“ POSTARINA PLAĆENA Broj 20. SEDMIČNI INFORMATIVNI PRIVREDNI GLASNIK sro Eh 4 Din 1.50 mz God. 3. Vlasnici = izdavači - urednici: za odbor ,Dubr. Lista“ Dr. Matija Vidoević i Stijepo M. Bielovučić, Dubrovnik 12. jima 1926. Godišnja pretplata 69 Dinara. — Za inozemstvo 200 Dinara. — Plativo i» utuživo u Dubrovniku. — Oglasi po tarifi. Dva mentaliteta. -.Iseljeničko pitanje i naša javnost. — Analfabetizam i sudbina iseljenika, — Akcija ,za onresvjein naših sela“ i mađležni fakiori. — Iseljenik kao ,objek! eksploatacije“. Treka mijenjati pogrešne nazore. Buenos Aires, dne 30. aprila 1926.* Jedina poruka. I ako sam za svoga života bio mnogo zauzet svojim svakodnevnim i teškim stručnim poslom, te mi zato malo vremena preostajalo za observaciju oko- line, ivak sam često imao prilike primjetit neku znatnu razliku u mentalitetu s ove i sa one strane Oceana. Ako je pak tačno, da ono što se zove ,iseljeničko pitanje“ jeste jedno važno pitanje za naš narod i za našu državu, meni se čini da je dobro ako se do prigode uznastoji da razjasne, ako nei izglade, ovake razlike u shvatanju i gledanju na svijet. Neka mi bude dozvoljeno mimogred opaziti, da se u našoj javnosti o ,iseljeničkom pitanju“ dosta više piše i govori nego li ga se proučava. Da se Austro-Ugarska malo brinula za uzroke, s kojih je naš svijet u gustim masama prisiljavan da napušta rogjenu grudu, tomu se ne treba čuditi. Ali je začudno i pokudno da je naša narodna inteligencija do danas iako površnć bavila se tom pojavom, pak je samo živo za želiti, da naša narodna vlada nagje načina i potakne koje učeno i spravno lice, da jednom obagje naše naseobine i da na temelju realnih statističkih podataka konstatira faktično a ne imaginarno stanje našeg iseljenoga svijeta. U tom pogledu, dosta je bilo praznih riječi te je doista krajno vrijeme, da pri tre- . tiranju ovakih pitanja, hladna statistika zauzme mjesto ugrijane (ratne) fantazije! Još ću jedno da pripomenem. Oni, koji me iz bližega poznadu, znaju da ja nerado o sebi govorim. Ovoga puta morati ću u par navrata da gdješto o sebi reknem, ne da sebe istak- nem već da samu stvar što jasnije osvijetlim. Bilo je meni jedanaest godina, kada sam po Primjeru starije moje braće i drugih seljana, napustio Dole i došo amo. Razlog je tomu bio taj, da sunam baštine bile /sfo onako velike, tačnije isto onako ma- lene, kolike su bile u vrijeme kada naše porodice nije bilo ni dvadeseti dio od onoga, što je bilo za - mog djetinstva. Ma koliko nejak bio, kad sam očevu kuću na- Pustio, u mojoj pameti i u mojem srcu su i danas duboko urezani dogagjaji i sve one sitne djetinje uspomene tako duboko, da ih nije ništa moglo da izbriše a uvjeren sam da ću snjima i u grob leći. Nu, upravo ove uspomene iz najranijeg mi djetinstva jesu bile uzrokom, da sam uvijek i kroz cijeli svoj život podržavao jednu neprekinutu, možda i /nkon- scijentnu vezu sa rogjenim krajem. A to mi je bilo 9tim lašnje, što sam pri svome armatorskom poslu bio neprestano u doticaju 'sa ljudima naše krvi i je- žika_ te tako imao prilike ocijeniti njihove dobre a, dabome, i zle strane. U tom pravcu, a na temelju jednog više nego Pedesetgodišnjeg posmatranja, mogu da utvrđdim jednu neoporecivu istinu: da su sinovi našega jezika bili "Premljeni u ovu tugjinu sa onom znanstvenom spre- MOM kako drugi civilizovani narodi, oni bi bili mogli slavodobitno izdržati svaku konkurenciju. Megjutim je njihovo napredovanje bilo mnogo Viešćavano a često i onemogućavano uslijed toga, od je crni analfabetizam harao u našem seoskom žvijetu: Poput crne kuge. a Ugledni naš zemljak i poznati dobrotvor izrazio je “elju da ova njegova poruka izagje preko »Dubrovačkog Lista . tavljamo vrlo rado na raspolaganje naše stupce g. Mihanoviću koliko zbog osobe uvaženog pisca toliko zbog sadržaja ovog članka, u kojem je iznošeno takovih konstatacija, da naša Javnost mora o njima voditi računa. Od prvog dana kada sam se uvjerio o tom ve- likom nedostatku naše braće, porodila se u meni vruća“ želja, da budem jednom u stanju, da štogod za Pro- svjetu naših sela doprinesem. Ja sam kazao i podcrtao »ža prosvjetu naših sela“ jer sam imao razloga držati, da u našoj Dalmaciji, nije postojala jednaka briga za prosvjećivanje sela, kao za prosvjećivanje gradova. Da ovo dokažem, evo ću da navedem jedan elokventan primjer. Kada mi je godine 1903 bio moj trud toliko blagoslovljen, da sam mogao da počnem ostvarivati svoju želju, ja sam s mjesta stavio. općini Ston sve potrebito na raspoloženje za izgradnju škole u Dolima. Svak bi mislio, da će ona općina to jedva dočekati i gradnju što prije dovršiti. Megjutim se ondašnja općinska uprava pokazala tako nehajna, tako malo naklona prama svojim Do-- ljanskim općinarima, da sam bio prinugjen da upravim jednu vrlo oštru notu na samoga guvernera Dalma- tinskoga u Zadru, i ko zna da li bi i to bilo slomilo nehaj one stonjske gospode, da mi ne bude vrlo mnogo pomogao pošteni, neegoistični i energički ta- dašnji nadzornik pučkih škola“pok. Gjuro Dević.“ Ma koliko izgledalo nevjerojatno, fakt je istiniti da se je ona obična seoska škola (danas tamo, po- stoji još jedna, dosta prostranija koju sam dao sa- graditi prekolani) za koja su bila sva potrebita sred- stva položena godine 1903 mogla da bude otvorena tek četiri godine kašnje, t. j. u oktobru 1907. Eto, ovdje primjer jedan, iz kojeg se vidi onaj meni nerazumljiv mentalitet, o kojemu sam u početku govorio, te ja postavljam jedno pitanje: je li mo- guće, da oni javni funkcioneri, koji su postavljeni od samoga naroda za to da se za narod brinu, da imaju tako malo smisla i tako malo ljubavi za jednu od najglavnijih potreba maloga (i velikoga) naroda: za pučku prosvjetu ? Šta onda, i koliko vrijede ona pusta uvjeravanja o ,demokratičnosti“ naših usta- nova ? Ili su zar to sve same prazne deklamacije ? Ili je zar istina, da mnogima ide u račun. da seljački narod ostane u onoj duševnoj tmini u kojoj su ve- getirali naši praoci u starijim vjekovima, jer koliko on bude ignorantniji toliko će i njegove nadnice biti jevtinije ? : Ja nemam dosta podataka, da apodiktički izne- sem gornje tvrdnje, ali imam i odviše razloga. za | kazati, da viši razredi ne pokazuju prave bratske naklonosti prama našem seljačkom življu, iz kojega sam i ja potekao i koji mi je i danas srcu najbliži, jer je još uvijek najpotrebniji pomoći. . Svakako, i ako kasno, ona je prva pučka škola donijela mojim suseljanima lijepe koristi — te sam ja na svoju veliku radost, mogao u dosta prilika, u- vjeriti se na svoje oči, kako je lašnja borba za život onima kojima je škola otvorila oči i dala im u ruke najkorisnije orudje, mada i primitivno znanje pak ispovijedam da su me ovi prvi dobri rezultati ohra- brili da ustrajem na započetom putu. Kada sam u septembru. god. 1922. bio u Du- brovniku, posjetio sam ondašnjega Vs: župana D.ra Grisogono i inspektora prof. Sena. Pakariju te im očitovao da bih želio biti je use o stanju pučke prosvjete u selim ovačkog kotar, teza) — tačnije, želio sam z oliko je još takovih sela, u kojima nema školske zgrade uopće. «Zgodno će biti ovdje opaziti, da dok je varoš Ston svoju školu već godine i834, prva škola u Stonjskom e ) bila je otvorena god. 1907 t. j. nakon kojem selu (u Dolima) sedamdesetitri godine | I doista, nekoliko vremena po tomu g. Zakarija imao je dobrotu dostaviti mi tačan popis svih. već postojećih i onih škola, koje bi tek trebalo da se iz- grade. Sve su te škole bile tačno nabrojene po op- ćinama Dubrovačkoga kotara, to jest općina Babino- poljska, Cavtatska, Dubrovačka, Lopudska, Sipanska, Mokošićka, Orašačka, Slanska i Stonjska. Iz ovog vrlo preglednog popisa, jasno je razabrati slijedeće : I. — Da sela općina Babinopoljske, Dubrovačke, Lopudske, Šipanske, Mokošićske i Orašaćke imadu sve potrebite školske zgrade. ll. — Da školske zgrade potrebuju a) u općini Stonjskoj, sela : 1. Boljenovići; 2. Broce; 3. Česvinica ; 4. Spa- ragovići; 39. Trnovica; 6. Zaton-Doli; i eventualno (7. Duba-Rusa i Luka Hodilje). b) u općini Cavtatskoj, sela : 1. Drvenik i Mihanići ; 2. Komaje; 3. Dunave. C) u općini stanjskoj, sela : 1. Banići; 2. Mravinjac. HI. — Iz predhodećega pak nedvojbeno proizlazi da ako se još izgrade, u najnepovoljnijem “slučaju (t.j. uračunavši i onu eventualnu školu u Dubi- 'Rusan-Hođilju) dvanaest škola, da će tim biti pro- vidjena školama sva sela Dubrovačkoga Kotara. Pošto mi se pak_ovoliki broj zgrada prikazao dosta tegotan za sama moja ledja i pošto sam gojio pouzdanu nadu da ću u ovom naporu naći barem jednog pomagača, ja sam: momentano ostavio po strani ostala sela, te odmah položio potrebitu svotu u svrhu da se izgradi druga škola u Zaton-Doli. koja je zaista danas već davno gotova, i, kako izvješćuju školske vlasti, najpodesnija je zgrada onake vrste u Dalmaciji. Znajuć pak, kako su u ona doba slabo bili plaćeni činovnici a ne želeć da radi ovako oskudnog nagragjivanja bude otešćavano izvršenje potrebitih izvida, bio sam ostavio tamo svotu od Din. 25.000 u tu svrhu. Kad je pak uvaženi moj prijatelj, gen. Konsul, Dr. Ivo Grisogono, imao početkom god. 1924. da po- gje službenim poslom u domovinu, poznavajuć nje- govo prosvijetljeno rodoljublje, umolio sam ga da saopći Ministru prosvjete u Beogradu, da bih ja (e- ventualno u društvu sa kojim prijateljem) rado pri- pomogao kojom novčanom svotom, kad bi kr. vlada bila sklona da opskrbi pučkim školama ona sela Du- brovačkog kotara, u kojima nema još dotične zgrade. Gosp. Grisogono se mojoj zamolbi odazvao a rezultat se toga može da prosudi iz sadržine pisama, koja smo nas dvojica izmijenili po njegovom povratku u B. Aires. Gospođin Don Miguel Mihanovich Sarmiento 378. Buenos Aires. 8. Juna 1924. Štovani moj D. Miguel! Eto me, na povratku iz domovine da Vam rečem dvije tri o onome, što Vas najviše interesuje. Nu prije nego pregjem na samu stvar, potre- bito je da Vam sada u kratkim potezima, orišem općenito stanje naše mlade države — jer bez toga teško je razumjeti pojedine detalje, a lako bi bilo da se izvede koji krivi zaključak te onda zapane u jedan neopravdani pesimizam. : Meni se čini, da ću se dosta približiti istini, ako duševno stanje naše intelektualne (tačnije : političar- ske) Jugoslavije, uporedim sa mladim vinom jedne obilate berbe. U ondješnjim: političkim centrima sve šumi, sve bruji i sve vrije. Skoro svak hoće da vodi a malo ko se poko- rava starijem vodstvu. Sve partije su uvjerene, da- kako svaka za se, da su ,jedino spasavajuće“. Sve misle da su bez grijeha i nepogrešive i sve u uvje- rene, da bez njih država mora da propadne. Radi ioga vlada velika netrpeljivost i silan ekskluzivizam — imtolerancija.