e < Bi o E »DUBROVN MEK vet E EE B 2 8 ( |< km \ Suzi Usnomeni Ljudevita Vuličevića Na 27 ovog mjeseca vrši se 21 godina od smrti znamenitog sina našeg po broju = velikih ljudi, dičnog Cavtata, budioca na- rodnog duha, književnika i pro- svjetitelja narodnog — Ljude- vita Vuličevića. Prva je sveta dužnost svakog naroda do- stojno se sjećati ljudi, koji su se za opće dobro svim svojim sila- ma zalagali i časno _mu za cije- log svog vijeka služili, jer onaj narod koji ne zna pe zasluzi ci- jeniti velike ljude, nije ih ni do- stojan, niti se može nadati daće mu se više ikad slični rađati. Vuličević je umro u tuđini, u Napulju, u vrijeme rata, ne do- čekavši da vidi slobodan svoj mi- li Cavtat sa Dubrovnikom, i da utruđene svoje kosti ostavi u svom rođenom kraju. Silom pri- lika veći dio života proveo je u tuđini, ali sada već pravo je i sveta dužnost svih koji se pono- se njegovim neumornim radom za općenarodnu ideju, da se pre- nu jednom, i da mu, — ako je još na vrijeme, prenesu kosti u otadžbinu. Istina, da je dočekao narodno ujedinjenje i slobodu, on bi se vrlo teško snašao u po- ratnom Dubrovniku, ne bi našao više ni Pusiće_ ni Kazilare, ni Pavliće ni Markoviće, ali kao čovjek velikih vidika i proročan- skog duha tješio bi i druge, da će narod s onolikim tradicijama | to je dobro | odan ipak slavne prošlosti prekužiti i zlo koje danas trpimo, kad je odo- lijevao i odolio i mnogo gorim zlima i nesrećama. Život Ljudevita Vuličevića ima u nečem dosta sličnosti sa živo- tom našeg velikog narodnog fi= lozofa Dositije Obradovića, kao i Save Mrkalja, preteče Vukova u pravopisu narodnom, neko vri- jeme srpskog učitelja u našem gradu. IP Vuličević je o stavio manastir, jer prožet ide- jom prave i nesavladljive slobo- de, nije mogao da se _ prikloni nikako strogosti franjevačkog re- da, voleći da istupi iz njega, ne- go da se farizejski pretvara. Ko god je njega iz bližeg poznavao, mogao je spoznati neporecivu istinu, da je Vuličević ostavio manastir radi lične slobode i slo- bode onog djelovanja u korist narodnu, kojeg on nikako ne bi tamo mogao izvoditi. Njega nije privelo protestan- stvu tobožnja mržnja prema ka- toličkoj crkvi on jejavno govorio daiu katoličkoj crkvi može sveće- nik ako hoće monog uraditi za svoj narod), niti pak prema franjeva- čkom redu (on je zadržao i po- slije svoje manastirsko ime; kr- šteno mu je bilo ime Pero). U Austriji mu nije bilo mjesta kao oistupniku od franjevačkog reda, znao i razumio, a svećeničkom pozivu, + pola g po i el jer kao ujikor svećenik nije tee balo da zna nikako za onaj ib mu nepodnošljivi zapt; mije (E vezan ni za vrijeme, ni za 107 mu, tekst ili red. bogosluženja. U svemu mu je bila zagaranto- vana velika sloboda, zbog koje je on zadovoljan bio 1S je i nijomi platom (150 lira talija skih mjesečno), tako da se je mo- rao vrlo mnogo mjeriti, 1 sreća da nije dočekao pri tako oskud- nim srestvima velike skupoće ratne. Neodoljiva želja za ličnom slo- bodom sve je u pok. Vuličevića bila jača i silnija, u . koliko su mu više odmicale godine života. Zadnjijeh godina nije čak ni htio mi da zakaže kome tačan sat kakvog sastanka, da ga ni u tom ne veže nikakva obaveza na štetu lične slobode. Kad mu je jednom pisala uprava neke naše književne ustanove, da joj pošalje kakvu svoju radnju, ali da se tu ne bavi politikom, koja je po statutima te ustanove: bila isključena, na što su vlasti au- strijske strogo pazile, on ne samo što se ne odazva, no još oštro i nemilosrdno izgrdi upravu, što se je usudila i promisliti da mu skuči slobodu pisanja, cijeneći ga osobom, koja je kadra i volj- na da radi i piše po volji i recep- tu drugijeh. Za novcem nikad nije hlepio, šta više prezirao je svako boga- stvo i ako je zbog oskudice mno« go jada vidio, nadasve za vrije- me bolesti. Jednom mu je dosu- đeno bilo 500 Dinara iz nekog fonda beogradskog kao najsiro- mašnijem srpskom književniku. Nije naša namjera baviti se opširno njegovim radom. Spome- nućemo ovaj put samo ovoliko : Još i prije nego je neprežaljeni Sava Bjelanović bio pokrenuo u Zadru »Srpski liste god. 1880, Vuličević je u tiovosadskoj »Za- stavi“ Svetozara Miletića pisao poslanice srpskoj omladini. “Te i poslanice, Pune žara i zanosa, kao na juriš osvajale srca onda. šnje srpske generacije i budile, nadasve u grudima Srba katoli. sa piva MEA je otvarajući Oči zaveđenim i ne- Osviještenim, pokazivale im put nade i spasa. Sve do pred sami skom listu“ od god. 1880: 7 E veliki svjetski rat on je o tom smislu iduhu svoja SK poučenja« u našem listu »Dy ak niku«. Sve diše istim duhan" veći književni radovi njegovi. »Moja mati“, ,Moja vjerat la la u savjesti“ i drugo. NB Iznijećemo samo nešto i, čla ka njegova pod naslovom ,q motnjakove riječi“ izašla u I prostorijama neizmjernosti neču zvuči i blista. Približa se e što davni đedovi vaši željahy . djeti, što oci vaši ne viđoše % što će sinovi vaši vidjeti. '* Znati svoga naroda silu ish bost, znati Što on može inem, že, što ima i što nema; ispitiya; mu umom i srcem povijest; g govorenja mu povijesti primgg u se i njenim se duhom oduše. viti; osjećati narodne sreće | ne sreće, zlo 1 dobro; čuti što ii čuje; ljubiti što on ljubi, mrzi što on mrzi, radovati se kad ge on raduje. Ovo je učestvovatin, rodu, ovo je znanje, saznanje sovjest svoga naroda. Sposobna se učini, omladim, da se u tebi utjelesi srpski duh i začne srpska svijest... Skupite se, o raspršani sinovi pod krila bijelog orla, u onoj vas cijeni obuzeti duh sloge i bratstva, začeti ća se u vam sovjest naroda i zavičaja vašeg; steći ćete silu, i biće vaše om što mora biti vaše a vaše danas nije, Ne klonite duhom, o jadm braćo, borba je život! Ništa nije dugovječno, ništ nije plodno, ako nema narodne sovjesti, ako se u narodnoj op ćoj sovjesti ne udubi i ne uko rijeni. Prevrati se moraju zbiti u so vjesti, i tad su protiva pravu ne roda slabe sve ljudske sile«... Čujem glasove iz smrtnih dub ljina. Majko Srbijo, u praku pre đašnje slave vidi klicu veliča stva tvoga, budućnosti tvoje!.. Valičević, nekadašnji učitelj g-đe Đorđine, supruge velikog našeg državnika Nikole Pašića na samrtnoj postelji u Napulji u Svajcarskoj bolnici, primio Je Posjetu delegata ondašnje srpske vlade, koji mu je poslije na gtv bu obećao, da će mu kosti bit Drenesene u slobodnu otačbini Božidar Kovačević Pad Dubrovnika Dok se u sjevernom dijelu na- roda javljala jedna mlada demo- kratija i srpski seljaci osvajali beogradsku tvrđavu, dotie je na | jugu, u Primorju, propadala jed- na od najstarijih evropskih ari- stokratija. | no na zlatnoj stolici; Dubrovnik, žiža tadanje jugo- | Slovenske kulture umirao je po- četkom prošloga vijeka, a negdje u mraku turskoga ropstva rađao se Beograd da ga zamijeni, Si- rovi, samonikli šumadijski selja- ci zamijeniše civilizovane i sup- tilne dubrovačke gospare samim tokom istorije, prema njenim ne- umitnim zakonima. U to vrijeme, pred kraj osam- naestoga i u početku devetnaes- toga vijeka, u Dubrovniku se o- sjeća neki čudni nemir. Kao u žurbi, postajao je sve življi, uz- nemireniji i hitao je da što in- tensivnije živi, kao što često bi- va u propadanju. Uzalud su se sveštenici u ka- tedrali obraćali Bogu: »Gospode | Svemogući koji si odabrao ovu državu da ti služi«, onako isto kao i prije toliko vjekova, uza- lud je knez u purpurnom plaštu sjedio i dalje onako veličanstve- uzalud su formule bile osveštane i vječite, kad je sadržina umirala. Dubrovčani su shvatanja koja održavahu državu stoljećima. Ibzenov Brant veli da ne treba odbacivati stara mačela | dok se ne nađu nova. Dubrov- čani su ih našli u idejama en- ciklopedista i Voltera, ali ih ni- jesu umili upotrebiti oprezno, da ne potresu osnove svoje starodrev- ne republike i svoga života. No- ve ideje nije trebalo primiti zato da bi se država predala na mi- lost i nemilost Napaleonovim če- tama, i time uništio duhovni ži- se oslobađali | od predrasuda, od starih, dobrih | vot 1 dubrovačka individualnost, | nego da bi joj se produžilo tra- | janje. u tako, u ljupkoj tišini dubro- here SRE da je kogod Ho 4 2 3 Prignuo uho, mogao je kroz muo- 8%. Cecenije slušati kako se g praksom kotrljaju stari, | idoli. Francuska najezda, francuskoga duha, dobri uticaj ulazi u grad mnogo ranije od Napeleonove vojske. Još u sedamnaestom vijeku e ŽENE HŽ me , francuski putnici Sesrećaju po dubrovačkim ulicama francuskom odijelu. takvoga putnika vl | građane u | | | . . . je imanje van gra | | | Pozove li astelin na svo- da, on će, uda- nazora i kao ručavati sa svo- Sprekornoj fran- ljen od vladinoga Privatan čovek, Jim gostom u be cuskoj nošnji. »Dubrovčanima se vrlo sviđa naša obuća, naši tani, naše zlatne, | čane čipke, i naše Širima« oa1- Svilene i ba Perje za še. akav putnik, V vojvoda od ,» veli jedan t Marmon, Napoleono =" Dubrovnika, zabilježio je u svo jim >Memoarima« da su Fraš Cuski osvajači zatekli u ovoj mč loj republici elitu, koja je ima“ ton i ponašanje kakvi se malaž samo u najvećim gradovima kod najznatnijih ljudi u Franc" Skoj, Žene se, veli Marmon, 1% gu mjeriti s najvećim milanski" ili bolonjskim gospođama. — , njiževnost je takođe pod pi Mjetnim francuskim uticajem. >, ki obrazovani građanin govor Sjem latinskoga ili talijanskog 1 francuski jezik, a Wkademif dangubnih još prvih deceni' Osamnaestoga vijeka upotrebljij Pored talijanskoga i francuski . Službeni jezik. f Francuski pisci čitaju se Y%, koliko i talijanski, možda 1 ki u odrugoj polovini toga vije, POčlnju ih već i prevoditi : i "SJA nešto malo, Moliera goto" Cijelog. Tedan pjesnik iz čuveo plemićke porodice Sorkočević: Franatica Sorkočević, preve?