Taksa plaćena u gotovu

GODINA XXIV

Izlazi svake subote.

Pretplata u Jugoslaviji Din
48'- godišnje. Polugodišnje
i tromjesečno srazmjerno;
za strane zemlje Din 96'-,
za Englesku, Ameriku i
Australiju Din 144'—

Pojedini broj din 1'-

DII

po
a3 anal

Dubrovnik, 13 marta 1937

DNOHNIK

Broj 6

Dopisi se šalju uredništvu
a pretplata, oglasi i javne
zahvale administraciji lista.
Rukopisi se ne vraćaju; ne“
frankirana pisma se ne pri-
maju. Oglasi se plaćaju po
dogovoru, a za javne za-
hvale i priposlano Din 7'-
za svaki centimetar visine
jednog stupca.

Vlasnik, izdavač i urednik; DOMINKOVIĆ P. KRISTO

Osnovan 1892 god.

Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2

Zlo je poći a gore ne poći

Od oslobođenja do danas,“ a
da ne govotimo o vremenu koje
smo mi Srbi i Hrvati proživjeli
pod tuđinom, neprekidno izbijaju
neka na izgled krupna pitanja, u
koja se zaplićemo bez potrebe,
koja satiru naše umne snage i
naše nerve, i ruše nam dobru
volju i sposobnost, mjesto .da te
umne snage upotrebimo u mno-
go korisnije svrhe za naš. narod
i našu državu, čija nam je sreća
uvijek na jeziku, ali ne nalazi
odjeka u svačijoj duši.

Jedan dio naše hrvatske braće,
još še uvijek uporno drži starih
predrasuda i ne shvaća nikako
duh vremena. Mi to donekle ra-
zumijemo i nemamo nikakve na-
mjere da im ma šta predbacuje-
mo za ono što je bilo i prošlo,
nego nas boli i Zabrinjuje to, što
je njihov mentalitet ostao i danas
onaj isti, predratni.

Mi smo se pod Austrijom bo-
rili s njima kako smo mogli, da
u neravnoj borbi pod moćnom i
kletikalnom državom obezbjedi-
mo svoj narodni opstanak. I i-
mali smo pobjeda koje su odje-
kivale u čitavom slovenstvu i za-
divljavale pošteni svijet, koji je
shvaćao opravdanost naše borbe
i našu veliku misao: oslobođenje
Srpskoga naroda i cijeloga Ju-
goslovenstva. Samo jedan dio Hr-
vata nije to razumijevao. On se
je oslanjao ma moć Austrije i
njenu politiku ,,Dranga“ na is-
tok, na jugoistok, na jug, i ku-
da još nije bolesna fantazija go-
nila omu davno  preživjelu,  išči-
ljelu kreaciju Srednjega Vijeka.
— Inije čudo! Ni toliki svijet
koji se divio našoj borbi, nije
bio ubijeđen u mogućnost našeg
uspjeha, ni u našu istrajnost. Ve-
ćina Hrvata je poslije aneksi-
je Bosne iHercegovine još više
bila ubijeđena u moć Austrijskog
oružja i htjela je da, — preure-
denjem austrijške države poslije

njenih zamišljenih pobjeda, a de- |

finitivne propasti srpske misli, spa-
se Jugoslaviju“ pod svojim  ime-
nom, a u oRviru Austro-Ma-
đarske. —

To je međutim bila jedma ve-
lika pogreška i jedna propala i-
luzija, jer nijesu morali ni po-
mišljati, da će Austrija ikad, nji-
ma za ljubav, ustupiti im zemlje
i “gradove, da zadovolji njihove
želje. Ta imali su u istoriji do-
voljno primjera austrijske ,,za-
hvalnosti“ i sebičnosti, pa su
mogli prozrijeti prave njene na-
mjere.

Danas pak, poslije gotovo dva-
deset godina otkako nas je Sr-
bija oslobodila, kad su već za u-
vijek propale sve iluzije našeg

zajedničkog dušmanina, jer on
više ne postoji, prestale su i sve
zabrinutosti za naš zajednički
narodni opstanak i neprikosno-
venost naše države, pa nam ne
ostaje nego samo jedna, ali oz-
biljna briga, kako ćemo ovu
našu, morem krvi izvojštenu, ste-
čevinu da očuvamo, i da ne ru-
šimo njen ugled i poštovanje koje
je svuda u svijetu stekla, praz-
nim i bespotrebnim našim vječi-
tim razmiricama.

Neka nam se vjeruje, da mi
danas nemamo nikakvih jačih bri-
ga koje bi ovu mogle da potisnu.
Konsoliđovanje naše države, to
mora biti najpreča misao i duž-
nost i želja, svakog poštenog nje-
nog sina, ma kojim se imenom
krstio. I ne samo da se ove re-
fleksije odnose na mašu državu,
nego na cijeli Balkan, koji nije
više domena bun4, razbojništava,
upadic4 u našu granicu, masa-
kriranj& našega naroda, prevršlji-
vosti balkanske politike, koja je
često potpadala pod tuđi upliv.
Balkan nije više poprište tuđih
prohijeva. Srećnim preokretom u
shvaćanju naših međusobnih in-
teresa i naše narodne budućnosti,
Jugoslavija 1 Bugarska utvrdile
su vjeru vječitog mira i bratske
ljubavi, koja je iznenadila i za-
nijemila naše neprijatelje; a na-
Ši se saveznici samo raduju, što
je Balkan zemlja, na koju ne tre-
ba da gledaju sa  podozrenjem,
jer je ona prožeta samo jednom
politikom: mira i reda, svoga pro-
speriteta i ljubavi prema svojoj
braći, od koje je neće više moći
odvajati nikakvi tuđi nasrtaji, ni
interesi.

Neka nam onaj dio braće Hr-
vata koji ne zarezujejugosloven-
stvo, vjeruje da nam ništa na svi-
jetu ne bi bilo draže, nego ure-
đenje njihova ,pitanja“ koje imi
tako nazivljemo, jer ga oni tako
karakterišu. Inače mi ne može-
mo da priznamo, da može u op-
šte da između braće postoji ne-
ko ,,pitanje', dok njihovi zah-
tjevi ne prelaze granice moguć
nosti da se izvrše, i. kompatibil-
nosti sa tačnim shvaćanjem dr-

žavne ideje, državne cjeline i
narodnog ujedinjenja. Prema to-
me, da oni budu imati neka pri-
vilegija koja nijedan drugi dio
naroda nema i ne može tražiti;
da oni budu neka država u dr-
žavi, to se ne da ni zamisliti, ko
razumije što je država; to bibio
jedan bezuspješan posao koji bi
samo kočio ad infinitum naš rad
oko njenog uređenja, oko rješa-
vanja toliko drugih vitalnih pi-
tanja, koja ne trpe odlaganja.
Među ta pitanja, spada i jed-
no vrlo važuo, koje bi moglo da
bude i sudbonosno, za sav naš
narod, kad bi se ono krivo shva-
tilo i naopako riješilo. I ma da
je ono sada na dnevnom redu,
mi mu ue poklanjamo važnost
koju zaslužuje. Još je gore, što
u to pitanje nijesmo do kraja ni
upućeni. Čujemo sa jedne strane
ozbiljne kritike i proteste, a sa
druge opet umirljive glasove i
uvjeravanja, da đavo nije tako
crn, kako ga pišu. Ali ni kon-
kretnih dokaza koji osuđuju, n
pozitivnih koji bi morali da nas
umire, a obe su strane kompe-
tentne da zauzmu definitivno sta-

novište i da izreknu svoj sud.

Ostaje dakle i dalje sumnja da
je nešto trulo u Danskoj, a sum-
nja je ponekad gora, nego samo
zlo. Jer kad se o nečemu podr-
žava sumnja, ona uznemiruje du-
kove, uzbuđuje duhove i dovodi
do neželjenih posljedica, kakvih
nam je svijet u prošlosti dao u
izobilju, a # danas na naše oči
pruža nam ih u dovoljaoj mjeri.

Ako nam sa najkompetentnijeg
mjesta dolaze uvjeravanja da đa-
vo ni ovaj put nije crn, on bi
mogao biti šaren, a mi nećemo
da u opšte s vragoni imamo po-
sla.

Mi se nadamo da će biti tako
kako nas mjerodavni uvjerevaju;
ali sama nada, ne može da nas
zadovolji, jer je ,,Spes ultima
dea“, a mi smo realiste, ne pod-
ležimo obmanama, ni uljepšava-
nju zla, koje treba iskorijeniti, a
ne ublažavati. I dok smo još na
vrijeme!

Nestajanje historijskih spomenika
iz Dubrovnika

U  ,Jadranskom Dnevniku“
(Split) od 26 februara 1937 go-
dine izašao je dopis dubrovačkog
dopisnika o nestanku nekih hi-
storijskih slika i spomenika iz
Dubrovnika. Tu se među  osta-
lim kaže i ovo: ,U Dubrovniku
je svakome poznato što se je do-
gođilo sa dijelom njegova Arhi-

va. I8 godina brojne isprave i
važna dokumenta dubrovačkog
Arhiva leže u Beogradu ido da-
nas nije pošlo za rukom, da se
Dubrovniku povrati njegov arhiv,
Preko 4.000 najstarijih i najvaž-
nijih isprava odneseno je u Beč,
a zatim u Beograd, od kojeg se
je izvjestan dio kasnije prodavao

: > das
za zamatavanje. Tako je naprimje
jedan ruski konzul kod jednog
trgovca u Beogradu našao  po-
velju bosanskog Bana Kulina iz
BIO. 3.

Ko god pročita ovako stilizo-
vanu ovu vijest o našim arhiv-
skim dokumentima, morao bi naj-
odlučnije da ustane protiv bar-
barskog uništavanja spomenika
naše slavne prošlosti. Naravno,
kada bi sve to bilo istinito i
tačno. Međutim, pisac one vijesti
ne samo da je svojim  napisom
iznio nekoliko mnetačnosti, nego

je otkrio i svoje krajnje mnezna-

nje o stvarima koje spominje.
Njemu je, izgleda, bilo glavno
da još jednom pronađe nešto či-
me može da ocrni Beograd, jer
da se u ovom slučaju nije radilo
o tom gradu, nebi se niko ni
javljao da zaštiti naše historijske
spomenike. Da bi pak poštena
javnost tačno znala što se dogo-
dilo sa znamenitom starosrpskom
poveljom Kulin-bana treba izni-
jeti slijedeće:

U svojoj povelji Kulin-ban je
god. 1189 dozvolio Dubrovčani-
ma da mogu slobodno dolaziti
kao trgovci u Bosnu. Povelja je
pisana našim jezikom, i ćirilicom,
i to je danas najstariji očuvani
srpski dokumenat srednjega vije-
ka. Nekad je povelja bila u Du-|
brovačkom arhivu, a danas se na-
lazi u biblioteci lenjingradske a-
kademije. A znate li kako je o-
namo dospjela? Kupio ju je je-
dan ruski konzul. Ali ne sada,
niti u Beogradu, nego polovinom
prošloga vijeka, za vrijeme aus-

trijske vladavine, i to usred Du-

brovnika. Ruski konzul Gagić,
koji je tu povelju darovao Ru-
siji, priča kako je taj, neobično

važni = starosrpski = dokumenat,
kupio kod nekoga koji ga je
vjerovatno uzeo iz arhiva i pro-
deo. — Jer mi Dubrovčani treba

da dobro upamtimo: svoj Arhiv
upropastili smo _ mi sami. I ne
samo arhiv, nego i mnoge bibli-
oteke naših institucija, crkava,
manastira, škola i privatnih ku-
ća, kao i mnoge historijske spo-
menike koje su nam stari pre-
dali. I to ne danas, u Jugoslavi-
ji, nego kroz poslednje stoljeće
u Austriji. Cak Austrija kao da
je sistematski-radila na upropaš-
ćavanju naših svetinja. Za vrije-
me njezina gospodstva raznosili
su se arhivski dokumenti i knji-
ge po Dubrovniku, i svako ih je
moga da kupi, pa i za obični
dućanski papir. Ako danas u na-
šem Arhivu fale čitave serije
knjiga ili dokumenata, to je naj-
više posljedica nemara austrijskih
vlasti. A baš nedavno je na jed-
nom drugom mjestu istaknuto
kako su uprav zato vrijeme upro-
pašteni arhivi Stona, Mljeta, Cav-
tata, i drugih mjesta negdašnje