Lj Taksa plaćena u gotovu GODINA XXVII Izlazi svake subote, Pretplata u Jugoslaviji Din. 48 godišnje. Polugodišnje i tromjesečno srazmjerno; za strane zemlje Din 96. za Englesku, Ameriku i Australiju Din 144'— Pojedini broj din 1:- ia. + Poe Dubrovnik, 5 avgusta 1940 DNOINIK Broj 50 Dopisi-se šalju uredništvu a pretplata, oglasi i javne zahvale administraciji lista. Rukopisi se ne vraćaju; ne- frankirana pisma se ne pri- maju. Oglasi se plaćaju po dogovoru, a za javne za- hvale i priposlano Din 7- za svaki centimetar visine jednog stupca. Vlasnik, izdavač i urednik; —_—— KRISTO P. DOMINKOVIĆ Osnovan 1892 god. Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2. U sadašnjem haosu Veliko pitanje o preuređenju svijeta nije postiglo željenog u- spjeha u svome riješenju, ratom 19141918 £., 1 zato je nastao novi opći pokolj, koji je nadma- šio sve ratove koje istorija spo- minje, i koji će domalo da pro- slavi godišnjicu svojih orgija. Pre- ma uvjeravanju s autoritativne strane, izgledalo bi da će im skoro biti kraj, ako bjesnilo kr- vi ne zahvati i drugu emisferu; a sa druge, isto tako autoritativ- ne strane koja to predviđa, u- vjerava se da će rat još dugo trajati, dok ne zadovolji potpu- no svoju namjeru da uredi svi- jet i sebe opravda. Kako će da se uredi svijet, ili bar ovaj njegov dio na kom mi živimo (a za ostali, daleki svijet imaće drugi da brinu), mi ne znamo, ali treba vjerovati, da će biti na osnovi pravde, u ime ko- .je svaki se rat započinje, ali se ne svršava, pa da se neće žaliti na ogromne žrtve u krvi i u novcu koje su ratovi posljednjih godina progutali i upropastili toliko neprocjenjivih sretstava za život, zbog čije nestašice milijo- ni ljudi gladuju i propadaju. I ako sve ispane na dobro i bude onako kako mas obe ratujuće strane jednako uvjeravaju (u što je svakome slobodno i posumnja- ti zbog dosadanjeg iskustva), tre- ba se ipak čuditi i žaliti kako razum ljudski nije došao do to- ga ubijeđenja da se do uređenja svijeta moglo doći i bez rata, kad već danas, dok topovi nije- su još umukli, velike države pri- znaju jednako potrebu toga ure- đenja; kao da je čovjeku suđe- no da uvijek bude otporan u Prihvaćanju istine i pravde, dok ga sami događaji na to ne pri- nude, i ne nagnaju ga na vjero- Vanje u jedan strašan paradoks, da bez sile nema pravde. Uređenje država velikih kao 1 malih, uslovljava se danas pri vrednim uređenjem, koje je — kažu — bilo i uzrok, pa treba da bude i jedino pravilno riješe- nje današnjeg sukoba, Sa kom- Petentne se strane uvjerava čak i to, da za države u opće neće Više biti pitanje teritorijalnog Osvajanja, nego uravnoteženje op- će Privrede, koje nije nikako ma- nje važno od ma kojih problema Pravednih nacionalnih i odbran- benih granica. Cijelo uređenje dakle svodi se na unutrašnje u- Teđenje državA. I kad je tako, onda je logično pretpostaviti, da Moraju prestati prije svega Svi zahtjevi koje su velike države Oslije osnivale ma sili svoga 0- Tužja, jer ako svijet bude uređen onako kako se zamišlja, od o- Tužja neće im biti nikakve po- trebe; a prestale bi i njihove iutrige oko manjih država, koje ne bi dalje bile poprište njiho- vih prohtjeva. Zahtjevi pak ma- njih država bili bi ograničeni i uravnoteženi prema sređenosti međunarodnih odnosa naročito pograničnih država, koje će po- štovati uzajamno svoje granice i Svoja prava, Ali sve te države treba da svoje unutrašnje uređe- nje osnivaju na principu narod- nog jedinstva, kao glavnog uslo- va državnog života, jer svako ot- stupanje od toga principa, stvara razmirice i neslogu u narodu, ruši organizam države, ubija njen ugled i povjerenje koje druge države u nju polažu, ne nalaze- ći više jemstva u njoj za održa- nje međunarodnog reda i harmo- nije. Priznavanje i poštovanje narodnih prava ali realnih, ne imaginarnih i vještački stvorenih prava i umišljenih naroda, treba da spaja državu sa državom, kao pojedini biočug u tvrdom lancu međunarodnog državnog života. Ako jedan biočug izda, ako je nevaljao, otstraniće ga se, a nje- gov će se prostor ispuniti sadru- ženjem onih dvaju krajeva koji bi ostali prekinuti, jer lanac, me- unarodna harmonija, treba da se uspostavi. Obe ratujuće strane, kako nas one uvjeravaju, zamišljaju ure- đenje svijeta ma nekoj solidnoj osnovi, Koja će strana da pobi- jedi, to je pitanje koje će, treba se nadati, biti riješeno u skoro vrijeme. Aleksandar Martinović Srpski vladaoci kao katolici Stevan Nemanja, jedan od naj- većih srpskih vladaoca, osnivač slavne dinastije Nemanjića, ro- divši se u Ribnici u današnjoj Podgorici u Zeti. sede ie tada vladalo katoličanstvo, bio je kr- šten u katoličkoj crkvi, a tek u svojoj tridesetoj godini kada je došao u Rašku gde je primio na upravu neke krajeve, prešao je u pravoslavlje. On je prešao sa katolicizma na pravoslavlje ne što se kao katolik nije osećao dobrim Srbinom, već što je pra- voslavlje potpuno gospodarilo u Raškoj, gde je u to doba on u- pravljao. Tim prelaskom hteo je da ima jednu istu religiju sa svojim podanicima, da između se- be i njih stvori potpuno povere- nje i ljubav, da im kao pripad- nik njihove religije bude duhov- no što bliži, te da tako njima što lakše vlada, Smatrajući Rašane i Zećane jednim istim narodom i ako je tada među njima postojala ver- ska razlika, i ako su prvi bili pravoslavni, a drugi katolici Ne- manja je izvršio ujedinjenje Ra- ške i Zete. Time je pošao putem svojih prethodnika koji su radili na ujedinjenju srpskog naroda, kao što su to bili Časlav, Miha- ilo Vojisavljević i drugi. On ni- je pravio razlike između srpskog pravoslavnog i srpskog katoličkog stanovništva. On je isticao naci onalno osećanje iznad verskoga. U ime tog osećanja on je spro- veo ujedinjenje Raške i Zete u jednu državu. | A Sin i naslednik Nemanjin, Ste- van Prvovenčani u prvim godi- nama svoje vladavine bio je pra- voslavni. Docnije on dolazi na ideju da se zakralji. U to- doba mogao je vladaoca postaviti za kralja ili cara samo patrijarh ili apa. ž : Kako su Grci još i tada sma- trali sve one zemlje koje su Srbi naseljavali za svoje zemlje, a ka- ko su opet svoga cara smatrali za srpskog suverena, to je Ste- | van znao da ga patrijarh neće LULE kruuisaci se L-—lj, p- od bi dobio kraljevski naziv, obratio se papi sa izjavom da će zajed- no sa svojim narodom preći u katoličku religiju ako ga postavi za kralja. Papa iziđe u susret 0- voj Stevanovoj želji i posla u Ra- šku kao zamenika svoga nuncija, koji Stevana krunisa kraljevskom krunom 1217 godine. Tada i Ste- van ispuni obećanje koje je dao papi. U ljutnji na Stevana, Sve- ti Sava tom prilikom napušta domovinu i odlazi u Nikeju, gde 1219 godine izradi osnivanje sa- mostalne srpske arhiepiskopije, a on sam postade prvi srpski arhiepiskop. Ovo osnivanje ima- lo je ovaj cilj: Sa uvođenjem katoličke vere kao zvanične ve- re u njoj, pravoslavlje je bilo u- groženo, a Sveti S i za svagda utvrdi u njoj. uticajem Sv. Save usle vanja pomenute arhiepilkopije toličku veru, a ponovo % pravoslavlje u svojoj državi. Da- kle, za vreme njegove vlade, ka- tolička religija kao zvanična re- ligija trajala je svega samo dve godine od njegovog krunisanja do stvaranja salmaostalne srpske arhiepiskopije. Kako je Mihailo Vojisavljević bio samo priznat za kralja, ali kako on nije bio krunisan kra- ljevskom krunom, to je Stevan Nemanjić prvi srpski krunisani kralj. Po tome što se prvi od srpskih kraljeva venčao kraljev- skom krunom, on se zove prvo- venčani. Kao što vidimo, dva naj- starija srpska kralja dobili su kraljevsko dostojanstvo, ne od carigradskog patrijarha što hi se očekivalo s ebzirom na to da je većina srpskog naroda pravoslav- ne vere, već naprotiv od pape, 4 —oknennn naslavara katoličke crkve. Da katolička ideja ne mora da dolazi u sukob sa srpskom miš- lju jasno se vidi i kod Stevana Prveyenčanog. Stevan je primio katoličku veru i zaveo je u svo- joj državi, da bi pomoću nje do- bio kraljevsko dostojanstvo, te da bi tako osuovao srpsko legi- timno pravo na ovo dostojanstvo, a uz to da bi što više podigao ugled svojoj državi, da bi što jače osnažio njenu vlast, te da bi na taj način vidno istaknuo nje- nu nezavisnost. I sam car Dušan, najveći srp- ski srednjevekovni vladar, bio u jedno doba mišljenja da pređe u katoličku veru, da bi se u borbi protivu Turaka, radi spasa svoje države mogao osloniti na pacui na zapadno evropske katoličke vladaoee. On je hteo da primi katoličku religiju, ne da bi se odrekao srpstva već da bi mu osigurao budućnost, da bi saču- vao svoju državu, te da bi Srbi živeli u slobodi. Jednom rečju, on je sa primanjem katoličanstva hteo da stvori obezbeđenje svo- me narodu. Ali, naposletku, iz nekih razloga on napusti ideju o svome prelasku u katoličku veru. Posljednji bosanski kralj Ste- van Tomašević bio je prešao u katoličanstvo da bi se, kao kato- lik u borbi protivu ondašnjeg turskog“ imperijalizma, stvarajući savez sa njima mogao osloniti na Mađare kao na katolički narod. Kao što se pokatoličio, tako se i oženio iz državnih razloga. Ven- čao se sa ćerkom despota Laza- ra Brankovića i proglasio se za