POSTARINA PLAĆENA Broj 2. SEDMIČNI INFORMATIVNI! i PRIVREDNI GLASNIK God. Ši za odbor ,Dubr. Lista“ Vlasnici - izdavači - urednici : 29. januara 1926. Dr. Matija Vidoević i Stijepo M. Bjelovučić, Dvbrovnik Godišnja pretplata 60 Dinara. — Za inozemstvo 200 Dinara. — Plativo i utuživo u Dubrovniku. — Oglasi po tarifi. Pomoć iz Amerike. Značajuo pismo g. Naš je urednik primio ovo pismo: Dragi gosp. Direktore! U prilogu Vam šaljem interesantno pismo koje mi je g. Miho Mihanović poslao u prepisu, ne naznačivši ime adresata, da se tim poslužim u novinskoj kampanji koju bi trebalo povesti da se sanira jedna od najbednijih i najodvratnijih bolesti, jer je ona, u ovoj našoj poratnoj sredini, odista zahvatila razmere jedne opasne socialne epidemije. Ne verujem da bi, ma čiji i ma kakav napis, bio kadar da nagje adekvatniji izražaj i da jače pogodi srčiku pitanja no što je to uspelo duhovi- tom potpisniku priloženog pisma. Zbog toga, ja Vas molim da ga izvolite od- štampati u Vašem cenjenom listu u celini. Ma da to nije bila nakana g. Mihanovića, nadam se da on ipak neće imati ništa protivna, kad i onako naš ugledni zemljak, iz prirogjene mu otmenosti nije očitovao ime onoga na koga se to pismo odnosi. : Primite, g. direktore, uverenje o mom oso- bitom poštovanju. Odani Vam Dr. LEONTIĆ. PREPIS Buenos Aires, dne 9. decembra 1925. Gospodin N. N. Delmacija Jugoslavija, Štovani gorpedine, primio sam Vaše cenjenospismo od 7. febrvara i reklamaciju od meseca oktobra 0. g. Na prvo Vam pismo nisam cdgcvorio iz sledećih uzroka: sličnih molbi za potporu sa stiane sesvim nepoznatih lica dolazi mi na stotine, te ne preostaje drugo nego da se sve lo beca u koš. Pošto ustrajcte na tome da Vam odgovorim, odlu- čio sem da učinim iznimku da Vam zbilja odgovorim, i to zeto jer je motivacija Vaše molbe baš originalna. Postigli ste s njom, da teko reknem, rekord, skupa s onim zemljakom, koji je našao u meni svog »Slatkog rogjaka«, jer je njegcv djed bio venčani brat mom poko,nom ccu, io jest pre nekih skoro već sto godi- na, U Vašem slučaju vidim da je postala menija mo- ljakanja čak i predmetom ostavinskih dobara. Najpre neka pripomenem da smo mi dva, sa bratcm Nikolom, imali svaki napose svoja poduzeća, koja nisu bila u nikakovoj megjusobnoj vezi. Narav. ski, dakle, da je meni i Vaš pokojni dundo sasvim nepoznat, jer je bio valjda namešten u poduzeću mo- ga brala. Ako se uzme u obzir da je kod moga brata: Nikole tečajem dr gih godina bilo namešteno oko 30.000 ljudi, jednostavan će račun pokazati da, kad bi se »darovalc« svakome cd njih smo po 100 peča, bilo bi potrebno imati samo u tu svihu na raspolaganje 3 miljuna peča, dakle nekih 75 miljuna dinara. A što bi se postiglo tme? Zerbi se rešilo gcspcdarsko pitanje bar jednoga cd njih? Uveren sam da ne, nego da bi ljude io samo pokvarilo, te da bi, I Ilovac, uskoro došli pitati — ma novo. Istina da sam ja cdlučio poedupreti škole u mom Pise kotaru, Slična pisma ko što je Vaše, pokazuju , da je taj moj postupak s nekih strana pobudio dede ničim opradane, koje temelje ua sasma pogre- šnom pojmu o Americi i o onima koji su učinili »Ameriku«. Vi ovemo vidite samo pet šest lica koja su uspela, a sve one stoline_kojima je Amerika bila nesrećom, a dosta puta i uzrokom smrli, nećete da ovidite. Zato mislite da ovde miljuni samo padaju s neba, i to u naručaj svakoga koji otvori ruke da ih Prikupi, Ali stvar nije baš tako. Niko od Vas ne po- mišlja na gorki put kojim je došlo nekoliko nas do uspeha. Zar mislite da se u Americi može želi a da se nije sijalo > Kad novodošl'ce ovde zagledaju pred sobom put amerikanskih početaka, kojim smo mi svi morali da pogjemo, na kojem smo duge i duge go- Miha Mihanovića. o dine morali da izdržimo, i na kojem je velikoj većini nestalo i sile i volje da nastave, onda se ogorčeno isprsavaju na Ameriku i trče na naš Konsulat da im dade besplatan povoz za povratak. Kad čovek gleda slične pojave, očajao bi nad domovinom. Pita se, da li je moguće takovo pomanj- kanje samosvesti i dostojanstva u stanovitom delu po- ratne generacije, kojoj je na stotine tisuća palih junaka ostavilo historijsku zadaću da njihovom krvlju namo- čenu zemlju oplode svojim redom i nastojanjem da na cpustošenom tlu oslobogjene domovine izgrade zgradu svesnih, slobodnjh gragjana, a ne jedan žalo- stan azii prosjaka, ienčina i spekulansta. Čoveku se gnjusi, kad vidi ovu žalosnu sklonost na nerađinost, na izrabljivanje svega i svačega, samo ne na upotrebu svoje vlastite eneržije i volje za život i rad. Gledajući sve to, smatrao sam svojom dužnosti da se odužim zemlji, u kojoj mi je kolijevka, na način da saragjujem na onom polju rada, čija je. svrha da buduće pokoljenje bude drukčije, da bude dostojno velikih prilika koje nam nudi povest i sudbina, davši nam u ruku jedru dižavu kaja, ostvaranjem svih veli- kih megućnosti, može da bude jedna od prvi ma svetu. Zato podupirem rad oko naobrazbe budućih pokoljenja moje stare domovine, a ne davam po- jedincima darova, milcstini:. neku, koju bi u krsiko vreme izjeli, ostajući na to gladni košto su bili prije. Zato hoću po svojim silama zemljacima pripomoći do naobrazbe, da budu kadri da pridignu u sebi samima ono bogatstvo koje se ne može ni izjesti, niti im ga može odneti I to jest znanje, volja i spo- sobnost za RAD U molbi Vi se pozivete na svoju decu, Zar ste mislili da bi bilo za Vašu decu dobro kad bi ona, u onim svojim godinama kad utisci traju za čitavi život, došla pod upliv utiska da imaju u dalekoj Americi nepoznatoga »dunđa«, na kojega se mogu obraćati kad revclja stisne? Ja sa svoje strane mislim, da to ne bi bilo dobro, nego naopako, da bili ja toj Vašoj deci naškodic za uvek, kad bih Vem primogao da ih uzgojite u takovoj veri. Mislim, da moj današnji ne- gativan odgovor — za koji znam da Vam neće biti ni prijatan ni po velji — da će biti bar za Vašu decu mnogo korisniji, nego da sam im poslao »pomoć“, t.j. milostinju. Deca Vaša zapamliće da se ne: valja pouzdavati u tugja »tvrda srca«, i da nema drugo ne- go latiti se posla oko poboljšavanja svoga gospcdar- skoga stanja. A verujte mi, baš siromašne dete, koje polazi u život sa čvrstom voljom i veseljem za red, baš ono ima patent na uspeh. I mi, braća Mihsnovići (četiri smo bili) otišli smo od kuće siromašni i anelfabete. Naš otac bio je s nama u baš onakovom položaju ko Vi s Vašima. Meni je bilo tek 12 godina, kad sam morao od kuće da odem u Ameriku. A otišao sam na svoju sreću bez jednog ieškog i pogibeljnog tereta ; nije me pratila misao da imam negde bogatoga strica ili dobrotvora. Već kao dete sam osećao, kad mi moj- vlastili otec ne može pomoći, a drugoga pod milim nebom nemam da mi pomcgne, da tu nema drugo nego da pregnem — ja sam. I u Americi bio sam prepušten uvek samo sebi. Nikada nisam gubio vre- mena razmišljanjem koga i za koliko imam moljakati. , Svu sam svoju miseo posvetio tome da razvijem vla- stite snage. Nikada nisam u sebi uzdisao: »koliko li nepravde na svetu, da imadu nekoji takove teške pare, a ja siromah ništa«. Radio sam i ustrajao sam. Sada svako vidi milijune koje čovjek ima, ali puta kojim se dogje do njih, ne svigja se gledati nikome od ova- kovih uzdisatelja. Većina od njih još se uvredi kad im se kaže: brate, hajde rađe i ti danomice po 15, 16 sati, dok ne udariš prve temelje blagostanja, koji su najtvrgji. I ovde u Americi ima ljudi koji nisu kadri ili voljni da ovako napregnu, i koji zavide onima koji su uspešno razvili sve svoje sile i sposobnosti. Ali baš ovi potonji su onaj pozitivni elemenat koji je Pojedini broj Din. 1:50 stvarao i još danas stvara veličinu Amerike... Oni su, | koji u tvrdoj životnoj borbi izgragjuju velike gospo | darske organizme, kojima stvaraju za milijune svojih sugragjana, manje sposobnih i manje voljnih za na- prezanje, priliku za rad i eventualni napredak u užem obimu njigove manje snage. Nadam se da će Vam biti iz gore rečenoga jasno, zašto ne smatram svojom dužnosti da razdavam da- rove i potpore pojedincima. Takovim doprinosima do- | prinašao bih samo demoralizovanju svoje stare domo- vine, pojačao bih lažne predsuđe o »Americi» i nazi- ranje da se čoveku više isplati jauk i plać pred Ame- rikancima, nego da pregne radom te se postavi na svoje 1oge. Zato se svojoj staroj domovini, koja mi je dala život, zdravlje i sposobnost za rad, cdužujem, kako rekoh, jedino na taj način, što podupirem njezine javne ustanove, u prvom redu škole, koje će omogu-- čiti mojim zemljacima, pre svega deci da se naobraze, | da se priprave za životnu borbu već od prve_mlado- sti; da njihovi počeci u životu ne budu tako teški i gorki, ko što su bili naši, koje domovina u našim mladim danima nije pripravila nikako, tako da je, na jednoga od nas koji smo uspeli, na stotine njih ma- laksalo, ostalo na .po puta ili sasvim propalo. Zrio, dragi prijatelju, ano hoćete svojoj deci do- bro, nemojte njihove misli uzgajati u smeru zavisti i jadikovanja, nego u smeru veselja za rad, ustrajnosti i neprestanog učenja. Ne treba za to novaca; ni viso- kih škola, ne treba da budu doktori ili prefesori, ili da se izgube po kancelarijama kao podružne sile. Jugoslavija je mlada država. Ona leži na raskršću Istoka i Zapada. U takovom delokrugu Vaš sin, ako buđe voljan i radišan, ako je danas kovački pomoćnik, u svoje vreme može postati osnivač tvornica, ako da- nes mora da mete prostorije u malom dučanćiću na selu, nakon godina može postati veliki trgovac izvoznik, Naznačio sam Vam na koji način sam ja mogeo doći u životu do uspeha. Do Vas stoji, hcćete li biti dovoljno svestan pa đa dadete Vašoj deci na životni put uzor i upute, za koje će Vam biti zahvalni ceo svoj život. : > U toj nadi i želji pozdravlja Vas sa osobitim poštovanjem (Potpis:) Miguel Mihanovich. Naša trgovačka mornarica. Nakon rata pri podjeli trgovačkog brodovlja neka- danje a. brutto registarskih iona brodske zapremnine, našu dr. žavu zapala je tek jedna osmina t. j. oko 100.000 iona. Prvih poratnih godina, gdje se sa strane države tako malo pažnje posvećivalo našoj trgovačkoj mor- narici, prijelila je opasnost, da će nam propastii ono što dobismo. Ne smije se zaboraviti da je od dobi: venih brodova bilo 60 posto zastarjelih. Bilo je teško izdržati konkurenciju jake talijanske trgovačke morna« rice, koja uživa i te kakve subvencije od njene vlađe, Ipak se naša trgovačka mornarica odhrvala svim ne- voljama. Ako je g. 1919. imala 100.000 brutto regis- tarskih tona, g. 1924. 214.000 reg. tona, To znači u jednoj godini porast za oko 25 posto! Danas naša trgovačka mornarica broji oko 100 lagja sa 200.000 brutto registarskih tona i oko 600 ovećih trgovačkih jedrila sa oko 15.000 tona (ue uzimaju se ovamo manje lagje, ribarske i luksusne brodove). Od toga 40 velikih parnih lagja sa 165. 000 brutto reg. tona pripada dugoj ili oceanskoj plovidbi (5 posto cijele mornarice), 4 lagje sa 16.000 tona su naša sredozemna srednja: tonaža. Ostalih preko 100 lagja sa 30.000 tona je u obalskoj plovidbi. u. monarhije, koje je imalo oko 800.000. imala je 180.000, a g. 1925.