KOG? mai do sada znade izgleda da Br. 6. peso) zlo IZLAZI SVAKI ČETVRTAK Cijena je listu nu godinu: a Austro-Ugareku, Bosnu i Her- ni K 12; za Srbiju i Crnu Goru K 15; za sve ostale zemlje krouna 16; za Dubrovnik kruna 10; na po i četvrt godine surazmjerno, Pretplata i oglasi šalju se admini. straciji lista a dopisi uredništvu, “Rukopisi se ne vraćaju. Nefran- kovna pisM& ne primaju ge. — e Odgovorni urednik Antonije Benussi, Dubrovnik, 6. februara 1913. God. XXII. DROTNIK POJEDINI BROJ 20 PARA Za oglase, računska izvješća i gli- čne objave plaća ge 12 para po petitnom retku (sitnijeh slova), Ako se više puta uvršćuju, onda po ci- jeniku. — Za priposlana, izjave i javne zahvale plaća ge od petitnog retka 20 para. Plativo i utuživo u Dubrovniku. Dubrovnik, 5. febr. 1913. Preksinoć u 7 sati imalo se na- staviti sa ratom na Balkanu. Pre- govori nijesu uspjeli jer se u po- sljednjem momentu dogodio po- znati prevrat u Carigradu, koji je opet doveo na vladu mladoturke, a koji neće da udovolje zahtjevima postavljenim sa strane delegata balkanskih saveznih država. Taj je. prevrat pospješio da se prego- vori prekinu i da se otkaže pri- mirje. Posljedni rok mirovanja svr- šavao je. preksinoć u 7 sati. Dok ove retke pišemo, još nijesu stigli sigurni glasovi što se oko Jedrene | Čataldže događa, ali sve je do sada govorilo za neminovan. na- stavak rata. Za vrijeme primirja spremalo se je i s jedne i s druge strane, te koliko su Turci spremili jači otpor, toliko. se je sa strane balkanskih saveznika udesila jača i složnija akcija. Vojni strukovnjaci sa sigurnošću govore o tome, kako će pri nastavljanju rata Turci po- nova grdno da stradaju, jer im iali svega onoga što im je falilo i u prvoj fazi rata. Turci ne mogu niti su u stanju da se održe ni u obrani a kamo li da pomisle na navalu. I ako im je broj vojske gotovo jednak sa onom balkanskih saveznika, ali manjkavost u jačini duha i oružja te velika nedisci- plinovanost i smutnje koje se u samoj vojsci događaju, donijeće Turcima ponovne poraze pred ko- jima će biti prisiljeni da mnogo oviše popuste, nego što bi im se bilo dogodilo, da su izašli na kraj sa pregovorima u Londonu. Jedrene se neće nikako dugo moći održati, ana Čataldži će se voditi doista krvav boj koji će morati svršiti sa . pobjedom po balkansko savezno ortižje. I tada je neminovan pad Carigrada gdje će se prekinuti pre- govori u Londonu da nastave ali uz mnogo teže uvjete po Tursku. I ako najjači optimista, u po- sljednim momentima do kad su pregovori prekinuti i primirje ot- kazano, nije mnogo vjerovao u konačno mirno riješenje, ipak je oostajalo nešto malo nade, da će Turci u posljednjem času da se predomisle. Ali po onome što se je top ponovo riknuo. Balkanske države nastavljaju da svoje veliko djelo oslobođenja potištenih i ugnjetanih privedu potpuno kraju. Ispit svoje Sposobnosti već su do sada odli- čno položili. Jednako odlično, ako Bog da, taj će svoj ispit i svršiti. To je naša vjera i stalna nada. Jedna stvar kao da pomalo diže Evropi moru sa srca, koja ju je ovo posljednje vrijeme grdno pri- tisla i dušila. Balkanski rat povukao je sa so- bom i Evropu i baeio ju je u ta- kovo stanje, da oko sebe vidi samo vojnu spremu i gotovost opšteg prolijevanja krvi. Baš u času, kad je svršavalo primirje iz- među Turske i balk. saveznih dr- žava, i kad je napeto stanje u E- ž Vlasnik i izdavatelj Kristo P, Dominković, Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr Vropi bilo u najkritičnijem mo- mentu, došao je glas iz Beča da Nj. Vel. Franjo Josip 1. šalje nad. vojvodu Fridrika Hohenlohe u Pe- trograd da ruskom caru preda svo- jeručno pismo. Ovaj se je glas obistinio, a nadvojvoda je otpu- tovao u Petrograd u nedjelju po podne. Sigurno da ovaj način ši- ljanja pisma ima innogo značenja a nadasve kad se to događa u ovako kritičnim momentima. Ca- revo ručno pismo izvelo je vrlo dubok dojam u političkim krugo- vima, te bez daljnjeg premišljanja što pismo u sebi sadrži, svak mu pridaje veliki značaj, jer ulijeva nadu i uvjerenje, da samo može da bude jaki zalog i garancija mira po Evropu. Još se više vjere tome polaže kad se to događa između Beča i Petrograda, jer svakako, kolikogod se isticalo dobre odnose između ove dvije države, oni pri današnjem i ovakovom razvoju prilika nijesu bili a nijesu ni mogli biti potpuno dobri. Njih će moći da sredi samo ovaj način, a sre- đenje austro-ruskih odnosa smatra se u današnjim prilikama kao naj- bolja garancija po mir. Što je u pismu, to još nije po- znato, ali da će u njemu biti na- glašeno današnje nesnosno stanje izazvano raznim nesporazumima, te potreba sigurnog mira, o tome kao da ne sumnjaju ni najupuće- niji krugovi. I ako pismo sobom ne nosi stalnu garanciju potpunog mira, ali svakako nosi stalnu bazu na kojoj će se morati mir utvrditi. Bečka _,N. F. Presse“ popra- čujuć ovo predavanje pisma kaže: »Dva su pitanja sada vrlo važna po odnose između Austrije i Ru- sije: sređenje naših budućih od- nosa sa Srbijom, i utvrđenje gra- nica Albanije. Pismo cara Franje Josipa jamačno će mnogo tome doprinijeti, da se ove poteškoće što lakše savlada. Vijest o misiji nadvojvode Hohenlohe primljena je iu Petrogradu sa prijateljskim raspoloženjem, tako da je i pan- slavistička štampa odluku cara Franje Josipa popratila sa odo- bravanjem. Ako se Austrougarska i Rusija sporazume, tada je ostra- njena svaka pogibao po evropski mir.“ Eto, sada opet stojimo pred do- sta lijepim pojavama koje pred- skazuju mir i omogućuju lakše di- sanje. Hoće li samo poći tim pu- tem, to stoji u blizoj budućnosti, a to ćemo i dočekati. aan a Srbizaim. Makar kako bilo teško u ovaj čas predstaviti sintezu dogodaja, kojijeh je središte evropski istok, može se mislim dvije tačke držati stalnima. Prvo: pobjeda balkanskijeh save- znika, kolikogod bila nenadana, bila bi bez sumnje posvećena mirom bez prethodnog posredovanja gila, da se je Austrija uzdržala da potakne spor- na pitanja kao što su srpska luka i autonomija Albanije. Sama se je Austrija bar u početku usprotivila, da likvidacija otomanskog carstva, početa kod Lozengrada i Kumanova“ slijedi normalni tok, koji joj —> ka- ko se je činilo — doznačivahu ratne činjenice. Ona se je sama u Evropi ima tomu dva mjeseca, usprotivila javnom mnijenju pa i kanćelarijama, da puste stvar svojim tokom. Čini se na drugom mjestu da Au- strija ne diže velikijeh objekeija pro- tiv povećanja dvojice balkanskijeh saveznika, Bugarskoj i Grčkoj. Na to ona ne može da Se riješi, pustiti da druga dva, Srbija i Crnagora, nje- Zini neposredni susjedi, požnju nara- vne plodove svojijeh pobjeda. Jedan uzrok ovoga neprijateljskoga miješanja biće što se ona boji pove- ćane životnosti ,srbizma“ kao poslje- dice teritorijalnog povećanja dviju srpskijeh država, tog moralnog ele- menta, koji joj je sumnjiv i na koji odavna pazi s ove i s one strane svoje istočne granice. Što je to baš ,srbizam“ ? Velika publika ima o tomu prije svijest nego li znanje. Ona u tomu vidi jugoslo- venski oblik jednog nacijonalizma, koji je srodan u drugom pogledu sa pangermanizmom i s talijanskim ire- dentizmom. Pokušajmo mu istaknuti specifični karakter i na taj način ne- što korisnoga doprinijeti interpretaciji držanja habzburške monarhije. Je li ,srbizam“ jedno duševno sta- nje, program, oblik propagande? Ne zapletimo se u definiciju, jer bismo mogli zatvoriti u vrlo uske granice jednu činjenicu ili snop činjenica, -o kojijem ne bi mogli dati tačnu ideju; nego donoseći jodnu po jednu. Prva činjenica: u jednom pojasu vrlo ograničenom Dravom i Duna- vom na sjeveru, Jadranom na jugu, koji se proteže u duljinu među oko- licom Trsta i Maćedonijom, jedan je autohtoni jezik: srpski ili srpsko- hrvatski. Ovaj znak, nepogrešivi ot- krivač jedinstva rase, pokazuje se tim karakterističnijim, koliko je ovaj prostrani predjel politički rascijepan. Srpskohrvatska rasa koja broji više nego deset milijuna duša, imađaše još prije rata šest različitih političkih statuta: Cislajtanski Srbohrvati (iz Dalmacije i Istrije), translajtanski (iz Hrvatske i Ugarske) potom iz Bosne, Srbije i otomanskog carstva. Samo je pregrada ovog zadnjeg odjela u- ništena. Druga činjenica : kulturna, odgoj- na, sjajna manifestacija jezika, hoću da kažem književnost, u svakom je srpskohrvatskom predjelu smatrana kao zajednička imovina. U prkos u- daljenju historičkijeh udesa i razli- kosti stupnjeva civilizacije, nije bilo kod Srbohrvata suparničkijeh sredi- šta književnog utjecaja, niti je bilo, da tako rečem, jednog povrh drugog. S jednog kraja na drugi svoje etni- čke i lingvističke imovine među so- bom mijenjaju bratski, veselo, demo- kratski: gramatičare, filologe, aukto- re riječnika, pjevače, pjesnike, dra- maturge, pa ih grupišu pod kupolom jednog samog i istog Panteona. Gla- soviti Vuk, roden u užoj Srbiji, »pravi“ hrvatskosrpski jezik, kojemu dodaje sintaksu, riječnik i fonetička pravila. Ljudevit Gaj njegov takmac roden u Hrvatskoj, uspostavlja isti jezik u krugovima odgojenim na za- padnjačku, gdje se je govorilo (okolo 1840.) talijanski, njemački, pa i la- tinski. Jedan i drugi u ostalom neće da osnuju književni jezik, koji ne bi imao oslonca u narodnom govoru: baš naprotiv ovaj je dao onomu, a narječje, po kojemu se upravlja nji- hov;klasicizam, jest ono, koje govore među sobom pastiri siromašne Her- cegovine. Tako književni odgoj u srpskohrvatskijem zemljama pribli- žava društvene slojeve mjesto da me- đu njima pravi razliku. Mislite li, da je auktor zadnjeg epskog spjeva po- svećenog, okolo 1860, patnjama kr- šćanske raje pod Turcima bio dire- ktni svjedok ili žrtva ove zloupo- trebe, kakav Bosanac, na primjer, ili. Srbin iz Novog Pazara. Ni najmanje: to je jedan visoki činovnik, hrvatski ban, Ivan Mažuranić, koji duguje svoju slavu svom Čengić-agi. Jedan dramatski talenat, roden u Dalmaciji, Vojnović, otkriva se, s kraja svoje austrijske pokrajine, kao pravi po- zorišni čovjek, kojemu danas plješću na pozornicama u Budimpešti, Pragu, i u Italiji, a Beograd je prijestonica, koja posvećuje njegove srećne početke. Treba poznavati slavenske krugo- ve da se vidi kolik je utjecaj jezične i književne uzajamnosti na njihovu moralnu koheziju. Zar je potrebito da nadodam, da novinstvo uzdrži ovu koheziju, i da glavni organi srpsko- hrvatskog mišljenja, izlazili oni u Sr- biji ili na austrijskom zemljištu, broje skoro toliko pretplatnika na svakoj strani granice ? * ko Treća činjenica: srpskohrvatske zemlje skoro uvijek na isti način motre političke dogođaje i ocjenjuju u njihovim odnošajima s oštroumnim i skupnim interesom, sinteresom još bezimene domovine (Narod), kojoj je teško dati pravi smisao terminom po- zajmljenim od našijeh zapadnijeh je- .Zika. Narod: to je sve na jedan put: zemlja, jezik, povijest, običaji, boje, “narodne želje. U toliko to se ne zove: baš: ,Srbija“, bilo što može riječ u sadašnjem stanju političke karte slu- žiti dvoličnosti, bilo što bi možda skoro prejudicirala definitivnom imenu na- cije, koja se lagano preko tisuću za- preka izrađuje. Okolo Naroda, ako ne određenog a ono osjećajnog, svojevoljno se izra- duje koncentracija individua. Pljeska se dogođajima, koji mu služe i koji ga slave. Poštuju se ljudi, koji su radili za njegovu budućnosti, bilo to iz daleka i en passant. Poslije naro- dnijeh prvaka nijedno ime nije možda popularnije između Drave i Jadrana kao Napoleonovo. I to nije Napoleon od epopeje, nego Napoleon, te je na- valio na Dalmaciju, borio se s Crno- gorcima, dobivao i gubio bitke protiv braće Rusa, ali koji je naprotiv iz- među dva rata shvatio i realizovao pod imenom ilirskog kraljevstva kra- tkotrajni spoj srpskohrvatskijeh po- krajina Zapada. Kad kakva književna, umjetnička, športska narodna svečanost sjedini Srbohrvate na kojojmudrago točci te- ritorijalne domene Naroda — u Du- brovniku ili u Beogradu, u Zagrebu ili u Sarajevu; bez sumnje sutra će se moći reći u Skoplju — svi otkle- god dođu osjećaju se kod kuće. Oni se ne bratime u metaforičnom i pro- tokolarnom smislu, kako je to među Francuzima i Talijancima, Anglosa- sima s novog i starog kopna. Oni su među braćom, te davaju utisak tako naravne kohezije i za stalno demon- strativnije, nego li kongresisti što dođu u Pariz s raznih točaka pariške pokrajine. Govornicima pako nije po- treba da nijansiraju svoje govore: istomu plješču svikolici. Puštam drugijem da sude, kako je odjekla ova uzajamnost poslije pobjede balkanskih naroda, a osobito poslije dolaska srpske vojske u Skoplje i Drač. Samo ustanovljenje mjesnih odbora za balkanski crveni krst dalo je povoda bučnim manifestacijama toliko u Dalmaciji koliko u Hrvat- skoj. Bilo je časaka, kad su vlasti dobile nalog da ne otvore ni oči ni uši, i one su taj nalog oportuno po- štovale, Poslije nego.gu se zaustavile x bugarske čete kod Čatalđe, čim je carska vlada učinila osjetiti u leđima saveznika oštrac svoje grke i nepri- jateljske politike, podiže proti sebi javno mnijenje svojih vlastitih poda- nika. Još nam je na pameti prosvjed zastupnika i triju mitropolita bosan- skih, izjavljujući ove riječi: , Držanje austrijske monarhije, koja traži za nekulturne Arbanase pravo na auto- nomiju, koja u isto doba niječe svo- jim Jugoslovenima i koja traži da ugrabi Srbiji plodove njezinih pobje- da, izazivlje najživlje ogorčenje kod svijeh slojeva srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, Četvrta činjenica: razlika u vjeri među srpskohrvatskijem narodom — katolička, pravoslavna i muslimanska — igra sve manje i manje ulogu po- litičke nesloge. Dugo ju je vrijeme Austrija izrabljivala, stavljajući u o- poziciju katoličke Hrvate i pravosla- vne Srbe, a ove opet muslimanskim Srbohrvatima u Bosni. Ali to je stara “ taktika, koju zrelo doba pokazuje prozračnom i zlokobnom. Mladost u velikoj većini to odbija, bez sumnje jer je više ne interesuju konfesijonalna pitanja. U Bosni se je pače vidjelo prije balkanskog rata muslimanskijeh članova sabora spremati opoziciju sa svojijem kršćanskim drugovima proti vladi. Ima nekoliko, sedmica podiglo se je bilo jednodušni osjećaj ogorče- nja proti držanju katoličkog nadbi- skupa u Zadru, koji je zanijekao svoj obol mjesnom odboru crvenog križa, određenom “za pomoć balkanskijem ranjenicima. , Treba li zaključiti iz ovijeh činje- nica, da ,srbizam“ sačinjava od danas pogibelj za teritorijalu cjelokupnost austrijske monarhije u smislu da bude škola za separatističke težnje na ko- rist susjednih kraljevina Srbije i Cr- negore? Ne ćemo poći tako daleko. Osim Bosne, čija je okupacija sa strane Austrije od relativno novog datuma, gdje će lojalnost biti više umjetna, prosječni dio jugoslavenskog mišljenja nije pripravan na tako ra- dikalnu promjenu. Oni isti, koji bi bili skloni da uživaju u principu, ra- čunaju da će teško biti tomu izgleda za realizaciju, osim hipoteze evropej- skog kataklizma, Koliko je moralno jedinstvo srpskohrvatske rase, već stečeno, lako uzdržati, toliko političko jedinstvo do novog reda trpi radi objekcija. Mi bismo se mogli ograni- čiti na ovu opasku, da još manjka Narodu zajedničko središte dinastičko, ekonomsko a osobito geografsko, jer najposlije ne bi se smjelo unaprijed odlučivati, da isti interes buduće dr- žave bude da ima svoju prijestolnicu u Beogradu, u Zagrebu ili također gdjegod drugo. Naprotiv nema sumnje da hrvat- skosrpski nacijonalni osjećaj u Hab- zburškoj carevini neće poslije zadnji- jeh događaja osjetiti više života, koji će se pojaviti na više načina. Rasa je dobila pouzdanje u svoju budu- ćnost, te će biti smjelija u svojijem potraživanjima, a i sa više će se ži- lavosti boriti proti njemačkoj a na- dasve mađarskoj hegemoniji. Da istinu rečemo, dualistički će se ustav naći do malo vremena pogođen u prvom redu od ,srbizma“, save- znika drugih slovenskih narodnosti — monarhije. S toga ga najviše radi unutrašnjih prilika carska vlada ili bolje zapovjedajuće rase drže nepri- jateljem. S toga on i sačinjava pojavu osobitog interesa za one koje misle sa Albertom Vandalom, da će stvar austrijskog pitanja slijediti iz bliza riješenje istočnog pitanja. Charles Loiseau. Pariška ,L' Information" u broju od 25, januara 1913.