata se i oglasi šalju administraciji , Dubrovnika“. — Dopisi se šalju

govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Crnugoru na godinu fior. 5. — 17137 ] svake Nu lig uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, javne

Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na četvrt s ] Gi] : | zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako se
godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića. j | više puta štampaju, po pogodbi.

Broj 12. U Dubrova 18. Septembra 1892. Godina 1.

Veleizdaja.

Od onoga dana, od kada je stara ,narodna“
stranka kod nas u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki
Kotorskoj promijenila svoj. program, te mu glavna
tačka nije više bila ljubav, sloga i zajednički rad
sa Srbima, nego naprotiv mržnja i proganjanje
svega onoga, što je srpsko, pa Srbi radi toga
bijahu prisiljeni da samostalno razviju svoj barjak,
da se samostalno sakupe u jedno kolo i da bez
ičije pomoći porade, kako se ne bi vrijegjala nji-
bova prava i kako im se ne bi otimalo ono što
je njima najsvetije — njihovo ponosno ime; od
onoga dana pa sve do danas, — a tome je skoro
punijeh dvadeset godina — naši njekadašnji sa-
veznici, naša braća Hrvati, koji se ovdje kod nas
samo našom pomoću dovinuše sadašnje svoje moći,
ne propustiše niti jedne prilike, a da naš rad ne
izvrnu i ne prikažu kao  veleizdajnički, da nas
policajski ne obijede pred državnijem vlastima,
kako naše misli, želje i djela teže jedino ,preko
granice“. :

Na ta njihova izazivanja, na ta njihova neo-
pravdana i nikada ničijem ne dokazana bijegjenja
mi se ne bismo ni osvrtali, jer smo uvjereni da
je na te ljude nastupila obijest, a ta bolest sra-
moti samo onoga, na kojega je nastupila, nego
bismo preko toga prešli dostojnijem  prezrivijem
ćutanjem, da ta denunciranja ne imaju drugu
svrhu, biva, da odbiju od nas naš narod, jer da
tobož naša djela, naše/ riječi i cijelo naše 'djelo-
vanje vodi samo na — veleizdajnička vješala!

Davna i nedavna naša istorija u ovijem kra-
jevima, sva naša starija i novija djela, otvorene
su knjige, jasne kao jasno sunce, nigdje ne omr-
ljane nedostojnijem kakvijem djelom; knjige, koji-
jema se mi ponosimo, u koje može svaki da raz-
gleda kao u čisto staklo, pa da vidi kakvi smo
mi Srbi prama našem narodu, prama našoj do-
movini i prama našoj državi, i da li se mi u
dugome nizu godina naše političke borbe ogrije-

šismo o jednu svetinju, radi čega bismo zaslužili
nedostojno ime veleizdajnika!

»Umišljeno srpsko carstvo“, težnja preko

granice“, ,stvaranje Dušanova carstva“, ,,dispo-
sicijoni fondovi njekijeh stranijeh država“ — to

su riječi, koje nam dobacuju naša braća Hrvati.
Uvjereni, da ne imaju jednako oružje s nama u
našoj borbi, htjeli bi bez po muke nedostojnijem
srestvima, da nas unište, te da oni postanu sami
gospodari u ovijem krajevima, da ostvare svoja
buncanja o njekom hrvackom državnom pravu i
nepravu od Drave do Lovćena, pa do Drine ili
Timoka. Oni nam dobacuju samo riječi, a ne djela,
jer to ne mogu, jer ih nema; a kada bi ih bilo,
pohrlili bi oni po muštuluk, da im se isplati nji-
hova ,briga“ za održanje cjelokupnosti i jedinstva
naše monarhije.

S jedne i s druge strane Velebita, iz umi-
šljene ,šire“ i ,uže“ Hrvacke, iz svijeh krajeva,
gdje se Hrvati silom ili milom ugnijezdiše, napa-
daju oni na nas Srbe. Mi smo Srbi buntovnici,
jer ne ćemo s njima u njihovo kolo; mi smo na-
rod, koji je ,dozrio za sjekiru“, jer ne ćemo
da se pokorimo njihovijem zapovijedima i jer ne će-
mo da zadovoljimo njihovijem željama; mi smo ne-
moralni, bez kulture, bez ikakvoga pojma
o uzvišenome i plemenitome, jer_ne ćemo
u propast, koju nam oni spraviše i spravljaju; mi
smo Vlasi i ,vlaški nakot“, mi smo prepre-
deni Bizantinci, jer u našem kolu imade mnogo
Srba pravoslavne vjere, kojijema je njihova vjera
čista i sveta kao i katolička katolicima; mi smo
divljaci s Lovćena, jer ina Lovćenu, oko Lov-
ćena i ispod Lovćena živi ovijeni srpski narod
koji s puškom i jataganom u ruci nije imao vre-
mena, da misli na kulturu i na knjigu, nego mu
knjige bijahu javor-gusle; mi težimo preko

granice, jer jednakom ljubavlju pratimo rad

cijele naše braće i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u
Turskoj, i u Bosni i u Hercegovini, jer je svaki
njihov jad i svaka njihova nevolja i naš jad i

naša nevolja, pošto smo ogranci istoga stabla, mA
što u našijem i njihovijem žilama teče ista kry,#
pošto smo ljudi, a ne stvorenja bez ikakve sućuti:
i bez srca; mi smo, po mišljenju hrvaekijeh ka:
lovogja i bukača, sve, što može biti pokvaren
čovjek, štetan po ljusko društvo, jer  ,krivi smo,
što smo živi“, a ne damo, da niko takne u ono,
što nam je milo i sveto, milije i svetije nego
zjenica u oku.

= Bijede nas veleiždajništvom i radi našijeh
izbornijeh kompromisa s autonomaškom strankom,
koja takogjer po njihovu  ,uvjerenju“ teži preko
mora, te na taj način hoće još bolje da potkrijepe
svoju tvrdnju o našemu ,preko granice“, jer s ki-
jem si, takav si. Jest, istina je; mi smo sklapali
izborne kompromise s autonomaškom strankom, ali
samo izborne i ništa više. Gdje se god ticalo naši-
jeh srpskijeh i slavenskijeh prava, tu smo uvijek

bili samostalni i radili smo po najboljem alena

uvjerenju.

Parlamentarni i izborni kompromisi, da se
nješto postigne, nijesu ništa novo; mi smo skla-
pali samo izborne i na tome je uvijek ostalo. Mi
smo znali i znamo, da autonomaška stranka nije
nikada prama nama bila onakva, kakva je danas
i nedavno hrvacka. Dok su autonomaši imali ve-
ćinu u saboru dalmatinskome, oni su se, istina,
borili protiv združene opozicije srpske i hrvacke;
očajno su se borili, naši su prvaci ležali po ta-
mnicama, ali to nije bilo potajno, nijesu protiv
nas rovarili kao krtice, nego su otvoreno radili,
radili su pošteno i nikada nas ne obijediše  vele-
izdajstvom.

Radi čitave prošlosti, koja je majka sadašnjo-
sti, a baba budućnosti, radi svega onoga što sva-
kijem danom čujemo i vidimo našijem ušima i
našijem očima, ne malo nas je iznenadio glas,
koji se je nedavno rasprostro o mogućnosti njeke
koalicije starčevićanskijeh i srpskijeh opozicijonal-
nijeh poslanika u hrvacko-slavenskom saboru u
Zagrebu. U taj glas ne vjerujemo, ne vjerujemo

PODLISTAK

NA MESEŠČINI.
Pripovetka.
Napisala Mileva Simićeva.
(Svršetak).

Pa šta još da ti kažem? Do sad. mi je vidiš pošlo
za rukom, da joj želju ispunim, no sinoć je slučaj nanese
u našu gostionicu. Čim sam je opazio, reših se da joj
se pre no što me vidi uklonim s puta. S toga sam ti
predlagao da idemo n drugu gostionicu. No ona mora da
je načula kako ja većinom. u toj gostionici večerivam, te
je iz tog uzroka potražila drugo sklonište. Al eto nam
opet bi sugjeno da se vidimo.

Šta je dalje bilo, to znaš — završi on, pa uzdahnu
kao neko, koji se teškog bremena oprostio.

Mene je njegovo pripoveđanje, vrlo dirnulo. Sad
sam tek razumio zašto je“ žensko društvo izbegavao. —
Pa reci mi molim te — usudih se zapitati ga, — zašto
ste se morali rastati? Sta li vas je na to nagonilo? —

— Moje uverenje -— odgovori mi on kratko. Ja
ga počeh čudnovato gledati.

— Tebi je moj odgovor nerazumljiv, — produži
on — s toga ću ti ga objasniti. Poznato ti je da je moj
otac umro u zavodu za umobolne, a vidiš, kobni slučaj
htede da je i njen otac u tom. istom zavodu završio: svoje
patničke dane. Sad znaš dosta, a ono drugo razjasniće ti

se kad zagledaš u fiziologiju i psihologiju, u nauke, koje
si od mene još bolje proučio. —

— A jesi li ti njoj priznao,
tati — pitao sam ja dalje.

— Jesam. I ona me je potpuno razumela; mi smo
ge teško, al na najlepši način rastali.

sad, ako si mome dobru rad, ne pitaj me ništa
više o tome, to će biti najprirodniji način, da ovo veče
što pre zaboravim. —

«Ija sam mu želju ispunio. Posle nekoliko nedelja
smo se rastali. Odosmo svojim kućama, pa onda svaki na
svoje opredeljenje. On je za kratko vreme u B. dobio
profesorsko mesto, a ja sam eto postao ovde lečnikom. No
mi smo neprestano dopisivali, i to sve dotle, dok se on
nije razboleo.

Za njegovu nesugjenu čuo sam da živi kao i pre,
a njega sam poslednji put vidio pre dva meseca; tada
je već tako bio oboleo da me nije poznao.

Vidite draga gospogjice, njegov strah je bio osno-
Van — on je svršio kao i otac mu. —

Tako je završio Berić, pa onda se sa svojom mla-
dom slušalicom uputi ostalom. društvu. “No njegova. pri-
povetka toliko je potresla, da je ne mogaše razonoditi ni
kitnjasto kolo Mije gajdaša, ni nestašne pesme veselih
berača i beračica.

I kad god bi od toga večera ugledala pun mesec,
činilo joj se kao da gleda svedoka Stojanovih srećnih i
mutnih trenutaka; i kao da na njegovoj svetloj ploči vidi
nekim tajanstvenim slovima  ispisanu tužnu. pripovetku
njegove nesrećne ljubavi.

zašto Se morate ras-

BASNA IVANA KRILOVA.

Pas, Lav, Vuk i Lisica, živući u susjestvu, ugovo-
riše megju sobom da love svi zajedno zvjerinje, a što
ulove da podijele na ravne dijelove. Ne znam kako i čime,
ali znam da je odmah u početku lisica uhvatila jednoga
Jelena. Ona to dostavi drugovima s porukom da dogju i
podijele srećan lov jer dobitak nije rgjav.

Oni dogjoše, dogje i lav. Ovaj se nakostreči, po-
gleda na okolo drugove i reče: braćo, ima nas ovdje če-
tvoro, pa na četvoro treba i jelena rastrgnuti. Sad počne
da dijeli. Pogledajte, drugovi; evo, ovaj je dio moj po
ugovoru; ovaj mi drugi pripada neosporno kao lavu; treći
pripada mi za to što sam naj jači, a k onomu četvrto-
mu koji bi se od vas usudio da se sa njuškom približi,
poginuće istog časa.“

Ova basna mnogo je poučljiva, osobito za naše Ju-
žnoslavenske narode. Oni se prepiru i svagjaju oko imena,
vjere, i sve što je apstraktno, a zaboravljaju što je po-
zitivno, kao jezik i narodnost. Traži svaki da se uveliča
preko. prirodnih “granica plijenom svoga brata, dok ne
dogje lav, a to je stranac, pa sve proguta na njihove
oči, i ostavi ih s praznim želucem da i dalje sanjaju o
uobraženoj veličini.

Ovako ja pozdravljam pojavu , Dubrovnika“ koji je,
kako vidim iz dva već primljena broja, pošao čestitom

Lav

CI

MAN kiBILJE,

Sati TASK