Strana 2. Sa Q Ž URROVAČKI LIST“
< No

Grof Ti

U drugoj polovini septembra g. 1918 grof Tisza putovao
je Hrvatskom, Dalmacijom i Bosnom misijom da razgovara
s našim političarima kako bi se uredilo jugoslavensko pitanje
u bivšoj monarhiji, ili bolje da ih zadobije za jedan svoj plan,
na koji car Karlo ima biti bio pristao, te je tako putovao kao
homo regius. U Hrvatskoj zadržao se je u Zagrebu odakle je
došao u Dubrovnik, pa iz Dubrovnika pošao u Sarajevo, gdje
mu je od naših ljudi bio predan poznati memorandum. O bo-
«ravku Tisze u Sarajevu pisao je g. Danilo Dimović. Čitajući
t6 u božićnjoj ,Riječi“ a znajući da je grof Tisza prije Sara-
jeva imao u Dubrovniku interesantan razgovor sa Drom Melkom
Čingrijom, obratili smo mu se molbom da bi o tom razgovoru
i o boravku Tiszinom u Dubrovniku što napisao za naš list.
Gosp. Čingrija našoj se molbi odazvao i poslao nam je ovaj
članak. Donoseći ovo željeli bi da ko od naših političkih ljudi,
s kojim se je Tisza u Zagrebu sastao prikaže javnosti kako
je Tisza 'u Zagrebu prošao, jer ono putovanje Tiszino imade
historijsku važnost, pa je škoda da išta u zaborav pogje,

Iz rana jutra 18. septembra 1918, dogje k meni
u stan na Boninovu ondašnji lučki poglavar i priopći
mi da je torpiljarkom stigao u Gruž grof Tisza, koji
želi da sa mnom i još nekolicinom u Dubrovniku go-
vori, a pošto odlazi u podne nema vremena za posjete,
pa me za to moli da dogjem na razgovor u Općinu
ili Poglavarstvo, a ako to ne ću da će on doći
k meni. :

Dolazak me je Tiszin iznenadio. Onda mi ješ
ne bješe poznato da se je bavio u Zagrebu, a kako ni-
jesmo bili poznati, promislih odmah da ga neka poli-
tička misija vodi k meni. Odbiti mu. razgovor nijesam
htio, ali opet ne hijedoh ni da ga tražim na Općini
ili Poglavarstvu. Poručih mu da sam sebi obećao ne
stupiti nogom, dok se prilike ne promjene, ni na Op-
ćinu ni na Poglavarstvo, i za to neka izvoli naznačiti
mi drugo mjesto u gradu, da ne gubi vremena svra-
ćanjem“u moj stan.

Lučki poglavar ponio _ mu je poruku i doskora
se povratio da me pita je li mi po volji da se sasta-
«nemo u Lučkom Uredu, Odvratih da jest i tako urekosmo
sastanak tamo za 10 ura. — Doznadoh tada da je
urečen sastanak sa općinskim upraviteljem g. Cegom
u 8 ura, sa g. Crnicom u 8//a, sa Dr. Pugliesi u 9,
a sg. Bonom u 9/2 u Općini. ž

U 10 ura bio sam u Lučkom Uredu, a skoro
istovremeno grof Tisza je nadošag. To bješe -prvi- put
što se s njim sastadoh. Prvi i posljednji. Vojnička uni-
iorma pukovnika, koju je nosio, uz njegovo ružno lice
podavala mu je odista neugodan maicijalan izgled,
no pored toga i ma koliko prilike u kojima se sasta-
dosmo bijahu nepovoljne za megjusobne povoljne
utiske, moram priznati da ukupni prvi utisak što je
na ime napravio, nije bio nepovoljan. Nastup i govor
odavahu čovjeka,

Rukovasmo se i sjedosmo da proboravimo u
razgovoru čitav sat.

Počeo je ističući kako nema nikakove misije u

stvari o kojoj će sa mnom da govori.“ On putuje u
druge svrhe, no kao madžarski političar hoće da priliku
upotrebi da se orijentira o raspoloženju u našim kra-
jevima, i stupi u doticaj sa našim političarima da vidi
bili bilo moguće da se jugoslavensko pitanje u mo-
narkiji riješi kompromisom.

Poricanje misije očevidno imalo je samo svrhu
da ga ne pitaš u čije ime još govori, a vidjelo se da
on sam ne traži da mu u to vjeruješ.

Kompromisno riješenje jugoslavenskog pitanja ga

je zagrijevalo. Tumačio je kako je kompromis u po-
litici potreban, naglasujući kako je i madžarska politika
bila kompromisna.
»Ni danas nijesu potpuno ostvarene naše aspira-
cije“, reče, pa nekim sentimentalnim tonom, koji se
nije slagao s njegovom pojavom nadoveže: ,a držim
da se ne će nikad potpuno ni ostvariti“. Spominjao je
odgovornost političara ako promaše zgodan čas, go-
vorio kako je takav čas za naše Pitanje nadošao, pa
me na kraju zamolio da mu otvoreno kažem svoje
mišljenje.

Nijesam bio ni časak u dvoumici kako da se
vladam, Od početka rata za me je bila svršena svaka
Politika unutrašnjeg krparenja. Intuirao sam da o sud-
bini našega naroda ne će odlučivati oni koji su se na
nj silom digli da ga unište. Da se nadmuđrujemo u
onom času ne činjaše miseni politički mudro ni umjesno.

— Ekscelencijo, rekoh mu, malo što mogu da Vam
kažem što Vam ne bi bilo poznato. Član sam Jugo-
slavenskog Kluba kojega politika ide za tim do se naš
narod ujedini i bude gospodar na svome. Ja i moji
bliži politički prijatelji držimo da sad nije doba za rije-

šavanje na komađe (sliickweise) jugoslovenskog pitanja,

— Iz novina razabirem, a drugih vijesti amo sada
nemam, da se sa stenovite strane traži nekakvo rije-
šenje našeg pitanja, i pri tom se naročito ističe »inad-
žarsko stanovište“, no ako je tačno ono što novine
nose, onda se ne radš o riješenju već o novoj zbrki.

— Radilo bi se o kompromisnom riješenju, upade on.

— Za kompromisno riješavanje potrebno je megju-
sobno povjerenje, Ekscelencijo, a ne će Vas začuditi,
ako Vam kažem da to kod nas doista fali. Možda je
tako riješenje bil9)moguće prije rata, no pozvani fak-
tori to nijesu hijeli, već su krenuli drugim putem,
putem sile, i tako je došlo do ovog raia, koji je po
njihovom shvatanju imao da bude riješenje jugoslo-
venskog pitanja. .

Razabrah odmah 8 su mu osobito ove potonje
riječi neugodne, i on &ee doista prekinu primjedbom
da možda imam krivo *u tom. (

Ne začudi me primjedba već me začudio njen
ion, koji nije bio ni žestok ni osječen, bio je skoro
melankoličan, [3

— Moguće, odvrštih. Ja izričem samo svoje miš-
ljenje, a ono se osniva na činjenicama, Spomenuh mu
u daljnjem razgovoru kako smo nekad imali neko po-
vjerenje u madžarski ngrod, a to je bilo u doba riječke
rezolucije, kad zavedosmo politiku ,»novog kursa“ no
iskustvo, čak ilično, to. je povjerenje sasma uzdrmalo.
On ubaci uzrujano: |)

— Ali ja tu nijesam ulazio.

— Znam vrlo dobro, ali su ulazili zastupnici
madžarskog naroda.

— Oni nijesu bili magjarski narod. To su bili
ljudi koji su i svome narodu štstovali. -I tada oštro i
podugo stade da napada svoje stranačke protivnike.
Pri tom ne bješe hladnokrvan : izbi u svoj snazi par-
tijski čovjek,

U dalinjem razgovoru uze da se žali na Srbiju,
koja je bila nadahnuta mržnjom na monarhiju, pa reče:
sada, kada je Srbija skršena, a Rusija skinuta s vrata,
za monarhiju je zgodnije preći ma rješavanje jugoslo-
venskog pitanja.

Primjetih mu da je baš Srbija za našu nacijo-
nalnu politiku u monarhiji bila donekle naša slabost,
jer-se -je-svake naša Gopiracija, <evaki- neš pokretitu-
mačio srpskom propagandom i kao takav dušio. Obzi-
rom na zgodnost momenta, koju je spomenuo nabacih
da ne znam koliko je momenat zgodan za monarhiju,
Mo svakako .da se mi sada nadamo koliko smo pred

Tat cčajali, a hoće li nas nada prevariti, to će skora

budućuost pokazali.

Kako se je pak u ono doba pogovaralo da seu
Hrvatskoj ima zavesti ,hrvatski kurs“ sa frankovcima
Protiv srpsko-hrvatske koalicije, dotakoh se toga, i
navlaš se oštro o tom izrazih. Spominjem se da sam
mu kazao da izgleda da se ide zatim da se i Hrvatima
omrazi hrvatsko ime, jer se njime sve pokriva, pa bi
se htjelo sada pokriti i tu tugjinsku politiku, On se
je ogradio da on nije sfrankovcima, što sam mu pri-
znao i kazao da ja to spominjem samo da pokažem
kojim se namjerama još vode neki krugovi. U vezi
s tim a budući se u ono doba bila digla velika hajka
na jugoslovensko ime, te ga se čak nazivalo otrovom,
zapitah ga:

— Ekscelencijo, ta mislite lida se može ozbiljno
stati riješavati jugoslovensko pitanje u atmosieri gdje
se i ime jugoslavensko otrovom prikazuje ?

Grof Tisza očevidno malo pikiran na to pitanje,
odvrati :

— Red je priznati gospodine, da se u mnogo
slučajeva, naročito u štampi, a i drugdje, ide preda-
leko, te nastaje nužda da se protiv ioga nešto preduzme.
Ja nijesam prijatelj takih mjera, ali ipak, ako se sa
boljim, odgovornim elementima ne dogje do kompro-
misa, onda treba nešto uraditi.

S drugim riječima: kompromis ili armature! To
je grof Tisza nosio na izbor boliim, odgovornim ele-
mentima, kako je on u ovom razgovoru očevidno na-
zivao svoje pregovarače nacijonalnih osjećanja. Za
druge nije mario, imao ih je u žepu. Pogledah ga
duboko u oči i razvučeno mu odgovorili :

. Ekscelencijo, za ono što vi zovete Predaleko ni-
jesu krivi ni naši govori ni naša propaganda, to vrši
svoju rat i fronia. :

Te ga se riječi, primjetih, nemilo dojmiše i ne-
kako, isgledalo mi, kao iznenadiše.

Držao sam da dalje neće, a kad tamo on baš
prešao da mi, kao vrlo povjerljivu stvar, priopći
svoj plan,

s





sza u Dubrovniku.

— Ja držim, reče — kad bi se Austrija odrekla
svojih prava na Bosnu i Hereegovinu i pristala da
otpusti Dalmaciju — da i naipodesnije bilo da se
Bosna i Hercegovina spoččtka kao posebna grupa pri-
poje Ugarskoj, a poslije da im se poda prilika da se
izjave hoće li se pripojiti Hrvatskoj. U tom postupku
ne nazrijevam nikakve šlele za vašu stvar, jer bi se
vaš nacijonalni elemenat jednako ojačao.

Sada je bio red na me da se iznenagjujem, slu.
šajući taj plan koji mi je povjerljivo iznosio jamačno
jedan od najjačih političara u bivšoj monarhiji. Ma
koliko sam bio odavna na čistu što naš narod može
od monarhije da očekuje, odnosno koja ga sudba u
monarhiji čeka, ma koliko znao iz iskustva da austrij.
sko-magjarski političari ne samo nemaju dobre volje
već nemaju ni smisla za taj problem, koji je monar-
hiju podgrizao, dok je konačno nije oborio, kad čuh
iz usta Tiszinih polovinom septembra 1918. da on
zamišlja riješenje jugoslavenskog pitanja tako : da se,
pristankom nacijonalnih Jugoslavena, Slovenci ostave
Nijemcima — očevidno je to htio kad ih nije spo-
imenuo — a Srbi i Hrvati predadu Madžarima, da ih
u malim zalogajima probave, to je bilo jače no što
sam očekivao, bilo je tako jako da je postojalo naivno.
— Tog trema sjelih se jednog drugog razgovora o ri-
ješavanju jugoslovenskog pitanja koji smo pred go-
dinu dana imali sa austr., ministrom  predsj. Clam-
Martinitzom. On je bio pozvao dalmaiinske zastupnike
na bečkom parlamentu i uvjeravao nas kako mu jugo-
slovensko pitanje na srcu leži, kako ima najbolju volju
i nakanu da ga riješi. No kad mu u razgovoru spo-
menuh Hrvatsku, odgovorio mi je da se u tone može
upuštati, jer da se za to hoće ugarski ministar pred-
sjednik, a kad se dotakoh Bosne, odgovorio imi je da
se za to hoće još dvojica.

— Gospodine grofe, rekoh, već to što se meće
u sumnju bili se Bosna i Hercegovina izjavila za pri-
pojenje, te njihova izjava Odlaže za poznije vrijeme,
shvaćam ja, a tako bi shvatila i cijela _maša javnost,
da se hoće to, pripojenje osujetiti. Odlaže se da se
vreba zgodan čas, u kom bi se sredstvima, kojim po-
litika zna da se služi, postiglo nepovoljnu izjavu.
Ta je već dosta da nestane, Svakog povjerenja, kad bi
ga i bilo. |

Vaše pak mišljenje da je svejedno da li smo
jedna cjelina ili više grupa, iskustvo stvarno pobija.
Mislio sam da će tim biti vršeno, no on se nije dao,
Povratio se da govori kako je.




o. čas da se nešto učini,
isticao odgovornost i baš navaljivao da bih ja iznio
svoj plan. Pored zadovoljstva to je čovjek mogao da
ima videći kako se sada navaljiva sa one strane koja
te je prije drsko odbijala a poslije mrcvarila, ipak mi
se daljni razgovor .prikazaa jalovim, pa da prekinem
odvratih, da nemam što dtugo kazati nego što sam
mu u početku rekao i naddtiah : za one koji drukčije
misle odista 'je krajnje vrijeme da nešto urade, jer na
koncu i ovaj će rat svršiti, i može skoro nadoći čas kad
mi svi skupa ne ćemo imati što da kažemo (und es
bald der Augenblick kommen kčnnte, wo wir alle
nichts hineinzuređen haben werden). — Smrče mu se
se čelo, mrko me pogleda i ustade, Pokloni se a da
mi ne pruži ruke, poklonih ise i ja te se mučke ra-
stadosmo. £) j :

Tako je svišio taj moj razgovor sa Tiszom, pre-
teča sarajevskog dočeka, | x

Razgovor sa g. Bonom vrtio se je takogjer_ oko
kompromisa, kako mi je onda g. Bona pripovijedao.
Jednu mu je stvar kazao što meni nije. Kazao mu je
da će se u Madžarskoj stvoriti jedna velika stranka
pod predsjedništvom tadašnjeg ministra predsjednika,
koja će u prvom redu imati da uredi odnošaje sa Hr-
vatskom a onda će preći na riješavanje jugoslavenskog
Pitanja. Istaknuo je kako je u glavnom krivnja Hrvata



što se dotada to nije uradilo, a uzrok je tomu njihovo '

nepoznavanje madžarskog jezika (1). Na taj način imalo
Di se postići povjerenje Hrvata, a preko njih i ostalih.

Razgovor sa Dr, Pugliesi je otpao jer je bio bo-
lestan. Za g. Crnicu ge je onda govorilo da bi bio
odgovorio Tiszi, da oni koji su dotada dražili narod
protiv Madžara, ne mogu sada zagovarati pred naro-
dom združenje s Madžarskom, no ako je želja ili za-
povijed careva, da će oni i to uraditi. Kazivali su da
je neko grofa Tiszu bio upozorio da je g. Crnica ,ein
gewčhenlicher Landpfarer“, bilo s toga ili s dojma što
je iz razgovora s g. Crnicom sam zadobio, ili s čega
drugog on je poslije razgovora samnom preko pro-
grama išao k biskupu g. Marčeliću, da se obavijesti

A