Strana 2

Da nije bilo te stare svetosav-
ske književnosti srpske, ne bi se
na Obodu (u Crnoj Gori) za vri-
jeme Ivana Crnojevića god. 1484
bila osnovala štamparija srpska
još u ono doba, kad ne bijaše
Štamparije ni u Oksfordu, ni u
Kembridžu, pa ni u Edinburgu;
sedam godina nakon prve štam-
pane knjige u Londonu, a 16 i-
za prve štampane u Rimu; — ne
bi bilo srpskih Šštamparija: u
Beogradu, Rujnu, Skadru, Mrk«
šinoj Crkvi, Miloševi i Goraždu,
koje, i ako se ne mogoše održati
u onim teškim i očajnim vreme-
nima i prilikama, no se knjige
iskidaše za ubojne fišeke, a slova
štamparije sališe u puščana zrna
— održaše u narodu svijest, po-
nos slave i veličine, te ideju
bratstva i zajednice.

Baš zato se Srbi i održaše u
najstrašnijim prilikama. Da je
bilo njihovih »praznih  rasnoje-
zičnih predrasuda«, ne bi se mi
danas ponosili, starom dubrovače
kom književnošću, jer bi se _ po
»pretsudnim kulturnim i vjerskim
faktorima« naš grad bio potpu-
no odnarodio i za nacionalnu
stvar sasvijem propao, i to me
samo on i sva njegova bliža i
dalja okolina, već bez sumnje i
cijela Dalmacija.

A što pak da rečemo o čuve-
nom Dušanovu zakoniku? To je
najveći kulturni spomenik sred-
njevjekovne države srpske, kad
se je pod silnim udarcima Du-
šanove vojničke sile iz temelja
ljuljala moćna vizantijska impe-
rija. Dušan Silni se zaista tad ni-
je obazirao na nikakve vizantij-
ske ,pretsudne kulturne i vjer-
ske faktore“.

U Austro-Ugarskoj počinje pre-
poiod Srba kud i kamo prije
preporoda Hrvata. Već god. 1768
izdaje Zaharija Orfelin u Mleci-
ma prvi periodični književno-na-
učni žurnal »Slaveno-srpski Ma-
gazin«. Filozof narodni i Kara-
đorđev prvi ministar prosvjete
Dositije Obradović već 1785 sa-
svijem jasno i svijesno govori o
jedinstvu Srba triju vjera i ras-
pravlja o književnom jeziku, ko-
ji treba da se  zaveđe. Godine
1791 počinju u Beču prve  srp-
ske političke novine. God. 1768
dovršio je arhimandrit Jovan Ra-
jić (a Štampao 17945) svoju ve-
liku istoriju Srba, u kojoj je o
buhvatio i Hrvate i Bugare. God.
1792 osnovana je bila srpska
g umnazija u Karlovcima, a ona
u Novom Sadu g. iS1:. Učite-
ljište u Somboru je bilo osnova-
no I81r1, a Tekelijin zavod u
Budimpešti 1839. »Matica  Srp-
ska«, prva u Slovenstvu, osniva
se 1826. Vuk Karadžić štampa
»Srpski rječnik« već god. 1818.
»Društvo Srpske  Slovesnosti«
osniva se g. 1842. Društvo za
teatar počinje u Srba već 1813
godine.

Jak duhom, silan tradicijama
prošlosti, prožet svetim  amane
tima pradjedovskim, svijestan  1-
deje i poziva budućnosti diže se
srpski narod pod vođom Velikim
Karađorđem na ustanak gd.

1804. To je bio pojav, kako re-
če čuveni mađžarski državnik 1
pisac srpske istorije Venijamin
Kalaj, »kome drugog ravna _ ne
može da pokaže istorija svijeta«.
Pod unukom Karađorđevim osve-
ćuje se i oslobađa Kosovo a pod

A
LA

»DUBROVNIEĆ

dau go i. oj

praunukom njegovim ujeđinjuju |

u zajedničku državu Srbi, Hrvati
i Slovenci.

Ovaj i ovakav Istok bio je u
tijesnoj vezi sa razvojem Dubrov-
nika, bilo to milo ili ne nekim
zapadnjacima,

Kad su sretuo savladani vanj-
ski dušmani ni unutrašnji neće
moći dugo odolijevati zdravoj svi-
jesti i poštenom srcu ujedinjene
braće.

Vođe i narod

Sa skrivenim željama i proh-
tjevima vođa braće Hrvata može
se uporediti jedna francuska pri-
ča koja bi mogla istodobno da
bude ne samo zanimljjva nego i
poučna. I to baš u našem  kon-
kretnom slučaju. To je lijepa i
poznata priča o kozi gospodina
Segena od slavnog francuskog
romansijera Alfonsa Dodea. Do-
de priča kako je g. Segen imzo

mnogo koza, ali su one sve bje- |

žale u šumu, i — tamo nestaja-
le, Najzad je on nabavio jednu
lijepu veliku kozu koju je mno-
go zavolio i dugo je čuvao. Če-
sto je razgovarao s njom, lijepo
je hranio, njegovao i upozoravao
na opasnosti. koje bi je čekale u
suviše velikoj slobodi i samostal-
nosti. Predočavao joj je stalno
sudbinu njezinih prethodnica.
Koza je neko vrijeme slušala ri-
ječi i savjete svogi gospodara.
Ali jednoga dana, dok je na li-
vadi bila vezana, a g. Segena
nije bilo kraj nje, otrgne se, i
pobjegne u šumu. U početku sva
srećna, koza:je radosno trčala
šumom i livadama, dišući svježi
gorski zrak i uživajući u ljepoti
slobodne prirode. ,,Nikad se više
neću vratiti g. Segenu“, mislila
je ona. ,,U slobodi prirode je
meoge, mnogo ljepše“. Sati su
prolazili, dan je izmicao. G. Se-
gen je iz doline dozivao Svoju
kozu, trubio je u svoj rog,ali se
ona nije odazivala, mada je čula
glas i trubu svoga gospodara.
Naveče, kad je zahladilo, ona se
počela tresti. A svaki Šušanj je
plašio. Kad je čula još i posljed.
nji poziv g. Segena, htjela je da
se vrati. Ali nije mogla. Nije
znala puta; a u tom momentu
se pojavila još jedna opasnost:
u polumraku su se iz šikare po:
javila dva svijetleća oka vuka o
kome joj je gospodar tako često
pričao, a ona mu odgovarala da

«bi lako svršila s njim. Sad_me-

đutim, kad je nastupila teška
stvarnost, kroz njeno tijelo su
prošli srsi; zadrhtala je u ovoj
divljoj osamljenosti, i htjela je
da pojuri prema mjestu odakle
je dolazio glas gospodareve tru-
be. Ali je sve bilo kasno. Vuk
je skočio za njom. 1, htjela ne
htjela, morala je koza stupiti u
borbu s vukom. Bila je ona odi-
sta neobično snažna i okretna. I
vuk je imao mnogo posla i mu-
ke s njom. Cijelu noć se vodila
ogorčena borba. A kad je svita-
lo, koza g. Segena_ je malaksa-
vala. Po prirodi stvari njen pro-
tivnik je bio jači, i — pobijedio
je... Kao 1 koza g. Segena, ivo-
đe hrvatskog dijela našeg naro-
da danas teže za jednom punom

sobodom. Oni propagiraju  hr-

vatsku kulturu, ekonomsku 1 po-
litičku samostalnost, što znači da
traže apsolutno samostalan život

Na Đ.
t U

| sebnog narodnog 11v

, .
Mima a
hrvatskoga dijela našeg naroda.
Oni traže sada, istina, tu punu
slobodu navodno u granicama o-
ve države. Ali šta znači tražiti

pE : ba
kove beneficije priznanj 2
i invidualiteta i

O RV OJ o sa Broj i

[ga ovoga. On neće dozvoliti

akoja živoja moJEo
noj mladoj državi koja je stvore
na dobrim dijelom Ba ruševina-
ma jedne, nekad moćne, ali raz
norodne, heterogene Austrije.
Šta znači sve ovo tvrdoglavo ko-
čenje napretka, modernizovanja 1
normalnog sređivanja unutrašnjih
i spoljašnjih prilika naših, Nije
to teško pogoditi. »Mi ćemo naj-
prije iznuditi priznanje hrvatske
historiske kulturne 1 političke
individnalnosti. Onda ćemo pa
osnovu toga pristupiti formalnom
pogađanju oko preuređenja dr-
žave na  feđerativnoj, odnosno
konfeđerativnoj bazi; doći će za-
tim personalna unija, i a o
zad potpuna samostalnost , re-
zonnju vođe. Doći će dakle ona
samostalnost koja je posljednji
cilj tih ,narodnili vođa“. ,,9uve-
zenu Hrvatsku hoćemo“, ponav-
ljaju često zvane i nezvane ,,vo-
đe narodne“, ne misleći mi mo-
menta o ogromnoj težini izgovo-
renih riječi. Ti, politički mahom
sitni, ljudi, ideolozi momentanog
oduševljenja, neđozreli političari
koji negiraju sva velika imena
prošlosti vlastitog svog naroda,
imena ljudi koji su čeznuli ira-
dili na oslobođenju i ujedinjenju

stvaranja 0

svih triju plemena, ,marodni za-

stupnici“ bez širokih pogleda, is-
toriskih perspektiva i moći stvar-
nog sagledanja presjeka buduć-
nosti, -— postaju izdajnici, vele-
izdajnici ne samo velikog jugo-
slovenskog naroda i države, ne-
go i hrvatskog dijela našeg ma-
roda koji je vjekovima govorio
šta želi i hoće, a_I9gI8 kazao
svoju posljednju riječ. Siroki slo-
jevi hrvatski su isuviše mudri,
rvati su dovoljno pametni da
neće nasjesti politički neukim
ljudima koji pokušavaju da ga
odvedu u ambis. Hrvatski dio
našega naroda je dovoljno svlje-
stan, poučen teškim  istoriskim
iskustvom svojim, i neće se dati
zavesti uza sav sjaj i  zvučnost
riječi o nekim fantastičnim i,
zdravom razumu  nedokučivim,
ostvarenjima koja negiraju cijelu
tu mukotrpnu prošlost narodnu. I
onaj zavedeni dio hrvatskog di-
jela našega naroda postepeno se
rashlađuje, smiruje, otvara svoje
trezvene oči, 1 počinje da  raz-
mišlja svojom glavom. On _ poči-
nje da misli o tom da li bi i u
slobodnoj suverenoj Hrvatskoj mo-
rao da plaća porez, da li bi mo-
rao da služi vojsku, da ji bi 1
tamo morao da poštuje sve  za-
kone koje bi mu propisala gos-
poda »vođe«. Pomišlja već taj
Svijet 10 tom da ne bi ti na-
meti i obaveze postale možda ve-
če 1 jače, da li bi odgovornost
njegovih vođa bila možda manja
Počinju jače reileksije seljaka g
tome da li je bolje živjeti uma-
loj državici, ili (privremeno) ma-
njoj samostalnoj jedinici držav-
noj koja teži za potpunim izdva-
Janjem, a koju kao gladna zvijer
čeka za svoj plijen neka di a
I van njenih granica, ili S.
a živjeti u ovako veli-
J zemlji ujedinjenog naroda
koja je postala centar pažnje svih
evropskih. si moe in
pskih sila" Hrvatski seljak
razmišlja zrelo, i svijestan je sve-

| krajnjih granica.
| ali istinito: Beogradska»
| U svojim stupcima štamp

što to neće dozvoliti ni sla
čki ni srpski seljak, da "Yen
stavljaju carinske i druge ho
jere, da ga odvajaju od on Ti
kojim je jedno isto, makar *!
taj otpor stajao i x, u
Možda nije daleko momenat pi
će progovoriti cijeli ovaj ći
s kojim se često politički ng;
pismenije vođe“ igraju kao <a
vrbovim jišćem u polju gdje
gov krvavi znoj 1 muka teku u
tocima kroz vijekove, a vre
to miješane i s krvlju bezbroja
sinova sva tri brata koji sed
vali svoje živote za jednu ish
deju — vođilju: za oslobođej
i ujedinjenje sve  jednokryy
jednorodne braće, bez razlike,
vjeru 1 pleme. Uskoro će prog
voriti naša sela, planine i pol
i kazaće onim harangerima i,
vodnicima da se maknu s py
istorije, da se uklone ispred hl
jice svjesnih i  osviještenih
doljuba koji će povesti cijeliy
jedinjeni narod jednoj ljeptyi
boljoj budućnosti. Jer neće (
zvoliti da ih snađe sudbina ky
gospodina Segena...

25. E

odoće li se obaviti prosla
500-gorlišnjice
Dubrovačke gimnazije

Nedavno je u
»Pravdi“ izašao jedan
potrebi proslave 500-godišniji
dubrovačke gimnazije,
iz pera. dubrovačkog dopisni!
pomenutog lista. Mi bi se sli
li sa člankom i ovim  pitanji
da u njemu nema jednog odlu
ka koji razotkriva još jednon:
lje i misli onih koji zakulis
rade i o kojima često gov it
u našem listu; nalazi se ti |
dan odlomak koji stvarno u"
nijaturi pretstavlja osnovntić
vođilju onih zbog kojih je 11
stala proslava ovog velikog i
bileja 1935 godine. Od rijei

riječi stoji u članku napisti
ovo: , To je dragocen kuli
kapital koji bi se u svakoj Ć
goj sredini koristio, jer Su I
još uvek potrebni moralni L
tali da se izdvojimo iz ONć
ne o kojoj se često u Strdi
svetu s prezirom govor
Tako navodno piše dubro#
dopisnik beogradske »Pra
koji je istodobno dopisnik

taljina velikohrvatskog nji
skog dnevnika“.  Zanim pr
bilo znati i čuti koja je t0 #%
o kojoj se u | stranom “
prezirom često govori“, 1 i
ima da se izdvoji iz te i
Mi koji smo navikli 14 i
dnevne ovakove ispade na
fikovanih »zapadnjaka“ m
razumijemo cijelu stvar: A
šteta što to ne razumiji Kk
ji im daju mogućnosti * |
raju ovakve ideje u svojina
vima. Cudno je to faristl
velika sloboda i drskost “,
nje ovakovih stvari u .
onih protiv kojih su 0/4
tno upućene. Neobavijet“
čudna dobronamjernost , i
jednog lista koji svakak?
Shvatio koliko težak nap?
što je njegovo, pušta u
svoga lista,  iskorišćen? a

Nevj*