Br. 72.

Dubrovnik“ 16. septembra 1910.

God. XIX.

IZLAZI UTORKOM i“PETKOM “|
Cijena je listu na godinu:
Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K.12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u "zlatu ; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine. surazmjerno
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se.

LI < > F
godbi Ži ipo nave“i
juvne zahvale: pluća se od petitusg
retka 20 para

=
Plativo i utuživo u Dubrovniku.

“POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli
čne objave plaća se 12 pura po
petitnom retku (sitnijeli slova) Ak
še više. pula uvršćuju, onda po po

Za priposlana. izjave i

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

krovnljca prestaje izlaziti
bez obzira za sve one koji nam
nijesu poslali dužnu pretplatu.
Naši okorjeli pretplatnici kao
da cijene da je naša dužnost
da uz ostalu borbu vodimo i
onu sa materijalnom stranom,
a kao da njihova dužnost nije
dačbudu uredni i da odgova-
raju svojim dužnostima. S toga,
kome je stalo do opstanka li-
sta, neka ga odmah pomogne
sa svojom pretplatom.

Administracija ,Dubrovnika“
AE ORNARE
Tužna desetogodišnjica.

Prije deset godina spremala se
je Srpska Dubrovačka Akademska
Omladina da dostojnim načinom
proslavi sedamdesetu godinu ži-
vota jednog vrlo. zaslužnog čovje-
ka i umnog radnika i pripravljala
je. lovorov vijenac 'da položi na
sijedu glavu svečarevu. Kad su
pripreme za proslavu bile u naj-
većem jeku, prosula se po Du-
brovniku i. rasula po cijelome Srp-
stvu vijest, da se svečanost pre-
tvara u žalost i da se namijenjeni
vijenac, orošen suzama žalosti,
spušta s glave svečarove na mr-
tvački odar njegov. Vijest je bila
porazna, a ujedno je nosila kroz
Srpstvo glas, da je preminuo

Dum Ivan kan. Stojanović.

Deset godina dana, kako -u ra-
zvitku Dubrovnika zija velika pra-
znina, koju je Dum Ivanova smrt
za sobom ostavila i koju mi Srbi
ti prvom redu i najteže osjećamo.
I/baš stoga ne može da u nama
 iščezne sveta uspomena na Dum
Ivana. Ona se i sada, prilikom de-
setogodišnjice njegove smrti, obna-
vlja .sa «nekim čudesnim djejstvom
na našu dušu.

Dum Ivana poznaje gotovo cio
sadašnji naraštaj, ali ga je ipak
najbolje poznavao njegov  savre-
menik_i drug,  najprežaljeni A.
Fabris, koji i vječni sanak s njime
zajedno boravi. Stoga vadimo, što
jeo njemu, na glas o njegovoj
smrti, pokojni Fabris pisao :

»On je živio u pravom i uzvi-
> šenom: smislu te riječi. On je po-
kazao pojeziju i uzvišenost njezinu
ona djelu kroz sedamdeset i jednu
godinu života čistoga kao dragulj.
Koliko ga je to stajalo, naravski
malo ko pita, jer ih je malo koji
to razumiju. Ko je pratio u nje-
- govijem spisima tamo amo . posi-
jane filozolske nazore o životu,
mogao se uvjeriti, kako je lako
živjeti običnijem životinjskijem Ži-
votom a kako je teško živjeti u

S
=

bi ZAV
uzvišenom smislu te riječi, savla- mo: Oprosti! Možda kajanje do-

đujući i sebe i prirodu i okolinu.
Ko je onako živio, i neizmjerno
je ljubio, ljubavlju  anđeoskom.
Dum Ivanova. plemenita duša di-
zala se visoko, privijajući na svoje
grudi nevoljnike, a osobito ne-
voljnu braću vjerom podijeljenu.
Čudesne li moći u našega Dum
Ivana! Pred njim nestajaše razlika.
Gdje prava kršćanska ljubav  go-
vori, ne može ni biti drukčije.
»U čijun je grudima taka ljubav
carevala, prirodno je da se ona
izlijevala u prvom redu na srpski
narod. ,Srbin sam po porijeklu i
po čuvstvu, — govoraše on —
katolička mi crkva to ne brani,
jer je.ona univerzalna; kršćanstvo

me uči da ljubim bližnjega; pa

ko mi je bližnji od srpskoga na-
roda? Zvalo bi se ne biti kršća-
ninom, kad bi se vjere radi od
svoga naroda odbio i njegovim
neprijateljem postao.“ Kao što je
volio svoj srpski narod, jednakom
je ljubavlju ljubio najbližu braću
Hrvate, i sve Slavenstvo. Kao sve-

ćenik držao se je tačno načela ne

miješati se u aktivnu politiku, jer
ona ozlojeđuje i razdvaja, a sve-
ćenstvo treba da miri i spaja.

»Utisak njegovih književnih ra-
dova bijaše velik. Teško je klasi-
fikovati Dum Ivanove književne
spise. U njega nema sustava kako
se to danas zahtijeva, ali zato ima
zdravijeh i  jedrijeh misli, ima
moći uvjerenja, ima velike istine,
ima pravoga života, ima duboke
pouke. On, protivnik svakoga
konvencionalizma, nije se mogao
pokoriti književnijem sustavima.
Njegova pametna glava lijetala je
po svijem strukama ljudskog zna-
nja, pa je sabirala u vrlo zanim-
ljivom i.popularnom obliku  plo-
dove mudra mu mozganja.“

Tako o njemu piše onaj, koji
je s njime živio i koji ga je naj-
bolje poznavao, a pošljednji poz-

“< drav, koji mu je Fabris na kratkom

rastanku upravio, završava ovom
zakletvom: ,Dum Ivane! Zavjetu-
jemo ti se, da ćemo se vjerno
držati tvojijeh načela i tvoga ge-
sla: frangar non flectar, t. j. pre-
lomićeš me, ali me ne ćeš saviti.“

Kako ove pošljednje riječi ču-
dno zvuče pri primjeni na sada-
šnji naš život! Čini nam se da
čujemo duh Dum Ivanov gdje pita
našljednike svoje ostavine: Zar
se tako zakletva vrši ?

Srbi Dubrovčani! Pođimo u po-
nedjeljak na grob našeg Dum Iva-
na, ispovjedimo mu  desetogodi-
šnje grijehe svoje i skrušeno reci-

prinese da oživimo duh ozbiljnog
općeg rada i ispunimo svečanu
zakletvu !

USKI SPERO GOTI SLK EDA ZPVELNEŽVA

Mpajaramuma Gpneke 3ope
" Gpnekor Hapona.

Y jemuoM ol 3anuux GpojeBa 1o-
HujeJu4 €MO KpaTak u3Bjemuraj Oo rojiuH-
IiGBEM NPHXOJY H pacxoy ,Cprcke
3Žope“ 34 NpOIJIy NOCIOBHY TOJLHHY,
Kao u uaBjeturaj o roj/iiuiboj cjejtuuiuu
ynpaBuor on6opa. H3 Tora "ce ,CBaK
MOrao yBjepuru, za je ,Cpncka 30pa“
NpPOLIE€ TOJIHH€ y4HHHJIA OHOJIKKO, KO-
JuKO cy joj (cpeucrBa zonyiuraja, a
aKO Buie nHuje yuuuua, KPHBH CMO
CBH MH, jep joj uujecMO /LAJIH OHOJIHKO
CPCACTABA, KOJIHKO NPYTH HapOjIH H
Hawa 6Gpaha y 1pyrum kpsjesuma jrajy
CBOojuM ApyiursumMa. ,Cpneka 3opa“ je
nperna, nga y unyhoj rojiuuu BHiie
YUHHH, Ja JZAJLOBO/bH HH ypelu Hame
najeneMeurapuuje norpe6e. Ona je o-
npenuja na ua came uwuruneHjnuje u
npunomokiu cupomatuHumM tjanumMa 4#3/1a
IpeKO HWIECT XHJbAJIA KPYHA, OCHM
ApyrHx CBoTa 34 iWuerpre, 3anpyrap-
CTBO H OcTAJO. OHa O CBOM TPOLIKY
H3/IPKABA — IHECHACCT — CHPOMALIHHX
Cp6a tjaka, Koju he c BpeMeHoM No-

CTATH UCCTHTH JBY]IM MH ue€CTHTH Cp6n..

Xohe gu ,Cpneka 30pa“ Mokn Jia u3-
Np*KH TOJIHKH TPOIDAK H ZA Nope
Tora y uuyhoj ronuHuu npucrynu ca-
Hupaitby u ypeljet>y OCTAJIHX. HAPOJIHHX
norpeća, To je muTaibe, "a Koje MO-
paMO CBH aru OjwoBop. Taj ogroBop
Gu ganac Morao Guru CaMo HermoBo-
IbaH, T. j. MOpaMO pehu, Za He he
MOliH, na he MOpaTu rnipeKuHyTH NAJb-
IbH pan u oGycraBuru u Beti ozipehjene
iuruneHjiuje u npunoMohin, aKO H y-
nanpuje;r Gy/reMO OHAKO HEMAPHH NIpa-
Ma HALIHM HApOJLHHM NOTPCGAMA, KAKO
CMO JLO Cala GHMJIH.

Ila no Tora He zolje, ua Ha Hac He
najiie uajBeha cpaMoTa WTO Ce 34MH-
CJIHTH JLAJLE, CBH KOJIHKO HAC HMa
MOPAMO »XHBO Hacrojaru, na ,Cpnekoj
30opu“ npy»KHMO OHOJIHKO CPEJICTABA,
KOJHKO GH joj Npy«HO ApPyTr4 HApOl,
ga je una namem mjecry. IIpu TOM MO-
paMO yBaxHTH, za Hema Ha cBujery
napona oz 120 xu;bajja, y KOME C€ H€
Gu Morno uahu Buuie on 1600 yu,
Koju 3a napojne norpe6e xprByjy
jenuy Kpyuy rojuuwe, Kozuka je
penoBna unamapuna ,Cpncke 3ope“.
Hema napoja Ha cBujery, Koju He he
na Kynyje aprukie, Koju Ce y WeroBy
KOpucT npozajy, a Kyriyje one, KOjH
Ce y KOpHCT IBEMY OPOTHBHHX HApOJLA
nponajy. To CMO KAJIPH CAMO MU HP-
MapHu, unooneifinu u nepa3ymuu Cp6u
na [Ipumopjy. To uujenau Apyru ua-
poj ue uuuu. Mu camu ceGu ne Hemo
Ha IOMOTHEMO, HCTO ITOMAKEM& HALIHM
HOBILHMA Halle Henpujare/be!

CBu KOJHKOFOJL HAC HMa TpeGa
jemuoM na Ce HBO 3ay3MCMO, la TO
uy lo npecrane, Te a ce:

1. Ceu Cp6u yiiuwy 3a pedosne

u 1anose ,Cpiicke 3ope“;

2, la ce Cp6u yaujek u y csakoj
iipunuuu cjeilie ,Cpileke 3ope“ u ua-
wux napoonux ioiipeća;

3. /la ceu iipumamMo u maidepujan,no
u mMopanno iiomancemo jedunu uau
nucili 3a napoo ,Cplicky 30py“ ;

4. lla 00 €sux iipeosaua 3axidunje-
samo Ja Apxwe apilukne  ,Cpiicke
Jope“ u Ja camo ile apiduxne iupo-
uWuMO u Kyilyjemo.

Proslava stogodišnjice boja
na Varvarinskom Polju.
Beograd, 11. avgusta.
Kad se je beogradski pašaluk pod
Karađordem 1804. g. digao na usta-
nak protiv turskog ropstva, pa sve
do 1805 .g. Srbi su na ratnom polju
imali takve uspjehe, da im se je za-
divio cio svijet. Oni su zadobijali bi-
tku za bitkom i u kratkom vrenienu
potukli neprijatelja po svima linijama,
U 1809. g. Srbi su pod Nišem izgu-
bili bitku pred. mnogobrojnim nepri-
jateljem i tada je na šancu Čegru
Stevan Sindelić pokazao veliko juna-
štvo. Kad je vidio da Turci uskaču
u šanac i da će ga osvojiti on pod-

vikne svojim drugovima, da ise spa-

savaju ko može i upali :pistoljem svu
džebanu — barut u šaacu i izginu
svi Srbi i Turci u šancu. Turci su
pokupili srpske glave i od njih na-
pravili čuvenu Cele-kulu kod Niša,
od koje i sad postoje tragovi.

Srbi su se bili veoma uplašili, da
im ne propadne cijela stvar i da sav
njihov rad od 1804—1805. se ne pre-
tvori ni u šta. Karađorđe je očajavao
i tražio pomoći na svima stranama,
Tako je došla i-1810.-g.-a Srbi nijesu
znali šta će biti od njih. Ali je u 0+
voj godini srpsko oružje ponovo od-
nijelo sjajnu pobjedu a u mnogim
bojevima su Srbi imali za saveznika
Ruse.

Rusi su bili u sadašnjoj Vlaškoj i
riješe se da 1810. god. ratno bojište
protiv Turaka prenesu i na lijevu
stranu Dunava — u Srbiju. Stupe u
dogovor sa Srbima i otpočnu krvave
bojeve oko Kladova i Negotina. Uje-
lokupnom ruskom vojskom koman-
dovao je graf Cukato, Kladovo je o-
svajao hrabri junak Petar Dobrnjac.
Karađorđe se bio utvrdio kod Deli-
grada blizu Niša, jer se je od Niša
spremao veliki pohod Turaka. Turci
su 'htjeli da produže pobjedu, koju su
godinu dana ranije dobili-na Čegru i
da Srbiju ponovo cijelu pokore. Sa

južne strane je Karađorđe imao za

cilj da zadržava nadmoćnog neprija-
telja. Da bi se bolje održao i da bi
spriječio ovaj upad Karadorde: se osje-
ćao slab, te potraži pomoći od Rusa.
Graf Cukato usliši molbu i. pošlje mu
grafa Orurka sa nekoliko ruskih ad-
reda u pomoć. Ovaj brzo dode do
Deligrada. Turci pod komandom Kur-

šid paše znali su za ovo jako srpsko

utvrđenje i htjeli su da ga zaobidu.
Oni se od Niša krenu ka Kruševcu
ostavljajući desno jaku: srpsko-rusku
posadu kod Deligrada u namjeri da
se dohvate Varvarina. pa onda viz
veliku Moravu da odu i do Beograda.

Karadorde i graf Orurk se brzo
od Deligrada upute Varvarinu, da
spriječe dalje prodiranje Turaka i u-
logore se na  Varvarinskom Polju.
Turska je vojska iznosila preko 15.000