Taksa plaćena u gotovu

GODINA XXIV

Izlazi svake subote.

Pretplata u Jugoslaviji Din.
48- godišnje. Polugodišnje
i tromjesečno srazmjerno;
za strane zemlje Din 96'.,
za Englesku, Ameriku i
Australiju Din 144'—

Pojedini broj din 1'-

k

iš S orafe

3 = /, D'/&
3/4 22 >1/%

Dubrovnik, Zlaprila 19

Broj g

Dopisi se šalju uredništvu
a pretplata, oglasi i javne
zahvale administraciji lista.
Rukopisi se ne vraćaju; ne“
frankirana pisma se ne pri-
maju. Oglasi se plaćaju po
dogovoru, a za javne za-
hvale i priposlano Din 7'- |
za svaki centimetar visine
jednog stupca.

Osnovan 1892 god.

Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2

Vlasnik, izdavač i urednik; DOMINKOVIĆ P. KRISTO

Ponekad je vrlo teško upušta-
ti se u raspravljanja važnih 'pi-
tanja, kad pri tome treba da do-
bro pazimo, da s jedne strane
ne ozlojedimo državnog tužioca,
a s druge da, ne zaboravljajući
na veliku osjetljivost jednog di-
jela naše braće koja se još uvi-
jek drži uporno svojih neopravda-
nih ipo našu državu štetnih teorija,
— pišemo u najumjerenijem to-
nu, kako im ne bismo dali po-
voda dase nanasljute1da nas obje-
čuju, daim mikvarimo račune, da
smo mionikojiruše mirisvaki po-
| kušaj sporazuma i t. d. Ali svak
\će nepristran priznati, da ako se
inaši dobri razlozi na protivnoj
istrani neće da prihvate, da mi
|zato nijesmo krivi. Naše su _ na-
j mjere čiste, razlozi. koje iznosi-
|mo opravdani su, nemamo dru-
gih pobuda, nego da iskreno
| prionemo oko raspravljanja i de-
if nitivnog riješenja važuih pita-

će da vidimo da se taj jedan dio
|naše hrvatske braće opametio 1 da
|ozbiljno misli na uređenje 1 konso-
lidovanje naše države, o čemu oni
samo govore,a protivno rađe. Pa
kad je tako, najbolje bi bilo, po na-
išem mišljenju, da uprav zbog u-
nutrašnjeg mira 1 uređenja dru-
gih, vrlo važnih i životnih pita-
nja, napustimo za sada rasprav-
ljanje pitanja, koja se iz nelogič-
nosti 1 neshivaćanja, ne daju ras-
pravljati. Do boljih vremena!
Mi. smo. potpuno ubijeđeni, da
se neki duhovi još nijesu smirili
i da njikovom krivnjom još ne-
dovoljno sređeno naše stanje, ne
(daje nam mogućnost da se utim
pitanjima maknemo sa mrtve tač-
ke, A da je stanje uprav nesre-
đeno, najbolji je dokaz što u na-
Šoj narodnoj skupštini nije još
između ostalih stvari došlo na
red raspravljanje zakona o štam-
Di, koje se toliko čeka, a koje je
toliko potrebno za rješavanje važ-
nih pitanja. No mi zato ne kri-
vimo vladu, nego one spomenute
meozbiljne duhove, koji ne daju
oš nikako dokaza, da su sposo-
bni za ozbiljan razgovor, pa da
bi zato bilo bespotrebno, čak i
Štetno, raspravljati u“ silu boga
nešto, o čemu još nije vrijeme.
To bi bio jalov posao.

Držimo da je vrijeme od dvije
godine bilo dovoljno da se pri-
ede kraju ,,hrvatsko“ pitanje, 0
ome se je i u skupštini toliko
Rovorilo, da nijedna sjednica ni-
e prošla, a da mu se nije  po-
klonila najveća pažnja. Naši naj-
bolji političari, najsposobniji lju-
i, nastojali su svim mogućim
dačinom, da se dođe do željenog
Tezultata. Kazalo se sa kompe-
entne strane, da se za to pitanje

nja, pa ipak nemamo još te sre-.

pulažu svi napori i puna objek-
tivnost, uz najbolju volju koja
treba da se pokaže i na jednoj
i na drugoj strani; da će se u-
činiti i svi mogući ustupci, samo
da se to pitanje riješi, ali da i-
ma i granica, preko kojih se ne
može ići, daima popuštanja koja
se ne mogu učiniti, da ima sve-
tinja o kojima se ne smije  po-
gađati.“

Zar nije ovo dovoljno, pa da
prestane jednom bespotrebno dan-
gubljenje i kočenje naših vitalnih
pitanja i nipodaštavanje ugleda
i prestiža naše države? Tome se,
kako izgleda, ne poklanja ni-
kakva pažnja ni sa naše strane,
kad tjeramo dalje jedau  besko-
ristan posao.

Ma kako mislio jedan dio naše
hrvatske braće jedno stoji, da mi
hoćemo jedinstvo, dok oni traže
razjedinjenje. Mi kažemo da smo
s Hrvetima i Slovencima jedan
narod, a kod njih je sada iskrsla
ideja od tri naroda. -Oni traže
federaciju, traže. neki izuzetni
položaj države u državi, traže ne-
ke umišljene hrvatske pokrajine,
valjda po nekom pravu nasljed-
stva, jer su one nekad bile aus-
trijske, a po austrijskoj teoriji,
sve naše zemlje koje su bile pod

JALOV POSAO

njom, ona ih je krstila da su hr-

vatske, ne piiznavajući da može
igdjevbitt srpske zemlje sjem Sr-
bije i srpskoga naroda sjem ono-
ga u Srbiji. Ali mi smo se zato
i bor.li i ginuli i srećno se oslo-
bodili Austrije jednom za uvijek,
pa hoćemo da s Hrvatima bude-
mo jedno, da živimo kao prava
braća pod jednim = krovom
iu zadruzi, u kojoj nam je do-
maćin naš mili Kralj Petar II,
slavnog roda Karađorđevića, čija
je zasluga što smo danas nacio-
nalno živi. Mi smo danas svi slo-
bodni građani, uživamo svi bez
razlike jednaka prava, pa treba
da imamo i jednake dužnosti,
među svima najpreču 1 najsve-
tiju, da ovu našu nadčovječan-
skim naporima stečenu državu o-
čuvamo i razvijamo, a ne da je
rušimo. Ona je izgrađena na kos-
tima jednog milijona i pć Srba,
pa neka svako drži na umu da
ćemo je pod cijenu. naše
braniti do posljednjeg čovjeka i
da nećemo nikowe“ dopustiti da
u to posumnja. Mi ostajemo ne-
razdjeljivi uz naše zaleđe, s ko-
jim nas veže naša prošlost, naše
krvno srodstvo, 1 nepomućeni
osjećaj srca i ljubavi.

Čudni pojmovi

U uvodnom članku uskršnjeg bro-
ja »Hrvatske Dubrave« nailazimo na
jednu novost. »Nacionalni osjećaj« —
kaže se tu — »ne određuje toliko ni
jezični ni etični momenat koliko za-
jednička duševna sadržina«. Nama je
drago konstatirati da ljudi oko »Hrv.
Dubrave« napuštaju teren na kome
su do sada gradili tezu o opsolutnom
hrvatskom karaktera Dubrovnika i da
traže druge puteve za to. Nije dakle
više istorija i prošlost ovoga grada
ono što bi imalo dokazati takav ka-
rakter ovoga grada, već je to sada
»zajednička duševna sadržina«. Osta-
vljajući za sada po strani ovu
»zajedničku duševnu sadržinu«, neka
nam se dozvoli da zapitamo gospođu
oko »Hrvatske Dubrave«, zašto se
Hrvati nijesu nikada mogli osjetiti
jedno sa Madžarima ili sa Talijanima,
kada zajednička duševna sadržina
određuje macionalni osjećaj? = Jer,
koliko Hrvati, toliko i Madžari i Ta-
lijani pripadaju istoj *vjeri, istoj t. zv.
zapadnoj kulturi, a nekoliko vijekova
živjeli su u istoj državi. Ko god se
u Hrvatskoj pridružio Mađarskoj taj
je prestajao biti Hrvat i za njega se
je govorilo da se pomadžario. Isto
je bilo i u Dalmaciji. Čak ni Toma-
zeo nije govorio da su Sloveni Dal-
macije isto što i Talijani. Ako pak
ima više naroda koji govore istim je-
zikom, htjeli bi smo čuti koji su to
narodi koji su etički jedno a nijesu
jedan narod? Jer ako nema ni etni-
čkih razlika među narodima, onda
sav svijet pripada samo jednom na-
rodu! Nego, izgleda nam, da se onaj
izraz »etnički«  upotrebio na ovom

mo historija; njima,

oošto« i »kaj«
U tom slučaju. Dubrovnik se ne će

mjestu a da se i nije baš znalo što
ta riječ zapravo znači ....\.
X * X

Konstatovali sno da pozivanje na
historiju ne konvenira više gospodi
oko »Hrvatske Dubrave«, Ali ne sa-
izgleda, ne idu
u-prilog rezultati nikakve nauke, Da-
kle, ne valjaju ni filolozi, ne valjaju
gramatičari, ako to smeta postavlje-
nom cilju gospode oko »Hrvatske
Dubrave«. Njima je važnije što danas
misli ili govori »neki mulac« (izraz
»Hrvatske Dubrave« !) koji ulicom u
sve glase zviždi »Marijane, Marijane«!
(zapravo »Marjane«, a Marijan je. ne-
ko drugi; jedan »misirski mudrac«).
Ili, kako je neko glasao 1935 godine!
Kažu, gospoda. da se neko čudi da
su' »što« i »kaj« jedno. Ili —govoreći
naški:— da su jedno štokavci, to bi

"smo bili mi, sakajkavcima, tj. Hrva-
tima oko Zagreba. Mi se tome nima-.

lo ne čudimo i sasvim smo uvjereni
da su i kajkavci i čakavci jedno sa
štokavcima, da su sve to dijelovi na-
šega velikog i lijepog jezika, a Srbi,
Hrvati i Slovenci dijelovi jednog je-
dinstvenog jugosl. naroda, Ali,ako neko
dođe s teorijom daovaj naš dubrova-
čki »što« nije isto što i onaj »što«
na Ivanici ili u Nikšiću, ma Kosovu
i u Smederevu, a daje jedno s onim
»kaj« u Varaždinu, onda se pitanje
sasvim drukčije riješava. Tada zbilja
ne mogu biti jedno.

odijeliti granicom sa istočne strane,
jer bismo htjeli vidjeti te ljude koji
Će kazati. da mi Dubrovčani nijesmo
jedno sa stanovištom  Ivanice i Tre-

krvi

binja a da jesmo jedno s onima iz
Krapine, Čakovca ili Kerestinca.

* 4 .*

Nego i sami pisci onih sastavaka
a »Hrvatskoj Dubravi« tuku sami sebe
u glavu kađa kažu da se je neko
mogao cijeloga svoga života osjećati
Srbinom. čak i sa preciziranim  datu-
mom. do 6 januara 1929.godine (viđi
mudro sočinenije na strani 5 uskršnjeg
broja »Hrvatske Dubrave<), a onda
odmah sutri dan, kažimo 7. januara
1929 godine u 12 sati u podne, po=
stati Hrvatom. Ako je to tako, ako
je tako lako postati od Srbina Hrvat
i obratno, od Hrvata Srbin, zar nije
to najbolji dokaz za naše uvjerenje
da smo svi mi jedau narod? Svima
ovima koji ono pišu i danas propovi-
jedaju i koji su u svom mladom ži»
votu dosada bili i Hrvati i Jugosla-
veni i opet Hrvati, sveto u nekoliko
godina, savjetujemo da poRušaju isto
tako da najednom postanu, recimo,
Madžari ili Francuzi. Ako misle da
se doista pristajanjem uz neku poli-
tičku strauku ili glasovanjem za neku
izbornu listu mijenja i varodni osje-
ćaj, onda doista imaju vrlo čudne
pojmove o narodu i narodnosti. Ako
ovakve pojaove o narodu i narodno-
sti imaju »vođe«, što tek mogu da
misle oni obični ljudi, koji su nekada
kao niži činovnici Austrije mislili da
zbilja pripadaju nekom narodu Au-
strijanaca,

Ali da, glavno je što kaže onaj
munlact":. nac. jer, vjerujte, na
osnovu toga će biti određena grani-

Sjetimo se!

Od kad je po objavi rata Srbiji
»DubrovniRk“ silom austrijske vlasti
prestao izlaziti pa do današnjeg da«
na, zbile su se mnoge i goleme pro-
mjene u Dubrovniku. Sada, kad smo
ponova stupili pred narod da nasta-
vimo starim načinom u novim prili-
kama, nižu nam se pred očima razne
slike i u srcima bude mnoge  uspo-
mene. Mi ćemo te slike i uspomene,

kao i druge, koje će nam od prvih >

biti izazvane jednu za drugom bilje-
žiti i naš sud i mišljenje o svemu
istinski i otvoreno iskazati. Za ovo
vrijeme ne samo u nas u Dubrovni-
Ru, no i u cijelom svijetu nestalo je
starog žara i onog idealnog nesebi-
čnog patriotizma. Nadamo se da će
nas i ta ljuta nezgoda minuti jednom
i da će opet teći vođa kuda je tek-
la. Kako bilo, — dao Bog da bude
i bolje no se mi nadamo! — mi će-
mo, starija generacija, bogata iskus=
tvom, prekaljena u borbi i patnjama,
ukorijenjena u ijeji čistog patriotiz-
ma, pokazivati mlađem naraštaju
staze života narodnog, da ne zaluta
ine surva se u propast u ovom
grdnom mraku nepoznavanja starijih
prilika, koje on nije mogao ine mo-
že bez nas starijih poznati i njima
se kretati. Mi smo i dužni, a i osje-
ćamo duševnu potrebu, kao svjedo-
ci prošlosti, pričati mlađima zgode
i nezgode minulih vremena, Roja
smo preživjeli, i jasno im pokazati i
dokazati ko je vjera, a ko li nevje-
ra, gdje je spas naš zajednički, a
odakle nam prijeti nesreća i propast.
Dužnost nas veže, da se najprije
spomenemo imena naših vođa i za-
služnih ljudi, kojima se ne odužismo
dostojno putem štampe, a koji odo-
še Bogu na istinu: za vrijeme rata i
poslije njega. Danas ih i ne možemo
sve prebrojati ali vremenom  nasto-

-