'Taksa plaćena u gotovu | GODINA XXVII Izlazi svake subote. k g (i Pretplata'u Jugoslaviji Din. 48 godišnje. Polugodišnje i i tromjesečno srazmjerno; za strane zemlje Din 96'-, za Englesku, Ameriku i Australiju Din 144'— Pojedini broj din 1- Dubrovnik, 18 maja 1940 tei ' | MS. Gđa Ć 1 Hyipomu. Broj 20 aha amo Dopisi se šalju uredništvu , oglasi i javne zahvale administraciji lista. Rukopisi se ne vraćaju; ne- frankirana pisma se ne pri- maju. Oglasi se plaćaju po dogovoru, a za javne za- hvale i pripeslano Din 7'- za svaki centimetar visine jednog stupca. Vlasnik, izdavač i urednik; DOMINKOVIĆ P. KRISTO Osnovan 1892 god. Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2. Još jedan osvri na federaciju Nedavno baveći se federacijom, (zajednice između dvije ili više (država, odnosno dva ili više he- teregenih naroda, zbog svojih čuvati. Kao federativna država, (možda bi bila mogla opstojati i Austrija, da nije imala imperija- ma države, ondašnjiua i budućim, kuće. | Federativni sistem mogao bi se zamišljati me samo za male, inego 1 za velike države, koje (mada stvaraju danas razne me- iđusobne sporazume, a za veću sigurnost čak i vojne saveze, ipak iti su savezi za vrijeme, do odre- iiđenog roka; mogu biti kratko- Mtrajni, ili od slučaja do slučaja, a u kritičnim momentima izlože- (ni su raznim interpretacijama i leventualnim otstupanjima od u- igovorenih uslova koji su ih sa- družili; dok u federaciji. oni i- veću sigurnost i Ali federalizam između raznih ipokrajina jedne iste države, jed- nog istog naroda, ne samo da nema ni smisla, ni opravdanosti, imego je zbog nekog antagonizma, nli surevnjivosti između pojedinih pokrajina, zbog, davno preživjelih privilegija, ili uspomena iz pro- iSlosti koje su silom prilika i dr- iZžavnih preuređenja izgubile sva- ku vrijednost i razlog da sei “dalje podržavaju, — federalizam ibi bio štetan za cjelinu, jer u ijednom istom narodu, istoga je- \kika, ma pod kojom formom dr- Zave on se nalazio, ne može biti ; i staleških razlika, I (gija, ni povlašćenih građana, jer ivi građani i po svojim pravima, U no su ravnopravni. Tu zajednicu Stvara narod iste krvi, istoga je- ikika, i država koju je narod stvo- rio, da tu zajednicu brani i očuva. Pa kad bi se neko to ne priznaje, ne znači da bi zato ogromna većina naroda mo- fala da usvoji razorne misli toga hekoga, koje nemaju nikakve o- Snove, koje ničim nijesu oprav- dane, nego su proizvod stranač- kih prohtjeva, ili ma kakvih se- bičnih, svakako mneodržljivih uz- Toka. Ti bi ljudi mogli ne pri- E navati ni državu, ni red koji: treba da vlada u svijetu; mogli bi ne priznavati ni pravdu, ni istinu, ni razum ljudski koji bi ih za sve to osudio, pa zar bi zarobljavanjem tuđih zemalja i | Inaroda, za proširenje izvjetrenih | llfeudalnih prava svoje vladajuće | | moglo ni pretpostaviti. ni privile- | ao i svojim dužnostima, poipu- | 1 našao da | | trebalo da država i narod ustuk- kazali smo da je to neka forma | To ne bi Ipak u prkos toga neprobojnog fronta nu ispred njih? se | logičnosti, pravde i morala, neki državnih i narodnih interesa, ko- | lje svaki napose ne bi mogao o- | ljudi kažu: ,Ali mi nijesmo je- dan narod, mi ne govorimo istim jezikom, mi zato treba da se di- jelimo; mi smo tako vješto iskva- | rili taj jezik (a pobrinućemo se lističkih ideja i težnja za prevlast | (nad svim narodnim komponenta- | da ga i unaprijed kvarimo i do- tjeramo kako mi hoćemo), da to | | već sada nije jedan jezik tri, dosljedno mi imamo tri knji- ževna jezika: Sjetite se ,Dubrovnika“ Gosp. dr. Ilić u svome članku »Napomene o federaciji“ kaže »da je složenost oduosa i prilika za organizovanje zajedničkog na- šeg života nametala federalizam; ali da je malo ljudi tu složenost razumjelo, a da je daleko veći broj onih, koji vještačkim i ne- prirodnim načinom hoće da zbri- šu među nama razlike i vaspo- stave puno jedinstvo“. Dakle da se paspostavi ono du- hovno jedinstvo koje je nekad u teškim našim narodnosnim prili- kama ipak opstojalo, koje nam je dušmanin upropastio, a koje mi hoćemo da obnovimo. I kako obi se moglo ne priznavati da je to jedinstvo zaista postojalo onda kad je ljubav vladala među bra- ćom, dok nas ne tuđin, nego na- ši ljudi, sinovi našega naroda, a tuđim uplivom i potstrekom ni- jesu pomutili pred austrijskom okupacijom Bosne-Hercegovine. Onda kad je još moglo biti ne- kih razlika među nama, sitnih predrasuda i političkih razmimo- ilaženja, nije ipak niko od ,,na- rodnjaka“ ni posumnjao da smo jedan narod; a danas kad smo nego postigli to jedinstvo, kad se toliko da se jedan od drugoga ničim ne razlikujemo, izbile su razlike | dijele u dva, pa i tri | koje nas naroda. Mi zato_ ne otstupamo od našeg tvrdog ubijeđenja, da je prirodnije, pravednije i logič- nije, da se te sićušne, izmišljene a progresivno uveličane razlike kojih inače ima u svakom narodu, uklone ispred narodnog jedin- stva, koje nije umišljeno, nije prohtjev, nego uslov našeg na- rodnog opstanka; nije megaloma- nija, nije čežnja za hegemonijom, nego jednoj laži suprotstavljanje istine, l Ra- zumljivo je u ostalom što su te razlike vremenom nabujale, kad smo približili i izjednačili im se dalo nezaslužene važnosti, mjesto da ih se osudi; i kad o- ne nalaze opravdanosti i potstre- ka kod samih naših istaknutijih ljudi od auktoriteta. Mi treba da raspravljanja o federaciji ostavimo za bolja vre- mena, onda kad bude pitanje o »Balkanskoj Konfederaciji“, a do tada treba da naš narod sav bu- de prožet jednim duhom, kao što je i politički jedan; da država bude jaka, kao granit tvrda, da bude stožer oko koga će se o- kupiti svi balkanski narodi zatoč- nici slobode i nezavisnosti; da bude brana koja će svakome zlo- namjerniku ma sa koje on strane dolazio kazati: preko mene se ne prelazi! Šta je preče: KRV ILI VJERA »Ktv nije voda“ »Brat je mio Koje vjere bio', »Vjera unosi mir u dušu“ Poslat sam bio naredbom Vr- hovne Komande od 29 III po st. kal. 1913 god. na otsustvo (odmor) kući nakon uspješno u- gušenog pjegavca kod zaroblje- nika i naših vojnika u IX puku I poz. Dunavske divizije u Pre- ševa. Nisam podnosio raporta za ovo otsustvo, ali sam naredbu iz- vršio drage volje, i već I apr. po st., izjutra našao sam se u zagrljaju svojih najmilijih. Sutradan bio mi je prvi izlaz posjeta mome dragom prijatelju, poznatom rodoljubu i dobrotvoru našeg vascijelog naroda bez ob- zira na vjere, pok. Ljubomiru Krsmanoviću. Sa mnom je po- šla i moja žena, koja me je kao ljekar zamijenila i u Ljubinoj kući dok bijah u ratu. Tu Smo zatekli čuvenoga nauč- gospođom mu. I on mi dobar znalac i prijatelj, a sve do početka rata bio sam mu ljekar. Drago mi je bilo to viđenje, te posle kraćeg pozdrava sa doma- ćicom i domaćinom, i sa Cvijiće- vom gospođom, ja pozvah Cviji- ća u jednu od mnogih soba bo- gato nameštenog stana Ljubina, dole na Savi. Tako se nas dvo- jica, Cvijić i ja, izdvojismo. Htio sam da se porazgovorimo, da sa Ovim velikim naučnikom našim izmijenjam nekoliko riječi o o- nome što sam ja zapazio u na- rodnosnom pitanju prolazeći kao ratnik kroz Južnu Srbiju od Ku- manova, preko Ovčjeg Polja i Štipa, pa i preko Gradskog i Prilepa, sve do Bitolja, Vodena i Soluna. Naročito sam želio da reknemo koju riječ o njegovim Dete brošurama ,,Arbanija“ i ,,Flotan- tne mase na istoku i jugu Srbi- je“. Razgovor nam je .bio dug, preko dva sata. Poneki put je bio i nešto žučniji. U nj se u- pleo i naziv ,,Starobugarski je- zik“ mjesto ,,Starosloveuski jezik“ kao i krajnje sjeverne etničke gra- nice našega naroda. Dosta smo se razilazili ponegdje u mišljenju šta bi trebalo raditi da se stane na put neistinama što ih naši pro= tivnici iznose Kao istine pred stran neobaviješten svijet. Tvrdio sam da bi i sa naše strane trebalo iznositi istine sa dokazima. — Istine se ne dokazuju! — rekao mi je Dr. Cvijić odlučno, | sa osmjehom na licu. — Ne dokazuju se onome ko- ji ih zna kao istine, ali se do- kazuju onome ko ih ne poznaje, a gotov je da iz knjige primi i neistinu kao istinu, jer je neoba- | viješten! — rekao sam neprijatno nika prof. Dr. Jovana Cvijića sa | je bio | dirnut. Iz našeg dugog razgovora, ko- ji mi je do danas sačuvan do- slovce izvadio sam samo ovu nje- govu riječ i moj mu odgovor. Nakon tri godine posle toga našeg razgovora 1916 god. (da- iuma se ne sjećam) bijah u ve- ćem društvu u Lozani sa našima Sve samim poznatima, mahom naučnicima, što su se kao i ja tamo našli kao bijedne izbjeglice. Među nama je bio kao najvećma cijenjeni i Dr. Jovan Cvijić, Sje- dali smo u kafani na terasi za jednim velikim okruglim stolom i razgovarali o čem sve ne. Ne- ko pomenu jedno novo obimno djelo u izlogu Pajovljeve knjiža- re. Djelo je na francuskom jezi- ku, bogato i raskošno izrađeno sa geografskim kartama i ,,doka- zima i citatima“ svakojake vrste.