Strana 2:

koji bi se postavio na haran, da se
so ne “prosiplje po tlehu.

U Stonu ima na državnim solanam
makina na benzinu, koja drobi so bi-
jelu za ribare. Pri slaganju srdjela u
mujače (barjele) treba biti vješt; nije
lijepo slagati srdjele bez nekog uobi-
čajnog reda, Na dnu mujače treba li-
jepo staviti tanki sloj mirte, ili drijenka,
da prvi sloj srdjela ne prione uz drvo
i zaudara drvetom. Po tome sloju mirte
ili drijenka prospe se sloj soli u je-
dnakoj kolikoći po svemu dnu, a za-
tim na taj sloj slažu se srdjele. Ove
se slažu tako, da trbuh prve srdjele
ostane uz dugu od mujače, a zatim
druge dvije, što se stave, trbuhom pra-
ma hrbatu prve; glave im ostanu uz
dfigu mujače. One druge srdjele, što
se slaže dalje uvijek su složene trbu-
hom uz hrbat prvih, a glave jedne
sad su na desnu, sad su na lijevu,
dok onih, što dolaze u okrajak uvijek
dotiču uz dige mujače. Zadnja srdjela,
kojom se dovršuje sloj, okrenuta je
trbuhom prama dugi mujače. Kad se
dovrši sloj onda se pritisne isti sa
katratuntom (to je okrugli komad da-
ske napravljen naročito prama veličini
promjera mujače, a da može slobodno
ići). Zatim se još pritisnu glave od
srdjela sa komadom daske u obliku
mladog mjeseca na okolo sloja uzduž
mujače. Kad si sve to učinio, onda se
- po sloju pospe so svukud jednako, a
po glavama malko više. Drugi sloj
srdjela ne počimlje se soliti ispred
sebe kao i prvi, već se započimlje sa
desne ili lijeve strane, tako da srdjela
gornjeg sloja križa srdjelu donjeg sloja.

Srdjele, uhvaćene u mrežama vojga,
ne smiju se zbijati preveć u slojeve,
jer su ove pune lustura, pa se manje
zgnieče, dok srdjele uhvaćene sa irak-
tom pod svijeću, mogu se više u slo-
jeve staviti. Uvijek su bolje slane sr-
djele, koje su uhvaćene vojgom, nego
li one uhvaćene tiraktom, jer su prve
pune lustura a osobito zornice, ispod
kojih srdjela bolje se uzdrži 1 manje
je so izgrize. Kolikoću soli na slojeve
treba stavljati prema dobi kad se riba
soli. U početku ljeia treba manje soli,
a mjeseca juna, jula i augusta treba
više. Nego paziti je ipak vavijek na
pretilinu ribe. Ako je riba (srdjela)
pretlja treba: više soli. Ne smije se
nikad preveć soli stavljati, buduć pre-
ćerana kolikoća soli ne rastapa se sva,







| DUBROVAČKI LITE

i onda velika kolikoća soli ogrkae.
srdjelu.
Slana srdjela prodava se po težini,

pa nije pravo da kupac plaća suvišnu.
so, koja inače iđe utaman. Kad se

mujača nzsoli, onda treba staviti ma
zadnji sloj mirte (mrče) ili drijenka, a
običavaju stavljati lišće od loze, pai
od oraha, da brani srdiele od ulja,
što same od svoje pretiline otpuštaju.
Tada se stavi na to katrafunat, koji
mora slobodno silaziti, a đa gdje ne

zakrkne uz duge od mujače. Ne smije

katrafunat da bude opet malašanu, jer
bi tada sjekao ribu i ne bi se_ glave
u okrajcima otještile, što bi moglo
mnogo škoditi kakvoći ribe. Katrsiu-
nat mora biti manji u promjeru naj-

oviše za pol centimetra od promjera

|



šupljine mujače. Na taj poklopac (ka-
trafunat) stavlja se piz. To je kamen
u jednom ili u dva komada, koji pri-
tisniva srdjele u mujači. Prije su kre-

sali prikladne pizove, a danas ih prave.

od cimenta u dva komada, jer je lakše
manjim raditi.
u početku stavljati veliki kamen (piz).
jer dok je srdjela ireška,
je pri solenju pritisnivala, ispod veli-
kog piza zgnječi se, pa više puta, 0-
sobito ako je u sloju razregjena, i
crijeva (obrijenak) prsne. U početku
stavi se kamen od 35 do 40 kg, a
poslije tri četiri dana, kad srdjela sle-
gne, može se stavit i više težine.
Slegnute srdjele u mujači treba svaki
dan pregledati, slamuru proljevati, od
ulja! čistiti i naokolo pritisnivati glave
sa špaletom. Treba ih nadsoljevati, pa
je paziti, da se nadosoljeva po mo-
gućnosti svježim srdjelam istoga mraka,
Gdje je poireba, ,da se mujače nado-
punjaju slanom srdjelom treba poso-
ljenu srdjelu pomnjivo izvaditi iz druge
mujače, Može se iskreniti mujača, ako je.

iste veličine i podparati tada više slo“ | sobnijin pomorskih kapetana koji suu |
| svemu prednjačili i megju domaćim i
| megju stranim elementom,
oglas ustao je iednodušno cijeli Du-

jeva zajedno koliko služi i tako ma- |
dopunit mujače. Ako se vade po sebi
srdjele za nadopunivanje, onda se za-
kišaju srdjele u slatkoj vodi (iz čatr-

nje) za jedan četvrt sata, pa se kašnje

kao i irešku slaže u Slojeve, a tek sa

malo vlažne soli pospe se sloj.
Takodjer se zapiza i ova srdjela, al

ne baš prećeranim pizom. Ovako na-

. punjene mujače (barjele) red je svaki

drugi dan prigledati i izcijedivati sa-
lamuru i drijenkom oprati, očistiti i
duge od mujače, a da se ulje oštrani.

pa stala riba slana kolikogod vremena, | | Tako reparane Nj muj ače



premda se

Ne običaje se odmah

i

poslije nekog vremena treba izadnjeti
t. j. treba napraviti drugo dno, koje se
na sredini provrti u promjeru od jed-
nog centimetra. Izadnjene mujače treba
svaki dan prigledati i salamurom na-
dolijevati, a da riba ne zasuši. Paziti
je da salamura bude čista i da ne bude
ulja na njoj. Svaka se. stvar kupuje uz
uvjet ,salvo la visita“, pa i srdjele.
Ako se ove kupuje u višoj kolikoči,
može se mujača, ako je izaćnjena,
dignuvši gornji vrh, izasuti pa se vidi

ćeš toga, može se riba fantulati £. |.
sa jelovim ražnjem kroz otvor na gor-
njem vrhu probosti ribu u mujači, pa
tko je tome vješt, ispod ražnja (tan-
tula) opazi, da li je riba gdje pokva-
rena, kad se ražanj uzduž pomiriše ;
da li je dobro zbivena, ili nije, i dali
ima suviše soli. To ima pravo svaki
kupac, pa kupovao on i jednu mujaču.

Nastojmo usavršiti i racionalno u-
regiivati sve naše proizvode, jer dobro
uregjena stvar uvijek kupca nagje i
ne boji se konkurencije.

Zahvaliti je danas, da imamo tvor-
nica za uregjivanje srdjela, pa ribari
i ne oćute truda istalni su, da će svoj
ulov prodati, al da riba slana čeka
kupca u baraki, bilo bi uz loše ure-
gjivanje istih i uz razne konkurencije,
teško ribarima.

U Dubrovniku na Spasovo 1925.
V. Fortunić, učitelj.



Nema ukidanja naše
Pomorske Akademije.

Pred malo vremena bio se je pronio
glas O ukidanju naše Pomorske Aka-
demije, toga zavoda u kojeg je svaki
| Dubrovčanin s ponosom gledao, jer je
“kroz obilnih sedam decenija svoga



sve mane i vrsnoće srdjele. Ako line | |
sa sigurnošću da kažemo, da je to



)
i



“producira,

Br. 25.

da dogje do paradoksne ideje, da se
ukine naša Pomorska Akademija, nego |

naprotiv, da zaželi ovome zavodu naj-

ljepši napredak, jer samini Dubrovča-:

nima za svoje vlastite brodove treba
više kapetana nego li to njihov zavod
pa stoga na dubrovačkim
parobrodima nalaze zarade i kapetani

koji izlaze iz drugih dviju pomor-
skih škola.

Naša Pomorska Akademija bila je
zaista unešena u indeks zavoda koji
bi se imali reducirati, i danas možemo

uslijedilo radi neupućenosti članova
odnosne komisije, koji su naprosto
kazali: ,Dubrovnik ima dvije Pomor-
ske Akademije, pak treba jednu uki-
nuti“, — a nijesu mislili na to, da Kr.
Vojna Pomorska Akademija nema apso-
lutno nikakove veze sa Trgovačkom
Pomorskom Akademijom.

Jaki i jednodušni protest Dubrov-
čana imao je jakog efekta i kako smo
informirani sa najkompetentnijeg izvora,
ne samo da je pitanje ukidanja našeg

pomorskog zavoda za uvijek smetnuto,

nego naprotiv našemu je zavodu u
najprvom redu obezbijegjen opstanak,

'— prvo stoga što Dubrovnik ima naj-
oviše prava na svoj pomorski zavod,

a drugo stoga,

| opstanka i djelovanja dao niz najspo- |

— Na taj

brovnik ; ustadosmo i mi u prvome
redu, da s jakim argumentima poka-
žemo, da je takovo riješenje jedan pa-
radoks koji se ne smije ostvariti, jer
je Dubrovnik najvećma doprinio raz-
vitku trgovačke mornarice, tako, da on
prednjači relativno i najvećim svjetskim
lukama, po broju svojih lagja, po nji-
hovoj vrsti i po tonaži, pak ima apso-
luino pravo na svoj nautički zavod.

“Tko shvaća tu činjenicu, taj ne može

oIspiti

što je visoko priznat
stručni rad direktora i nastavnika ovog
zavoda iz kojeg su potekle sve reiorme
u nautičkoj nastavi, tako da su naše
pomorske akademije danas na visočijoj
osnovi, nego li takovi zavodi kod naj-
većih pomorskih naroda.

Radujući se ovom priznanju, želimo
da se i unaprijed naša Pomorska Aka-
demija bude' razvijala i napredovala
kako i do sada, na opće zadovoljstvo i
priznanje sviju zainteresovanih faktora.



Ččasmika i kapetana
trgovačke mornarice.

toru, prikazalo se 12 kandideta, te po-

oložiše ispit za kapetane sa izvrsnim

uspjehom : Josip Barthanović Iz Bola
na Braču i Nikola Papa Simurnov iz

Dubrovnika, a za poručnike sa izvr-

snim uspjehom Simun Mlinarić iz Kor-
čule, a sa dobrim uspjehom : Garzu-

nović Antun iz Orebića, Gluhonja Ivo .

iz Dubrovnika, Ivanović Niko iz Sto-
liva, Kelez Marin iz Dubrovnika, Ma-
lik Albert iz Kotora i Radoničić Ma-
rijo iz Dobrote. Trojici kandidata po-
ručnika je odgogjen ispit iz jednog
predmeta nakon mjesec dana.







Posljednji dubrovački vlastelin,

Napisao M. Rešetar,

Kad su Francuzi 31. januara 1808.
ukinuli dubrovačku republiku, bilo je
u Dubrovniku još 17 vlasteoskih po-
rodica : Boždari (Bosdari), Burići (Bo-
na), Crijevići (Cerva), Džamanjići (Za-
magna), Getaldići (Ghetaldi), Gradići
(Gradi), Gučetići (Gozze), Gjurgjevići
(Giorgi), Kabužići (Caboga), Menčetić
(Menze), Natalići (Natali), Pucići (Pozza),
Ranjine (Ragnina), Rastići (Resti), Sa-
rakovići (Saraca), Sorkočevići (Sorgo)
i Zlatarići; ktomu dolaze i grane ne-
kih od tih porodica što su uz svoje
prezime uzele prezime i neke druge
porodice, a to je bivalo tako da bi
vlastelin koji nije imao muške djece
ostavio svoje imanje kojemu srodniku
uz uvjet da uzme i neo prezime.
Na taj su način postali g: 1800, kad
je umro posljedni Gundulić, Getaldići
Gundulići, pa g. 1808. Gjurgjevići Bu-
nići (Giorgi-Bonda), g. 1806. Pucići
Sorkočevići i Basiljevići Gučetići (Bas-
segli-Gozze), a nešto ranije i Gjurgje-
vići Bunići i Sorkočevići Crijevići; po
običaju koji je i u Dubrovniku vladao
u takim slučajevima na prvo se je

|
|
|
|
|
|

odrugo mjesto novo ;



owmjesto uzimalo slaro prezime a na
samo kod Basi-
ljevića Gučetića bilo je staro prezime
na drugome mjestu, ali kad im je g.
1837. austrijska vlada potvrdila plem-
stvo, odregjeno im je prezime ,Gozze-
Bassegli“, pa zato i u svojem grbu
imaju s desne (heraldičke) strane grb
Gučetića a s lijeve grb Basiljevića, Inače
ovakovo je spajanje prezimena dubrov.

vlada dopuštala, ako je bilo više braće, |
.samo za najstarijega koji je i baštinio
fideikomis (a radilo seje uvijek o fidei- |

komisima), dok su mlagja braća imala

zadržati samo svoje staro prezime —

barem jetako Senat odredio 5.L 1803.
i 10.1. 1807. za Gjurgjeviće Bundiće a
26.VII. 1806. za Basiljeviće Gučetići ;
od tih posljednjih dakle prema dubrov.
zakonu, koji naravski sada ne vrijedi,
samo bi gospar Vito imao pravo da

se tako zove, dok bi se sinovi njegova 1

pok. brata Melka imali zvati Gučetić.

Koliki je bio broj dubrov. vlastele
31. januara 1808. ne zna se: L. Voj-
nović u Padu Dubrovnika spominje
Za g. 1814 po imenu sve odrasle mu-

.0o«olicinu što su umrli poslije

| za ženske



škarce, pa izlazi da ih je bilo oko 70;
ako dakle tomu broju pridodamo ne-

g. 1808,
opa ženske i djecu, možemo slobodno

ouzetiida ih je pri koncu republike bilo |

(oko 200 glava. Pojedine porodice i-
male su dabome nejednak broj članova:

škaraca) Sorkočevića (desetorica), pa
Getaldića (sedmorica), a bio je samo
po jedan Basiljević Gučetić, Boždar,
. Gjurgjević Bunić, Pucić Sorkočević,
o Rastić, Sorković Crijević i Zlatarić,

| Ako se ne cbazremo na to da se je
osve do kraja republike činila više ili

. manje prikrivena razlika megju starom
| 1 novom. vlastelom, u samom Dubrov-
niku nije bilo za vlastelu druge titule
nego samo ,vlastelin dubrovački“ a
»vladika“ ; ali izvan Du-
brovnika rado su se zvali Conti, pa je
u tome pogledu karakteristično da ma
rezoluciji od 18.1. 1808, koja se nije
imala nikomu da dalje šalje, ni jedan
se vlastelin mije potpisao kao conte,
dok na protestu od 30. augusta, koji
je upravljen načelniku kao zastupniku
austrijske vlasti, velika su se većina
tako potpisali. Ali ako dubrov. vlastela
nijesu imali po dubrov. zakonu nika-



%. 1814, bilo je najviše (odraslih mu-.

|
|
|

|





kvih posebnih titula, mogli su ih do-
biti od kojega inostranog vladara, i
republika bi im tađa i priznavala te
titale ; tako je jedna grana Sorkočevića
| dobila g. 1679, od šponjolskoga kralja
|. Karlall vojvodsku titulu (dux), a ugar-
sko grofovstvo dobili su od cara Leo-
polda I. g. 1687. Gučetići S predika-
tom ,de Trebinia et Popovo“ a g. 1688.
Pucići s predikatom :,de Zagorie“ ; g.
1754, dobila je pak grana Bunića od
poljskoga kralja i saksonskoga kneza
Augusta III. titulu markiza (marchio).
Senat je priznavao i druge inostrane
časti, pa je 30.IV. 1777. dopustio da

Šiško Gundulić (posljednji od svoga |

roda), kao komornik njemačkoga Cara,

dolazi u sjednice Maloga Vijeća sa

sabljom o boku.
Za wrijeme francuskoga gospodsiva

(g. 1808:1814) u. pitanje dubrov. vla-
| steostva nije se diralo — sve je ostalo

pri starome, . samo što je Sabo Ojur-
gjević (posljednji dubrov. knez |), koji
je g. 1810, bio gradski načelnik (maire)
i zastupao Dubrovnik u deputaciji , Ilir-
skih pokrajina“ što je u augustu te
godine pošla u Pariz da se pokloni
Napoleonu, od njega za nagradu dobio
23,XII. 1810. titulu grofovsku (conte de),

£

sA
Ta ka a =
= >

Na ispitu održanom 1. juna u Kos







I PROPERO









u
\
j
|
|
i