Lj

Taksa plaćena u gotovu
GODINA XXVII

Izlazi svake subote,

Pretplata u Jugoslaviji Din.
48 godišnje. Polugodišnje
i tromjesečno srazmjerno;
za strane zemlje Din 96.
za Englesku, Ameriku i
Australiju Din 144'—

Pojedini broj din 1:-

ia.

+

Poe

Dubrovnik, 5 avgusta 1940

DNOINIK

Broj 50

Dopisi-se šalju uredništvu
a pretplata, oglasi i javne
zahvale administraciji lista.
Rukopisi se ne vraćaju; ne-
frankirana pisma se ne pri-
maju. Oglasi se plaćaju po
dogovoru, a za javne za-
hvale i priposlano Din 7-
za svaki centimetar visine

jednog stupca.

Vlasnik, izdavač i urednik;

—_——

KRISTO P. DOMINKOVIĆ

Osnovan 1892 god.

Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2.

U sadašnjem haosu

Veliko pitanje o preuređenju
svijeta nije postiglo željenog u-
spjeha u svome riješenju, ratom
19141918 £., 1 zato je nastao
novi opći pokolj, koji je nadma-
šio sve ratove koje istorija spo-
minje, i koji će domalo da pro-
slavi godišnjicu svojih orgija. Pre-
ma uvjeravanju s autoritativne
strane, izgledalo bi da će im
skoro biti kraj, ako bjesnilo kr-
vi ne zahvati i drugu emisferu;
a sa druge, isto tako autoritativ-
ne strane koja to predviđa, u-
vjerava se da će rat još dugo
trajati, dok ne zadovolji potpu-
no svoju namjeru da uredi svi-
jet i sebe opravda.

Kako će da se uredi svijet, ili
bar ovaj njegov dio na kom mi
živimo (a za ostali, daleki svijet
imaće drugi da brinu), mi ne
znamo, ali treba vjerovati, da će
biti na osnovi pravde, u ime ko-

.je svaki se rat započinje, ali se

ne svršava, pa da se neće žaliti
na ogromne žrtve u krvi i u
novcu koje su ratovi posljednjih
godina  progutali i upropastili
toliko neprocjenjivih sretstava za
život, zbog čije nestašice milijo-
ni ljudi gladuju i propadaju. I
ako sve ispane na dobro i bude
onako kako mas obe  ratujuće
strane jednako uvjeravaju (u što
je svakome slobodno i posumnja-
ti zbog dosadanjeg iskustva), tre-
ba se ipak čuditi i žaliti kako
razum ljudski nije došao do to-
ga ubijeđenja da se do uređenja
svijeta moglo doći i bez rata,
kad već danas, dok topovi nije-
su još umukli, velike države pri-
znaju jednako potrebu toga ure-
đenja; kao da je čovjeku suđe-
no da uvijek bude otporan u
Prihvaćanju istine i pravde, dok
ga sami događaji na to ne pri-
nude, i ne nagnaju ga na vjero-
Vanje u jedan strašan paradoks,
da bez sile nema pravde.

Uređenje država velikih kao 1
malih, uslovljava se danas pri
vrednim uređenjem, koje je —
kažu — bilo i uzrok, pa treba
da bude i jedino pravilno riješe-
nje današnjeg sukoba, Sa kom-
Petentne se strane uvjerava čak
i to, da za države u opće neće
Više biti pitanje teritorijalnog
Osvajanja, nego uravnoteženje op-
će Privrede, koje nije nikako ma-
nje važno od ma kojih problema
Pravednih nacionalnih i odbran-
benih granica. Cijelo uređenje
dakle svodi se na unutrašnje u-
Teđenje državA. I kad je tako,
onda je logično pretpostaviti, da
Moraju prestati prije svega Svi
zahtjevi koje su velike države
Oslije osnivale ma sili svoga 0-
Tužja, jer ako svijet bude uređen

onako kako se zamišlja, od o-
Tužja neće im biti nikakve po-
trebe; a prestale bi i njihove
iutrige oko manjih država, koje
ne bi dalje bile poprište njiho-
vih prohtjeva. Zahtjevi pak ma-
njih država bili bi ograničeni i
uravnoteženi prema  sređenosti
međunarodnih odnosa naročito
pograničnih država, koje će po-
štovati uzajamno svoje granice i
Svoja prava, Ali sve te države
treba da svoje unutrašnje uređe-
nje osnivaju na principu narod-
nog jedinstva, kao glavnog uslo-

va državnog života, jer svako ot-
stupanje od toga principa, stvara
razmirice i neslogu u narodu,
ruši organizam države, ubija njen
ugled i povjerenje koje druge
države u nju polažu, ne nalaze-
ći više jemstva u njoj za održa-
nje međunarodnog reda i harmo-
nije. Priznavanje i poštovanje
narodnih prava ali realnih, ne
imaginarnih i vještački stvorenih
prava i umišljenih naroda, treba
da spaja državu sa državom, kao
pojedini biočug u tvrdom lancu
međunarodnog državnog života.

Ako jedan biočug izda, ako je
nevaljao, otstraniće ga se, a nje-
gov će se prostor ispuniti sadru-
ženjem onih dvaju krajeva koji bi
ostali prekinuti, jer lanac, me-
unarodna harmonija, treba da
se uspostavi.

Obe ratujuće strane, kako nas
one uvjeravaju, zamišljaju ure-
đenje svijeta ma nekoj solidnoj
osnovi, Koja će strana da pobi-
jedi, to je pitanje koje će, treba
se nadati, biti riješeno u skoro
vrijeme.

Aleksandar Martinović

Srpski vladaoci kao katolici

Stevan Nemanja, jedan od naj-
većih srpskih vladaoca, osnivač
slavne dinastije Nemanjića, ro-
divši se u Ribnici u današnjoj
Podgorici u Zeti. sede ie tada
vladalo katoličanstvo, bio je kr-
šten u katoličkoj crkvi, a tek u
svojoj tridesetoj godini kada je
došao u Rašku gde je primio na
upravu neke krajeve, prešao je
u pravoslavlje. On je prešao sa
katolicizma na pravoslavlje ne
što se kao katolik nije osećao
dobrim Srbinom, već što je pra-
voslavlje potpuno gospodarilo u
Raškoj, gde je u to doba on u-
pravljao. Tim prelaskom hteo je
da ima jednu istu religiju sa
svojim podanicima, da između se-
be i njih stvori potpuno povere-
nje i ljubav, da im kao pripad-
nik njihove religije bude duhov-
no što bliži, te da tako njima
što lakše vlada,

Smatrajući Rašane i Zećane
jednim istim narodom i ako je
tada među njima postojala ver-
ska razlika, i ako su prvi bili
pravoslavni, a drugi katolici Ne-
manja je izvršio ujedinjenje Ra-
ške i Zete. Time je pošao putem
svojih prethodnika koji su radili
na ujedinjenju srpskog naroda,
kao što su to bili Časlav, Miha-
ilo Vojisavljević i drugi. On ni-
je pravio razlike između srpskog
pravoslavnog i srpskog katoličkog
stanovništva. On je isticao naci
onalno osećanje iznad verskoga.
U ime tog osećanja on je spro-
veo ujedinjenje Raške i Zete u
jednu državu. | A

Sin i naslednik Nemanjin, Ste-
van Prvovenčani u prvim  godi-
nama svoje vladavine bio je pra-
voslavni. Docnije on dolazi na
ideju da se zakralji. U to- doba
mogao je vladaoca postaviti za
kralja ili cara samo patrijarh ili

apa. ž
: Kako su Grci još i tada sma-

trali sve one zemlje koje su Srbi
naseljavali za svoje zemlje, a ka-
ko su opet svoga cara smatrali
za srpskog suverena, to je Ste-
| van znao da ga patrijarh neće
LULE kruuisaci se L-—lj, p- od
bi dobio kraljevski naziv, obratio
se papi sa izjavom da će zajed-
no sa svojim narodom preći u
katoličku religiju ako ga postavi
za kralja. Papa iziđe u susret 0-
voj Stevanovoj želji i posla u Ra-
šku kao zamenika svoga nuncija,
koji Stevana krunisa kraljevskom
krunom 1217 godine. Tada i Ste-
van ispuni obećanje koje je dao
papi. U ljutnji na Stevana, Sve-
ti Sava tom prilikom napušta
domovinu i odlazi u Nikeju, gde
1219 godine izradi osnivanje sa-
mostalne srpske arhiepiskopije,
a on sam postade prvi srpski
arhiepiskop. Ovo osnivanje ima-
lo je ovaj cilj: Sa uvođenjem
katoličke vere kao zvanične ve-
re u njoj, pravoslavlje je bilo u-
groženo, a Sveti S i

za svagda utvrdi u njoj.
uticajem Sv. Save usle
vanja pomenute  arhiepilkopije

toličku veru, a ponovo %
pravoslavlje u svojoj državi. Da-
kle, za vreme njegove vlade, ka-
tolička religija kao zvanična re-
ligija trajala je svega samo dve
godine od njegovog krunisanja
do stvaranja salmaostalne srpske
arhiepiskopije.

Kako je Mihailo Vojisavljević
bio samo priznat za kralja, ali
kako on nije bio krunisan kra-
ljevskom krunom, to je Stevan
Nemanjić prvi srpski krunisani
kralj. Po tome što se prvi od
srpskih kraljeva  venčao kraljev-
skom krunom, on se zove prvo-
venčani. Kao što vidimo, dva naj-
starija srpska kralja dobili su

kraljevsko dostojanstvo, ne od
carigradskog patrijarha što hi se
očekivalo s ebzirom na to da je
većina srpskog naroda pravoslav-
ne vere, već naprotiv od pape,

4 —oknennn naslavara katoličke
crkve.

Da katolička ideja ne mora da
dolazi u sukob sa srpskom miš-
lju jasno se vidi i kod Stevana
Prveyenčanog. Stevan je primio
katoličku veru i zaveo je u svo-
joj državi, da bi pomoću nje do-
bio kraljevsko dostojanstvo, te
da bi tako osuovao srpsko legi-
timno pravo na ovo dostojanstvo,
a uz to da bi što više podigao
ugled svojoj državi, da bi što
jače osnažio njenu vlast, te da bi
na taj način vidno istaknuo nje-
nu nezavisnost.

I sam car Dušan, najveći srp-
ski srednjevekovni vladar, bio u
jedno doba mišljenja da pređe u
katoličku veru, da bi se u borbi
protivu Turaka, radi spasa svoje
države mogao osloniti na pacui
na zapadno evropske katoličke
vladaoee. On je hteo da primi
katoličku religiju, ne da bi se
odrekao srpstva već da bi mu
osigurao budućnost, da bi saču-
vao svoju državu, te da bi Srbi
živeli u slobodi. Jednom rečju,
on je sa primanjem katoličanstva
hteo da stvori obezbeđenje svo-
me narodu. Ali, naposletku, iz
nekih razloga on napusti ideju
o svome prelasku u katoličku
veru.

Posljednji bosanski kralj Ste-
van Tomašević bio je prešao u
katoličanstvo da bi se, kao kato-
lik u borbi protivu ondašnjeg
turskog“ imperijalizma, stvarajući
savez sa njima mogao osloniti na
Mađare kao na katolički narod.
Kao što se pokatoličio, tako se
i oženio iz državnih razloga. Ven-
čao se sa ćerkom despota Laza-
ra Brankovića i proglasio se za