e
<

Bi
o E

»DUBROVN MEK vet E EE

B 2
8

( |<
km \

Suzi

Usnomeni Ljudevita Vuličevića

Na 27 ovog mjeseca vrši se
21 godina od smrti znamenitog
sina našeg po broju = velikih
ljudi, dičnog Cavtata, budioca na-
rodnog duha, književnika i pro-
svjetitelja narodnog — Ljude-
vita Vuličevića. Prva je
sveta dužnost svakog naroda do-
stojno se sjećati ljudi, koji su se
za opće dobro svim svojim  sila-
ma zalagali i časno _mu za cije-
log svog vijeka služili, jer onaj
narod koji ne zna pe zasluzi ci-
jeniti velike ljude, nije ih ni do-
stojan, niti se može nadati daće
mu se više ikad slični rađati.
Vuličević je umro u tuđini, u
Napulju, u vrijeme rata, ne do-
čekavši da vidi slobodan svoj mi-
li Cavtat sa Dubrovnikom, i da
utruđene svoje kosti ostavi u
svom rođenom kraju. Silom pri-
lika veći dio života proveo je u
tuđini, ali sada već pravo je i
sveta dužnost svih koji se pono-
se njegovim  neumornim radom
za općenarodnu ideju, da se pre-
nu jednom, i da mu, — ako je
još na vrijeme, prenesu kosti u
otadžbinu. Istina, da je dočekao
narodno ujedinjenje i slobodu,
on bi se vrlo teško snašao u po-
ratnom Dubrovniku, ne bi našao
više ni Pusiće_ ni Kazilare, ni
Pavliće ni Markoviće, ali kao
čovjek velikih vidika i proročan-
skog duha tješio bi i druge, da
će narod s onolikim tradicijama

| to je dobro
| odan ipak

slavne prošlosti prekužiti i zlo
koje danas trpimo, kad je odo-
lijevao i odolio i mnogo gorim
zlima i nesrećama.

Život Ljudevita Vuličevića ima
u nečem dosta sličnosti sa živo-
tom našeg velikog narodnog fi=
lozofa Dositije Obradovića, kao
i Save Mrkalja, preteče Vukova
u pravopisu narodnom, neko vri-
jeme srpskog učitelja u našem
gradu. IP Vuličević je o
stavio manastir, jer prožet ide-
jom prave i nesavladljive  slobo-
de, nije mogao da se _ prikloni
nikako strogosti franjevačkog re-
da, voleći da istupi iz njega, ne-
go da se farizejski pretvara. Ko
god je njega iz bližeg poznavao,
mogao je spoznati neporecivu
istinu, da je Vuličević ostavio
manastir radi lične slobode i slo-
bode onog djelovanja u korist
narodnu, kojeg on nikako ne bi
tamo mogao izvoditi.

Njega nije  privelo protestan-
stvu tobožnja mržnja prema ka-
toličkoj crkvi on jejavno govorio
daiu katoličkoj crkvi može sveće-
nik ako hoće monog uraditi za svoj
narod), niti pak prema franjeva-
čkom redu (on je zadržao i po-
slije svoje manastirsko ime; kr-
šteno mu je bilo ime Pero). U
Austriji mu nije bilo mjesta kao
oistupniku od franjevačkog reda,

znao i razumio, a
svećeničkom pozivu,

+
pola g po i el
jer kao ujikor svećenik nije tee
balo da zna nikako za onaj ib
mu nepodnošljivi zapt; mije (E
vezan ni za vrijeme, ni za 107
mu, tekst ili red. bogosluženja.
U svemu mu je bila zagaranto-
vana velika sloboda, zbog koje
je on zadovoljan bio 1S je i
nijomi platom (150 lira talija
skih mjesečno), tako da se je mo-
rao vrlo mnogo mjeriti, 1 sreća
da nije dočekao pri tako oskud-
nim  srestvima velike  skupoće
ratne.

Neodoljiva želja za ličnom slo-
bodom sve je u pok. Vuličevića
bila jača i silnija, u . koliko su
mu više odmicale godine života.
Zadnjijeh godina nije čak ni
htio mi da zakaže kome tačan
sat kakvog sastanka, da ga ni u
tom ne veže nikakva obaveza
na štetu lične slobode. Kad mu
je jednom pisala uprava neke
naše književne ustanove, da joj
pošalje kakvu svoju radnju, ali
da se tu ne bavi politikom, koja
je po statutima te ustanove: bila
isključena, na što su vlasti au-
strijske strogo pazile, on ne samo
što se ne odazva, no još oštro
i nemilosrdno izgrdi upravu, što
se je usudila i promisliti da mu
skuči slobodu pisanja, cijeneći
ga osobom, koja je kadra i volj-
na da radi i piše po volji i recep-
tu drugijeh.

Za novcem nikad nije hlepio,
šta više prezirao je svako boga-
stvo i ako je zbog oskudice mno«
go jada vidio, nadasve za vrije-
me bolesti. Jednom mu je dosu-
đeno bilo 500 Dinara iz nekog
fonda beogradskog kao najsiro-
mašnijem srpskom književniku.

Nije naša namjera baviti se
opširno njegovim radom. Spome-
nućemo ovaj put samo ovoliko :
Još i prije nego je neprežaljeni
Sava Bjelanović bio pokrenuo u
Zadru »Srpski liste god. 1880,
Vuličević je u tiovosadskoj »Za-
stavi“ Svetozara Miletića pisao
poslanice srpskoj omladini. “Te
i poslanice, Pune žara i zanosa,
kao na juriš osvajale srca onda.
šnje srpske generacije i budile,
nadasve u grudima Srba katoli.
sa piva MEA je
otvarajući Oči zaveđenim i ne-
Osviještenim, pokazivale im put
nade i spasa. Sve do pred sami

skom listu“ od god. 1880:

7 E
veliki svjetski rat on je o
tom smislu iduhu svoja SK
poučenja« u našem listu »Dy ak
niku«. Sve diše istim duhan"
veći književni radovi njegovi.
»Moja mati“, ,Moja vjerat la
la u savjesti“ i drugo. NB
Iznijećemo samo nešto i, čla
ka njegova pod naslovom ,q
motnjakove riječi“ izašla u

I

prostorijama neizmjernosti neču
zvuči i blista.  Približa se e
što davni đedovi vaši željahy .
djeti, što oci vaši ne viđoše %
što će sinovi vaši vidjeti. '*

Znati svoga naroda silu ish
bost, znati Što on može inem,
že, što ima i što nema; ispitiya;
mu umom i srcem povijest; g
govorenja mu povijesti primgg
u se i njenim se duhom oduše.
viti; osjećati narodne sreće | ne
sreće, zlo 1 dobro; čuti što ii
čuje; ljubiti što on ljubi, mrzi
što on mrzi, radovati se kad ge
on raduje. Ovo je učestvovatin,

rodu, ovo je znanje, saznanje
sovjest svoga naroda.
Sposobna se učini, omladim,

da se u tebi utjelesi srpski duh
i začne srpska svijest...

Skupite se, o raspršani sinovi
pod krila bijelog orla, u onoj
vas cijeni obuzeti duh sloge i
bratstva, začeti ća se u vam
sovjest naroda i zavičaja vašeg;
steći ćete silu, i biće vaše om
što mora biti vaše a vaše danas nije,

Ne klonite duhom, o jadm
braćo, borba je život!

Ništa nije dugovječno, ništ
nije plodno, ako nema narodne
sovjesti, ako se u narodnoj op
ćoj sovjesti ne udubi i ne uko
rijeni.

Prevrati se moraju zbiti u so
vjesti, i tad su protiva pravu ne
roda slabe sve ljudske sile«...

Čujem glasove iz smrtnih dub
ljina. Majko Srbijo, u praku pre
đašnje slave vidi klicu veliča
stva tvoga, budućnosti tvoje!..

Valičević, nekadašnji učitelj
g-đe Đorđine, supruge velikog
našeg državnika Nikole Pašića
na samrtnoj postelji u Napulji
u Svajcarskoj bolnici, primio Je
Posjetu delegata ondašnje srpske
vlade, koji mu je poslije na gtv
bu obećao, da će mu kosti bit
Drenesene u slobodnu  otačbini

Božidar Kovačević

Pad Dubrovnika

Dok se u sjevernom dijelu na-
roda javljala jedna mlada demo-
kratija i srpski seljaci osvajali

beogradsku tvrđavu, dotie je na |

jugu, u Primorju, propadala jed-
na od najstarijih evropskih ari-
stokratija.

| no na zlatnoj stolici;

Dubrovnik, žiža tadanje jugo- |

Slovenske kulture umirao je po-
četkom prošloga vijeka, a negdje
u mraku turskoga ropstva rađao
se Beograd da ga zamijeni, Si-
rovi, samonikli šumadijski selja-
ci zamijeniše civilizovane i sup-
tilne dubrovačke gospare samim
tokom istorije, prema njenim ne-
umitnim zakonima.

U to vrijeme, pred kraj osam-
naestoga i u početku devetnaes-
toga vijeka, u Dubrovniku se o-
sjeća neki čudni nemir. Kao u
žurbi, postajao je sve življi, uz-
nemireniji i hitao je da što in-

tensivnije živi, kao što često bi-
va u propadanju.
Uzalud su se sveštenici u ka-

tedrali obraćali Bogu: »Gospode |

Svemogući koji si odabrao ovu
državu da ti služi«, onako isto
kao i prije toliko vjekova,  uza-
lud je knez u purpurnom plaštu
sjedio i dalje onako veličanstve-
uzalud su
formule bile osveštane i vječite,
kad je sadržina umirala.
Dubrovčani su

shvatanja koja održavahu državu
stoljećima. Ibzenov Brant veli da

ne treba odbacivati stara mačela |

dok se ne nađu nova. Dubrov-
čani su ih našli u idejama en-
ciklopedista i Voltera, ali ih ni-
jesu umili upotrebiti oprezno, da
ne potresu osnove svoje starodrev-
ne republike i svoga života. No-
ve ideje nije trebalo primiti zato
da bi se država predala na mi-
lost i nemilost Napaleonovim če-
tama, i time uništio duhovni ži-

se oslobađali |
od predrasuda, od starih, dobrih |

vot 1 dubrovačka individualnost,
| nego da bi joj se produžilo tra-
| janje.
u tako, u ljupkoj tišini dubro-
here SRE da je kogod
Ho 4 2 3
Prignuo uho, mogao je kroz muo-
8%. Cecenije slušati kako se g
praksom kotrljaju stari,
| idoli. Francuska najezda,
francuskoga duha,

dobri
uticaj
ulazi u grad

mnogo ranije od Napeleonove
vojske.
Još u sedamnaestom vijeku
e ŽENE HŽ me ,
francuski putnici Sesrećaju po

dubrovačkim ulicama
francuskom odijelu.
takvoga putnika vl

| građane u
|

|

| . . .

je imanje van gra

|

|

|

Pozove li
astelin na svo-
da, on će, uda-

nazora i kao
ručavati sa svo-
Sprekornoj fran-

ljen od vladinoga
Privatan čovek,

Jim gostom u be
cuskoj nošnji. »Dubrovčanima se
vrlo sviđa naša obuća, naši
tani, naše zlatne,

| čane čipke, i naše

Širima«

oa1-
Svilene i ba
Perje za še.
akav putnik,
V vojvoda od

,» veli jedan t
Marmon, Napoleono

="

Dubrovnika, zabilježio je u svo
jim >Memoarima« da su Fraš
Cuski osvajači zatekli u ovoj mč
loj republici elitu, koja je ima“
ton i ponašanje kakvi se malaž
samo u najvećim gradovima
kod najznatnijih ljudi u Franc"
Skoj, Žene se, veli Marmon, 1%
gu mjeriti s najvećim milanski"
ili bolonjskim gospođama. — ,
njiževnost je takođe pod pi
Mjetnim francuskim uticajem. >,
ki obrazovani građanin govor
Sjem latinskoga ili talijanskog
1 francuski jezik, a Wkademif
dangubnih još prvih  deceni'
Osamnaestoga vijeka upotrebljij
Pored talijanskoga i francuski .
Službeni jezik. f
Francuski pisci čitaju se Y%,
koliko i talijanski, možda 1 ki
u odrugoj polovini toga vije,
POčlnju ih već i prevoditi : i
"SJA nešto malo, Moliera goto"
Cijelog. Tedan pjesnik iz čuveo
plemićke porodice Sorkočević:
Franatica Sorkočević, preve?