taksa plaćena u gotovu GODINA XXV o E RV TJ RT“ Izlazi svake subote. Pretplata u Jugoslaviji Din. 48- godišnje. Polugodišnje i tromjesečno srazmjerno; za strane zemlje Din 96, za Englesku, Ameriku i Australiju Din 144'— Pojedini broj din 1'- Vlasnik, izdavač i urednik; DOMINKOVIĆ P, KRISTO Dubrovnik, 5 septembra 1938 Broj 35 Dopisi se šalju uredništvu a pretplata, oglasi i javne zahvale administraciji lista. Rukopisi se ne vraćaju; ne- frankirana pisma se ne pri- maju. Oglasi se plaćaju po dogovoru, a za javne za- hvale i priposlano Din T'- za svaki centimetar visine jednog stupca. Po Treba da našemu svijetu svra- timo pažnju na jednu pojavu ko- ja se uvlači polagano, neprimje- ino u naše društvo, u naš javni život, a koja je pogubna za naš narod, u prvom redu za na- šu omladinu koja se lako zanosi novostima, ne uviđajući mnogo uta kuda one vode. Mislimo na neke organizacije koje su kod nas provrele, na izgled bezazlene, skromne, neuptićenom svijetu pri- mamljive, koje, radi uspjeha, nose vjersko obilježje bez ikakve po- trebe (jer nijednoj vjeri ne tre- baju organizacije), dok u istini one imaju jedan određeni politi- očki cilj, ili bolje stranački, sepa- \ gatistički, destruktivni karakter. Pod vidom vjere, one unose u š .. . . |“ narod zabunu, nerazumijevanje i depriznavanje đa odmah poslije vjere u Boga, postoji u čovječan- stvu jedna druga vjera, jedan kult, koji je i za nas, kao i za sve na- rode na svijetu, najjači zalog čo- vječjeg zemnog života, glavni uslov našeg narodnog opstanka: naše narodno jedinstvo. Međutim . spomenute organizacije kao vjer- ske, nemaju nikakva smisla i ni- jesu nikako opravdane. Mi živi- mo u slobodnoj našoj državi Ju- goslaviji, u kojoj je zakonima o- bezbijeđena svaka vjera, i nema ni za koga nikakve bojazni da jedna vjera može imali prednost . ispred ma koje druge, jer su sve ravnopravne. Kad dakle te orga- nizacije bez ikakve potrebe isti- ču svoje vjersko obilježje, kao ta uzbunu i za odbranu svoje vjere od neke umišljene i ne- opravdane bojazni za svoj opsta- nak; a kad nijednoj vjeri nije mi- sija razjedinjenje naroda nego naprotiv ujedinjenje cijeloga čo- vječanstva, znači da te organiza- cije koje draže narod i hoće da ga još jače razjedine, da produ- be još dublji jaz među braćom, nijesu pokrenute u vjerskome du- hu, ni iz vjerske nužde, nego da su diametraluo u opreci sa vje“ rom koja spaja narode, ujedinju“ je braću. Neki će farizeji graknuti na nas da smo božji odmetnici, ne- Prijatelji vjere, a to je vrlo lako kad ti ljudi iznenađeni na djela, nemaju stiage ni razlogd za oprav: danje svojih mutnih namjera. Na- Valjivati lažima i klevetama samo da se opsjeni prostotti koja drži a je u pravu onaj koji viče 1 grdi, nije nikakva vještina; ? grdnje i anateme ne mogu niko- ga razumna da uplaše, jer su o“ davna izgubile snagu, one su sa Svim izvjetrile. Mi poštujemo svačiji! vjeru > kao kulturni ljudi, tolerantni smo Osnovan 1892 god. Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2. prema svakoj do beskrajnosti. "To Je pozmito i ne bi trebalo da to naglasujemo, kao što poštujemo Svačije mišljenje samo kad potje- če iz ubijeđenja, kad je iskreno. Ali smo odlučni i nepomirljivi neprijatelji farizeja koje je i sam Hristos izagnao iz svoga hrama, a koji se služe vjerom u politi- čke Svrhe iza svoje lične ambicije i koristoljublje. Tako interpreti- sanje vjere, samo je poruga onog veličanstvenog Hristovog učenja: ljubav među braćom. Uzaludno je govoriti neprekidno o narodu i njegovoj budućnosti, o njego- vom napretku, o rodoljublju, ako nemamo toliko narodne svijesti, da međusobnom bratskom ljuba- vi utvrdimo u narodu ljubav i poštovanje prema našoj državi, ako mislimo održati narod na vi- sini svoga ponosa i časti ispred tuđih poniženja i uzurpacija. Nikakav prozelitizam, a najma- nje onaj koji krije u sebi politi- čku tendenciju, nema pravo gra- đanstva kod nas. Njegova Svetost rimski Papa izdao je tu skoro strogo naređenje svojim svećeni- cima da se nemaju baviti politi- kom, jer crkva ne smije biti po- prište političkih intriga. Ta za- brana vrhovnog glavara crkve treba da se poštuje svuda, bez pogovora, ma da se stanovita Štampa ponekad buni protiv sli- čnih naređenja Njegove Sveto:ti, jer n.p. , Obzor“ kaže da »svug- dje na svijetu nijesu prilike je- dnake, ne postoje veoma važna pitanja, koja su na dnevnom re- VJERSKE ORGANIZACIJE U SLUŽBI POLITIKE du u državama, u kojima katoli- čka crkva nije dominantan fak- | tor u vjerskom životu državljana kao na pr. u Vel. Britaniji, Ni- zozemskoj, Sjed. Državama itd.“ Druge države nije spomenuo, vjerovatno da se vlasi ne sjete. Prema tome ,,Obzor“ bi bio sklon na otstupanje i ove ozbiljne pa- pine riječi, ali zapovijed je za- povijed, a papina se ne poriče, kao ni careva. Stoga neka se naš svijet, na- ročito omladina, čuva svih spo- menutih organizacija, koje razje- dinjuju narod, stvaraju razdor i mržnju mjesto sporazuma, vjer- ske snošljivosti i narodnog jedin- stva, tog jedinog uslova našeg opstanka. 1638 - 19358 Opet nova napast povodom tristogodišnjice smrti Dživa F. Gundulića 25 juna 1893 u veče u Bon- dinom pozorištu u Dubrovniku, pred sjajnim društvom, prikazi- vala se Pjesma u Prozi Iva Voj- novića: ,,Gundulićev san“. Ja sam imao čast prikazivati pjesni- ka, moja sestra gospođa I,oazd bila je Vila, a najmlađa kćerka Markiza Miha Bone (Bunića) Ana, a konačnoj apoteozi, bijaše Du- brovnik, u vidu krasne žene — kako mnaređivaše Pjesnik — u kraljevskome ruhu, držeći u jed- noj ruci štit svetoga Vlaha, a u drugoj lovor vijenac. Prestraše- nome i zanesenome Gunduliću Vila govoraše: ,,Iz carstva sanja, brate, pozdrav primi: U snu ti vidiš budućnosti sliku, Kad slava tvoja bude sloge slava m Ne samo elita dubrovačkoga društva — bilo je još elite! — nego i glavni pretstavnici jugo- glovenstva bili su one večeri ra: sporedani po ložama. Bio je u jednoj loži veliki Rački, sa len« tom Svetog Save, bili su zastu pnici svih većih društava srpskih i hrvatskih, bio je pretsjednik Dalmatinskog Sabora, a sjedio jei namjesnik dalmatinski Feld- cajgmajster David, čija je žena bila unuka srpskog Patrijarha Maširevića. Namjesnik bijaše po“ slat u Dubrovnik da položi crno- žuti vijenac pred spomenik Gun- dulićev, koji se onog dana bio svečano otkrio, da bi paralisao iskaz kralja Srbije Aleksandra Obrenovića, koji bješe Gunduliću poslao vijenac sastavljen od cvi- jeća, ubranog na Kosovu polju! |: Ali onog dana i u oči onog dana nemile su pojave u gradu profanisale bile onaj veliki dan! Glupa svađa između Srba i Hr- vata ili, da se tačnije izrazimo, ofanziva Hrvata protiv Srba, — bila je u punome jeku. Naroči- to protiv Srba u Austro-Ugar- skoj. Ali ni Srbi iz Srbije nisu onih dana bolje prošli. Sa Loi- dovog jednog parobroda razlije- gaše se po Gružu vika: ,/Živila Slivnica!“ U građu potomak jednog manhajmskog Jevrejina, doktor Josip Frank u ime Hrva- ta ,,uzimaše u posjed Dubrovnik“. Niko nije znao što to znači. Jer Dubrovnik bješe bio ,,uzetu po- sjed“ od Dubrovčana pred više od tisuću godina (i ako ta riječ »posjed“ nije dubrovačka) a god. 1806 tuđinska jedna vojska bješe ga za prvi put u istoriji, ,uzela u posjed“, i držala ga do 1918, koje ga je godine opet jedna dru- ga, naša vojska uzela bila u ,,po- sjed“. Ovo movo ,uzimanje u po- sjed“ građa Dubrovnika sa stra- ne jednog semitskog advokata, nemaše dakako uticaja na du- brovačke stijene, koje su se sa du- bokim ćutanjem prezirljivo žuti- le na onom junskom suncu. Sa- mo govore, da je kneževskim dvorom prošao za trenutak drh- taj, da su se ma onim Donatel- skim kapitelima krilati geniji malo nasmiješili. Ali to niko ni- je vidio, osim pod čempresima suvereni Dubrovnika, koji su i mrtvi još držali grad ,,u posjedu“. Međutim bio se u onaj dan našao lijek i tome uzimanju u posjed. Na Placi (koju pogrešno zovu Stradun) bili su se poredali stotinjak kršnih Bokelja u zlat- noj bokeljskoj mošnji. I oni su kao Srbi bili došli da se poklo- ne = slovinskome dubrovačkome geniju. Svak je držao dug čibuk u ruci. Oruđa nije bilo. Bokeška zlatna vojska stajala je mirna, po vrhovnoj zapovijedi vođe te o- gromne deputacije, tako isto i Crnogorci s njima pomiješani. Ali sama ćutljiva prisutnost ,,čibuka- ša“ spriječila je fizička nasilja do kojih je lako moglo doći u onaj dam sa strane onih koji su puzimali u posjed“ Dubrovnik, To je bilo jedno lice one velike Sve+ čanosti. Drugo je bilo sasvim ne- zavisno od svakakvih ,,uzimanja u posjed“, Treperili su u dubro- vačkom junskom vazduhu, kraj vike čiopa i ritmičke pjesme mora, još i povici mase sa svih strana jugoslavenstva, koja je po vječnom instinktu svih masa od- vajala spotedno od glavnoga 1 klicala; Slava! — pjesniku O- smana, pod čijim se slabo skulp- turanim likom blistala jedna je- dina riječ: ,,Narod!“ Od onoga dana proteklo je četrdeset godina, skoro pola vi- jeka. Da su te gođine tekle mir- no u nečujnome sfafus quo-u, bez potresa, bez radikalnih promjena u evropskoj kulturi, naročito u našoj, mogla se i produžiti ova djetinjasta na mahove perfidna igra u nedogled. Ali druga polovica te polovice